|
Književni dijalog 14
Zajedničke
okvirna teme: "Iz rana Bosna pjeva"
i „Putokazi kroz vrijeme”
"Književni dijalog" je redovna aktivnost "Književne
sekcije-KNS"-a, tokom 2008. godine, a gdje se otvara prostor da svoje
radove dostave svi oni koji su zainteresovani za ovaj vid književnog angažmana
i saradnje. Radove slati do 31.10.2008. na adresu:
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Kažu mi da
Kažu mi da ne valja
biti pesimista
ali šta mogu ja
kada me je na to
život moj natjerao.
Kažu mi da nisam u pravu,
al' ipak su stali na moju stranu.
Kako to da su na mojoj strani,
a niko od njih neće da me brani.
Kažu mi da otvorim oči
da budem realan
i da ničije iste nisu moći.
Ali biti realan
za mene je samo
apstraktan pojam.
Kažu mi da se sve može promjeniti
ali znam da je sudbina nepromjenljiva
i koliko god da imam vremena
sudbinu svoju neću uspjeti izmijeniti.
Ljudi kažu sve je Bogom dato
Prođe život kao behar rani
što ga vjetri raznose i ruše
u sjećanju ostadoše dani
otrgnurti iz srca i duše.
Snovi pusti ostaju u tami
k'o jelika sasušena vit’a
kad na kraju ostanemo sami
nit' ko haje - nit' ko za nas pita.
Jesen dođe k'o jahač u znoju
proljeće se zaboravi rano
možda imam još godinu koju
onda zbogom more uzburkano.
Samo vidiš -ponestaje snage
kosa sijeda a ruka se trese
uspomene prebrojavaš drage
što životna stihija odnese.
Sve presahnu - ti za to ne mariš
ja još k'o da iza sna se budim
i dok dlanom po dlanu udariš
nema više srcu dragih ljudi.
Vrijeme minu u tuđini kletoj
kao leptir na krilima zlatnim
u starosti sudbi preotetoj
ja poželjeh kuæi da se vratim.
Često puata u noćima dugim
sanjao sam šta bi duša htjela
rodnu kuću gdje mi mladost osta
gdje me majka za ruku povela.
Iza kuće viti jablan bješe
plemenito dobro drvo staro
a misli me tamo odniješe
sto sam puta sa njm razgovar'o.
Prièao mu šta mi duša hoće
moje želje iz dječačkih dana
da razbijem trenutke samoće
on me sluš'o k'o starog jarana.
Digao se nebu pod oblake
lagan vjetrić krošnju mu otvora
davajući listom tajne znake
k'o da i on sa mnom razgovara.
Evo opet na tom mjestu stojim
nejma kuće nit' jablana moga
tuga teče u venama mojim
prisjeća se vakta minuloga.
Sve ja pusto - tišina svud' šumi
sami korov - mog jablana nejma
u sjećanju k'o da majku gledam
kako pitu za večeru sprema.
Iza kuće stado jaganjaca
stari Šarov sve ih budno prati
čekajući povratak kosaca
da se babo iz kosidbe vrati.
Počne onda da se igra s' njime
preskačuæi zidine i klance
u zanosu na grudi mu skače
ne misleći na male jaganjce.
Bože dragi šta je ovaj život
i sjećanja koja tugu kroje
sve što bješe u životu drago
k'o jesenja magla nestalo je.
Prođe vakat k'o magla jesenja
oblak tuge na srcu svio
sve nestaje i sve se mijenja
o tom nisam razmisljati htio.
Nejma braće - nejma ni sestara
glas prošlosti još se samo čuje
ode otac - ode majka stara
sve nas ista sudba očekuje.
Rasula se djeca po svijetu
k'o mrnđele bisernog đerdana
niko - nikog i ne gleda više
hej, sudbino suzom pokapana.
Okrenuh se - od tuge se tresem
da pogledam gdje mezari stoje
i Fatihu srcem da donesem
za umrle - najmilije moje.
Harem stari zarastao davno
ni imena na nišanu nejma
kao oblak što beskraju plovi
tražeći mjesta - dok se bura sprema.
Vratiše se iz djetinjstva slike
bistro oko suza mi pomuti
gledajući nišane u travi
koja tužno - bez životno šuti.
Ne primijetih - a već se smrkava
tama grli dolazeće veće
a za harem što blijedo spava
iz duše mi Fatiha poteče.
Ko zna kad je neko ovdje bio
sve je tiho ni šum se ne čuje
a Fatiha sa usana mojih
nek' usnule duše obraduje.
Ja se vratih stvarnosti života
praznu dušu ispuni mi čemer
ljudi kažu sve je Bogom dato
njegova je odredba i emer.
Ibrahim Osmanbašić
Sarajevo
Spoznaja
Došao sam da pokvarim tišinu
Došao sam da razbijem mrtvilo
Došao sam da raskujem okovanu nadu
A nećeš me prepoznati
Jer ne razlikuješ svjetlost od mraka
Neću ti pričati riječima
Jer srce ti je otvrdilo na riječi
Pa ne vjeruješ niti istini niti lažima
A oboje vagaš
Neću te dozivati glasom
A tražim baš tebe u pobjesnelom krdu
Neću ti reći ko sam
Jer to ti ne bi ništa značilo
Zanima me samo tvoja pažnja
I dubina osjećaja spoznaje
Pomislićeš da sam besposličar u nedoumici
Jer je to iza tvoje granice pozitivnosti
Koju ja poštujem
I ne želim da grubo narušavam
A na mojoj granici – si ti!,
Tako da se ne igram sa tobom
Ušta ti ne sumnjaš
Ali ja računam ne vrijeme
U odnosu na tebe
A tebi je taj faktor nepoznanica
A kroz tu prizmu stvarnosti
Kad-kad pobjednici gube
A gubitnici pobjeđuju.
Ja računam na tebe
A ne zanima me tvoje mišljenje o meni
Koje izgovaraš van spoznaje.
Asim Bajramović
USA
Omeđine
Omeđine starog sela
pod planinom tužno stoje
ja ga gledam a duša mi
ustalasa misli moje.
Duša misli ustalasa
prošlost poče da se budi
pred očima mojim slike
Šta pričahu stari ljudi.
Pričalo se o tom stalno
k'o o sjeni koja spava
da se pamti da se čuva
od vremena zaborava.
Sve te priče slušao sam
nosila me duše želja
kažu dođe neka vojska
spali selo do temelja.
Omeđine tužno stoje
mahovina sve je svila
a džamija sa munnarom
tu je nekad kažu bila.
Kraj nje hair voda bješe
led joj ravan bio nije
tu se avdest uzimao
od sabaha do jacije.
Krijepile žedne duše
pijući s' česme hladnu vodu
prošlost davna al' legenda
još je svježa u narodu.
Ničemu traga više nejma
trava davno sve je skrila
nasilnička-ljudska noga
čizmom sve je pregazila.
Još poneki nišan stoji
ispod neba što se plavi
i prkosom k'o da hoće
da vrijeme zaustavi.
Da presretne nasilnike
da ih pita šta je grehota
stan'te malo da im kaže
svjedoci smo mi života.
Nestala su s njih imena
ona znana i neznana
al' ugledah dva srdašca
prelijepo uklesana.
Izbrisalo slova vrijeme
trag istine tu se krije
ali srca sa nišana
izbrisati moglo nije.
Dva nišana-jedan mezar
baš k'o zagonetna brojka
pričali su tu počiva
mlađan momak i djevojka.
Voljeli se od malena
i maštali svoje snove
nečujući glas sudbine
u nepovrat što ih zove.
Nisu čuli glas sudbine
nisu je ni mogli čuti
sudbina je nepoznata
ne može se da nasluti.
Samo Allah sudbu znade
i kretanja tajna njena
ljudske duše tamo stoje
ba¹ k'o trava pokošena.
Baš k'o trava pokošena
stoje sad i srca ova
da svjedoče kroz vrijeme
šta je život prepun snova.
Da svjedoče da i ljubav
koja kažu sreću sprema
ima nemoć pred sudbinom
te vječnosti ipak nejma.
Cvjetalo je selo kažu
kao ruža što miriše
na sve strane život bio
a njih dvoje voljeli se.
Voljeli se i nadali
životu što sreću daje
on je stas'o za vojnika
ona cura za udaje.
Progavara momče mlado
svojoj dragoj iz potaje
ja u vojsku moram poći
a ti cura za udaje.
Prije nego odem mila
dok nam ljubav duše kiti
odvešću te domu svome
svadbu ćemo napraviti.
Uzmi ovu burmu sada
da se znade da si moja
a veselje svadbe naše
nek' se čuje do Doboja.
Kupi momče svate znane
sve junake i delije
da se čuje do Doboja
kada budu poveli je.
Šest će ata upregnuto
u kočije prve biti
ona biće sultanija
a on će se ponositi.
Petak kažu dan bijaše
od veselja sve se trese
momče uze svoju dragu
preko praga da prenese.
U tom trenu sve je stalo
k'o da orkan zemlju zbrisa
niko nezna šta se desi
niti o tom šta zapisa.
Kažu neka čudna vojska
baš uništi sve bez traga
a njih dvoje bez-životni
ostadoše nasred praga.
Prag i danas tamo stoji
da svjedoči kroz vremena
al' godišnje na taj petak
boja mu k'o krv crvena.
Ljudi kažu krv je živa
Bože tuge prevelike
umrijeti vele neće
dok dočeka osvetnike.
Doće vele junak neki
sa istoka il' zapada
da osveti krv njihovu
pa će sabur da zavlada.
Smiriće se onda duše
u džennetsko toplo krilo
a ljudi će spominjati
šta je nekad-nekad bilo.
A iz praga od kamena
izvor voda-poteći će
da opere boju krvi
hair česma tamo biće.
Čedne duše da napoji
da se klanja i avdesti
a o tome da se priča
dok je ljudske povijesti.
Kažu kad se ovo desi
rata više neće biti
i nestaće nasilnika
Allah će im presuditi.
Putokazi kroz vrijeme
Tu gdje život prestaje
zavladaju suze,
tu gdje pravda nestaje
tuga - radost uze.
Tu gdje pjesma zamukne
suze obraz kvase,
u metežu života
sreæa ne pozna se.
Sam život leptir
na krilima zlatnim,
svi se za njim otimaju
putem nepovratnim.
A on niti gleda
niti haje za to,
sakriva se u vrijeme
duši nepoznato.
Ne ostavlja nadanja
za njih mjesta nema,
svi putevi vode
pravcu džehenema.
Dok kapije dženneta
traže oči snene,
a one su rekoše
davno zatvorene.
Kljuè svjetlosti izgubljen
u životnoj tami,
lutajući bez cilja
ostajemo sami.
Hrleći za nečim
bezvrijedo što je,
ne sluteći da života
malo ostalo je.
Ivona Jukić
Sarajevo
*** Porezanog srca
Stojiš bezizražajnog lica.
Opet ne možeš da hodaš, andjele,
Ali kriješ svoju tugu
Ispod slomljenog krila.
Diviš se jutru i
Svima na koje se odnosi,
koji ga u žurbi ne primjećuju.
Ideš sve dublje u šume
Svoje veličanstvene osame,
Ne zatvaraj prozore,
Pusti Eoju da uđe,
Svaki tvoj dah je božanstveno
Čudo postojanja.
Tarik Jažić
Sarajevo
Kažu mi da
Kažu mi da ne valja
biti pesimista
ali šta mogu ja
kada me je na to
život moj natjerao.
Kažu mi da nisam u pravu,
al' ipak su stali na moju stranu.
Kako to da su na mojoj strani,
a niko od njih neće da me brani.
Kažu mi da otvorim oči
da budem realan
i da ničije iste nisu moći.
Ali biti realan
za mene je samo
apstraktan pojam.
Kažu mi da se sve može promjeniti
ali znam da je sudbina nepromjenljiva
i koliko god da imam vremena
sudbinu svoju neću uspjeti izmijeniti.
Amina Zimić
Sarajevo
Rusi su prvi napravili lubenice bez košpica
Lokalistička primitiva mi ne smeta
Al' mi smeta
miris skvašene prašine
jer kad se pomiješa s mirisom
lokalističke primitive
zajedno smrde nepodnošljivo.
A, da je kako treba,
Lubenice bih na prozoru mogla uzgajat.
Ovako, kupim sebi francuski parfem
austrijsku kupku
njemačko mlijeko za tijelo
al' mi i dalje lubenice na prozoru ne cvjetaju.
Lubenice, jednostavno, ne cvjetaju.
A, Rusima vala –
- ono ne valja.
Asim Bajramović
USA
Tamo gdje je Foča moja
Tamo gdje Maglić
Bosnu nadvisuje
i plaha Drina
pjeva kroz klisure
a Zelengora
taj stri gorostas
k'o da se pita
što tamo
nejma nas.
Tamo mi ostaše
svi moji
najdraži sni
i Foča moja
što na dnu
duše spi.
Dok Čehotina
Drinu dodiruje
a vjetrić s' mirisom
Bosne propiruje
zbog toga
moja duša
ne miruje
a pjesma Zehre
srce mi smiruje.
Jer tamo ostaše
svi moji
najdraži sni
i Foča moja
što na dnu
duše spi.
Nek’ teče Drina
nek’ Foča
moja spi
nek dušu opija
taj miris
Bosanski
a Zelengora
i ona neka zna
da još se čuje
pjesma bosanska.
|
