AMANET FAZLAGIĆA-KULE

K'o djevojka – prelijepa i snena
kao zlatom izatkana priča,
prisjeća se prošlih vremena
i sijela, pa i teferiča.
Prisjeća se šta je bilo davno
kad bijaše ponosito znano,
kad bijaše herojsko i slavno
Gacko polje pjesmom opjevano.

Planine ga u njedrima svile
žarka ljeta, duge, hladne zime,
oko njega bedem načinile
kao da se ponose sa njime.
Rubove mu okitila sela
i džamijske visoke munare,
te studenci - hladne vode, vrela
baš k'o ruho što kiti sehare.

Trava rosna, zrela, pokošena
a grad Gacko pokraj njega stalo,
još iz doba, i onih vremena
kad se nekad Metohijom zvalo.
Ponos mu je Kula-Fazlagića
u Haptovcu begovska gnijezda,
te gaziju Omera Sarića,
što sijaše k'o s neba zvijezda.
Ponos bješe ključkih kapetana
te Cernice na daleko znane,
tankih kula s četiri tavana
što kamenom bijahu ozidane.

Na kulama demirli kapije
sa pendžera pogled djevojaka,
te kaldrmom pločane avlije
mamile su uzdahe momaka.
Čemerno mu grudi zaklanjaše
sa visinom oku neizmjerno,
tamo majka za sinom plakaše:
"Srce moje jadno i čemerno!"
Tamo osta tugom pokošena
teškom tugom, ne od hladne zime,
kad u vojsku ispraćaše sina
a Čemerno tako dobi ime.
Gazile ga vojske sa svih strane
k'o usnulog gorostasa davno,
osta pjesma srcem ispjevana:
"Zbogom ostaj Gacko polje ravno!"

Kraj džamije Kule-Fazlagića
Sopot voda izvor mu je duše,
kapetana pominje Zvizdića
za sjećanja što zaborav ruše.
I ako je usamljena pusta
Sopot voda vječno će da priča,
da se sjeća svakoga avgusta
i gatačkih lijepih teferiča.
Teferiča na daleko znanih
lijepog kola cura i momaka,
običaja zlatom izatkanih
baš najljepših od njenog postanka.
Kolo veze, pjeva se bećarac
odliježe sva gatačka vala,
niko tamo ne bijaše stranac
lijepa riječ svakog je čekala.

Teferiči bijahu priča znana
običaji lijepi od davnina,
sačuvani u srcu Gačana
prenošeni sa oca na sina.
Dvije stare kruške nasred polja
od davnina kružila je priča,
kažu, možda, Božija je volja
da tu počne dernek teferiča.

Kažu, vojska dođe ovdje tada
vojskovođa na bijelom atu,
sa istoka došao da vlada
u daleku zemlju nepoznatu.
Od siline polje se talasa,
oko njega sablja oblijeće,
diže ruku, reče iz sveg glasa:
"Odavdje se dalje ići neće!
Ovo polje biće carstvo moje
ova vala u duši mi stala,
ovdje će se dukate da broje,
zažaliće što je i postala.“

Na njemu je bugar-kabanica
a brada mu do pojasa segla,
mrka oka - zamračenog lica
otrovnica pred njim bi pobjegla;
da se priča i pripovijeda
da podsjeća mlade naraštaje,
da se čuje njegova besjeda
nasilničke duše iz potaje.
Siv mu soko na lijevoj strani
okom gleda prema Zelengori,
gdje putevi prolaze neznani
a on gromko opet progovori:

„Naokolo straže postavite
za nedaće ja ne smijem znati,
meni čador bijeli razapnite
ja ću ovdje đumruk uzimati!
Pred čadorom koplje ubojito
sa bajrakom što zaklanja sunce,
nek' se vije dično, ponosito,
i dotiče planinske vrhunce.
Nek' dotiče Kulu-Fazlagića
i vrhove drevne Zelengore,
i boriće ispod Nadinića
svi moraju da mi se pokore!
Svi putevi ovuda nek' vode
zagradite bogaze i klance,
i do ropstva, a i do slobode
neposlušne stavite u lance.
Neposlušni robovaće meni
a poslušni neka đumruk plate,
ili će ostat' sabljom pokošeni,
moju volju svi će da zapamte!“

Postaviše pred čador sergiju
čitava se vala izbezumi,
kraj sergije sablju dimiskiju
da prkosne duše urazumi.
Strijepi Gacko, svuda strah zavlada
proširi se haber na sve strane,
zavi polje tama iznenada
od zuluma i vojske neznane.

Od zuluma, i od zulumćara
od njegove sablje dimiskije,
nasilničke duše bez karara
što zlatnike kupi sa sergije.
Na sergiju uzimaše zlato
i đerdane - da im ne zna brojku,
ali on više ne hajaše za to
pored zlata traži i djevojku.

Za ime mu nikad nisu znali
niti su ga kad pitali za to,
Arapinom Crnim su ga zvali
to bijaše baš svima poznato.
Mislili su - zlo i ovo proće
al' nikako zulum da prestane,
svako veče drugu curu hoće
da joj trga sa grla đerdane.

„Tražite mi po izboru žene
po selima bogatijim, boljim,
ovo polje zapamtiće mene
neću stati dok sve ne izvoljim.
Pribavite postelju najbolju
i krevete kao u sultana,
da ih ljubi duša ima volju
svake noći i svakoga dana.
Dovedite ključkog kapetana
nek' predame klekne na koljena,
a u zalog neka s njime dođe,
lijepa Hajra - kćerka mu voljena.
Nek' ponese dva tovara zlata
na sergiju zlato će mi dati,
ostaće mu Hajra neudata
što je ljubim moraće da plati!
Kapetanu knjigu otpremite
dvije hefte imaće vremena,
dok postelju meni pribavite
da sačuva dušu džehenema!“

Kažu ljudi za dobro se čuje
ali zlo se čuje predaleko,
šta mu Arap knjigom poručuje
i u knjizi šta je njemu rek'o.
Otiš'o bi da mu se pokloni
na sergiju da mu blago plati,
al' za Hajru - Arapin dokoni
u zalog će svoju glavu dati.
Činio je što činit' ne smije
ogrezao u zlu i čemeru,
zlobna duša ni slutila nije
da je silom prevršila mjeru.

Progovara silan kapetane:
„Moj Osmane, moja slugo vjerna!“
- glas prostruje kuli kroz tavane,
k'o mećava sa hladnog Čemerna.
„Osedlaj mi ata najboljega
udri na njega četiri pancira,
hamajlije u grivu mu veži
da ga sablja ne može da dira.
Spremi meni praha i olova
da mu vila uteći ne može,
da je stigne i polomi krila
taman da je na vrh Zelengore!
Ako Bog da - sutra Bajram sviće
prije nego rani sabah krene,
moja puška njega pogodiće
makar onda ne bilo i mene.
Slugo moja, moj vjerni Osmane
šemluk čini i pokupi raju,
kada Bajram sutra nam osvane
nek' Arapu o smrti pjevaju.
Neka krene kolo djevojaka
od ljubavi pjesme nek' se ore,
Metohijom sabur nek' zavlada
nek' se duše umorne odmore.
Ako bude suđeno mrijeti
ako ti se kapetan ne vrati,
do tebe će haber donijeti
kule same nemoj ostavljati.
Na bedemu topove potpali
duge puške olovom nahrani,
na kapiji mandal obatali
kulu moju do zadnjega brani!“

Ode Osman da oprema ata
da oprema za duga mejdana,
pancirima od suhoga zlata
kiti ata za svog kapetana.
A kapetan odijelo sprema
i priprema pušku granatlijku,
da je takve u Stambolu nema,
a kamoli vezir u Travniku.

Dvije sablje zlatnijeh okvira
u Damasku saljevane prije,
od Travničkog što dobi vezira
takve Gacko još vidjelo nije.
Pa, oblači ruho od pancira,
dolama mu do koljena seže,
pojaseve od zlatnog sindžira
zatim u njih hamajlije veže.

Sjenkama se mjesec poigrava,
kad uzjaha u avliji ata,
ponoć već je - Metohija spava,
Osman smače mandal sa kanata.
Gacko polje u snovima drijema,
zvijezde mu šapću uspavanke,
noć je blaga, daška vjetra nema,
da miluje po polju proplanke.
Sve se stiša i vrijeme zaustavi
trenuci se provlače polako,
nad Gackom se i nebo ne plavi
hladan Sopot od tuge je plak'o.
Gleda Osman s kule kapetana
pa pritvori oba kanata,
šta će biti do sutrašnjeg dana
sudbina je duši nepoznata.
Šta ako se dogodi nevolja?
Sabur mu je na izmaku bio
- da kapetan ne dođe iz polja
a amanet težak ostavio?
Neće biti - neće Allah dati
misli mu se k'o bujica roje,
kapetan će kuli da se vrati
nek' topovi na bedemu stoje.
Zaigrat će kolo djevojaka
Bajram lijepi sutra kad osvane,
od sabaha pa do mrklog mraka
pa da spomen o Gacku ostane.

Osta Osman misli da prebire
a kapetan ata razigrava,
sa istoka sabah se nazire
pod čadorom Arap mirno spava.
Zar bi smio pomisliti neko
pa da kaže - ne može il' nema,
da pogazi šta je Arap rek'o?
Taj bi stigo na dno džehenema!

Spopale misli kapetana
šta je sebi stavio do znanja,
stić' čadoru prije bijela dana,
još dok Arap rani sabah klanja.
Puška da ga na namazu stigne
da mu sudi umjesto kadije,
nikad više da se ne podigne
pa da traži što njegovo nije.

Kad se ravna polja dograbio
k'o da krila porastoše atu,
kapetan mu dizgin popustio
i poleg'o po njegovom vratu.
A noć tamna pred sabah treperi
k'o da bježi, s puta mu se sklanja,
ust'o Arap i abdest uzima
da pred Bajram rani sabah klanja.
Svjetlost lampe pod čadorom šeta
i priziva avetinjske snove,
ne sluteći da je sjenka meta
kapetana i puške njegove.
A kapetan pušku napunio
sa istoka rudi zora plava,
malo dalje ata ostavio
bijedna straža naokolo spava.

Na upaljač puške tanak fitilj veže
zadnji nišan na domet joj spusti,
polagano na grudi je steže
pa bismilu na sabah izusti.
Steže pušku, kundak joj se lomi
kažiprst mu na obarač stade,
od pucnja sabah se prolomi
a na zadnju sedždu Arap pade.

Oko lampe plamen se zaplete
razigra se vatra do Veleža,
da Arapa džehenem zamete
a straža se okolo razbježa.
Plamen liže čador sa svih strana
da obasja sabah-zoru ranu,
glas se proču prije bijela dana
haber dođe na kulu Osmanu.
Haber dođe kapetan ga čeka
da čadora bijelog više nema,
on podiže po Gacku telale
da se dernek i teferič sprema.

Oprema se zanosna Hajra
kose češlja - bijele nokte knije,
a na ruke meće belenzuke
pa oblači džanfezli dimije;
tefeluke - podloga im zlatna
te nanule sedefom kićene,
prekrivače od svilenog platna
u Stambolu za nju nabavljene.
Osman joj sprema bedeviju
timari je - pa joj zobi daje,
što joj babo kupi u Budimu
pa je čuva Hajri za udaje.

Kad Gatačko polje ugledaše
skupila se raja sa svih strana,
od veselja proći se ne može,
i od nama ključkog kapetana.
Sedam noći i svih sedam dana,
još i danas o tome se priča,
kitili su pjesmom kapetana
i ljepotu prvog teferiča.

Godine se nizale k'o snovi
na leđima noseći bremena,
teferiči na Gatačkom polju
pamtili su protekla vremena.
Stare kruške davale plodove
još za duga vakta i zemana,
ispraćale age i kmetove
al' pamtile ključkog kapetana.

Jednog dana nestade plodova
te utihnu vatra džeferdara,
prođe vrijeme aga i kmetova
prekide se loza kapetana.
Nesta kula na četiri boja
i dobrijeh konja za jahanje,
još legenda živi pođekoja
da sačuva u duši sjaćanje.
Al' teferič osta da prkosi
kraj džamije Kule-Fazlagića,
da amanet kroz vrijeme nosi
i o njimu dovijeka priča!

 

...............

"AMANET BOSNE" - KNS/2010
Autor:Asim Bajramović (USA)