Aplikacije_9 / 9.Međunarodni književni susreti-2020

121. Ana Bašić / R.Hrvatska
122. Amela Ibrahimagić / BiH
123. Mirela Gavranović / BiH
124. Miomira Šegina
125. Benjamin Skomorac

126. Almira Papić (1983.) / S.Makedonija

 Ana Basic

121. Ana Bašić (1961.) / R.Hrvatska

OTOK LJUBAVI

Lokrumu, otok ljubavi. Za one koji ne znaju smješten je ispred Starog grada, zaštićen i posjećen cijelo ljeto kao jedno od glavnih kupališta domaće čeljadi (ljudi) . Kada ga gledaš iz daljine reko bi čovjek “otok ko otok”,ali čim stupiš nogom na njegovo tlo on postaje bajka, a bajka čarolija. To je jedan drugi svijet kojeg ne može oskrvnuti ni legenda o njegovom prokletstvu.
No ipak kad je stranci čuju izbjegavaju ga u širokom luku. Ne žele sa sobom ponijeti prokletstvo kojeg je nemoguće skinut ili je on odavno ispran vremenom. Naime trebalo bi pokupiti sav vosak koji se istopio one noći kada su ga ukleli Benediktinci koji je u naravi pripadao njima, a Dubrovačka republika ga prodala, ali nakon svih tih stoljeća vosak se rastopio uslijed ljetne žege(vrućine) ,isprale ga kiše, ispralo ga vrijeme. Brojni su ga na poplatima (đon) svojih cipela ponijeli ko zna kud, a i sama legenda je bizarna, jer da je to tako odavno ja ne bih imala ni sestre ni tad nerođene nepuće koje su propali kroz drveni most, a njen ogromni stomak zapeo nad provalijom. Zaobljenoj trudnice nije bilo ništa, osim pokoja ogrebotine.Vele da se beba ritala ko ono “što mi remetite popodnevni san”. Da to je bilo popodne, čuli su se još uvijek cvrčci uslijed ljetne žege. Tada oni neumorno pjevaju. Neumoljiv su nalik nekoj čeljadi, koja te ugnjetavaju dok iz tebe ne isisaju i poslijednji atom snage, davanja.
Čarolija! Ljudi prolaze jedan mimo drugog, ali samo kao zlatne čestice nekog neobičnog postojanja. Zamisli mi gradski ljudi, a u nama toliko sklada. Po puteljcima koji škripe ispod nogu u ovoj oazi šetaju fazani, skakuću zečevi, a čuje se i njakanje magaraca.
Kad udahneš nigdje seoskog zraka. Nozdrve se šire na miris pinjole (plod bora) i morske soli. Ko i uvijek tamo se prvo negdje sklonim u hlad otpuštajući svu svoju negativnu energiju u eter, a kad i u hladu postane vruće bacim pogled na male skrivene plažice po stijenama i zaronim onako duboko prema otvorenom moru odbacujući od sebe nepotrebnu prtljagu.
Ponekad me u tom skladu neba i mora počasti skakutanje dupina, a ponekad neko drago poznato lice s kojim se uhitim u priču-E kako je to onda bilo...
Začudo na Lokrumu nisam gladna, slabo žedna. Nanosim si neku mast na tijelo ko zna koji faktor i ponovo udišem, ali ovaj put osjetim dah slobode, a titraj u ovoj ljetnoj vrevi nade u kojoj iza svega, baš svega vidim čisto uzvrelo nebo i svoj slankast dah pustim nek plovi bespućem bonace (ljeti mirno more) . Najradije bih prikovalo svoje umorno biće uz tu vrelu hrid podno krošnje bora, ali vrijeme ko i život prohodi, nestaje.
Za tog svog boravka na otoku prošetam se i do mrtvog mora. Tu je davno moju treću nepuću po redu upekla vlasulja. Dijete je dugo vrištalo. To mrtvilo od mora nalazi se unutar kopna. Zelenkasto- šporke (prljave) je boje, a u njem se kupaju nesigurni rekla bih.
Tamo dalje prema istoku ne idem. Tamo se kupaju nudisti. Znam samo da ljudi iz grada sa svojim barakama prolaze blizu ne bi li kibicati i bacali očade (gledali i zavodili) uglavnom na ženski rod.
Naše stijene su oštre. Nije lako kročiti po njima. Koraci su obično odmjereni. Godine donose više opreza, ali svi mi nastojimo zadržati u sebi dio djetinjstva, razigranosti. Hitati tuđu radost i smijati se, gromoglasno bez stida, bez priklanjanja ruke preko usana… Mogli su nam se tada davno slobodno vidjeti nepravilni zubi kako rastu, a uvijek pri takvoj pomisli obično mi se na licu pojavi zagonetni osmijeh - koje li sreće biti dijete.!
Ne znam zašto tada mi uvijek padnu na pamet godišnji izleti napuštene djece iz unutrašnjosti, a njihovo ljetovanje iz Beograda, Sarajeva… nije bilo ovdje već u ljetnikovcu Kaboga. Ta su djeca bila posebna, posebnija od nas. Mi smo imali sva ljeta, a oni samo to jedno. Od svih njih isticalo se je jedan dječak, nemiran, samovoljan, duhovit, vragolast… Valjda me je privuklo to što je duhovno sličio meni, čak je bio i crnomanjast, a možda je tada prestajala moja dječja dob i počimalo odrastanje. Tko zna! Sva ljeta su ko blag nalet vjetra. Brzo dođu, brzo nestanu.
Kad imam napustiti svoje utočište ovisno o stađonu (dobi) uvijek ponesem sa sobom mali dar otoka ljubavi… šišku, paunovo pero, krhko staklasto lišće naftalina koje dubrovačke gospođe smrve, stavljaju u komade stare nailonske bječve (čarape) , pa u ormare…premda kletva to zabranjuje, mora biti da u njoj postoji ono “osim mira” i sporo gazim stazom do broda koji me vraća u sirovu stvarnost.
Sjednem tako na pižul (kamena ploča) dok čekam brod sanjivo promatrajući Šeherzadu. Šeherzada je vila koju je zaljubljeni Zimdin dao izgraditi na istoku za svoju ljubav. Njena plava orijentalna kupola među ostalim građevinama više ne bode oko ili smo se navikli na nju. Stopila se s prirodom među tmastim čempresima. Htio joj je on Zimdin sagraditi i most do otoka, no se zaratilo. I bogataš i njegova ljubav su nestali uoči drugog svjetskog rata, a vila je postala Titova vila u kojoj nije boravio, ali se ondašnja vlast domogla bogatstva iz sakrivenog sefa vile. O Zimdinu i Šeherzadi kružile su razne priče, no uvijek postoji samo jedna istina.
Kad brod akosta (pristane) eto svi smo zadnji putnici prema gradu i nitko ne želi zakasniti, jer preko noći na otoku ostaju samo stražar. Vožnja traje nekih desetak minuta, taman da s nas spere vrućinu, koja htjeli ne htjeli isijava iz nas. Brod po imenu Skala (Stepenica) pristane na veliki mul stare gradske luke.
I tako ti ja kupim sebi probijajući se kroz gužvu đelat (sladoled) od vanilije. Hitam ga široko ustima, jer se on brzo topi. Bože moj da me ovdje netko vidi da se ponašam djetinjasto, da sladoled curi… rekli bi ova je poluđela… a ne sretna, jer nju nosiš svugdje sa sobom - tu sreću - ako joj dopustiš da se nastani u tvom srcu. Otok ljubavi nije uklet za one koji znaju dijeliti ljubav, kletva se odnosi na materiju, ne duh… I sutra će on postojati, dok njegova čarolija neće nestati. Prenositi će se bremenita priča s koljena na koljeno za sve naraštaja iza nas. Onaj tko je bude mogo svojom zvati oživiti će mrtve ljubavi samom mišlju da ljubav vrijedna Šeherzade čuva tajnu otoka ljubavi.

 

GENERACIJO

Kao težak kamen na moju dušu
pada godina breme.
Vjerujem da ostavih veliko sjeme
za sva prohujala godišta, za svo vrijeme.

Znam da u mom srcu kucaju brojna srca,
da u njima raste zbilja i neka nova klica.
Nada je zadnje što ću ti oteti,
makar svi dani bili prokleti.

Rođena sam da volim.
Da sve boli zaobiđem, da ko magma gorim.
A ti ako se sjetiš budi dio oka moga,
ja ću ti dati dio srca svoga.

Čovječe sve prolazi i sve će proći,
ali vjeruj mi dragi
kad ono nešto izgubiš više
vratit nećeš moći.
Proljetne kiše varaju tišinu
tvoja bol me mojom boli dirnu.
Ako zajedno ne krenemo prema
svojoj dugi uzeti će nam je netko drugi.

Zajedno smo prošli mnogo toga
ona pripada nama stoga.
Naša dob u ovih šezdeset ljeta
ne ostavlja nam sate-za nas je šteta.
Oni drugi što dolaze
gaziti će druge staze.
Generacijo nestajemo ko izumrla vrsta
dodirnu ću te, dodirni me jagodicom prsta.
Sve što smo imali upleli smo u mir
bje nam to želja, a ne prohujali hir.


 

132. Amela Ibrahimagić (1973.) / BiH

SVJETIONIK

Na mjestu gdje sam
se naivno nasukala
svoj brod razlupala
svoj smjer izgubila
svjetionik podigla sam

Podigla sam ga u inat
na sjećanje gdje i kada
slomi me oluja nakaradna
koja me ostavi hudnu
Bez kursa bez jedara

Bijaše to čudo života
Izgradih novi brod ja
spreman je u luci sada
Širim opet jedra nježna
za nove plovidbe i nadanja

Al' neka na stijeni tog
prokletog svjetionika
od kamena sačinjenog
od hladnoće zaleđenog
Neka štrči gord i sam
Neka baca u daljine sjaj

Neka čami na stijeni
usamljen i uspravan
Neka bude opomena
Neka se sačuva barem
jedna duša neiskvarena
to mi je srcu velika želja


 

 123. Mirela Gavranović (1995.) / BiH

PISMO OCU

Dragi oče,
danas je tačno godina dana od kada smo se poslednji put vidjeli. Došlo je vrijeme da sumiram utiske mog boravka u ovoj zemlji i sakupim plodove napornog rada. Ruku na srce, specijalizacija se ipak pokazala krupnim zalogajem za tvoju djevojčicu, okovanu emocijama, koje i dalje hendikepiraju pred ljudskom surovošću i uvijek uspješno poruše sve odbrambene zidove. Sve ono što si govorio, došlo je na svoje. Ni tebi zadovoljstvo, ni meni nauk, ali tako je. Još uvijek učim kako da ukočim kada me ponesu klizavi putevi života, nekad stajući tik uz ivicu litice, a nekad kotrljajući se širom otvorenih ruku i lica pravo u nju. Očeličio si me na nedaće, ali ne i na nepravdu. Uvijek sam davala srce svima da prežive, ne pitajući se koje će za mene da kuca, ne pitajući se isplati li se, ali ipak sam ti neizmjerno zahvalna što danas s vrha Kineskog zida posmatram na život, dok se mnogi nisu oslobodili ni katanca vlastite avlije, držeći pritom ključ u rukama cijeloga života. Istina je da ti pišem ovaj put sa najvećim uzbuđenjem jer sam odlučila da sa tobom podijelim dešavanje koje je promijenilo puno toga u mom životu. Već nekoliko mjeseci sam u snažnim procesima promjena, pomalo sistema zdravstva, pomalo načina razmišljanja, a ponajviše sebe.
Noć o kojoj ću ti pričati bila je prva u nizu dežurstava na Onkološkom odjelu koja su me redovno sljedovala. Obučena u tišinu i neizvijesnost, kao i svaka u bolnici doduše, ta noć je posebno mirisala na nostalgiju. Prije polaska u vizitu zastala sam posmatrajući veličanstven prizor osvijetljenog grada. Zvuk mojih koraka naspram tišine dugačkog hodnika odzvanjao je istotaktnu melodiju melanholije, koja se širila vazduhom i miješala sa mirisom medicinskog alkohola. Vijugava svjetla automobila, odsjaj neona iz haustora, novogodišnje lampice sa obližnjih krovova, sve je tamo izdaleka mirisalo na radost. Prosuo se život a mi sa druge strane stakla, sa druge strane života. Kao i svake večeri, dočekao me je jedan od načelnika u prijemnoj ambulanti kao ispomoć za viziti. Nakon što smo uspiješno obavili radne zadatke, načelnik mi je predložio da posjetimo zajedno njegov odjel. U prolazu, naročito mi je ostao urezan u sjećanju natpis na vratima prijemne ambulante tog odjeljenja a glasio je „ Hirurgija ne poznaje čekanje, ona živi za malo više od previše i podrazumijeva samo nemoguće“. Interesantno, načelnik nije imao kancelariju, samo veliki radni sto na kraju hodnika koji je imao savršen pogled na cijeli odjel, a iza njega prozor sa kojeg se moglo posmatrati na dvije operacione sale. Sjeli smo za njegov sto a on mi je detaljno pričao istorije bolesti pacijenata koji su upravo bili na stolu. Pacijent broj 1, kako ga je on nazvao, nalazio se na lijevom operacionom stolu i preživio je sve moguće greške sistema. Godinama pogrešno tretiran, sa nizom otvorenih rana i na ivici sepse. U takvom stanju načelnik ga je zatekao na odjelu 876 i prije godinu dana prebacio tu. Pacijent broj 2 odrastao je u Domu za nezbrinutu djecu. Kroz period odrastanje dijagnostikovano mu je zatajenje bubrega, ali obzirom da se nije moglo doći do porodične anamneze, nemoguće je bilo saznati uzrok istog, niti doći do odgovarajuće terapije. Obzirom na težinu simptoma obojice, smješteni su u zajedničku sobu pod stalni nadzor. Prvi odbačen od porodice, drugi je nikad nije ni upoznao, sve skupa činilo se kao dobra privremena partnerska kombinacija. Poređenjem nalaza tim uviđa da mnogo toga sličnog ima u njihovim organizmima. Zapravo, bili su savršeno kompatibilni za transplantaciju. Jednom koštane srži a drugom bubrega. Uz njihovu saglasnost načelnik sa svojim timom tada započinje eksperimentalno liječenje i transplantaciju nakon koje je sve par dana bilo idealno. Zatim se sa nizom intervencija uspostavila dosad nezapamćena teorija. Da bi neometano živjeli obojica, neophodno je jednom mjesečno izvršiti razmjenu krvi i limfe u potpunosti, iz pacijenta 1 u pacijenta 2 i obrnuto. Nakon tog postupka oni su bezbrižni ali samo na mjesec dana, nakon čega ponovo smrtno zavise jedan od drugog. Još neko vrijeme ostala sam s njim, ispitujući ga što više sam mogla o načinu funkcionisanja odjela i savršenom sistemu koji je razvio. Naime, na tom odjelu svi su bili označeni šiframa koje su ih štitile od spoljnjeg svijeta, privilegija i svakog nepotizma. Kada je bilo vrijeme da se vratim na svoj odjel, pozdravili smo se, zahvalila sam se na svim informacijama koje sam primila, računajući da ćemo se već sutra vidjeti u viziti. Sutradan čim sam stigla na kliniku potražila sam ga po inicijalima S.Parker koje sam vidjela noć prije na njegovom manilu, ali bezuspiješno. Načelnik je bio mlad čovjek, ni nalik onom prijatnom čikici iz prošle noći. Odlučila sam otići u arhiv i pretražiti imena svih zaposlenih sa tim incijalima. Jedino što se poklapalo bilo je iz 1978. godine, dosije Sebastiana Parkera, načelnika neurohirugije. U tamnoplavoj fascikli obavijenoj prašinom sa ugraviranim imenom prim dr spec med Sebastian Parker, nalazilo se mnogo starih lista, nalaza, snimaka i jedan nedovršen specijalistički rad. Načelnik se u njemu obraćao javnosti sa apelom uvođenja šifri radi smanjenja korupcije, nepotizma i malverzacija u zdravstvu. Za svakog pacijenta jedinstvena šifra, tako da niko ne bi mogao nekoga privilegovati ili urgirati na bilo koji način jer se identitet i ljekara i tima i pacijenta krije sve do otpusnog pisma. Nažalost, taj rad nikada nije ugledao svjetlo dana. U prilogu nalazili su se i podaci o dva pacijenta, kao uzorcima eksperimentalne upotrebe šifri i njihovog rezultata. Kartoni ta dva pacijenta odgovarali su opisu stanja pacijenta broj 1 i 2. NJih takođe nisam pronašla na odjelu, ali zbog veličine Instituta vrlo je moguće da su bili negdje prebačeni. Naredni dani protekli su mi u razmišljanju i na kraju sam skupila snage i pozvala svog mentora da mu sve ispričam. Isprva skeptičan, ali na kraju ponosan, pristao je da okupimo kolege i pokušamo svi zajedno privesti taj rad kraju. Prezentaciji rada prisustvovao je stručni konzilij, a mediji su takođe sve propratili. Vijest o zaboravljenom radu odjeknula je cijelom državom. Studenti, zaposleni i penzionisani radnici u zdravstvu gotovo jednoglasno su podržali ovakvu inicijativu. Na odobravanje projekta šifriranja pristala je većina ljekara Instituta, jer su svih ovih godina uglavnom pošteni i časni ljekari dobijali loše epitete zbog par nesavjesnih pojedinaca. Listu potpisa peticije Prijedloga zakona o šifriranju popunilo je preko 5000 imena zaposlenih. Ideja je ponovo oživjela. Shvatila sam da smo pokrenuli lavinu onog dana kada me ispred vrat stana čekalo preko stotinu pisama podrške, prijedloga i pozitivnih komentara na rad. Nisam očekivala ovde ništa više od završavanja specijalizacije, ali planovi nikada ne prate suđeno. Nakon dva mjeseca predanog rada, aplikacija Parlamentu za usvajanje Prijedloga zakona o sistemu šifriranja danas je poslana ispred naše mlade fondacije „dr Sebastian Parker“. U narednom periodu očekujemo odgovor Parlamenta, ali je prilično izvijesno da će on biti pozitivan. Dugujem ti svakako i možda najzanimljiviji detalj, a to je da sam pronašla u dosijeu dr Parkera i imena pacijenata broj 1 i 2. Pacijent broj 1 zvao se Empatija, a pacijent broj 2 zvao se Moral. Smrtno vezani i uslovljeni jedan od drugog u medicini, nikada boravili u ovoj klinici, a oduvijek ležali u svakom krevetu i bili u svakom od nas više ili manje. U momentu kada bi manjkalo morala među ljekarima, Empatija bi bila životno ugrožena. Isto tako, čim bi ponestalo empatije, Moral bi bio na aparatima. Priča o ova dva pacijenta ostaće još dugo da se prepričava i da uvijek napominje i mlađe i starije da nikada ne zaborave veličinu tereta i ugleda koje nosi njihov poziv. Da razmisle koliko su savjesni, koliko ih čak i u najtežim momentima zakletva koju su položili uslovljava, da ostanu prije svega dobri i časni ljudi, samim tim i savjesni zdravsveni radnici i stručnjaci u svojoj oblasti.
Ja i dalje ne znam šta se desilo one noći i ko je sa mnom bio u viziti. Možda neko ko je želio da skrene pažnju na sve propuste u zdravstvu. Možda neko ko je želio podsjetiti sve nas na veliki rad doktora Parkera. Kako god bilo, hvala mu. Valjda neka pitanja nikada ne dobiju odgovor. Znam samo da se konačno osjećam spremnom za povratak kući. Iza mene će ostati mali trag učešća u velikoj ideji, koja bi prije ili kasnije, sa mnom ili bez mene, sigurno bila realizovana. Iza mene će ostati i jedna pozlaćena ploča na ulazu u kliniku Votston sa natpisom tvojih riječi koje si mi rekao kada sam pošla od kuće, kao nauk svim budućim generacijama medicinara, a glasi
„Bijeli mantil je puno više od tkanine, a medicina puno više od zanimanja“.
S ljubavlju i poštovanjem,
tvoja kćerka

 

RINGIŠPIL EMOCIJA

Lažem da si staklo oštro u tegli meda skriveno
a sjetim te se samo ponekad na pola sata do nikad.
Lažem da si otrov na vrhu jezika vječnosti
A ako te izgovori uništiće mi svijet.
Da li želiš opet?

Da li želiš da stojiš ispred mene večeras?
Da te raznesem pogledom u čestice veličanstvene.
Da postaneš kosmička prašina koja je pokorila svijet.
Da li želiš opet?

Možeš li podnijeti teška vremena što vrte ringišpil?
A mi vezani.
Ti za sebe, ja za tebe i neki nepoznat svijet.
Da li želiš opet?

Lažem da si staklo oštro u tegli meda skriveno
A to staklo zauvijek osta moj jedini prozor u svijet.
Da li želiš opet?


 

 

 



126. Almira Papić (1983.) / S.Makedonija

VIDJELA SAM TE

U snu sam te vidjela,
kako sjediš na jednoj krlji i zamišljeno
u ruci sa štapom trljaš po zemlji.
Pokreti su bili nekada blagi, nekada bjesni,
bila si sva u isčekivanju.
Čekala si me ispod tvoje male, žute kućice,
na ploplanku pokraj puta.
Ispod koje si karanfile crvene posadila.
Avlija ti je mirisala na jorgovan procvali.
Čekala sam za ruku da me uhvatiš
da me zagrliš i poljubiš.
Žašto si stajala i tužno me gledala?
A ja tako razdragana i željna tebe.
Čak u snu sam osjetila da mi hvali miris jorgovana,
karanfila, perunike,kadifa, sardona….
Koje si često sadila i zalijevala s’ ljubavlju.
Željno bi rascvjetala u tvom zagrljaju, kao nekada.
I svaku mrlju sa duše da mi izbrišeš.
Majko, proljeće je, sve se budi, a hoćeš li ti?

 

 

 

 

 

O nama

Aktivnosti koje je Udruženeje realiziralo samostalno ili u saradnji sa drugima spadaju u arhivsku građu čime se dokumentuju programske aktivnosti KNS-a tokom svog društvenog angažmana na polju kulture i umjetnosti.

Tokom javnog djelovanja udruženje je otvaralo prostor za autorsku prezantaciju umjetničkog stvaralaštva mladih autora koji su uobličavali lični umjetnički izražaj u konkretno oblikovane ideje u vidu javnih manifestacija - putem kojih se prezentiraju umjetnička djela i radovi, kako članova KNS-a, tako i suradnika.

Get in touch

Kontakt

Udruženje za kulturu
– Nova svjetlost
Džamijska 9, 71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
+ 387 61 524 505
knsinfo1@gmail.com

Facebook stranica