1. Kristina Gadže (BiH)

2. Suzana Stanišić Bijelović (Crna Gora)

3. Enesa Mahmić (BiH)

4. Blaženka Jukić (R.Hrvatska)

5. Kasim Susak Keke (BiH)

6. Mirjana Roguljić (R.Hrvatska)

7. Emir Bajrović (Danska)

8. Sanela Hamzić (BiH)

9. Vesna Radović (R.Srbija)

10. Слободан Миливојев Чуровић (Црна Гора)

 


Слободан Миливојев Чуровић (1964.)
Црна Гора


БИО САМ

Био сам у овом вијеку туђи
Као боца вина, ал од лошег воћа
И сваки дан у ништа тонући
Неумирен у слову нејасноћа .

Пред пјесмом судбиницом неутишан
За мрвицу барем љубави твоје
Пред сунцем тих очију тако кишан

Да упијем све боје , ти надање моје.

Био сам хајдук , али без вила
Одметнут метафорама открића
Перфекат од вољети , герила
Неразум тајне , понор туђег бића.


Био сам све то , али ником и никуд
Био сам , хтио и богме смио
Опјањен тобом и сасвим луд
Да бих се пјесмом у пјесми крио.

 

 


 Vesna Radovic

Vesna Radović (1966.)
R.Srbija

DJEVOJAČKO VEČE

Čuj, kako ponizno ćuti zova,
a cijelim svojim bićem drhti zora,
i dok se pod okom suza sliva,
trči, kotrlja do plavog mora,
nebo me pita – Šta se to zbiva?

Ko li je jutro ranio greškom,
da li još iko u gnjezdu sniva,
ko će mi bijelu košulju tkati,
za veče djevojačko da bude spremna,
ko će mi šaptati – Što te nema?

 

 


Sanela Hamzic
Sanela Hamzić (1994.)
Bosna i Hercegovina

IZGUBIH TE

Izgubih te negdje u magli gustoj
Trčeci tražim te i sa čela brišem znoj
Izgubih te a želim te kao žedan vode
A ti odleprša negdje željan slobode.

Lanci kojim sam te vezala pukoše
Želje moje puste ostaše
Otišao si negdje u nedokučivu daljinu
Ja ostah u oči da gledam istinu.

Moji snovi negdje se skriše
Tamo gdje je i od tišine tiše
Latice ruža skupljam po podu
Kao da uvenule nisu stavljam u vodu.

Tamo gdje tužni odlaze ljudi
Ti dodji i srećnu me probudi
Od ove samoće spasi me
Ne gubi i ti već nadji me.


ŽIVA ILI MRTVA

Preglasna je ova tišina moja
Previše već proliveno je znoja
Ukradena i prokleta moja je ljepota
Ne dobih ništa što tražila sam od života.

Jecaji su moji za sve nečujni
I svi udarci kažu mi da su slučajni
A dugo sam se borila da na oči progledam
I pravim putem sa tobom da prohodam.

Od ruže samo trnje mi ostalo
A ni ono ne bode kao da je uvelo
Srce slomljeno a krv neće da poteče
Daleko kao godina i ovo je veče.

Želim da me nema a življa nego ikad
Boli rana od tebe,boli kao nikad
Dani kao da ne prolaze,zalud ih brojim
Ma recite mi dal ja i postojim.

 

 


Emir Bajrovic

Emir Bajrović (1988.)
Danska

MOME SINU

Gledam te malehnog dok prve korake praviš
Na ovoj Zemlji, na svijetu koji dobre duše jede,
Ovu moju strepnju i brigu ti ćeš da zaboraviš
Da bi onda sjetio se kasno, nekad kose sijede.
I shvatiti nećeš dok ne ugledaš i ti dijete svoje
Zašto se toliko za te' roditelji brinu i boje...

Gledam te dok bezbrižno se igraš sa suđem,
Prva pjesma tebi evo ide uz prve tvoje riječi,
Rekao si mi hvala na ovom jeziku tuđem
Zato uvijek zahvalan budi, nikad ih ne niječi.
Jer u lijepom govoru mnogo stalo je ljepota,
Lijepe riječi čuvaj i govori do kraja života...

Htio bih da naučim te, sine, naš jezik da zboriš
I da pokažem ti našu zemlju iz koje smo došli,
Da znaš jednom kad ti bude teško da se boriš
Kroz šta su sve tamo tvoji ljudi prošli...
Da podigneš ruke i na noge staneš čvrste
Jer ti nisi gubitnik, ti si od pobjedničke vrste...

Koliko god si puta pao
Ja sam da ustaneš te bodrio,
Ti tad nisi znao
Šta sam ti govorio...
Ali jednog dana kad ne budem tamo
Ti ustani opet po navici samo...

Nemoj sine da te brinu ljudi,
Izbjegavaj zle i zavidne duše,
Ponosan i dobar uvijek budi,
Ne daj tvoje kule da ti sruše...
Nije zlo prevaren biti,
Zlo je, sine, prevariti...

Ne brini za tuđe misli
Već popravljaj svoje,
Ljudi su se tako stisli
Samo zato što se boje.
Ko god dobro čini
Dobroj nada se sudbini...

Riječi se često izjalove,
Ne obećavaj nikome,
Nije strašno promijeniti stavove
Već je strašno vječno ostati na istome.
Čovjek treba svoje grijehe priznavati
Jer iz čaše grijeha svako vode zahvati...

Vjeruj u šta god te razum navede
A najviše uzdaj se i vjeruj u sebe,
Ko se uvijek sjeti savjest da povede
Njemu duša nikad kajanjem ne zebe.
Zato lijepo s' svakim i lijepo govori
To je lakše nego da te savjest mori.

Ne ismijavaj nikoga, to je vražje djelo,
Nikad ne znaš šta sve život nosi,
Kada vidiš bogalja i njegovo tijelo
Ili siromaha kako prosi
Ili nekog koga nešto drugo kuša
Znaj da nije tijelo već je bitna duša...

Dobrota je sine teška, koštaće te dosta
Al' u tome jeste sva ljepota njena,
Jer na ovom svijetu više ničega ne osta'
Osim pustih snova, želja i htijenja.
Lako je zlu se prepustiti, ono svugdje čeka
Al' je teško duši naći smiraja i lijeka...

Kada budeš shvatio da je osmijeh vrijedan
Kao brdo zlata ili brdo blaga
I za ovaj život što je samo jedan,
Što u trenu može otići bestraga,
Kad pronađeš smisao i bit
Tek tada ćeš biti veseo i sit...

Što god da ti danas mudro izgleda
Možda bude sutra glupo,
To nas u životu neka sila ne da
Dok sva svoja djela ne platimo skupo.
Od života bježi samo kukavica
Ti se bori i plati im uvijek vedra lica...

I kad jednog dana budeš otac bio
I kad budeš shvatio sve te moje stihove,
Znaj da tvoj se otac nije nikad krio
Već je trpio sve udarce njihove.
Ali nisam nikada sanjao da vratim
Jer od takve boli ja ne znam da patim...

Ja sam svoju sreću našao u tebi
I ti čekaj strpljivo i pronađi svoju,
Ja se sada nikom' zamijenio ne bi'
Pa se toga sjeti u svom teškom boju.
Jer sve sine prolazi, sve će ovo proći
Poslije svake noći novi dan će doći...


STARI SAT

Stari sat otkucava vrijeme koje više nemam,
Prolaze nam dani kao neki turisti kraj tvrđave,
A ja uvijek se u isto vrijeme nekud spremam
I nikako da se prođem te navike hrđave.

Više me ne čekaju drugovi u staroj kafani
Niti me prepoznaju oni prodavci na trgu,
Al’ još uvijek na istome mjestu su fazani
I pauni oni naši isti šeću se u krugu...

Stari sat odbrojava sve trenutke prošle,
Zauvijek ih briše pokretom na klatnu,
Uspomene nisu uvijek dobrodošle
A prolaze pred očima kao film na platnu.

Pred veče ovako zalegnem i drijemam
Dok ne otkuca na satu onaj isti čas,
Tad ustanem da se nekud spremam
Po navici nekoj k'o dresiran pas.

Rijetko pišem, nemam više ni toliko volje,
Nekada mi sreća baci na sto nekoliko mrva,
Ali možda nekako tako je i bolje
Jer sve mi priče počinju isto kao ona prva.

Vrijeme brojim od dana odkad volje nemam,
Sakupljam sa stola samo neke mrve buđave,
Uvijek se u isto vrijeme nekud spremam
I nikako da se prođem te navike hrđave.

Rijetko kuda idem, ne volim da ranim,
Al' uveče prošetam do hamama i saune,
Usput stanem pokraj avlije da hranim
One naše fazane i šarene paune...

Ovaj grad je prepun uspomena,
To me tišti i smeta mi dosta,
Ova burna i teška su vremena,
Previše su teška a tako su prosta.

Bacio sam radio i tvoj kaput stari,
Ali sat je nijemi svjedok svega,
On nekako nije kao druge stvari
Inače bih bacio i njega.

Stari sat otkucava vrijeme izgubljeno
Briše sve trenutke koji mogu proći,
Ja još uvijek kao nekad zaljubljeno
Utišam ga samo poslije pola noći.

 


Mirjana Roguljić (1968.)
R.Hrvatska

BOLNIČKI ZAPISI

SASVIM OBIČAN DAN
Što se sve može dogoditi u sasvim običnom danu? Kada jedan običan dan prelazi u neobičan? I što ga čini neobičnim?
Popiješ jutarnju kavu, spremiš se za posao, baciš malo dezodoransa po običaju nakon tuširanja i ideš do auta.
Auta nema. Odvezao ga Pauk jer Hitna nije mogla proći!
Središ sve, uzmeš uplatnicu i siguran si da ipak nećeš moći uplatiti dogovoreni iznos u roku od osam dana i usput sretan što si od Policije dobio samo upozorenje a ne dodatnu uplatnicu.
Odradiš svoju smjenu do kraja radnog vremena po defaultu rutinski i u poluomamljenom stanju što od vrućine što od stalnih pitanja zastobašja odlaziš prividno smiren.
Baš kad si pomislio da je konačno dan protekao rutinski...zloinaopako!
Dogodi se nešto što će ti sljedeći period donijeti nervozu i grozničavo iščekivanje, sudbonosna dijagnoza, predoperativne pripreme, zivkanja poznatih i nepoznatih, konzultiranje medicinskog osoblja i tako do unedogled...
A dan je počeo tako obično i rutinski, sa jutarnjom kavom, tuširanjem, prskanjem dezodoransa i spremanjem za posao.

BOLNICE
Kad ti bolnice postanu stvarnost gledaš ljude i događaje iz bijele perspektive. I mirisi postanu opojno bijeli. I dodir je nekako bjelkast. Sa nijansama ljepljivog znoja. Ljudi koji migolje po hodnicima nisu ti više u zoni sumraka, bliske smrti.
Oni su ti tajni saučesnici. Skoro da ne namigujete jedni drugima.
A bolnički mali bogovi u bijelom nisu ti više smrtni neprijatelji. Nekako se ne usuđuješ prezirati ih ni kritizirati. I oni su ti tajni saučesnici, u dobru i zlu.
Postajete jedna velika bolnička obitelj, omeđeni ste istim bijelim zidovima.
Bolničkim...Bolnica...Bol...Bijela Bol...

DOBROVOLJNI DAVATELJI KRVI
Kad postaneš dobrovoljni davatelj krvi imaš osjećaj da si spasio nekoga.
Važan si, uvažen, gledaju te s poštovanjem dok se kroz cjevčice cijedi ta crvena spasonosna tekućina.
Nije važno tvoje porijeklo, imovinsko stanje, jesi li zapeo u dugovima ili si materijalno otežao. Važno je da budeš in, da ti je dobar hemoglobin, željezo, da prolaziš sa tlakom i tvoja krv ide dalje. Onome koji čeka tu spasonosnu crvenu tekućinu.
Davatelji krvi posjednu ponosno na stolice, strpljivo čekaju tih pet minuta dok se iscijedi željena tekućina.
I onda nastane graja po Crvenom križu. Sjednu za stolove, upoznaju se, pričaju o svojim motivima. Većina motiva vodi u istom pravcu. Netko njihov drag je trebao krv i od tada su svjesni koliko mogu spašavati kad zatreba.
Jedu, piju, nazdravljaju, pozdravljaju se, opraštaju se.
Draga mi je ta vesela graja davatelja krvi u Crvenom križu.
Sjedinjeni krvnim bratstvom!

NA PROGRAMU
Znate li šta u bolnici znači da si na programu? Možeš bit prvi, drugi, treći itd. na programu za operaciju.
Pacijenti koji se trebaju operirati već po hodnicima se upoznaju. Ja sam prvi, ja u 11, ja nemam pojma ali sam na programu sutra.
Meni skidaju mjehur, meni lijevi bubreg, meni samo cistu na bubregu, kraj opne je, neće cijeli bubreg.
Ma sta bude, samo da završi, ja imam osjećaj kao da se to nekom drugom događa.
Ma ja sam spremna.
Dat će ti dva apaurina večeras, dva ujutro prije operacije. Ne boj se, pomilovat će te, pričati malo s tobom prije nego te uspavaju. Neće ti stavljat masku, samo će ti uštrcat tekućinu kroz vene i polako ćeš zaspati. Nećeš ni osjetiti.I poslije ce te prebaciti na Intenzivnu.
Ti imaš sreće. Meni nije radila klima na Intenzivnoj kad sam ja bila na programu. Sad radi.
Ne smiješ ništa jesti danas. Ali pij dosta tekućine. Nemoj zaboravit. Možeš dehidrirat.
I tako pacijenti koji su već bili na programu bodre i savjetuju one koji su tek na redu da budu na programu.

DINKINA ČESTITKA
Dinka vam je jedna osoba koja se nikad ne eksponira. Ona ne voli da je hvale. I ne voli da joj laskate. Ne voli ni kad joj pretjerano zahvaljujete.
Ona voli smijeh, dobre ljude, moli za sve ljude koji trebaju pomoć. Pomaže ne očekujući zahvalnost. Ona ne pomaže samo mojoj mami.
Ali ja vam moram otkriti tajnu čestitke koju moja mama čuva trenutno u ladici ormarića u bolnici. Trenutno je još uvijek tamo, čeka operaciju danas u 11.
Ta čestitka je njoj svetinja. Čestitka u kojoj naša Dinka želi da joj Bog pomogne i u kojoj piše da će moliti za nju i da zna da će biti sve dobro.
Čitala je mama tu čestitku i svojoj kolegici u sobi i našoj Daniri i svima.
Ja sam joj morala pokupiti sinoć stvari prije operacije.
Rekla je - Ostavi mi Dinkinu čestitku!

NA ONKOLOGIJI
Jutro je. Penjem se sa Slavicom stepenicama u lijepo sređenu plavkastu zgradu.
Odjel za onkologiju.
Ispred ulaza veliki natpis o zabrani pušenja vani iako sam primijetila par opušaka.
Mala trema prije ulaska...Kao da sam naručena za kemoterapiju, tako se osjećam.
Unutra ugodno klimatizirano, sve nekako bjelkasto-plavkasto. Kao da mi se i osoblje koje hoda ubrzano stopilo samo u te boje.
U mojoj zanešenosti bojama i sterilnošću unutrašnjosti kao da zaboravljam i pričati jer me djelatnica na šalteru uporno pita - Koga tražite? Jeste zakazali razgovor?
- Hmm. Jesam, nisam, preko posrednika.
Sva sjedala u čekaonici već su puna. Mlađi i stariji ljudi poredani u L formi.
Gledam ih i pokušavam po nekom obilježju pogoditi o kakvom se tumoru radi, kakvu terapiju imaju. Po boji lica, po pokretima, po količini kose.
Pokušavam i prodrijeti u njihove misli u ovom trenutku. Jedna me žena srednjih godina, blijeda u licu i s podočnjacima uporno gleda. Jeli mi pokušava zaželjeti dobrodošlicu u klub?
Uopće nemam osjećaj da sam došla zbog mame. Kao da trebam ja u te stolice brzo.
Druga žena namješta periku i s nestrpljenjem čeka prijem. Čujem da spominje 20 zračenja.
Jedan mladić nestrpljivo prstima tapka po licu. Nada li se ozdravljenju? Koliko se boji da će ipak sve zakazati?
Neki se poznaju i pričaju žustro o nečemu sasvim drugom. Kao da nije ni bitno gdje su. Kao da su se našli na kavi negdje u baru, veseli, nasmijani, pa, eto, odradit će tu kemo i onda su slobodni...
Neke žene su s maramama na glavi, raznih boja marama.

Šta li im je svima na umu? Muči li ih isto pitanje?
Ili su stvorili i prilagodili jedan drugačiji svijet, drugačiju stvarnost?
Jedan paralelan svijet koji se zove ONKOLOGIJA.

U IŠČEKIVANJU DRUGE OPERACIJE
Ima li ikakvog lijeka da se poništi osjećaj iščekivanja...kobnog!
Iščekivanje nam odnosi energiju, preplavljuje tijelo senzacijama, strahom, fatalnosti kraja, nadom, prezirom, bijesom, opet nadom...
Ako se sve dobro završi, super.
Ako se ne završi dobro, što onda?
Kakva utjeha čovjeku preostaje? Ako preskočimo one utjehe tipa po redu je, Bog tako želi, život zna bit okrutan itd itd...
Ima li nešto drugo da se preskoči kobno iščekivanje?
Može li se čovjek naučiti poštovati i smrt - ne samo život! A ne bojati se, iščekivati.
Nema ništa loše u nestanku mom, njenom, njegovom. Iza nas ostaje samo mali prazni prostor. I pokoja nedovršena životna pričica. I možda tračak svjetlosti koji je malčice izblijedio nakon tvog odlaska.
Ili pak, drugi scenarij, potpuno drugačiji.
Sve je prošlo ko u najljepšem snu. Život se nastavlja kakav je i prije bio, nema više straha, bolest je nestala. Zar je i postojala?
Iščekivanje odbrojano, gotovo, nirvana je nastala. Opet sam zavoljela stare rutine, monotoniju koja mi je smetala. Sve je dobro, samo da smo tu.
Iščekivanje! Stanje u kojem postaješ bezbroj osobnosti, osjećaja.
Iščekivanje! Stanje u kojem ne možeš reći tko si.

 


Kasim Susak Keke

Kasim Susak Keke (1964.)
Bosna i Hercegovina

BISERI PLIVE

Prođi Bosnom, razgledaj ljepote
Zašto ljudi nudiše živote
Jajce, grad je simbol tradicije
Stara gradnja mnogo šta nam krije

I Pliva je vješto ukroćena
Jezero je znak zlatnih vremena
Maštoviti branu sagradiše
Jajca ponos na Plivi gradiše

Gdje se Pliva sa Vrbasom spaja
Sa svih strana tu se skupi raja
Vodopadu iskreno se divi
Taj fenomen ponuđen je Plivi

Teži Jajcu puteve usmjeri
Gledaj šta su Plivini biseri
To jezero, vodopad ćeš sniti
A Vrbas će Plivu zagrliti

 


Blazenka Jukic

Blaženka Jukić (1950.)
R.Hrvatska

VJERUJEM

VJERUJEM U CARSTVO OBLAKA
U LJUBAV CVJETOVA I LEPTIRA
U LJUDE PREPUNE OSJEĆAJA
U SRCE, U DAN U SVA JUTRA.
VJERUJEM
U MOGA PLIŠANOG MEDU
U NJEGOVE CRNE OČI
KOJIMA ME ISPRATI
I ZAŽELI MI SREĆU.
VJERUJEM
DA MOGU OSJEĆATI SE DOBRO
UMIRATI OD SREĆE
ZABORAVITI LOŠE SVE
VJERUJEM
DA MOJE BOJE NE POSTOJE
U SIVOM SVIJETU
ONE SU DALEKO IZNAD SVEGA
I ČINE MENE SAMU
KAJU MOJE MISLI I POLJA
CRVENO ZAGASITA.

 


enesa mahmic

Enesa Mahmić (1989.)
Bosna i Hercegovina

FRIDA

Boja je bila moje prvo stanište tišine

Plava
Duga laguna
U koju ljudska noga
Nije kročila
Žuta
Pustinja
I pijesak što gradi
nepostojane kule
Zelena
Mahovina
Mehka na dodir prstiju
Otkrivam
Svjetlucanje vode u procjepima
Čestice lelujajućeg smaragda
Crvena
Umirale su riječi na usnama
Pod težinom tužnih
Albatrosovih krila
Crna
Od davnog sna ostao mi je gorak okus
Presovane travke
Snopovi lavande
Nemogućnost bijega
Djetinjstvo i dalje čami tužno
Tamo gdje sam ga ostavila
Čujem kako diše u meni
Dok ptica starosti širi krila
Nad mojim krevetom.


NOM SERVIAN*

               „Pjesnik treba da spasi čovječanstvo
               Od savremene degradacije“
Naš govor je umorna pjesma
Pobjeći treba
Od svakodnevnog
Ka neizrecivom.

_____________
*Nom serviam je manifest kreacionizma (špan. creacionismo), kojeg je 1914. godine objavio Vincente Huidobro.

 


Suzana Stanisic Bijelovic

Suzana Stanišić Bijelović (1988.)
Crna Gora


SAMAC U PARKU

Noćas me riječi traže i napadno pršte svuda,
k'o neki ukleti stranac u parku sama ja stojim,
ima li ko da mi kaže nešto dok prolazi tuda?
Meni se noćas priča sa nekim bliskim i mojim.

Tamo kraj fontane parovi šapću u tami,
voda kapljicama k'o notama parku svira,
našli se starac i baka što juče bili su sami,
a mene samoća vješto pravo u srce dira.

Ljuljaška škripi tu blizu, a i za to treba dvoje,
I dva pijana starca teturaju se rame uz rame;
Ima li ovdje još neko noćas usamljen što je,
što su mu misli k'o meni čiste, ali same?

U duši se prepliću niti i misli postaju jače,
svašta bih nekom rekla, stihove prosula lako,
ja ne znam nikada skriti suze kad mi se plače,
ima li ikog na svjetu da noćas sa mnom bi plak'o?


UVREDA

Ljepota me tvoja vr’jeđa;
Za šta će ti oči tamne,
duge ruke, uska leđa,
kada su ti rječi sramne.

Usne ti od meda slađe,
ali pažnje nisu vr’jedne;
Ljubio bih uv’jek rađe
manje slatke, ali čedne.

Zalud vitka, tanka noga,
ako lošim putem hoda;
Ima l’ u te’ ičeg tvoga
il’ sve može da s’ proda.

 


Kristina Gadže (1995.)
Bosna i Hercegovina


LJUDI IMAJU ETIKETU VRIJEDNOSTI

Ljudi žele biti slikari,
Ljudi žele raditi skulpture,
Jer one nemaju emocija,
Jer one rade što im se naredi.
Ali te skulpture
Krvave crvenom bojom
Iz dana u dan nanose sebi štetu
Dok ne istrunu.


STATIST ŽIVOTA

Utapam se
U plavetnilu,
Dosežem dno
Kao ritual
Životne zapostavljenosti.
I kada isplivam
Moj odraz nije isti,
Blijed je i ispran
Od propuštenosti.

Možda je pojavnost
Samo sjenka onoga što smo mi,
Možda je samo slika
Tuđe zamisli.

 

KNS/11.3.2017.

 

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Terezija bb, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica