"KNJIŽEVNI SUSRETI U BIH: PLURALIZAM, RAZLIKE" - Gradačac 2001

 Okrugli sto 

"KNJIŽEVNI SUSRETI U BIH: PLURALIZAM, RAZLIKE" - Gradačac 2001.
Medijator: Dinko Delić
Učesnici: Nijaz Alispahić, Atif Kujundžić, Irfan Horozović, Zlatko Dukić,

Velimir Milošević, Šimo Ešić

Naknadno dali prilog: Aleksandra Čvorović i Ibrahim Kajan

IZVOR: Diwan, intercultural magazine

 www.diwanmag.com.ba

 



 


Dinko Delić:


    Sa tezom "Književni susreti u BiH - pluralizam, razlike" i osvrtom na Gradačačke susrete među drugim književnim susretima, s tim što uopšte nemamo namjeru davati posebno mjesto ovim Gradačačkim tamo gdje to oni ne zaslužuju, mi danas imamo čast da, čini mi se, prvi put u Bosni i Hercegovini javno pokušavamo artikulisati govor o BH književnim manifestacijama. Jer, evo, pet godina i više nakon rata i Daytona u BiH imamo mnogo književnih manifestacija, reklo bi se i previše za jednu malu zemlju kakva naša. I u vezi s tim književnim susretima i njihovim zaleđem: organizacionim, ekonomskim, političkim, estetičkim i kako god želite, imamo puno komunikativnih, informativnih problema. Naime, pisci ne znaju dovoljno jedni o drugima i ne viđaju se međusobno. Ne pozivamo jedni druge u goste i ne razmjenjujemo iskustva. Smatram da je to čast, dakle, nama ovdje da pokušamo pokrenuti polemiku, javnu debatu sa ovom tezom. Dozvolite mi da pomenem neke od književnih susreta koji se održavaju u BiH. To su: Sarajevski dani poezije i Evropski književni susreti u Sarajevu, to su: Cum Grano Salis i Begićevi književni dani u Tuzli, to su Gradadačački književni susreti, to su Šopovi dani poezije u Jajcu, to su Skenderovi dani u Bosanskom Petrovcu, to su Šimićevi susreti u Grudama, Humske večeri poezije i Šantićeve večeri poezije u Mostaru; i koliko imamo podataka iz Republike Srpske to su: Dučićeve večeri u Trebinju i Književni susreti na Kozari koje organiziraju književnici iz Banja Luke.Već taj podatak da nemamo dovoljno podataka o književnicima i književnim susretima iz Republike Srpske, odnosno da, nažalost, sada niko od njih ne prisustvuje ovdje, kazuje dovoljno o političkom aspektu problema organizacije i realizacije književnih manifestacija u BiH. Neki od književnih susreta organizovani su voljom i moćima lokalnih snaga, neki su organizovani uz pomoć inostranih donatora, ali činjenica je, da su ti mnogobrojni i raznoliki literarni mitinzi jedni drugima van horizonta. Oni su, dakle, izraz institucionaliziranja kulture i odraz javnog mnenja, dokaz da se opšte duhovno, društveno, političko, pa, eto, i kulturno beznađe u BiH manifestira u strukturi zvanične književnosti.

 

 

 


Nijaz Alispahić:


    Nekoliko stvari za koje mislim da je dobro reći nešto o njima i o kojim mislim da se treba razgovarati i na drugim mjestima, i u drugo, možda, vrijeme. Počeo bih od činjenice da pogled u prošlost, hod kroz historiju, potvrđuje da su umjetnici, dakle nije riječ samo o književnicima, uvijek imali potrebu da budu esnafski ujedinjeni, da postoje, jer je to prva mogućnost da se djeluje zajednički sa iste platforme. Tako da bi se, eventualno, moglo ne samo skrenui pažnju na pojave, u ovom slučaju književne, umjetničke - govorim o umjetosti uopće - ne samo da se skrene pažnja, nego da se ponešto i dogodi u korist umjetnika. Nikada u istoriji umjetnici nisu bili do te mjere samostalni ni važni da bi mogli sami o svojoj sudbini odlučivati. Uvijek su bili ovisni od društvenih sistema, "poglavica", kako reče moja draga kolegica Bisera Alikadić, nekih važnih ljudi, nekih sumanutih ljudi, nekih koji nešto znaju i razumiju, i nekih drugih koji apsolutno ništa ne shvaćaju i ništa ne rade. Tako je bilo u umjetnosti slikarstva. Možda, da ne idemo dalje od južnoslovenskog prostora, jer smo i mi dio tog prostora duhovnog. Uvijek je bilo: il' dvojica, il' četvorica, il' osmorica. Il' zemlja, il' nebo... i tako dalje. Potreba da se iz tog legalnog udruživanja, esnafa, u ovom slučaju riječje o književnosti, ljudi sastaju, razgovaraju je više nego očita. Ona je imanentna suštini posla kojim se mi bavimo. Jednostavno, ljudi pisci imaju potrebu da se susreću, da razgovaraju, da sanjaju, da donose odluke koje, uglavnom, niko ne poštiva, da rade i na taj način ukažu na prisustvo i značaj umjetničkog stvaralaštva u sredini gdje žive. Uz vrlo bitnu napomenu, ovo je Barčeva misao: "da književnost i književnu sredinu i književnu atmosferu u nekom gradu, manjem ili većem, u nekom okrugu, u nekoj državi, u nekom prostoru obavezno čine ne samo veliki pisci nego i srednji pisci i oni mali pisci pa uključujuči i poletarce i amatere". Mi smo ranije u BiH i bivšoj Jugoslaviji imali uistinu mnogo značajnih književnih manifestacija. Nešto od toga danas je ukinuto, nešto prekinuto, nešto se ugasilo samo od sebe, nešto zbog ideologije, nešto zbog istorijskih zbivanja na ovom prostoru. Uglavnom, ponešto od toga živi u nekoj drugoj formi sa drugim značenjima, a sveopšti kaos u kome živimo, uistinu, pogoduje da se teško može išta popraviti na ovome planu. Kad sam ovo ožalio, onda posebno iskazujem i dragost i zadovoljstvo, i nadu, istovremeno, da se neki susreti negdje u nekom prostoru, ipak, događaju. Ovdje, hoću da naglasim posebno, kad je u pitanju Gradačac. Sticajem okolnosti ja sam sudionik prvih Kikićevih susreta 1973. godine. Pa, evo, oni traju 28 godina sa prekidom od četiri godine u vrijeme agresije na BiH. Pa, evo, poslije potpisivanja daytonskog sporazuma i dolaska mirnih dana, mjeseci i godina, pokušava se ovdje u Gradačcu i na nekim drugim mjestima. Dolaze signali i sa drugih strana da se opet ustanove ili bivši susreti, dakle da se nastavi prekinuta tradicija ili da se uvede nešto književno novo. U ovom slučaju, gradačačkom, samo je nastavljena tradicija susreta koji su nekada imali jugoslovenski, okvir i značenje. To oni koji su malo stariji znaju. Kikićevi susreti bili su iscrtavanje književno-umjetničkog prostora u trenutku istorije kad je duhovna karta, duhovni pejzaž iznad nas bio toliko različit i toliko jedinstven. To je bio Gradačac. Zato me jako raduje što upravo na ovom mjestu; da damo i napomenu scenskog prostora u kojem se događa naš okrugli sto; u avliji biblioteke "Alija Isaković" u Gradačcu; to je jedan divan prostor popločan starim kamenom; gdje se, eto, po prvi put u nastavku istorije, kao što reče uvodničar, počinju razgovori o sudbini ne samo Gradačačkih književnih susreta, nego i sličnih manifestacija u BiH. Kad su u pitanju Gradačački susreti, koji pod ovim imenom egzistiraju treću godinu jer je nastavljena tradicija književnih susretanja u Gradačcu i tradicija održavanja Kikićevih susreta kako su se prije zvali, treba reći zbog izuzetno zatemeljenih ideja da se ti susreti ne zovu ni Kikičevi, ni Muradbegovićevi, ni, eventualno, Novalićevi, nego da se zovu jednostavno, Gradačački, jer ovdje je bilo u prošlosti velikih pisaca koji nisu više živi, a ima i mladih pisaca, i tradicije da se u Gradačac dolazi, da ovdje pisci navraćaju na susrete. Izuzetno je bitno ono što je i uvodničar napomenuo da nisu danas prisutni pisci iz drugih sredina iz kojih su ranije dolazili. Konkretno, riječ je o dijelu BiH, o Republici Srpskoj. Mi smo pokušali da animiramo ljude i pisce sa cijelog prostora BiH, jer je osnovna ideja temeljnica književnog susretanja u Gradačcu, a mislim da to treba važiti i za druge susrete koji se održavaju i koji će se tek održavati: da književni susreti kakvi su ovi u Gradačcu budu integraciona silnica. To znači: da bude u časnom ljudskom nastojanju, da BiH postane jedinstven, duhovni prostor, jedinstven književno-umjetnički prostor. Jer BH to jeste od postanja, čak i u periodima kriza. Najgora kriza, najpogubnija kriza koja nas je zadesila to je ono što nam se dogodilo '92. i događa se i dalje, to traje i danas, ta agresija, to razarenje bića Bosne kao jedinstvenog duhovnog prostora. I najveći su stradalnici oni koji su najmanje krivi za to, i s jedne i s druge strane, oni koji su upravo svikli da žive jedinstvo sa svim svojim različitostima, sa svim osobenostima. Kao usud, kao uslov opstanka na ovim prostorima. Da kažem i to da su nam na ovim i na prošlim Gradačačkim suretima po prvi puta došli pisci koje smo dugo čekali, nije riječ o ličnostima, nego o predstavnicima bosanskohercegovačkog prostora što se u ratno vrijeme otuđio od ideje o jedinstvu. Mi imamo prijatelje iz Mostara, imali smo iz Livna. Kad kažem "iz Mostara" mislim obavezno i na lijevu i na desnu stranu rijeke, što je ružno posebno naglašavati. Jer ako ijedna rijeka na svijetu treba da ima jednu obalu, to je rijeka Neretva. Sigurno je to rijeka s jednom obalom. Na kraju, ovo što se događa u Gradačcu ima još jednu dobru stranu; mislim da će se to difuzno proširiti na cijelu BiH; ove susrete omogućili su konačno i političari koji imaju sluha za duhovne vrijednosti. Od načelnika općine Gradačac gosp. Ferhata Mustafića do općine Tuzla, pa dalje do Kantonalne vlade i Federalnog ministarstva za kulturu. To je vrlo značajno da se pisci osjećaju poletni i sigurni u atmosferi razumijevanja. Vjerujem da ćemo se iduće godine sresti u proljeće, jer Gradačački susreti se i događaju u proljeće u vrijeme behara. Već idući susreti 2002. godine biće organizirani na višem nivou. Recimo, moja je želja da opera "Hasanaginica" bude izvedena na platou ispred najljepše kule na svijetu Kule Zmaja od Bosne.

 

 


Atif Kujundžić:


    Gradačački književni susreti su organizacijski i sadržajno vrlo zahtjevan program i nikako mi uz Gradačačke književne susrete ne stoji riječ "manifestacija" koju upotrebljavamo, a koja u suštini označava tek puko oglašavanje oko sasvim jasnih stvari. Dakle, ovdje se radi o jednom ozbiljno zamišljenom programu kulturne akcije koji je adekvatno popraćen medijski, kako smo već prilike imali vidjeti. I, očigledno, ima i značajan uticaj na artikuliranje kulturne atmosfere u prostoru puno širem od Gradačca. Evo, čuli smo odakle sve pisci dolaze da bismo realizirali taj program. Mislim da je ovo što smo imali od Gradačačkih susreta u protekle tri godine vrlo plodonosno, bogato i ozbiljno napravljeno. I mislim da nas to obavezuje prema budućnosti. Predložio bih vrlo konkretno: dakle, da časopis "Diwan" koji izlazi u ovom gradu tematizira Gradačačke književne susrete u svim vidovima i projekcijama koje može imati ovakav jedan program i da tako tematizirani Gradačački književni susreti iduće godine budu na samom vrhu sličnih programa uz mogućnost za prikupljanje dodatnih novčanih sredstava. Predlažem da Gradačačke susrete pravimo u toku dva radna dana dakle ne petak i subotu, možda četvrtak i petak ili ponedeljak i utorak, jer mislim da je jedna projekcija Gradačačkih književnih susreta posebno značajna: to je susret pisaca sa učenicima osnovnih i srednjih škola. I mislim kako bi pisci trebali da dođu u prijepodnevnu i poslijepodnevnu smjenu, da susret bude ostvaren sa što većim brojem školske djece. Imam iskustvo iz predratnog vremena u kojem smo u Tuzli pravili oktobarska poetska drugovanja kada smo tokom tri dana stizali da napravimo i četrdeset književnih kontakata sa publikom. Mislim da je to posebno dragocjena mogućnost odgajanja čitateljske publike i ostvarivanja književnih uticaja, širenja pozitivne energije, afirmacije ideja, itd. Gradačački književni susreti su zasnovani na najbolji mogući način, naravno da oni mogu imati značajniji uticaj na artikuliranje ukupne klime u kojoj živimo i BiH i mi, njeni građani. Već odabirom ljudi koji će doći ovdje, slažem se apsolutno sa gospodinom Alispahićem, moramo raditi tako da ovi književni susreti pozivaju pisce čije je biće unutar tog civilizacijskog amalgama koji zovemo BiH, i čije će biće pridonijeti njegovoj afirmaciji.

 

 

 


Irfan Horozović:


    Uz ove već pomenute književne manifestacije, mislim da su nastavile svoju tradiciju i Višegradska staza i Kočićev zbor. Nisam potpuno siguran, ali čini mi se da sam to negdje pročitao. Drago mi je što će se susreti u Gradačcu nasavljati u proljeće, jer volim sliku koja će, možda, zvučati udvarački, ali ja stvarno mislim da je Gradačac najljepši BH grad u beharu, i šire. Ustvari, nikad nisam vidio tako lijep grad u beharu kao što je Gradačac. Što se tiče književnih susreta i druženja, posve jasno, mislim da Gradačac ima ono što je temelj bilo kakvih književnih susreta. Ima svoje pisce, ima Hasana Kikića, zaista bilo dobro da u jednom trenutku taj akcenat pročistimo: je li Kikić ili je Kikić. Gradačac ima Hasana Kikića, ima Ahmeda Muradbegovića, ima Mustafu Novalića i ima još pisaca. Spominjem samo ove s kojima ne možemo drukčije razgovarati nego književno-spisateljsko-čitalački. Gradačac ima svoje velike teme kojima su se bavili i drugi pisci. Mislim da Gradačački susreti ovakvi kakvi jesu danas, da su jako dobro postavljeni. I da su oni okrugli stolovi, oni razgovori koji su ranije bili organizirani, takođe, jako dobro postavljeni, ali s obzirom na prirodu stvari da se teme iscrpljuju, ta zavičajna prisutnost mogla bi se medijski u nekom drugom obliku obnavljati. Ne možemo svake godine pričati o djelima Hasana Kikića gdje će se pojavljivati isti ljudi sa, otprilike, istim idejama, ali možemo jednog dana čuti neku radio dramu koja je napravljena na osnovu neke Kikićeve priče ili nekakvu novu interpretaciju ili nešto posve novo vidjeti u sklopu ovih sjajnih pozorišnih predstava koje se tu pod Gradinom igraju. Jer ova je Kula jedan od najboljih prostora za ambijentalni teatar koji sam ikad vidio. Vidio sam predstavu "Hasanaginica" mog prijatelja Nijaza Alispahića, ustvari, dva puta sam gledao istu predstavu. Prvi put su se umiješale ledene kuglice... Padale su ćuskije od leda... Ali mislim da je prostor sjajan za pozorišne stvari. Trebalo bi uvijek misliti da Kula ima prostor za teatar i da neki daroviti ljudi iskopaju ideje iz Muradbegovićevog scenskog teksta koji nije igran, naprimjer. Ne moraju se igrati samo dva ili tri teksta: bilo da se zovu "Na Božijem putu", bilo da se zovu "Lejla" kao što se zvala ta predstava kad je igrana u Banjoj Luci. Naravno, Gradačac je Gradačac, Gradačac je Bosna i ova zavičajnost je prirodna stvar koja se ne smije nikad zaboraviti, ali posve je prirodno da, s obzirom na časopis "Diwan" i na pametne ljude iz raznih krajeva koji ovdje dolaze, da teme u književnom smislu treba širiti. Treba stvarati priliku da se fokusira sve što je mogućnost prostora u kojem živimo, zaista. Da ne zvuči pretenciozno. ali - bosanskog - toga nekakvog južnoslavenskog prostora. Kako i druge integracije idu naprijed, tako bi trebalo i literarni razgovori... Tako je bilo, recimo, u sklopu jedne od sesija na Evropskim književnim susretima u Sarajevu. I časopis "Diwan" može mnogo toga dobrog učiniti. Ako imate za okruglim stolom pet dobrih tekstova, to je de facto pet dobrih, izgovorenih pristupa, interpretacija ili zanimljivih tumačenja. To je već rezultat koji ostaje kao zalog za budućnost, jer mi smo pisci ljudi koji, da tako kažem, ipak ostaju u slovima. Naravno, susreti sa učenicima su kvalitet koji se ne može nikad dovoljno naglasiti. I kad je riječ o čitanju u školama, pa i drugim susretima koje bi pisci morali priuštiti kad je riječ o djeci, tu bi se moralo nešto svježe uraditi. Dobro je kazati da se objave knjižice te djece koju ćemo otkrivati. Uvijek dolaze daroviti pjesnici. Treba olakšati djeci da se izraze. U školama gdje ima puno darovitih učenika treba da im se da prilika. Evo, Miro Petrović i ja smo gostovali u školi koja nema školski list. A kad bi imali 1000 KM, mogli bi napraviti bar jednom godišnje list gdje će djeca koja nikad više neće pisati imati bar uspomenu, a gdje će druga talentirana djeca koja će, možda, postati pisci, koja će promišljati svijet kroz svoje buduće knjige imati prvo objavljivanje. Ponekad je 1000 KM mnogo, ponekad ništa... Drago mije da su Hasan i Ahmed ujedinjeni u književnom bratstvu i nadam se da će uskoro biti organiziran i okrugli sto o pričama i o romanu, koje nisam čitao, ali sam čuo da postoje, djelima Mustafe Novalića. To govorim kao čovjek koji je sticajem okolnosti bio jedan od dva recenzenta prve knjige Mustafe Novalića "Pobratimstvo" i dobro znam njegove priče. Mustafino djelo zaista zavređuje u budućnosti okrugli sto i promišljanje njegove ostavštine, a naročito objavljivanje kritičkog izbora, ako ne već svega napisanog što je ostalo iza Novalićeve smrti.

 

 

 


Zlatko Dukić:


Imam sreću ili nesreću (nepotrebno je precrtati) da radim u Ministarstvu za obrazovanje, nauku kulturu u vladi TK i od dana kada sam kročio u tu časnu instituciju smatram da je razgovor na ovu današnju temu odnos politike prema književnim manifestacijama, odnosno prema manifestacijama duhovnog stvaralaštva i neukusan i besmislen. Zato predlažem odmah, a biće još nekoliko prijedloga, da ovo što danas razgovaramo bude generalna proba za mnogo ozbiljnije pripremljen razgovor na istu temu ili sličnu, koju bismo imali iduće godine, dakle, na proljeće uz prisustvo većeg broja ljudi iz politike, od samo jednog čovjeka, poštovanog Ferhata Mustafića, načelnika Općine Gradačac, koji osim za politiku ima dara i za ove stvari. Nijaz Alispahić je govorio o tome da se zahvalnost za ovaj književni susret ima pružiti ljudima iz lokalne, odnosno, federalne vlasti. To je kurtoazija ili, možda, više od kurtoazije, ali samo dio istine. Jer smo, budimo pošteni prema sebi, "dužni zahvalnost" za ovoliki broj rasutih i improvizovanih književnih manifestacija u nesretnoj zemlji BiH, i u još nesretnija dva entiteta, upravo politici. Ili da budem krajnje konkretan, političarima koji su na poziciji da odlučuju i o piscima. a pročitali su u životu manje knjiga nego što je mnogi od nas ovdje napisao. A političari odlučuju o knjizi i kad, recimo, daju sredstva za književne manifestacije. Neću da budem ciničan, ali ako ste obratili pažnju na izjave prilikom otvaranja Gradačačkih sureta, vi ste vidjeli da su neki od govornika govorili u prvom licu. Da su oni osobno dali pare za nešto. Nisu oni dali svoje pare, nisu oni dali pare iz vlastitog novčanika. Oni su dali pare iz budžeta koje odvajaju građani ovog kantona i ove države. Niko ih nije ovlastio da kažu da su ta sredstva dali kao svoje pare. I u tom srazu priučenih, polupriučenih, ili greškom promovisanih političara koji odlučuju i o ovom okruglom stolu, pisci, zapravo, dolaze u situaciju da i ovom prilikom govore sami sebi. A nisu pisci sami sebi problem. Problem u našem susretanju, i u našem druženju, u predstavljanju napisanoga publici za koju to činimo, problem su političari koji odlučuju o literamim manifestacijama. Zar je naš usud toliko grozan da sudbinsku riječ o našem radu uređuje administrativac koji je, blago kazano, mediokritet? Ova gorčina što izlazi iz mene nije posljedica konzumacije proizvoda odličnih "Lijanovića", niti ponude pića kojim smo počašceni prilikom ovog skupa. Ona je posljedica osjećaja da je i ove godine bilo nesporazuma i gužve oko organizacije susreta u Gradačcu, pa se Općinsko vijeće Gradačca hvatalo u koštac s problemom hoće li to biti Kikićevi ili nečiji drugi susreti. Ako sam dobro shvatio, iduće godine naći ćemo se u proljeće. Naravno, slažem se da je Gradačac najljepši grad pod beharom, ali ja predlažem da zovemo ljude iz politike i da onda razgovaramo o tome kako da književni susreti širom Federacije i Republike Srpske vrate makar dio predratnog kvaliteta. Zašto se već sada ne bi u budžetskim sredstvima za kulturu, koja su, inače, uvijek nedovoljna, ne bi znalo koliki je udio kantonalnog budžeta za Gradačačke susrete iduće godine. I da se zna da je to u maju iduće 2002. godine obaveza kantonalne vlasti. Ne, pojedinca koji daje sredstva iz svoga džepa, već građana koji izdvajaju sredstva za budžet ovog kantona. Slično bi trebalo biti i sa budžetom Federacije, odnosno sa budžetom općine. Dakle, da prvo uvedemo red, pa onda i proširimo krug učesnika. Da sutra to budu i kolege iz Banja Luke. A zašto ne i kolege i iz drugih država bivše Jugoslavije? Ponavljam o ovoj i drugim književnim manifestacijama odlučuju nekompetentni, nestručni ljudi koje je "usud" doveo na političke funkcije. To je ceh koji plaćamo za zadovoljstvo zvano demokratija, ali to je ceh koji se ne može vječno plaćati. Zajedničkim naporom, između ostalog i na ovakav način, treba pokazati da su pisci pismeniji od političara, u najširem smislu te riječi.

 

 


Željko Grahovac:


    Slušajući ovaj zanimljiv govor dragih kolega skicirao sam koncept koji bi trebalo izložiti o problemu organizovanja književnih susreta u BiH. Šta mislim da bi trebalo posebno naglasiti? U prvi plan bih stavio problem duhovne i kulurne propulzivnosti. Dakle, književni susreti nemaju smisla ukoliko nisu otvaranje, ukoliko nisu tribina, mogućnost za spajanje, upoznavanje, afirmisanje, kulturnih vrijednosti i sadržaja sa različitih mjesta i iz različitih sredna. U tom kontekstu potpuno podržavam tezu svojih predgovomika da Gradačački književni susreti kao i svaki drugi u BiH moraju računati s tim da će ih obogatiti i posebno osmisliti učešće pisaca iz drugih sredina. Što dalje, to bolje. Dakako, uz logističku podršku vlasti, odnosno organizacije koja treba da plati troškove. Dalje, mislim da je bitan problem valorizovanja autentičnih kulturnih vrijednosti. Književni susreti i književne manifestacije, slažem se, treba da budu skupovi radnog karaktera, a ne produkcionog. U smislu produciranja književnost mora značajno doprinijeti tomu da se kulturna vrijednost stavi na pijedestal. Dakle, da se na književnim susretima kao rezultat promoviše književni sadržaj koji će se u budućnosti realizirati. Dakle: izdavačka djelatnost! Eto, konkretno predlažem da za sljedeće književne susrete u Gradačcu planiramo promovisanje knjiga koje će se u međuvremenu pojaviti. Naprimjer, priprema se projekat prijevoda sa holandskog. Kadir Abdulah književnik irankog porijekla već dvanaest godina živi u Nizozemskoj. Autor prijevoda je Goran Sarić, naš književnik iz Konjica, koji, takođe, živi u Nizozemskoj i koji je već preveo sjajnu knjigu za djecu "Pluk, dječak iz solitera" (Anna Maria Geertruida Schmidt) i tu smo knjigu objavili u Domu štampe Zenica. Dakle, to je već spreman projekt, i biće u roku od pola godine realiziran. Zašto ne bi na književne susrete u Gradačcu Kadir Abdulah, koji je kultni pisac u Holandiji, i čija je knjiga doživjela 7-8 izdanja, te dobila književnu nagradu, bio pozvan zajedno s prevodiocem? Dobićemo, sigurno, participacijsku logističku potporu od Holandskih kulturnih institucija, jer njima je jako stalo, oni brižno vode računa kako se, gdje i koliko prezentuju njihove kulturne vrijednosti. Dakle, to Gradačac neče puno koštati, ali ćemo na taj način pokazati političarima o kojima je govorio gospodin Dukić da mi možemo i bez njih napraviti kulturni događaj. Ta kulturna činjenica će se snimiti, pa će se emitovati i u Holandiji. Dakle, ne treba samo da se jadamo nego moramo, osmišljavajući svoju djelatnost, da se fokusiramo na ono što jeste neosporna kulturna i književna vrijednost. Dakle, da o tome govorimo, da se time ponosimo, da to promičemo. Naravno, bez potpore medija puno toga bi bilo uzaludan trud. Svakako, da bi posebna tema na ovom okruglom stolu bila koordinacija sa medijima.Mi možemo biti zadovoljni jer nas snima federalna televizija. Ima kulturnih manifestacija koje su vrlo značajne, a gdje nema potpore medija. Kulturni događaji koji su, zaista, događaji, a koji se prezentiraju javnosti. Mora postojati posebna stavka u strategiji organizovanja književnih manifestacija koja će kao imperativ postaviti tijesnu saradnju sa medijima. I, napokon sam to htio reći, ne zaboravimo problem valoriziranja. Dakle, po mom mišljenju književni susreti nemaju smisla ukoliko ne daju i u formalnom pogledu doprinos promoviranju i proglašavanju vrijednosti. Dakle, treba da se ustanovi nagrada. Ako je već tradicija postojanja književnih susreta zašto ne bi Gradačački književni susreti ustanovili nagradu u jednoj oblasti književnog stvaralaštva za područje BiH. Trenutno u BiH nemamo nagradu za književnu kritiku. Prije smo imali i za novinsku književnu kritiku, i za knjigu kritike i za knjigu književnih ogleda. Dakle, moramo insistirati na tome da se ostavi trag iza susretanja u smislu valorizacije i u smislu pokretanja novih kulturnih projekata u budućnosti. Nije samo manifestacija zato da bismo se folklorno okitili, odnosno rekli: to je dio našeg identiteta, nego je kulturni događaj prije svega da se povežemo s nekim s kim do sada nismo bili povezani, da učinimo sebe interesantim za drugog i da otvorimo mogućnosti razmjene sadržaja metaboličkog jedinstva koje se zove Duh. Jer ne može se danas ono što je u svijetu kreativni Duh postmoderne parcijalizirati i lokalizirati. On jeste evropski i svjetski. Kad govorimo o velikim nacionalnim književnostima, kao što su poljska ili španjolska ili bilo koja druga značajna svjetska književnost, nema tu suvišnih lokalizama. Već postoji izuzetan mehanizam participacije simboličkog jedinstva prisutnosti duha (sadržaja) izvan granica datog prostora. Na tome trebamo raditi. Naš identitet, problem našeg identiteta (evo u sljedećem broju "Diwana" temat broja će biti: "Šta je to bosanski identitet?") sadrži taj paradoks. Ja se identificiram ne samo tako što izvlačim napolje ono moje već postojeće, odnosno perpetuiram ga i predstavljam ga, nego se, takođe, identificiram tako što svoju osobenost suočavam sa drugim. Dakle, tek u kontaktu sa onim što je sasvim drugačije od mene ja svoj identitet potvrđujem. Ništa mi ne znači taj identitet ako ga sam sebi ponavljam u zatvorenim granicama, u okvirima. Kvalitet identiteta treba da potvrdi, da verificira, neko sa strane. Taj "tuđin" treba da se umiješa u moju situaciju i iz te umiješanosti narasta i realizira se moj identitet.

 

 

 


Velimir Milošević:


    Krenuću od potrebe da se govori o književnim susretima, jer poslije svega što je bilo ta potreba je golema. Golema je potreba za razgovorom, otvaranjem, ispoljavanjem, potreba da se opet u Bosni naša osjećanja negdje nađu jedno uz drugo i da naše tragedije ne budu toliko nepremostive koliko u stvari jesu. I neka me misao vodi da za ovim stolom sjede, moj Nijaze, Silvije Strahimir Kranjčević, Aleksa Šantić, Mak Dizdar, Isak Samokovlija. Oni bi ovaj razgovr vodili dugo, i dugo, i bio bi golem, golem njihov razgovor. Jer kroz sudbinu i historiju i književnost BiH vodili su oni upravo takav razgovor bez ikakve sumnje da i ujednoj riječi do nesporazumijevanja među njima. I to je ono što je činilo veliku sudbinu zemlje i naroda Bosne. Onda je došao period kad su nas pisci okupljali u svoje zavičaje, pa su oni postajali kao zavičajni pisci. A to nisu stvarno zavičajni pisci, nego su to svjetski pisci poput Meše Selimovića, Ive Andrića, i drugih. A pogotovo pjesnici koji su nas okupljali oko svojih kula, oko zavičaja da se ne pogubimo. Po tome je književnost BIH bila ne samo raskošna, raznolika, a zapletena od istih niti četiri, pet, deset. ruku i osjećanja. I to je bilo ono što je iz Bosne u svijet išlo. To znači: potreba da se govori o književnim susretima je važnija sada više nego ikada. Da se mapa, književna mapa BiH ponovo sagleda i da se bolje vidi svaka stopa svakog značajnog pisca, njegovog duha i njegovog djela. Znači, drugim riječima, ako su iz knjige, iz te zajedničke knjige svi zavičaji bivali mozaik zavićaja i jedan, ustvari, zavičaj jedinstven, jer ih je sudbina uokviri i dadne im u tom okviru mjesto, onda tu mapu, tu književnu mapu BiH treba ponovo sagledati. Pa da vidite koja su tamo čudesa! Politika ne može da uradi ono što može da uradi književnost. Politika je prolazna, a književnost je izvorna. I stalno izvire, kako bi Skender rekao "to je ponornica" koja tu gdje se utopi, na drugom mjestu izađe. Danas je mapa BiH stravična, tragična i tužna, patetike ima u tom što govorim, današnja mapa ne liči na književnu mapu BiH. To znači da ne liči ni na Gorčina ni na Kulina bana. Ne liči na tradiciju bogumilsku, pa na postbogumilsku, pa na carstva koja su prolazila, i gubila bitke pred silom koja je bila jača. Politika ne zna šta će da radi sa svojom zemljom. Još uvijek ne zna, a književnost zna. I to što je ostalo u književnosti, a što je zaista književno, i što ima ne samo estetsku nego i etičku vrijednost, to je ono sa čime treba ići u budućnost. Uvijek će biti onih koji grade i onih koji ruše. A onaj koji gradi, on samo zna da gradi i to je njegov posao. I on udubljen u taj posao ne vidi i ne čuje koliko onaj ruši. To znači da bi dobro bilo sve najljepše što su imali bosanski književni susreti, a i Irfan, Nijaz i ja smo prolazili tim susretima, da se prenese kao vrijednost, i da se danas na tome gradi novi život. Tako se baštini duhovnost. Kultura treba da se prenese preko ratne provalije u ovo vrijeme, a da se istrgane i pohabane stranice iz te kule koja se zove književnost poprave. Da to bude knjiga sudbina, koju su živjeli oni koji su prije nas postojali i koji su baštinili i opet gradili to zajedničko biće. To znači da bih ja volio kad bi ova ideja izrasla, a sjeme te ideje neka krene odavde. Prerasla, kao kad se djeca uhvate za ruke, a naše su ruke rastrgane. To je nekome trebalo. Drugim riječima: Gradačački susreti, pa časopis "Most" koji Alija Kebo pravi, dakle, mostarski susreti, i svi drugi BH književni susreti da prenesu ideju zajedništva. Da se književno slovo ispreplete i da se upiše na zemlju BiH. Da se ima veza i obaveza da "Most" dođe u Gradačac, a da "Diwan" ode tamo. Da to bude jedan fini posao, kao što reče Hlebnikov: "Obdjelavaš svoj vrt". Druga još ideja: evo dolazimo iz škole Bisera, Šimo... Što volim kad sam dječiji pjesnik, jer draži sam sebi kao dijete nego kao odrastao... Rad sa djecom treba da traje čitave godine u raznim oblicima: od lista i časopisa, od opismenjavanja i recitacije, od priredbe do dječije poetske manifestacije. U onoj školi gdje sam danas bio i govorio pjesme lepršala su djeca pred mojim rukama misleći da imam čarobne moći. Na taj način treba da okupimo mlade, da ih zadržimo da ne odlaze i da se okrenu svom zavičaju. Da u okviru fondova prosvjete, kulture i obrazovanja postoje bar mala sredstva, što Irfan kaže 1000 KM nije ogromno, ali se njima može puno uraditi. Da se pokrene razgovor o književnim susretima u BiH. Znači da prekrijemo naš prostor drugim idejama, pravim radnim, stvaralačkim. Evo ti list, časopis i susreti umjesto razaranja. Da to bude slika drugoga, da ne bi sebe ponavljao. Moj je zavičaj metohijski, pa je moj zavičaj Cetinjski, pa je moj zavičaj Bjelave, tamo gdje su ratna siroćad dolazila četrdesetdevete godine. Ali moji zavičaji su bili svi moji književni susreti. Ja sam svoj zavičaj nosio, moj zavičaj donosio tvom zavičaju. Pa se taj zavičaj širio i postao ogroman. Odjednom imaš toliko zavičaja. Tamo su svi tvoji domaći ljudi, domaće drvo, domaći kamen, domaća ptica... Metaforično govorim, ali to je tačno, jer zavičaj koji je sam od sebe sazdan nešto je što obavezuje ne samo onoga koji je tu rođen nego i onoga koji će tu da prođe. Did je imao hižu, pa dođe Mak, pa iz onog stećka uzme prašine što mu po licu pršti dok onaj kleše kamen. Pršti sudbina starog dide. Pa nađe na stećku Gorčina....Da se mi vratimo domaćoj zadaći i književnim poslovima, vidjećete kako će se politika okrenuti nama.

 

 


Atif Kujundžić:


    Naravno, kulturi će biti bolje ukoliko su političari kulturniji i znam da politika može napraviti rat u kojem pisci pucaju. Imam prijedlog da, svakako, Gradačački sureti otvore web site i da se nađu na Internetu. Mislim da je to prava stvar u medijskom tretmanu koji smo pominjali kao izuzetno važan za ovu manifestaciju. Mogli bi da bi dati podatke o učesnicima: Velimiru Miloševiću. Irfanu Horozoviću i drugima, o njihovim nagradama i knjigama. Treba imati web stranicu na kojoj će se informisati ljudi između dvaju susreta.

 

 

 

Šimo Ešić:


    Nekoliko stvari bih želio reći. Ja sam kao mladi pisac bio na prvim Kikićevim susretima i to pamtim kao jedno od najljepših susretanja s piscima. Bilo je veliko za poletarca, dječarca prije dvadeset i sedam godina da bude na književnom skupu zajedno sa Skenderom Kulenovićem, Brankom Ćopićem, sa veličinama naše književnosti. I u tom smislu književni susreti o kojima govoimo morali bi imati dio u zvaničnom programu gdje će predstavljati mlade talnte koji niču na ovim prostorima. Ono zavičajno uzrastanje književnih talenata, o čemu je Veljo Milošević jako dobro govorio, to bi morali svi književni susreti u BiH podržavati i njegovati, jer ako to ne rade, onda oni ne ispunjavaju svoju osnovnu funkciju. Meni je žao što se ja ne mogu složiti ni sa jednim od pređašnjih koji su govorili da se iz političkih ili iz kojih drugih razloga ime Gradačačkih književnih susreta usvojilo kao zamjena za Kikićeve susrete. Imamo Šantićeve, imamo Skenderove i Gorčinove susrete koji su posvećeni konkretnim piscima. Ti pisci su književne veličine koje objednjavaju zavičajne prostore na plemenit način. Tradicija koja se kod nas neprekidno uništava je, ustvari, osnova svega što nam se u kulturi i u politici i u običnom životu događa. Ako njemački narod, koji je prošao kroz sva iskušenja ima snage da Friedrichu Engelsu, čovjeku čija je ideja pokrenula svijet protiv kapitalizma, ima snage da njegovu rodnu kuću pretvori u muzej i u parku napravi socrealističku figuru čovjeka koji raskida lance. Ako glavnu ulicu nazovu "Friedrich Engels allee" i ako u svakom većem njemačkom gradu postoji ulica sa Engelsovim imenom, onda vam to dovoljno govori. Mi na Balkanu skloni smo da čim dođe nova vlast odmah pobrišemo ono staro i stavimo novo. To ne mogu prihvatiti i ne mogu prihvatiti opravdanje da se Gradačački susreti zovu sada tako, jer Gradačac je taj koji ima Kikića, dakle, nema ga Tuzla, Modriča, ili Banja Luka. Oni imaju svoje pisce i po logici stvari tradiciju treba nastaviti. Možete susretima mijenjati oblik, mijenjati im sadržaj. Naravno, da se jedno izvjesno vrijeme na Kikićevim susretima počelo ponavljati što-šta od sadržaja, ali zašto ne bismo napravili prevod izabranih djela Hasana Kikića, ili napravili predstavu? Zašto se ne bi tema Kikićevih susreta posvetila naprimjer Mustafi Novaliću? Zašto se ne bi Muradbegovićevo djelo obrađivalo na Kikićevim susretima? Ne treba prihvatati laičke primisli kako je Muradbegović manji od Kikića. Bitan je onaj odjek, onaj eho koji je dio naše tradicije. Evo i danas na povratku iz Frankfurta pita me Hadžem Hajdarević: Hoćeš li na "Kikićeve"? Dakle, ja vjerujem da niko od vas nije došao svjesno na Gradačačke nego na Kikićeve susrete, bez obzira što je politički nekome značilo. Dakle, sadržaj se može mijenjati. Druga stvar koju bih podržao je izlaganje Željka Grahovca. Naime, bilo bi dobro da književni susreti u centar manifestacione, programske aktivnosti stave ona zbivanja koja su aktuelna. Da li je to dobar roman izašao u toku godine, pa treba pozvati njegovoga pisca? I da se tome da valjano mjesto u programu. Ali da se vratim na ono u čemu smo, čini se, svi saglasni, a to je književna nagrada. Kikićeva nagrada se, doduše, nije dodjeljivala u književnosti, ali je objedinjavala populaciju iz obrazovanja koja je opet neodvojiva od života i djela Kikićevog i od našega književnog posla. Ako ne odemo u školu i ako ne potaknemo mladog čovjeka da misli na knjigu, da se posluži njom, onda smo se mi uzaludno ovdje okupljali. Razmijenićemo misli i otići kućama. Govorim o tome da bi lijepo bilo da se buduća nagrada zove Kikićevim imenom. Bilo bi lijepo bez obzira kako to može politički zvučati. Ono što ostaje u svijesti, ostaje kao trag u vremenu i kao takvo bi sa svim modifikacijama moglo trajti i poslije sedamdeset godina. Da kažemo: "Idemo na Kikićeve". Danas smo Kikića potpuno zaboravili i kao partizana i kao građanina. A nekad smo ga pamtili kao činjenicu koja okuplja pisce od takvog duha kakav je i on u vremenu nosio. Govorimo o prostoru Bosne i vidim: mi smo "smanjili aršine". U toku predratnih događanja bili smo svjedoci velikih događaja na Struškim večerima, na Zmajevim dječijim igrama, na Goranovom proljeću i to su zaista bile velike književne manifestacije. Mi smo danas, zaista, "smanjili aršine". Da nam je da objedinimo Bosnu, ali zašto ne izaći i van granica Bosne na ovakvim susretima? Zašto se ne bi doveo slovenački pisac, makedonski pisac ili bugarski, mađarski? Dakle, ciljevi bi nam morali biti malo viši, jer ako to uradimo onda smo već preskočili ograde sa kojima se sudaramo.

 

 


Dinko Delić:


    Dragi prijatelji, vrijeme je da zaključimo ovaj "okrugli sto". Mogu vas podsjetiti da su temeljne tačke našeg razgovora bile identifikacija književnih susreta koji postoje u Bosni i Hercegovini i tu je Irfan Horozović doprinio jer nas je podsjetio na Višegradsku stazu i Kočićev zbor koji se organizuju u drugom BH entitetu, te Susrete Zije Dizdarevića u Fojnici. Nadam se da će nam Aleksandra Čvorović iz Banjaluke kao i Ibro Kajan iz Mostara, takođe, doprinijeti jer su obećali naknadno poslati tekst za ovu debatu. Dakle, oslikali smo buket od petnaestak književnih manifestacija koje, istina, evociraju najvažnije BH pisce i njihovo djelo, ali rijetko premašuju okvire lokalnog horizonta. Vjerovatno imamo još takvih literarnih aktivnosti u različitom obliku u Bosni i Hercegovini, što je, morate priznati, mnogo za malu zemlju kakva je naša. "Mnogo" u smislu da, kad posmatramo površinu BiH i njen geo-kulturni potencijal: budžet, sredstva, intelektualne kapacitete i druge vrijednosti koje trošimo, dakle, shvatimo kako nijedna vlast na Balkanu dovoljno sredstava iz budžeta ne troši za kulturu, nikada. Te da svaka vlast, govoreći o štednji, sužava budžet za produkciju kulturnog entuzijazma i žive "marginalne" (sub)kulture, a rado finansira tradicionalističke manifestacije i apologetsku, dakle "svoju" umjetnost. Tako se pokazuje drugo lice problema, a to je da su književni susreti međusobno nepovezani, odnosno improvizovani i loše organizirani, jer oni nisu slika autentičnog lokalnog kolorita koji tvori internacionalni duh. Naši današnji BH književni susreti u "pluralizmu" i "razlikama" jesu većinom odraz lokalnih političkih interesa i sredstvo za promociju pseudo-umjetničkih vrijednosti. Moram pomenuti još jednu bitnu stvar. Naravno, nismo ovdje danas imali dovoljno vremena, a ni dovoljno kompetentnih ljudi da govorimo o funkcionisanju bosanskohercegovačkih udruženja književnika koja postoje: PEN-centar BiH, Društvo pisaca u Sarajevu, itd. Vrlo važan parametar literarnih tokova jeste funkcioniranje udruženja književnika u odnosu na centre političke i ekonomske moći. Sastoje li se ova esnafska udruženja, zaista, od nezavisnih intelektualaca, ili ne? Jer "mjesta moći", da ironiziram Castanedu, pružaju neophodnu logistiku za okupljanje pisaca. Dakle, da li udruženja književnika obavljaju svoju funkciju na adekvatan način kad je u pitanju organiziranje književnih manifestacija? Mi možemo biti zadovoljni ili nezadovoljni s koliko snage i uticaja Evropski književni susreti, organizirani u Sarajevu uz pomoć francuskog centra kulture Andre Malraux, okupljaju pisce sa raznih područja bivše Jugoslavije, odnosno iz raznih dijelova Bosne i Hercegovine. Jer, koliko god da je bitno spajanje bosanskohercegovačkih i šire, balkanskih prostora, moramo biti svjesni činjenice da BiH jeste multietničko srce ex-Jugoslavije, odnosno Balkana. To jeste neupitno. U taj "meki trbuh Evropejstva" cilja ona maliciozna teza: Ako je propala Jugoslavija, mora propasti i BiH. Zato linija razdvajanja koja je povučena u BiH jeste temeljno pitanje. Kao političko rješenje ona, navodno, treba da stvori "mir i red među kulturama" na ovim prostorima, a, ustvari, ta linija je onaj isti bedem, "berlinski zid", kojeg ćemo i mi, Bosanci i Hercegovci, kad-tad morati srušiti jer su linije podjela zloduh - fetiš mračnog doba u kome živimo. Koliko god da postoje još kakve kulturno neurotične i vruće političke crte koje su povučene na drugim dijelovima Balkana toliko je BiH, uvjeren sam, temeljno pitanje. Jer je multietnička država Bosna i Hercegovina između Skile i Haribde gramzivih susjeda najbolji dokaz o mogućnosti dostojanstvenog života u zajedništvu. U kontekstu, takođe smatram da, uz sve poštovanje Kikiću i njegovom djelu, nije tako loše što se ovi književni susreti zovu imenom Gradačca, grada, jer time, ako ne u istu ravan, ono u jednak položaj uspravljaju i Kikića i Muradbegovića i druge pisce koji su rođeni i koji su djelovali na ovom području. Recimo, ne pominjemo Vasu Pelagića, vjerovatno je opet politika razlog tome. Ali Vaso Pelagić itekako zaslužuje da bude tema Gradačačkih književnih susreta, jer je čovjek rođen na 10-tak kilometara odavde, a koji je u svoje vrijeme bio toliko slobodouman da bude proganjan i od otomanske i austrougarske vlasti, ali jednako žestoko i od "svoje" srpske birokracije pod čijom stražom je u Požarevcu i skončao. Pisac, koji je iz pozicije autsajdera, disidenta, kako god hoćete, bio spreman da protiv vlastodržaca doprinese kulturi i duhovnom životu vremena u kojem je živio, zaslužuje mjesto pored Kikića, Muradbegovića i Mirka Marjanovića. Hajde, zamislite sa koliko bismo se teškoća susreli kad bismo pokušali to realizirati! Naime, Amir Brka i ja smo već razgovarali ovog proljeća o mogućnosti da djelo Vase Pelagića bude temat "Diwana" ili okruglog stola na Gradačačkim susretima, ali nismo našli za shodno da pokušamo ostvariti tu ideju. Možda je vrijeme da se ta ideja sada evidentira? Druga stvar: govori se o pokretanju književne nagrade. Vjerujem da je u raznim oblastima moguće ustanoviti književnu nagradu: za esej, za poeziju ili prozu, ali čini mi se da Gradačcu kao mjestu mladih ljudi i vječnog behara, sami ste tako rekli, najviše priliči nagrada za prvu knjigu, odnosno nagrada za mladog pjesnika. A za to u BiH ima, itekako, dovoljno snage. Imamo i časopise koji se bave objavljivanjem radova mladih pisaca, i to čak četiri: "Album", "Lica", "Iza", "Kolaps". Imamo mnoštvo mladih ljudi koji "proizvode" u toj sferi, pišući i objavljujući prozu i poeziju mladih pisaca. Evo, kazaću jedan primjer bez lažne skromnosti. U toku pripreme ovog broja "Diwana" i ovih književnih susreta, u razgovoru sa mnogim ljudima iz Sarajeva, Zenice, Mostara govorio sam o potrebi okupljanja pisaca koji objavljuju i uređuju omladinske časopise. I ovaj broj "Diwana" trebalo je da piše o tome. Na žalost, nisam bio dovoljno oprezan u čuvanju ideje i to se ostvarilo na Evropskim književnim susretima nedavno u Sarajevu. Ti su ljudi iz Vojvodine, mislim na časopis "Severni Bunker", ili iz Makedonije, mislim na web-časopis "Blesok", zatim iz Zagreba, časopis "Libra Libera", a iz Ljubljane "Bal Canis" itd, umjesto da budu u Gradačcu, otišli u Sarajevo. Neka su oni otišli u Sarajevo, Sarajevo je glavni grad. Neka mladi pisci odsvakud budu što češće na prostorima BiH, ali zbog toga što dobre ideje nisu praćene logističkom podrškom, odnosno kontinuiranim radom, kako reče Ferhat Mustafić, predsjednik opštine Gradačac, Gradačački susreti imaju jedan atraktivan sadržaj manje. Nadam se, kao što rekoh u početku, da će ova tribina biti valjan poticaj za oživljavanje "vrućih tema" i književni izazov u BH javnosti.


Gradačac, 19.10.2001.

 

 



 

Aleksandra Čvorović (naknadno priložila tekst)

UGUŠENI KONZERVATIVIZMOM


Književna scena Republike Srpske obiluje "piscima" i piscima. Jedni su laktaši i interešdžije koje pripadaju različitim klanovima, obično se mnogo busaju u prsa i ponose svojim (kojeg li čuda, obično seljačkim) porijeklom. Svakako još manje iznenađuje činjenica da takvi uopšte nemaju talenta (ili ga imaju toliko malo da bi im pozavidjela jedino baba horovođa na prelu). Ali avaj, baš preldžije vode glavnu riječ u kulturi i dobro čuvaju svoje fotelje. Naročito ne podnose buntovne mlade naraštaje, koji bi se, ne daj bože, mogli pojaviti sa kakvom idejom, ili bi, čak, mogli nešto i da traže. Naravno, postoje i pravi pisci, ali oni su protjerani na margine, nemaju vremena a ni želje da se otimaju sa divljačkom hordom za prostor u nekom časopisu, nemaju novca da potplaćuju raznorazne urednike ili debelu kožu da pišu političke hvalospjeve kako bi se progurali na neki štand okićen lokalnim trofejima. Ljudi drugačijeg mišljenja i otvorenog uma izbjegavani su od okoline u širokom krugu kao gubavci. Naravno, rijetko ko se klanovicima smije javno suprotstaviti jer primitivizam u umjetnosti i kulturi je vrlo održiv. Oko "sivih eminencija" je šutnja odobravanja. A to i jeste najgore. I književne manifestacije evidentno postoje. Izdvojićemo, evo, neke od njih: Književni susreti na Kozari obnovljeni su da bi se održavali svake godine. Dodjeljuje se i književna nagrada. Ove godine dobio ju je Ljubomir Simović za sveukupno stvaralaštvo. Obićno prisustvuje oko dvadeset učesnika-književnika. Ali ove godine bilo ih je desetak (što znači da je događaj protekao krajnje skromno). O ovim susretima moglo bi se što-šta pozitivno reći. Glavna poteškoća su (problem koji važi za većinu kulturnih manifestacija) skromni uslovi i budžet. Kozarske susrete finansiraju potkozarske opštine i Ministarstvo nauke i kulture RS. Sljedeće godine finansiranje će, vjerovatno, preuzeti Opština Prijedor.Kaštel festu Banja Luci nudi istinski bogat kulturni program koji je medijski adekvatno propraćen. Književni dio festivala uključuje pisce iz čitave bivše Jugoslavije, iako se neki ne odazovu pozivu. Pouzdano se zna da su ove godine kontaktirani, recimo, i pisci iz Sarajeva npr. Admiral Mahić i Mirsad Bećirbašić koji su željeli da dođu, ali organizacija nije dobro sprovedena pa smo ostali uskraćeni za njihovo prisustvo. Dučićevi dani poezije koji se održavaju u Trebinju prezentuju srpsku poeziju, ali to je struja koja se kreće poznatom lirskom Dučičevskom linijom. Dolaze pisci kao Rajko Petrov Nogo. Kočićev zbor je za razliku od prethodnih godina ovaj put bio budžetski bogatije organizovan. Učesnici zbora su bili pisci iz Srbije i RS. Održavaju se i Ćopićeve staze djetinjstva u Hašanima, ali toliko skromno da se odlikuju posjetom svega tri-četiri pjesnika. Sarajevski dani poezije održavaju se u srpskom dijelu Sarajeva.Višegradska staza posvećena je životu i djelu Ive Andrića.Višnjićevi dani poezije su u Bijeljini...Na književnim susretima koje u Doboju organizuje Kulturni centar Doboj učestvuju obično pisci iz Savezne Republike Jugoslavije i RS. Iz postojećeg stanja nije teško zaključiti da su budžet i program književnih manifestacija skromni i da je neophodno promijeniti karakter tih susreta. Ljudi koji ih organizuju su, uglavnom, podijeljeni međusobno i sputani ličnim interesima. Skoro ni jedna od navedenih manifestacija (osim Kaštel festa) ne uključuje pisce iz cijele BiH i bivše Jugoslavije. Pored toga mladi pisci iz RS. takođe, nemaju pristupa susretima. Književne večeri često liče na večemje sjedeljke u klubu penzionera. Ima previše konzervativizma i stereotipije na književnoj sceni RS. Dakle, neophodno je posvetiti se savremenim tokovima srpskog književnog korpusa koji je blizak drugim tokovima savremene književnosti (evropske i svjetske).

Ibrahim Kajan (naknadno priložio tekst)


 



 

KNJIŽEVNE MANIFESTACIJE:

zadiranje u život i ruke kostura


Govoriti o obnovi nakon ratnog života, svakako pripada kategorijama ponavljanja iskustava i govora o tim iskustvima. Dakako, oni kojih se to tiče, doživljavaju pomenuto iskustvo neporecivo drukčije, nešto kao premijerno siromaštvo predstave već jednom odigrane u nekoj zbilji u kojoj smo bili a u kojoj više nismo i ne možemo je nikakvim silama ponoviti. U tom svjetlu vidim i "osjećam" gotovo sve manifestacije kulture, ne samo književne nego i znanstvene, primjerice one o genocidu nad Bošnjacima (u Bihaću) ili jeziku (Bihać, Neum). Nekoliko puta sam bio sudionikom Kikićevih, odnosno Gradačačkih književnih susreta u Gradačcu i Šantićevih večeri poezije u Mostaru, od 1996. do ove godine.Prva grupa znanstvenih manifestacija trudi se odgovoriti na tragične historijske kataklizme, novim analizama o novim i starim stratištima pobrojati instrumente zločina - sve kao da radi prvi put - a u svakom trenu osjeća snažno potiskivanje historijskog eha pitanja "Zar opet!?" U književnim manifestacijama se "proširuje" otkrivanje zaboravljenih ljudi i događaja vremenskim otocima i kontinenatima koji su jučer bili živi, a mi smo ih, kroz vrlo kratko vrijeme društvene potisnutosti, potpuno zaboravili. Otkrivaju ih "okrugli stolovi" i simpoziji (primjerice onaj o Muratu Šuvaliću, u Bosanskoj Krupi 1999, zatim o Salihu Aliću 1998. i Muradbegoviću 1999. na zagrebačkim Bošnjačkim riječima). Mostarske manifestacije, mislim na Šantićeve večeri i Mostarsko ljeto - zanimljivo je - ili ne priređuju večeri novih osvjetljenja i rasprava, ili ih traljavo priređuju. Čak ni onaj simpozij održan o Hamzi Humi nije "časopisno" zabilježen, tj. u tematskom broju ili zasebnoj ediciji. U Mostaru, znajući da Mostarci s ponosom govore o "stoljetnoj tradiciji" o "gradu sa stotinama pjesnika" - svakako je čudno da izostaju promišljenija i u pamćenju primjerenija osmišljavanja iste te "tradicije", a prije svega tradicije na način da nipošto i opet - započne proizvoditi prošlost! Jednostavno: govore, ali ne ostavljaju traga. Iskustvo pokazuje da je nužno nakon spuštanja zavjese nad jednom godišnjom manifestacijom - objaviti građu naučnog skupa kao što je radio zagrebački časopis "Behar" s Alićem, Muradbegovićem (te "Beharom" uz lOO.-tu obljetnicu) ili gradačački "Diwan" s Mirkom Marjanovićem. Sviđa mi se "novi korak" časopisa "Diwan" (korak koji je početkom stoljeća bio prirodna stvar u proslavi životnih i književnih godišnjica) - da se okrugli ili tematski skupovi priređuju živom piscu (npr. Marjanović). Ako ništa drugo, on će, barem, odmah ispraviti "nepočešljanu" faktografiju! Upravo nas takvi primjeri glasno nagovaraju, da bi tematski izbor i trebalo okretati ne (samo) književnoj povijesti - nego kritičkoj, esejističkoj elaboraciji vremena koje živo zadire - podjednako i zaboravljenim ili "zapušćenim" djelima, koliko i ostvarenoj fascinaciji Karahasana, Sidrana ili Brke - u našu vlastitu biografiju . To bi mi bilo draže, nego strah da mi se, u nekom odsutnom trenu, pojavi suha pjesnička ruka bega Safvet-bega kako, sama od sebe, izranja između mojih ruku nad tipkovnicom i započinje gnjavažu o noći "bijelih rukavica". Zato bih i rekao: Slava živim knjigama, rahmet mrtvim pjesnicima!


Vaš, Ibrahim Kajan.

 

http://www.diwanmag.com.ba
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Diwan, intercultural magazine
Website: www.diwanmag.com.ba
email: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
Amir Brka, editor-in-chief

Tešanj, B&H
Tel/fax: +387 32 65 01 83
email: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

Ju Javna biblioteka “Alija Isaković” Gradačac
Esed Karić, direktor
Tel: +387 35 82 17 50
email: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript