1. Duško Dražić (R. Srbija)

2. Ishak Kuljančić (BiH)

3. Emina Vildić (BiH)

4. Božan Vučić Božo (Crna Gora)

5. Miodrag Čabarkapa (Crna Gora)

 6. Anđela Andrijević (R.Srbija)

7. Edina Heldić-Smailagić (BiH)

8. Tamara Babić (R.Hrvatska)

9. Nermana Begagić (Fracuska)

10. Smajil Durmišević (BiH)


 smail durmisevic

Smajil Durmišević (1956.)
Bosna i Hercegovina

PJESNICI

Stanu i kažu
A, glas im jasan
I zvonak
Leti do neba...
Oči im krupne
A jezik bridak
Lajav,
Za nekog
Pogan!

Imetak sitan
Odjeća slaba
A srce
Krupno
Dobro i toplo
K'o kuća
Očeva - stâra

I svijetle
Oni
U ljudskoj tmini,
Plamte
Baklje života -
Pjesnici
Sâmi!

 

LANAC HAIKU

***
rano proljeće,
miris tišine – ukop
u zavičaju
***
zaspala djeca,
mati krpi odjeću –
na licu osmjeh!
***
mjesec Ramazan,
razmisli, pa samo su
ljudi – postači!
***
lipik se zlati,
na klupi dvoje starih –
ruka u ruci
***
dnevne novine
i gola ljepotica –
za jednu marku

 

 

 


 

Nermana Begagic

Nermana Begagić (1951.)
Fracuska


KIŠA U MOJOJ ČARŠIJI

Kada pada kiša u mojoj čaršiji
to jeste kiša kao sve druge,
i jesu oblaci kao svi drugi,
i kuće k'o kuće,
i ljudi k'o ljudi,
i streha ispod koje
kunjaju
pokisli golubovi,
i raznobojni kišobrani,
listovi breze sa kojih kapa voda
blizu Kamentog mosta,
sve jeste
isto kao svugdje drugo, ali kada
sve skupi jedan pogled
to je samo jedna čaršija,
ova moja,
i samo u njoj takvoj kiša kada pada
ja sam dio kiše,
i ja sam dio grada,
i ja sam
kao ovi pokisli golubovi
ispod strehe
- čekam ispod svog kišobrana
i neko mi klima glavom "zdravo",
neko mi kaže "merhaba"
ja sam Nerica u mojoj čaršiji,
i ja sam tako dobro tamo
kada kiša pada.

 


OPORUKA


U prvo jutro kada me ne bude više,
voljela bih da je nebo plavo kao danas,
samo da ne zvone žice
i ova kap suze
što mi je pala na lice,
to jutro da siđe niz okno prozora,
kroz koji jutros
gledam sunce.
Ti da spavaš obgrlivši jastuk
kao jutros,
da ti nježan dašak,
kao pero,
dodirne drago mi
lice,

kad me ne bude više

prijateljima ostavljam
sav svoj smijeh,
nebu svoje ruke,
Sarajevu ove duše
plam,

od sinova uzimam
moje tužno
srce,

i nek se nad Bosnom.
u to prvo jutro bez mene.
raspline
zadnji mi dah.

 

 

 


 

Tamara Babić (1986.)
R.Hrvatska

AJLA I VITEZ

Ajlina stopala su bila otečena od predugog hodanja i vrućine. Za petama su joj se vukle šarene haljine, a ispod ranca na leđima je bila ruka koja je svojim dodirom kuražila da nastavi dalje. Nije on pitao: “Možeš li?” Znao je da ju je među svim ženama odabrao zbog jačine njenog uma i snage njene volje. Ajla nije ni pomišljala da izgovori naglas da odavno ne može i da je prešla granicu svoje izdržljivosti kilometrima iza, na granici sa Evropom. 
“Vidiš li tamo, na vrhu brda? Čini mi se da je tamo grad.” 
Ajla je vidјela blistavu bјelinu okupanu svјetlucavim iskrama umirućeg dana, ali nije bila sigurna šta se zapravo krije iza te prikaze u boji slonovače.
“Meni izgleda kao kakav ogromni zmaj, pogledaj, kao da mu se krljušt presijava”, rekla je. 
Njen vitez se nasmijao i čelom joj pomazio čelo. 
“Ludice, znaš da zmajevi ne postoje!” 
Pokazalo se, ipak, da čak i vitezovi nekada pogriješe. Kada su vitez i Ajla na svojim bolnim stopalima stigli do podnožja brda, našli su se u čudu: na vrhu je zaista bila velika tjelesina bjeličastog gmizavca. 
“Možda je opasan, bolje da se ne približavamo”, rekao je vitez, misleći više na Ajlino nego na svoje dobro.
“Ali, ljubavi, to je možda naša jedina nada”, odgovorila je Ajla. 
Nekoliko trenutaka stajali su nijemo, gledajući se. Kroz obe glave je protutnjalo brzo, poput vjetra: “Šta god da bude, snaćiće nas oboje”, pa su se uz osijmeh počeli peti uz brdo. 
“Sada ti moram reći... Ja sam ovo sve istrpjela zbog tebe. Da nema tebe, nikada ne bih napustila zemlju naših očeva, iako je tamo rat. Snašla bih se, imala sam komad zemlje, mogla sam od njega živjeti i u ratu. Ali ti... Znam da tebe ne bi ostavili na miru, a samim tim tamo ni za mene nema života. Ljubavi, nadam se da je gore naš spas, jer ako nije tako... Ne mogu još dugo da hodam kroz ovu golet.” 
Istog trena kada je to izgovorila, Ajla se pokajala. Sad si sve pokvarila, korila je sebe. 
“Mila, ja znam, sve znam i ne cijenim te ništa manje zbog toga. I sam jedva hodam, a ipak sam fizički jači od tebe. Iznenađen sam da smo sve ovo izdržali. Nadam se samo...” 
Vitez je ućutao. Stegao je Ajlinu ruku jače i ubrzao korak. Naposljetku, uspjeli su se do samog vrha brda. Tijelo na njemu se promeškoljilo. 
“Šta želite?”
“Htjeli smo da te zamolimo. Znaš, prepešačili smo skoro pola svijeta, ne možemo dalje. Možda ćeš ti uskoro letjeti negdje ka zapadu. Da li bi nam u tom slučaju dozvolio da se popnemo na tvoja leđa i letimo sa tobom?”
Zmaj se okrenuo i osmotrio ih krupnim očima. Kroz nozdrve koje su se ubrzano širile je izlazio vreli vazduh.
“Letjećete sa mnom, ali pod jednim uslovom. Morate mi uloviti dovoljno sunčeve svjetlosti da napunim ove kutije koje nosim na leđima”. 
Ajla i vitez su rado pristali. Uhvatiti sunce u ovim predjelima ispijnim žegom zvučalo je kao dječija igra. Zaboravili su, međutim, da su zmajevi premudre drevne životinje, koje vide daleko ispred sebe.
Te noći su spavali mirno i spokojno, pod sjajem zvjezda. Probudilo ih je graktanje ptica koje su se poređale na suvim granama davno uginulog drveta. 
“Ali, gdje je sunce?” 
Vitez se uspravio i prodrmao Ajlu. Sanjivim očima je pogledala u nebo koje je prekrio ogroman oblak, zaklanjajući zrake. Zatim je pogledala zmaja koji je sa zadovoljnim smješkom gladio svoj okrugli trbuh. Iz čeljusti mu se još probijao gusti dim.
“Zmaj... On je načinio ovaj oblak i zaklonio sunce da ne bismo mogli ispuniti njegov uslov”, rekla je Ajla. Klonula je glavom na vitezovo rame. 
“Ja ću ga ubiti”, bijesno je zarežao vitez i uhvatio se za pojas sa koga mu je visio nož.
“Nemoj, stani”, rekla je Ajla. 
“Smislićemo već nešto.” 
Podigla je pogled ka vitezovom licu i odmah shvatila. Otišla je po kutije koje su ležale u prašini. Otvorila je jednu. Na donjoj strani poklopca je bilo ogledalo. 
“Zmaj nije rekao da svjetlost mora biti od nebeskog sunca!” 
Vitez se osmijehnuo, poskočio od sreće i zagrlio Ajlu. Obgrlio je oko struka i podigao uvis. 
“Naravno! Trebalo je odmah da shvatim. Svjetlost tvojih očiju je za mene jedino sunce”, rekao je. 
Poljubio je svoju dragu, a zmaj nije ništa shvatao, jer među gmizavcima takve stvari kao što je ljubav ne postoje. Vitez je cijelog dana skupljao svetlost iz Ajlinih očiju, jer njeno lice je blistalo kada je gledala voljeno biće. I gle! Kutije su bile sasvim pune. Kada ih je predao zmaju, ovaj je kao pokunjeni pas kada zgriješi, pognute glave pristao da ispuni obećanje. 
Ajla i njen dragi su se popeli na leđa zmaja koji ih je nosio danima preko bezbroj zemalja. Njena stopala su se zaliječila. Kada su stigli u zemlju u kojoj je vladao mir, rekla je vitezu:
“Nije mi važno gdje smo, makar bili i na drugoj planeti, sve dok nam je ovako lijepo.” 
Vitez je znao da on zapravo nije vitez, već samo običan smrtnik koga oči voljene žene pretvaraju u izvorište vrlina. Isto tako je znao da dok god on bude glancao svoj nevidljivi oklop, dok god mu oružje bude spremno da odbrani voljenu, sunce u njenim očima nikada neće prekriti oblaci.

 

 


 

Edina Heldić-Smailagić (1982.)

Bosna i Hercegovina


VAGA

         (N.P.)


Da li se ljubav mjeriti može izopačenom ljudskom vagom?
Njeno otjelotvorenje sazdano u pravilima
vjekovima nas bode i veže
Ljubav je prije rasipništvo i nehat
nego uzvisena bogomoljka,
a mi se režemo iznova po starim rezovima
Osluškujemo ritmičnost koraka
Melodičnost riječi
Brojimo poljupce
Ne slutimo da je začet u pitanju srca
odgovor dat u prvom dodiru
da su prve oluje potrgale zemlju korijena
i da su preko noći nikla ljubičasta stabla
Izvjesnost je umakla prvom jutarnjem sunčevom zraku
i pala pred Ljubav

 

 

KRAJ

Dok si gazio rane pupoljke
da li si osjetio kako trnje raste u tvojim stopalima
i kako ti sad hod nije lak
kako se najednom sudariše oblaci k'o titani
i stadoše krvariti.
Strah me da otvorim oči
i da vidim kako ležiš u lokvi mojih pobijenih snova.
Slijepa sam leptirica pred posljednim činom
Još letim i maštam da to nisi učinio

 

 


 

Anđela Andrijević (1999.)
R.Srbija

HOD PO ŽICI

Na visini on je, sav gord i bled,
na mase bezličnih poglede baca,
u olujnoj duši ledi se led
po užetu tankom, sav jadan, gaca,
iako još mlad, on već je sed,
po žici hoda, gledaju deca
izašli na ulice i sve se ori
dok njega nad njima očaj mori.

Dalek od ljudi, al’ blizak sebi
pogrešan korak u smrt ga goni,
i žvaće vazduh da pao ne bi
i da ne klecne dok gledaju oni
o, dalek si njima, al’ nisi meni,
hodaču divni, oni su boni
no tebi, hodaču, pesnici sliče
a moja duša baš njima kliče.

I kao što hodač može pasti
u tamu, u vir i još niže,
može i pesnik, al’ može i krasti
danima svetlost i biti bliže
Nebu i Suncu, a zatim nam kaz'ti
najlepše reči do kojih stiže,
njegova žica su njegove rime,
njegove oseke i njegove plime.

 

 


 

Miodrag Čabarkapa (1950.)
Crna Gora

VRISAK ZIME

Noć odnosi razbijene snove
Mjesec rosom umiva lice
Tumaraju psi lutalice
Laju tužno puste ulice.

Lampioni se u parku igraju
Bronzani heroji drže straže
Pjesniku pogled ka nebu luta
Prodavačice ljubavi žrtve traže.

Na peronu hladne stanice
Ispraćam vozove brze
Beskućnik na klupi drijema
Prodavci novina snjegove mrze.

Za kafanskim stolom
Sa čašom rumenog vina
Ispijam prošla vremena
Dok mi u duši vrišti zima.

 

 

 


 

Božan Vučić Božo (1957.)
Crna Gora

SAMO SU SMRTI BUDNE

Svi stvaramo filozofiju
U tami pritajene kule
Skrivamo ključeve pakla

Pred neopaljivom kupinom
Dlanovi sunce ištu
Martovski bljesak drhti na okidaču
Na pustom ognjištu
Bezdušni zidaju svijet

Gospod na vrhu
A na zemlji loši stražari
Kojima su davno pobjegle riječi

Ako Geodonovo runo izmoli milost
I svjetlosti otvore vrata raja
Ko će se sjećati Ničea, Hegela, Kanta

I pjesme više ništa ne znače
Samo su smrti budne
I po neki zapis u mnoštvu sjenki
Koje niko ne razaznaje

 

 


 

Emina Vildić (1981.)
Bosna I Hercegovina

LEPTİROVO PUTOVANJE

Kad’ dođe vrijeme,
svaka čahura će pući
i
tek sada koristim oči,
osjećam samo bol!
Pogledaj me!
Sada sam ono što ne volim
ovozemaljski djelić laži.
Ne trebam bol
nego ona mene
svoj dom!


OSTRVO

Nasukana na ostrvu,
izgubih brod, sama,
položih oružje
i
zastave na pola koplja.

Dok jutro polahko dolazi
šunja se noć samo za mene.

A u visinama
ptice slobodno lete,
široka im krila
zaklanjaju vidik strancima
uplašenih od ostrva!?

 

 

 


Ishak Kluljancic

Ishak Kuljančić (1987.)
Bosna i Hercegovina

CRNA PJESMA

Kroz crtice u riječima nalazim obrise lica,
crtam osmijehe pred očima.
Zovem glasno da razbijem tišinu
ali samo tišina se odaziva.

Prste spuštam na zamišljene obraze,
uzdahom vjetar izazivam;
Da miris mrtvila u nebo raznese,
kad oči otvorim da ne vidim poraze.

Prošlost na bijesu, sadašnjost na mržnji;
Budućnost za osvete su stvorili.

Neću da sam lutka na koncu
obješena o tuđu svijest.
Neću da sam metak u cijevi
Da me ispali tuđi bijes.

Naivne glave vjeruju u čuda,
uši u buci biraju (slušaju) laž.
Partija, apatija, tragedija, glad;
Krv kaplja kad digne se sablja da sotoni napravi draž.

U sopstvenim osjećajima tražim tuđa srca,
ali ne oblačim njihov dres.
Mrtviji za mrtve nude osvete i rat
da pakost u sebi nahrane.

 

 

 


 

Duško Dražić (1990.)
R. Srbija

PLAMIČAK NADE

Ima nečeg toplog u njenoj hladnoći.
Nazirem taj plamen dok me nemo gleda...
O da l’ ću joj ikad, da l’ ću ikad moći,
dopreti do srca, ispod sante leda?

Ako gore vatre tamo kod Eskima,
u ledenom iglu na Severnom polu...
Da može i njeno srce da zatinja
to mi daje nadu očajnom u bolu.

Da li su i drugi bili zatečeni?
Pred prelepim licem satkanim od leda...
Il’ je samo ona takva prema meni?
Pa me nako hladno ko bez duše gleda.

Ipak, ja se nadam da postoji šansa,
Da me njeno srce barem malo voli.
Možda mi tek malo fali da rasplamsam,
vatru koja krišom pod tim ledom gori.

Eh, da mi se samo jednom bar opeći!
O tu vatru koju znam krije u sebi!
Mogao bih s mirom u grob hladan leći...
Jer mi više nikad hladno bilo ne bi.

 

 

27.3. 2017.

 

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Terezija bb, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica