NKS09-Autorske aplikacije - 5

3. Novosarajevski književni susreti

Autorske aplikacije - 5



Meho Jakupović (Engleska)

Asim Bajramović (U.S.A )

Ibrahim Osmanbašić (Sarajevo)

Osman Arnautović (Belgija)

 

 

 


 

 

Meho Jakupović
Englaska

 



 

Čudni su putevi Gospodnji


Erik dođe, nekoliko vjekova, prije ostalih.
Ispunjen snagom i mudrosšću, ali bez vjere.
Ofarbajte kip slobode u crveno.
Ne zbog nadimka njegova, niti boje mundira vasih.
Nego zbog onih, koje on zateče, na zemlji pradjedovskoj.
Zbog noći “dugih noževa”.
Odavno stoji kamen istine, krunski svjedok u “novom svijetu”.
Zaboravimo i Odina i Manitua.
Poslušajmo što nam to kardinali imaju reći.
“Pogriješio jesi ali proglasićemo te svetim”.



 

Dilema

Ne znam da li tamo da se vratim?

Sto da radim u zemlji zlocina?

Cijeli zivot ne mogu da patim,

nit` da skrivam tugu u ocima.

Mada ceznem,za svakim vrbakom,

misli bjeze u minule dane.

Setam mojim,blatnjavim sokakom,

ne bil` sreo,drage mi jarane.

Nema vise,mojih prijatelja,

koga onda,mahalom da gledam?

Ubijeni i oni i  zelja.

Ponos dvaput, pogaziti nedam.

I na kraju,zasto da se vratim?

Nema kuce,ni kucnoga praga.

Nema vise za cime da patim,

sve je đavo,odnio do vraga.

 

 

Nada

 

Nekad voljeh,sve normalne stvari,

s ushicenjem,cekah nova jutra.

I nadah se,bice bolje sutra,

sada ne znam,sto je to u stvari.

Ovo vrijeme nikako da shvatim,

mnogi od njih,nekad ljudi bjese.

Jasno mi je, oni svjesno grijese,

u dubini duse,tiho patim.

A ona je sada, skoro prazna,

jer vrijeme je i lose i tmurno.

Samo jedno, sada je sigurno,

to je zlocin,ali gdje je kazna?

Jos se sjecam,dragih prijatelja,

mnogi od njih,nisu vise zivi.

Otisli su,ni duzni ni krivi,

pusta pravda,osta samo zelja.

Gospdaru,podari mi snage,

a i njima u dzenetu mjesto.

Smiluj mi se,da ih sanjam cesto,

da gledam te,osobe mi drage.

Vrijeme curi,ne vraca se opet,

mi cekamo,boljem se nadamo.

Ne bih smjelo,opet da stradamo,

ne cu valjda,vjecno biti proklet?

 

 

 

Zvijezda

 

Te godine,najvise zvijezda je palo,

to bijahu pusti,dani bez radosti.

Volio bih tada,da je vrijeme stalo,

da ne idu ljudi,u cvijetu mladosti.

Boze sto li bjese,to kad zvijezda padne?

Da li je istina,da se zivot gasi?

Pucati u ljude,to su stvari gadne,

sve knjige nas uce,da se zivot spasi.

Lezeci pod svodom,gledam gdje je moja,

i pogledom trazim,samo one male.

No ocito ovo,nije noc heroja,

odlaze sa zorom,nocas nisu pale.

Vjerovatno da je, ubijanje stalo,

a sa njim prestaju,svi ti strasni snovi.

Obicnom smrtniku, potrebno je malo,

da sutra zapocne,negdje zivot novi.

Malo je do jutra,mahala se budi,

jedva primjecujem,one male moje.

Poslije sve golgote,ostalo je ljudi,

u miru nek` zive,zvijezde neka stoje.

 

 

Ja ne zelim nikom da se svetim

 

Ja ne mogu, da sudim nit` prijetim,

za sve one, neljudske gadosti.

Moje srce,ne pozna radosti,

al` ne zelim, nikom da se svetim.

Kud` nesta ti, uspomeno draga,

vrijeme sretno u nepovrat ode.

Nadodjose, cudne,mutne vode,

u momentu, sve nesta bez traga.

Ponovo se sretnih dana sjetim,

volio bih tugu, znati skriti.

Nikad necu, nikom sluga biti,

nikad necu, nikom da se svetim.

Predugo sam, sanjao slobodu,

i mastao, da lutam bez cilja.

Samo jedna,bila je vodilja,

od svih zvijezda, sto sjase na svodu.

Opet zelim, svemirom da letim,

sam ,bez ptica, bez pasa cuvara.

S blagoslovom, moga gospodara,

Da ne smijem, nikom da se svetim.



 


 

Asim Bajramović (1956)
U.S.A



Biografija

Rođen 1956 god.Bileća, Bosna i Hercegovina.

Pjesnik Asim Bajramović, koji pjeva narodnim duhom stihove oplemenjene izuzetnom poetikom i narativnom snagom, pored pjesama, uspješno se izražava kroz poeme sa historiskom  tematikom - gdje na najbolji način se ispoljava nesvakidašnji dar za poetsku kreaciju, gdje je svaki stih isklesan u čvrstom kontekstu narodnih predanja - koja odišu svježinom autentičnog bosanskog pjesništva.

Svoje radove Bajramović u više navrata je objavljivao na radiju "Naša Riječ - Čikago", kao i u lokanim novinama "Peta strana svijeta". Mnoga  djela autora su pretočena u melodije pa se u raznim interpretacijama izvode uz mizičku pratnju, a tekstove koristi i "Institut sevdaha - Visoko". Odlomak poeme Istina ne zna za zaborav" objavljen je 2007.godine u zbirci radova "Kad progavori tišina".

Trenutno živi i radi u U.S.A



Da li sudba ima ili nema?


Život me je odnio daleko
tajna koju razum ne poznaje
često puta upitam se sjetno
jel' sudbina ili ko zna šta je?

Zdrav razum se stalno zapitkuje
šta je život i sudbina šta je
ko joj tajne pute određuje
i kako se sudba prepoznaje?

Može li joj neko na put stati
da je vidi i glas da joj čuje
il' se ona ne može dirati
a Bog njene staze određuje?

Da li sudba sama sebe vodi
kroz prostranstva vasione plava
ili trenutak kad se duša rodi
sve Božija volja nadvladava?

Ko joj dade ime - kad je nema,
ko to može reći ili poreći,
šta nam sutra u životu sprema
može li se od toga pobjeći?


 

 

 

 

Ostario dedo

 

Na čardaku sjedi

ostario dedo

ramazane postio

a godine red'o.

Brojala se ljeta

prolazili dani

a dedi se čini

k'o da sve bi lani.

U drhtavoj ruci

fildžan mu se trese

sjećanje ga nekud

daleko odnese.

U vremena prošla

sa predznakom zlatnim

što odoše davno

putem nepovratnim.

Odnose ga mislii

i sjetno i sporo

a u ruci cigareta

dogorjela skoro.

Baš k'o prošli dani

što ih sreća krasi

sve polako nestaje

polako se gasi.

K'o da juče bješe

prisjeća se dedo

kad' je ašikov'o

djevojke zagled'o.

Sevdisao s' njima

ljubio ih redom

dah mu se gubio

pred dragim pogledom.

Kako vrijeme prođe

kao treptaj oka

osta samo sjeta

i tuga duboka.

Za danima prošlim

što sjećanja krase

i za vaktom koji

nikad' ne vraća se.





 

Nak' vrijeme malo stane



Što minuše draga ljeta
draga ljeta i proljeća
zaborav ih tugom sakri
još poneko sad se sjeća
svih adeta prelijepih
kao dušom satkan tepih
u hiljadu vezen boja
to bijaše Bosna moja

Adeti su njegovani
kao ruža majska rosna
i čuvani u srcima
mirisala iz njih Bosna
baš k'o duša djevojačka
bez pudera i bez šminke
čuvala je srcem Bosna
pjesme svoje sevdalinke

Kitili su ime Bosne
teferiči prošlih dana
baš k'o grudi djevojačke
struk bisera i merdčana
i nanule do sedefa
u grudima Bosna krije
te fesove i sillahe
i dimeje džanfezlije

 
Nek' vrijeme malo stane
neka duše pamte dane
ova pjesma srca moga
za sjećanje nek ostane



Neka spomen o Gacku ostane


K'o djevojke prelijepa snena
kao zlatom izatkana priča
prisjeća se svih prošlih vremena
i sijela pa i teferiča

Prisjeća se šta je bilo davno
kad bijaše ponosito znano
kad bijaše herojsko i slavno
Gacko polje pjesmom opjevano

Planine ga u njedrima svile
žarka ljeta-duge hladne zime
oko njega bedem načinile
kao da se ponose sa njime

Rubove mu okitila sela
i džamijske visoke munnare
te studenci-hladne vode vrela
baš k’o ruho što kiti sehare

Trava rosna zrela-pokošena
a grad Gacko pokraj njega stalo
još iz doba i onih vremena
kad se nekad Metohijom zvalo

Ponos mu je Kula Fazlagića
u Haptovcu begovska gnijezda
te junaštvo Omera Sarića
što sijaše k’o s neba zvijezda

Ponos bješe Ključkih kapetana
te, Cernice na daleko znane
tankih kula s’ četiri tavana
što kamenom bjehu ozidane

Na kulama demirli kapije
sa pendžera pogled djevojaka
te, kaldrmom pločane avlije
mamile su uzdahe momaka

Čemerno mu grudi zaklanjaše
sa visinom oku neizmjerno
tamo majka za sinom plakaše
“Srce moje jadno i čemerno”


Tamo osta tugom pokošena
teškom tugom-ne od hladne zime
kad u vojsku ispraćaše sina
a Čemerno tako dobi ime

Gazile ga vojske sa svih strane
k’o usnulog gorostasa davno
osta pjesma srcem ispjevana
“Zbogom ostaj Gecko polje ravno”

Kraj džamije kule Fazlagića
Sopot voda izvor mu je duše
kapetana pominje Zvizdića
za sjećanja što zaborav ruše

I ako je usamljena pusta
Sopot voda vječno će da priča
da se sjeća svakoga Avgusta
i Gatačkih lijepih teferiča

Teferiča na široko znanih
lijepog kola cura i momaka
običaja zlatom izatkanih
baš najljepših od njenog postanka

Kolo veze pjeva se bećarac
odliježe sva Gatačka vala
niko tamo ne bijaše stranac
lijepa riječ svakog je čekala

Teferiči bjehu priča znana
običaji lijepi od davnina
sačuvani u srcu gačana
prenošeni sa oca na sina

Dvije stare kruške nasred polja
od davnina kružilaje priča
kažu možda Božija je volja
da tu počne dernek teferiča

Kažu vojska dođe ovdje tada
pred njom junak na bijelom atu
sa istoka došao da vlada
u daleku zemlju nepoznatu


Od siline polje se talasa
oko njega sablja oblijeće
diže ruku reče iz sveg glasa:
“Odavdje se dalje ići neće”

Ovo polje biće carstvo moje
ova vala u duši mi stala
ovdje će se dukati da broje
zažaliće što je i postala

Na njemu je bugar-kabanica
a brada mu do pojasa segla
mrka oka - zamračenog lica
otrovnica pred njim bi pobjegla

Da se priča i pripovijeda
da podsjeća mlade naraštaje
da se čuje njegova besjeda
nasilničke duše iz potaje

Siv mu soko na lijevoj strani
okom gleda prema Zelengori
gdje putevi prolaze neznani
a on gromko opet progovori

Naokolo straže postavite
za nedaće ja ne smijem znati
meni čador bijeli razapnite
ja ću ovdje đumruk uzimati

Pred čadorom koplje ubojito
sa bajrakom što zaklanaja sunce
nek' se vije dično ponosito
i dotiče planinske vrhunce

Nek' dotiče kulu Fazlagića
i vrhove drevne Zelengore
i boriće ispod Nadinića
svi moraju da mi se pokore

Svi putevi ovuda nek' vode
zagradite bogaze i klance
i do ropstva a i do slobode
neposlušne stavite u lance


Neposlušni robovaće meni
a poslušni neka đumruk plate
ili će ostat’ sabljom pokošeni
moju volju svi će da zapamte

Postaviše pred čador sergiju
čitava se vala izbezumi
kraj sergije sablju dimiskiju
da prkosne duše urazumi

Strijepi Gecko, svuda strah zavlada
proširi se haber na sve strane
zavi polje tama iznenada
od zuluma i vojske neznane

Od zuluma i od zulumćara
od njegove sablje dimiskije
nasilničke duše bez karara
što zlatnike kupi sa sergije

Na sergiju uzimaše zlato
i đerdane da im ne zna brojku
ali on više ne hajaše za to
pored zlata traži i djevojku

Za ime mu nikad nisu znali
niti su ga kad pitali za to
Arapinom crnim su ga zvali
to bijaše baš svima poznato

Mislili su i ovo zlo proće
al’ nikako zulum da prestane
svako veče drugu curu hoće
da joj trga sa grla đerdane

Tražite mi po izboru žene
po selima bogatijim - boljim
ovo polje zapamtiće mene
neću stati dok sve ne izvoljim

Pribavite postelju najbolju
i krevete kao u sultana
da ih ljubi duša ima volju
svake noći i svakoga dana

Dovedite Ključkog kapetana
nek' predame klekne na koljena
a u zalog neka s njime dođe
lijepa Hajra kćerka mu voljena

Nek' ponese dva tovara zlata
na sergiju zlato će mi dati
ostaće mu Hajra neudata
što je ljubim moraće da plati

Kapetanu knjigu otpremite
dvije hefte imaće vremena
dok postelju meni pribavite
da sačuva dušu džehhenema

Kažu ljudi za dobro se čuje
ali zlo se čuje predaleko
šta mu Arap knjigom poručuje
i u knjizi šta je njemu rek’o

Otiš’o bi da mu se pokloni
na sergiju da mu blago plati
al’ za Hajru-Arapin dokoni
u zalog će svoju glavu dati

Činio je što činit' ne smije
ogrezao u zlu i čemeru
zlobna duša ni slutila nije
da je silom prevršila mjeru

Progovara silan kapetne
moj Osmane, moja slugo vjerna
glas prostruje kuli kroz tavane
k’o mećava sa hladnog Čemerna

Osedlaj mi ata najboljega
udri na njega četiri pancira
hamajlije u grivu mu veži
da ga sablja ne može da dira

Spremi meni praha i olova
da mu vila uteći ne more
da je stigne i polomi krila
taman da je na vrh Zelengore


Ako Bog da - sjutra Bajram sviće
prije nego rani sabah krene
moja puška njega pogodiće
maker onda ne bilo i mene

Slugo moja, moj vjerni Osmane
šemluk čini i pokupi raju
kada Bajram sjutra nam osvane
nek’ Arapu o smrti pjevaju

Neka krene kolo djevojaka
od ljubavi pjesme nek' se ore
Metohijom sabur nek’ zavlada
nek' se duše umorne odmore

Ako bude suđeno mrijeti
ako ti se kapetan ne vrati
do tebe će haber donijeti
kule same nemoj ostavljati

Na bedemu topove potpali
duge puške olovom nahrani
na kapiji mandal obatali
kulu moju do zadnjega brani

Ode Osman da oprema ata
da oprema za duga mejdana
pancirima od suhoga zlata
kiti ata za svog kapetana

A kapetan odijelo sprema
i priprema pušku granatlijku
da je takve u Stambolu nejma
a kamoli vezir u Travniku

Dvije sablje zlatnijeh okvira
u Damasku saljevane prije
od Travničkog što dobi vezira
takve Gacko još vidjelo nije

Pa, oblači ruho od pancira
dolama mu do koljena seže
pojaseve od zlatnog sindžira
zatim u njih hamajlije veže


Sjenkama se Mjesec poigrava
kad uzjaha u avliji ata
ponoć već je - Metohija spava
Osman smače mandal sa kanata

Gecko polje u snovima drijema
zvijezde mu šapću uspavanke
noć je blaga, daška vjetra nejma
da miluje po polju proplanke

Sve se stiša - vrijeme zaustavi
trenutci se provlače polako
nad Gackom se i nebo ne plavi
hladan Sopot od tuge je plak’o

Gleda Osman s kule kapetana
pa pritvori obadva kanata
šta će biti do sjutrašnjeg dana
sudbina je duši nepoznata

Šta ako se dogodi nevolja
sabur mu je na izmaku bio
da kapetan ne dođe iz polja
a amanet težak ostavio

Neće biti, neće - Allah dati
misli mu se k’o bujica roje
kapetan će kuli da se vrati
nek' topovi na bedemu stoje

Zaigrat će kolo djevojaka
Bajram lijepi sjutra kad osvane
od sabaha pa do mrklog mraka
pa, da spomen o Gacku ostane

Osta Osman misli da prebire
a kapetan ata razigrava
sa istoka sabah se nazire
pod čadorom Arap mirno spava

Zar bi smio pomisliti neko
pa da kaže ne može-il’ nejma
da pogazi šta je Arap rek’o
taj bi stigo na dno džehennema


A popale misli kapetana
šta je sebi stavio do znanja
stić’ čadoru prije bijela dana
još dok Arap rani sabah klanja

Da ga puška na namazu stigne
da mu sudi umjesto kadije
da se više nikad ne podigne
pa da traži što njegovo nije

Kad se ravna polja dograbio
k’o da krila poturiše atu
kapetan mu dizgin popustio
i poleg’o po njegovom vratu

A noć tamna pred sabah treperi
k'o da bježi s’puta mu se sklanja
ust’o Arap i avdest uzima
da pred Bajram rani sabah klanja

Svjetlost lampe pod čadorom šeta
i priziva avetinjske snove
ne sluteći da je sjenka meta
kapetana i puške njegove

A kapetan pušku napunio
sa istoka rudi zora plava
malo dalje ata ostavio
bijedna straža naokolo spava

Na upalajč puške –fitilj veže
zadnji nišan na domet joj spusti
polagano na grudi je steže
pa bismillu na sabah izusti

Steže pušku kundak joj se lomi
kažiprst mu na obarač stao
od siline sabah se prolomi
a na zadnju sedždu Arap pade

Oko lampe plamen se zaplete
prolomi se vatra do Veleža
da Arapa džhennem zamete
a straža se okolo razbježa

Plamen liže čador sa svih strana
da obasja sabah-zoru ranu
glas se proču prije bijela dana
haber dođe na kulu Osmanu

Haber dođe kapetan ga čeka
a čadora bijelog više najma
on podiže po Gacku telale
da se dernek i teferič sprema

Oprema se prelijepa Hajra
kose češlja-bijele nokte knije
a na ruke meće belenzuke
pa oblači džnfezli dimije

Tefeluke podloga im zlatna
te, nanule sedefom kićene
prekrivače od svilenog platna
u Stambolu za nju nabavljene

A Osman joj sprema Bedeviju
timari je - pa joj zobi daje
što joj babo kupi u Budimu
pa je čuva Hajri za udaje

Kad’ Gatačko polje ugledaše
skupila se raja sa svih strana
od veselja proć’ se ne mogaše
i od nama Ključkog kapetana

Sedam noći i svih sedam dana
još i danas o tome se priča
kitili su pjesmom kapetana
i ljepotu toga teferiča

Godine se nizale k’o snovi
na leđima noseći bremena
teferiči na Gatačkom polju
pamtili su protekla vremena

Stare kruške davale plodove
još za duga vakta i zemana
ispraćale age i kmetove
al’ pamtile Ključkog kapetana


Jednog dana nestade plodova
te, utihnu vatra džeferdara
prođe vrijeme aga i kmetova
prekide se loza kapetana

Nesta kula na četiri boja
i dobrijeh konja za jahanje
još legenda živi pođekoja
da sačuva u duši sjaćanje

Al’ teferič osta da prkosi
kraj džamije kule Fazlagića
da amanet kroz vrijeme nosi
i o njimu do vijeka priča
 

 

 


 

 

Ibrahim Osmanbašić (1964)

Sarajevo

 

Rođen 1964 u Janji. Završio osnovnu i srednju školu u Sarajevu, gdje i danas živi i stvara. Umjetnički se izražava kroz muziku, slikarstvo, književnost i teatar. Objavio pjesničko djelo "Kapije sjenki" - 2008. godine. Utemeljitelj Udruženja za kulturu-Novo Sarajevo.

 

 

Kada se oluje smire


Da li me čuješ daleka Planeto

što Beskrajem lutaš

brža od misli?

Moje je Sunce žarko na nebu

konture konačnog

kroz maglu slutim.

Oluje me nose vatrenom cestom

obrisi ljudi tope se uz jeku

košmara spektar me progoni pomno

stajući u moje stope u pjesku.

Da li me vidiš daleka Planeto

kao odsjaj što se gasi

kao žar na koji pepeo pada

dok u njemu plamti nada?


Zastao sam na pola puta

ne znajući kuda dalje

i ka tebi bacam pogled

budan ali koji sanja.

Ti se smješiš treptajima

i kroz Beskraj ploviš dalje

dok se ljudi u oluji

kovitlaju košmarima.


Pogled moj do tebe seže

i lijepi se za tvoj odsjaj

što putuje na ćilimu vrijeme

kroz blještavu iluziju Svemira

čineći čudesnu čaroliju

u ljudskom zapitanom oku.


Znam da ne znam – i da doznati ne mogu.

Znam da ne shvatam – i da shvatiti ne mogu.

Svjestan sam da se topim sa svakim korakom

i da se tragovi za mnom brišu

da gledam tebe, daleka Planeto,

a ti ne postojiš već milion godina

i pokušavam pojmiti svjetlost i riječi

kao istovjetnost za pjesnike i planete.


Kada se oluje smire

svjetlost riječi

obasjava puteve.

 

 

 


 

Osman Arnautović

Belgija 

Osman Arnautović je rođen u Bijeljini 1948. godine. Gimnaziju završio u Bijeljini, a na Filozofskom fakultetu u Sarajevu diplomirao na studijskoj grupi francuski i latinski. Trenutno živi i radi kao sudski i književni tumač u Briselu.

 

"Dosije Pataren"

(historijski roman)

Autor: Osman Arnautovic


Radnja romana "Dosije Pataren" se odvija na autentičnoj historijskoj podlozi i oslikava našu daleku prošlost kroz događaje koji su nas obilježili. U romanu su iznešeni i mnogi historijski momenti dosada nepoznati našoj javnosti.
Knjiga nam daje  viđenje bogumilstva i po prvi puta se na ovaj i ovakav način govori o Bogumilima koji su obilježili i historiju Bosne i Hercegovine, ali o kojima u historijskim izvorima, koji su nama pristupačni, ima veoma malo zabilježeno.

 



Odlomak

XXIII

Živišće,  XXII    VII    MCCXLV



Sicard je sjedio u sjenci jednog drveta i s toliko sjete se sjećao Montségura, pada zamka u ruke neprijatelja Katara, potom svoga vratolomnog bijega niz strme litice planine i svoga puta prema Cremoni. Ovoga puta te misli mu prekri slika prelijepog lica mlade žene, pokreti njenog tijela i glave dok stoji do koljena u rijeci. Ova slika ga je, inače ovih posljednjih dana, često opsijedala.
Ustade naglo, pokupi svoje stvari i krenu pored malog potoka. Ovoga puta nije, kao obično kada se u ranijim prilikama našao na obali potočića, nasuo vodu u svoju ćuturicu. Imao je nešto drugo u glavi. Odluka je pala. Sići će najzad do onog gostinjca, među ljude i popiti krčag vina. Sama pomisao na ukus vina ga natjera da ubrza korak. Deset minuta kasnije zaustavi se na ivici šume i zagleda u daljinu. Ugleda gostinjac. Otkrio je on njega već davno, nešto malo nakon svoga dolaska u ovu šumu. Uvijek bi se zaustavio tu na ivici šume i neko vrijeme posmatrao gostinjac smješten u podnožju malog brežuljka. Ispred njega je uvijek bilo gostiju. Udaljenost je bila znatna i stoga nije mogao raspoznati njihova lica. Nikada do sada nije sišao niz padinu do gostinjca s namjerom da popije malo vina, a sada je evo, istina sporim, oklijevajućim korakom išao prema njemu. Kada mu se približio na pedesetak metara, opazio je  dvojicu muškaraca za jednim dugim stolom. Za drugim stolom, nadesno od njih, dva čovjeka, jedna žena i dvoje djece su sa slašću jeli nešto. Šta ? Sicard nije mogao da uoči. Svi oni radoznalo odmjeriše Sicarda koji je koračao prema njima. On se najzad zaustavi, klimnu glavom u znak pozdrava gledajući otvoreno goste, a onda se uputi do slobodnog stola i sjede. Na klupu pored sebe odloži torbu, tobolac i luk. Prisutni mu odgovoriše na pozdrav na isti način i nastaviše da ga gledaju s radoznalošću i interesovanjem. Uto iz krčme izbi čovjek, malo punačak, crvenih obraza, simpatična lica i priđe mu :
- Dobro mi došao, dobri čoviče – reče gromoglasnim glasom u kojem se osjećala srdačnost.
- Bonjour – odgovori  Sikar gledajući čovjeka direktno u lice.
Čovjek zatrepta očima, ostade zbunjen, no to potraja samo sekund.
- Da li gospon želi jedan krčag vina  ? – upita osmjehnuvši se od uha do uha.
- Une cruche de vin, s’il vous plaît – reče na to Sikar i podiže desnu ruku do usta i napravi nekoliko pokreta kao da pije.
- Može li vino, gospon ? Vino … znate ….  vino…..
- Vino …. Ah Vin …. Oui ….
- Vino …. Pa da, naravno – reče krčmar opet onako gromoglasno i okrenu se. Dvije minute kasnije vrati se i pred Sicarda postavi jedan krčag. Ovaj ga uze, prinese ustima i otpi dobran gutljaj.
- Ouf oui, c’est le vin – reče i odloži krčag na sto. 
Krčmar se nasmija gromko. Očito mu je bilo drago što vidi Sicardov zadovoljni gest nakon nekoliko ispijenih gutljaja vina. I krenu prema drugim gostima koji su scenu pažljivo i s interesovanjem pratili.
Sicard se ponovo maši krčaga i ovaj put otpi polahko sa zadovoljstvom. Vino je bilo kiselkasto, ali je godilo.
I odjednom mu bi drago što se odlučio na ovaj korak. Da siđe među ljude. A u  ponašanju ovih ljudi nije bilo ničega neprijateljskog, ružnog. Naprotiv, pored interesovanja i radoznalosti zapazio je da ga svi gledaju i sa simpatijom.
Podiže krčag u vis i tako nazdravi prisutnima. I oni učiniše isto smiješeći se. Kontakt je bio uspostavljen. Situacija je bila malo neobična. Sicard je bio siguran da bi ga ovi dobri ljudi sigurno nešto i zapitali, ali nisu znali jezik.
Krčmar ponovo izbi, žurnim korakom priđe Sicardovom stolu i pred mladića stavi drugi krčag ovaj znatno veći od prethodnog. Pogledaše se. Pa se obojica nasmijaše. Onako slatko.
Sikar podiže krčag, a tada je ugleda. U dovratku vrata stajala je jedna mlada žena i mirno ga posmatrala. Sicard se ukoči. S te udaljenosti savršeno jasno je vidio lijepo lice, ko krv crvene usne, crvene obraze, crne kose, ravne i sjajne, krupne oči boje granita. Slatke srsi zadovoljstva i oduševljenja ga prostrijeliše. 
Ali ovo nije bila njegova riječna vila. Gledali su se netremice nekoliko trenutaka. A onda djevojka iščeznu u unutrašnjosti gostinjca.
S krčagom u ruci zaustavljenim u pokretu, Sicard se nije micao. I ova je djevojka bila lijepa. Ali ne ljepša od njegove riječne vile. Zatvori oči i zamisli je. Uzdahnu.
….. Vrijeme je odmicalo. Slika pred gostinjcem se nije mijenjala. Jedino je na poziv domaćina Sicard promijenio sto. Smjestio se za manji u hladu koji je pružao zid gostinjca. Pio je polaghano vino i zaista uživao. Tren kasnije domaćin je s osmijehom razumio njegovu mimiku kojom je zatražio da nešto jede i još vina. Krčmar je potom nešto govorio na onom svom čudnom  jeziku. Dobričina je sa smiješkom pratio njegove mimike, razumijevao ih i nastojao da ugodi gostu. A Sicard je opet sa svoje strane želio da što duže ostane. Zaželio se on ljudi, društva. Nije više mogao ostati u onoj samoći.
Jelo koje mu simpatični čova donese je bilo izvrsno. Sicard je uživao jedući ga. Bilo je to jelo slično onom tolozanskom grahu. Vrhunac njegovoj raspoloženosti i zadovoljstvu bi pojava djevojke koja  donese krčag vina i šutke ga postavi na sto.
- Kako se zoveš, ljepotice ? – upita, iako je znao da ga ona neće razumjeti.
Ne dižući pogled djevojka se vrati u krčmu. Smijuljila se.
Sicard dovrši jelo i žvačući posljednji zalogaj, nasloni se na zid krčme. Osmotri nebo. Sunce se približavalo dnu horizonta i falilo je možda nekih pola sata da zapadne. Nebo je počelo da crveni i da postupno dobija tamnije nijanse. Nije želio da napusti ovo mjesto. Bilo mu je izuzetno prijatno, a i u glavi mu se malo mantalo. Djevojka ponovo kasnije  izbi iz gostinjca i stade da kupi prazne zdjele i krčage.
Sikar se nagnu naprijed i ponovo upita :
- Kako se zoveš, ljepotice ?
Ona ovaj puta podiže pogled i pogleda ga. Od bljeska iz očiju Sicard se sav rastopi, razniježi. Poželje da je uzme u naručje i da je iz sve snage stegne na svoje grudi.
Ne !
Postidje se. Nije ovo bila njegova riječna vila. Osjeti grižu savjesti. Kao da je svojm ljubaznošću prema djevojci povrijedio svoja osjećanja i svoju ljubljenu.
Kada se nekoliko trenutaka kasnije okrenu oko sebe, uoči da je sām pred gostinjcem. Nije ni primijetio kada su ostali gosti otišli.
Pojavi se domaćin i reče nešto. Sicard slegnu ramenima. Nije razumio, ali iz džepića svojih uskih pantalona izvadi mali zlatnik i stavi ga na sto. Domaćinove  oči se raširiše u čudu. Zanijeka potom glavom, ali kada Sicard prstima gurnu zlatnik prema njemu, on ga uze, zagleda se tren u njega. Stavi ga među zube i zagrize. Potom stade da govori, a svaku riječ je propraćao mimikom. Sicard je razumio da je zlatnik mnogo više nego što treba i da ga on, domaćin poziva da sutra ponovo dođe.
Sicard se rukova s domaćinom. Potom se uputi prema šumi.

* * *

Sutradan, oko podne, siđe niz obronak i uputi se prema gostinjcu. Bilo je dosta svijeta i svi su stolovi bili zauzeti. Sikar uspori korak, ali videći gazdu da izlazi iz gostinjca, krenu mu u susret.
-    Bonjour - reče.
Gazda se samo osmijehnu, nakloni se, a onda rukom pokaza mali sto uz sami zid gostinjca. Dobro je gazda razumio da će stranac navratiti i sutradan. I evo. Pohrlili su ljudi pred gostinjac da vide tog stranca koji je sām već više od godinu kao kakav ermit živio u Kuldukovoj brvnari u Dorića šumi. Juče je nakon toliko premišljanja odlučio da dođe pred gostinjac. Sada su sve glave bile okrenute prema njemu. Gazda mu stavi blago ruku na rame i doprati ga do slobodnog stola. Sicard se smjesti i s osmijehom na licu prošeta pogled po okolini. Bilo je tu starijih osoba, sredovječnih ljudi, čak i žena i djece. I oni, svi, su se smiješili i izgledalo je da mu time izražavaju ugodnu dobrodošlicu. U sekundi ga obuze neka nelagodnost. Nije znao kako da se obrati ovom skupu, da mu zahvali na toj prešutnoj dobrodošlici.
Od jednog stola se onda podiže neki mladić i između stolova prohodi energičnim korakom do Sicarda. 
- Dobar dan. Oprostite što uzimam slobodu da vam se obratim, ali da vam iskreno kažem s nestrpljenjem sam očekivao naš susret.
Sicard raskolači oči. Mladić mu se obratio na korektnom latinskom jeziku.
- Nemojte, molim vas, da vam bude nezgodno. Naprotiv.
- Dozvolite da vam se predstavim . Zovem se Danko Mišljen, a to što govorim latinski je stoga što sam studirao i nekoliko godina boravio u Parizu.
- Ja se zovem Sicard Arnaut i dolazim iz Okcitanije, tačnije rečeno iz Carcassonna. 
-  Ah da. Poznajem vašu prelijepu zemlju – reče Danko ovaj put na okcitanskom. Sikar se ponovo začudi. No, shvati da pred sobom ima mladog, obrazovanog čovjeka.
- Pa vi govorite i okcitan ? – reče ipak.
- Govorim. Imao sam jednog prijatelja u Parizu, a koji je porijeklom iz Fansa. Nekoliko ljeta sam proveo na imanju njegovog oca. Eh, bila su to lijepa i nezaboravna vremena.
- Oh, pa to je divno.
Domaćin je stajao pored dvojice mladića i slušao taj čudni razgovor..
- Izvolite, sjednite sa mnom – reče Sicard.
- Da, hvala – odvrati Danko. - A koristim priliku da vam predstavim našeg domaćina vlasnika ovog gostinjca gospo’na Dobrana Karana.
Sicard se osmijehnu i pruži ruku srdačnom, dobroćudnom Dobranu. Ovaj svojom glomaznom ručerdom ščepa Sicardovu i protrese je srdačno.
- Drago mi je, gospodine Karan – reče Sicard i pošto se oslobodi snažnog stiska okrenu se Danku s grimasom na licu.
- Joj što ovaj steže – reče.
Dvojica mladića se nasmijaše. Danko Dobranu prevede. I ovaj se grohotom nasmija i reče smijući se : 
- Tako je to kad se s Bošnjom rukuje.
- Izvoli, sjedni – ponudi Sicard ponovo Danka. - Neka nam gospodin Karan donese jelo i piće. Dozvolit ćete mi da vas počastim.
Danko se okrenu Dobranu, reče mu nešto i dok je govorio ovaj je klimao glavom. Kada se izgubi u krčmi, Danko sjede 
- Ne, gospodine Arnaut, vi ćete biti naš gost. Volio bih da vam ponudim lijepu dobrodošlicu.
Dva mladića se udobno smjestiše gledajući se sa simpatijom.
- Oprostite mi moju iskrenost, ali već duže vremena se govori o nekom strancu koji živi u Kuldukovoj brvnari….
- Mogu zamisliti šta se sve pričalo. Da. Tačno je da sam već nešto više od godinu ovdje i juče sam prvi puta došao pred ovaj gostinjac i sreo ljude. Vjeruj, bojao sam se kako će reagovati. 
- Istina je da je naš narod nepovjerljiv kada se o strancima radi, ali oni ljudi koji su vas juče vidjeli ovdje pred Dobranovim gostinjcem su kazali  da ste im se učinili simpatičnim. Nisu uopšte sumnjali da ste  …. ovaj …. neki od onih misionara. Osim toga, znaju oni raspoznati čovjeka od “čovjeka”.
- Da razumijem – odvrati Sicard smiješeći se.
- Znate, gospodine Arnaut, ništa nam dobroga ne donose ti stranci kojima smeta naša vjera. Naša vjera bošnjanska.
- O tome sam već čuo tokom moga putovanja. I ja dolazim iz zemlje u kojoj su česti ratovi, progoni. Upravo u proljeće prošle godine u potaji sam napustio svoju zemlju, a sve to da bih izbjegao sve zamke Inkvizitora.  I eto, našao se u onoj šumi. Privukla me je jedna brvnara koju sam otkrio. Tada sam odlučio da se zaustavim.
Sicard je imao želju da sve u tančine ispriča ovom mladiću, ali se predomisli. Reći će samo neke stvari ne otkrivajući prave razloge svoga dolaska u ove krajeve. Osim toga, ovaj mladić nije bio nimalo glup. Znat će on da Sicard nešto krije. No, iz učtivosti i lijepog vaspitanja sigurno neće insistirati. 
- U putu sam sreo nekog finog trgovca iz Jadere. Zajedno smo putovali neko vrijeme. Skoro svake večeri pričali smo o svemu i svačemu. Između ostalog on mi je pričao o vašoj vjeri koja je trn u oku i Vatikanu i Constantinopolu.
- A ja sam opet sreo već Katare u Carcassonnu i Fansu. Mnogo toga sam naučio i ja o vašoj vjeri. 
- Nema nekih velikih razlika između naših vjera – prihvati Danko.
- Pa onda ti možeš razumjeti šta se nama tamo u Okcitaniji dešava.
- Naravno da mogu. Nemoj misliti da mi nismo čuli za stradanje Katara u zamku Montségur. To je užas. Ali takve stvari se i ovdje dešavaju. Već u Bosnu prodiru dominik    anci odskora evo i franjevci, a i inkvizitori su se pojavili.
Cijelo vrijeme dok su dva mladića razgovarala, a Dobran se trudio da im što bolje udovolji, ljudi su često bacali poglede prema mladićima i nešto su se došaptavali.
Darko se odjednom okrenu prema njima, reče nešto na svom nerazumljivom jeziku i svi prsnuše u smijeh.
Sicard se potpuno opusti. Nalazio se u dobronamjernom društvu. Iako mu je njegov stalni oprez nalagao da se drži spremnim na svaku eventualnost, shvatio je da se nema čega bojati među ovim ljudima. Pogotovo je Danko je bio simpatičan. Bio je to visok mladić, mršava duguljasta lica i vidjelo se da živi životom askete. Kosa mu je bila crna, malo duža podsječena ravno iznad ramenima. Bio je obučen u crnu halju, urednu bez ikakvih oznaka ili ukrasa. Imao je uspravno, ponosno držanje. Primjećivalo se lahko da mu se ljudi s poštovanjem i s obzirom obraćaju.
- Znate, ovo su jednostavni ljudi. Radoznali, ali ne i zločesti. Vidjet ćete da će oni gdje god budete išli i dolazili biti veoma dočekni i pažljivi.
Danko napravi kratku pauzu pa nastavi :
- Sada ćemo jesti, a onda ću vas odvesti u Hresno selo. Nije daleko. Tu je odmah iza brijega. Posjetit ćete našu bošnjansku hižu. Hoću da upoznate i našeg dida Bladoša. On vodi našu vjersku zajednicu. To je erudit bez premca.
Ovoga puta su jeli neku vrstu guste supe od povrća. Jelo je bilo ukusno  kao i onaj grah što ga je Sicard juče jeo. I tada primijeti da u porciji njegovog novog prijatelja nije bilo komada mesa kao u njegovoj.
Ne reče ništa. Nastavi da jede s velikim apetitom.
Kada Sicard na kraju pruži zlatnik Dobranu, ovaj energično zamaha glavom.govoreći nešto.
- Kaže da je ono što ste mu juče dali dovoljno da cio mjesec dolazite na hranu u njegov gostinjac. – reče Danko osmjehujući se.
Dobran se duboko nakloni dvojici mladića, a kada ovi krenuše, ljudi pred gostinjcem im domahnuše rukama.

Koračali su u tišini. S vremena na vrijeme  Danko je pokazivao neke brežuljke i šume lijevo i desno, pa iza sebe i govorio njihova imena, pominjao sela koja su se nalazila u podnožju
- Znaš, Bosna ti je cijela brdovita i šumovita, skoro neprohodna zemlja. Do nas se teško dopire tako da su mnogi osvajači i napadači odustajali od svojih nakana. Pa su radije napadali zemlje Madžara i one druge. A uz to naši su vladari su uvijek bili spremni da sa svojim narodom brane ove naše  krajeve. Naš vladar se zove ban. 
- A vaša religija ? Volio bih da saznam više o njoj – reče odjednom Sicard.
Danko mu dobaci brz pogled.
Govoriti jednom strancu o tako delikatnim stvarima kao što je vjera, a pogotovo bošnjanska nakon samo nekoliko sati poznanstva je bilo neoprezno. No, Danko je vjerovao svome špurijusu. Rijetko se kada varao u ljudima. Ovaj mladić je očito bježao od nečega. A bježao je iz zemlje u kojoj je vjera toliko slična njihovoj bošnjanskoj, ako ne i ista u osnovnim postavkama. Uz to djelovao mu je pošteno, bez zadnje misli. Ovakav čovjek otvorena pogleda koji ne skreće u stranu ni u kojoj prilici, nije mogao biti vatikanski špijun, a ortodoksni još manje.
- Evo upravo stižemo – reče Danko. - Siguran sam da je tema koju dotičemo važna. Ali prvo da se smjestimo.
Na nekih pedesetak metara od njih Sicard ugleda veliku prostranu kuću bijelih zidova, s malim dvokrilnim prozorima s prednje strane koja se vidjela, a krov je bio napravljen od gusto poredane slame prilične debljine. S tri strane kuće je bila ograđena živicom, sem s prilaza.
- Vidiš ovu kuću mi zovemo hiža, bošnjanska hiža. Naši neprijatelji je zovu domus Patarinorum ili u prevodu Kuća Patarena. Pataren je kao što već vjerovatno znaš istog značenja kao i  riječ Katar. Naši neprijatelji bi da kažu i bogumilska, ali mi to ne volimo. Mi nemamo crkve. Ovakve kuća postoje svugdje po Bosni. To je mjesto na kojem žive did, starac, gost i strojnik. To je zajedničko mjesto naše zajednice i svi naši Dobri Bošnjani u njoj mogu boraviti. To je neka vrsta posebnog azila za naše vjernike i niko im u ovoj kući ne može nauditi ili naškoditi. Onaj koji se u njoj nađe je u potpunoj sigurnosti.
Dok je to govorio Danko je zastao, a i Sicard koji ga je pažljivo slušao.
- Mi smo Dobri Bošnjani – nastavi Danko i krenu prema hiži, očito očaran činjenicom da može govoriti otvoreno i bez ograničenja  o onom što je najviše volio. – Ne prihvatamo ni sjaj ni bogatstvo Rima. Naša vjera praktikuje skromnost. Svi smo pred bogom jednaki pa prema tome nema hijerarhije. Did, starac, gost, strojnik su istinu govoreći oni koji nas u jednom kraju predstavljaju i s nama zajedno upražnjavaju religijske obaveze. Oni su naši civilizatori, propagatori, zapisničari, prepisivači knjiga, čuvari običaja zemlje, dokumenata. Učestvuju u društvenom i političkom životu zemlje. Svi ih odreda poštuju u uvažavaju. Ljudi kod njih dolaze da traže savjet. Ali ono što je najvažnije podvući je da je naša vjera prije svega vrlo individualna i svako od nas na svoj način i svojim riječima izražava svoj odnos prema Bogu.
Sicarda je zadivila rječitost i učevnost Dankova koji je tako tečno i bez zastoja govorio okcitan. Nekada je prelazio na latinski, ali se vraćao okcitanu znajući da  to Sicardu više odgovara.
- Ti toliko stvari znaš – reče Sicard s divljenjem.
- Da, prijatelju moj. Pa i ja živim u ovoj kući. U njoj sam stekao prva i osnovna znanja, a kasnije sam sve to usavršio u inostranstvu. Mogao sam ja ostati tamo živjeti, jer je lijepo, ali žal za domom je teško osjećanje. Ovdje sam sretan, jer sam prije svega duševno miran.
 
Napokon uđoše u dvorište budući da su u hodu često zastajkivali. Kada se nađoše iza kuće, za jednim podugim stolom na klupama su u debeloj hladovini sjedile dvije prilike : jedan starac i jedan dječak ne stariji od dvanaest godina.
- Neka te Bog zaštiti, moj dide – reče Danko kada se zaustavi na nekoliko koraka od stola. 
- Oh, to si ti, moj Danko. Baš sam se pitao gdje si se izgubio tako rano - reče starac.
Tada primijeti Sicarda.
- Ah, vidim nekoga nam dovodiš.
- Da dide. To je gospodin Sicard Arnaut. Došao iz Okcitanije.
-  Iz Okcitanije ? Stvarno ?
-  To je, dide, onaj stranac o kojem se priča da živi u Dorića šumi.
- Priđi mladiću, da te bolje vidim.
Sicard načini nekoliko koraka i zastade pred starcem koji ga odmjeri.
- Pa kako je u našoj lijepoj Okcitaniji ? – upita starac skupljajući oči da bi bolje video mladića pred sobom.
- Eh, kako će biti. Sva u krvi i plamenu.
- Da - klimnu starac zamišljeno glavom. - Čuo sam za Montségur. To je užasno.
A onda kao da se odjednom trže.
- Dobro došao u našu zajednicu. Jesi li katarske vjere ?
- Jesam – odgovori Sicard.- Ali nisam Savršeni.
- Neka. Ne moramo, a i ne možemo svi biti Savršeni. Nego, mogao sam ja prekinuti moj čas pa ….
- Ne, dide. Nastavite vi, a kada završite, pridružite nam se. Ja ću u međuvremenu Sicardu pokazati šta radimo.
- Hvala ti, Danko. Neka bude tako.
Sicard, kad se uputiše prema hiži, osmotri okolinu. U dnu pored ograde ugleda velike četvrtaste komade stijenja dužine možda do dva, a visine pola metra ili više.
- Šta je ono, Danko?
- Ah to. To su naši mramori. Naši dobri Bošnjani ih zovu kam, pa i biljeg. Nebošnjani ih zovu i stećcima. A to biljeg je došlo pretpostavljam po uzoru na predhistorijske lovačke biljege to jest napise na dugim kostima životinja ili na predmetima izrađenim od kostiju. Oni su neka vrsta nadgrobnih spomenika karakterističnih za našu vjeru. 
- Mogu Ii pogledati?
- Naravno. Dođi !
Zaustaviše se ispred četiri mramora. Bili su iste veličine, ali crteži i natpisi su bili različiti. Na jednom mramoru u gornjem dijelu, su bili urezni sunce i polumjesec, iznad njih nekoliko zvjezdica, na samoj sredini konjska glava, a u dnu natpis.
- Mramori se kod nas posvećuju nekom znamenitu čovjeku, a i umrlom članu porodice. Evo vidiš na ovom piše … da ti prevedem …. Ah “Hiža hresnička podiže ovaj mramor didu Bekanu.” Vidiš na drugim mramorima su drugi znakovi. Ipak dominiraju znakovi polumjeseca i sunca. To su omiljeni znaci naše vjere. Polumjesec je simbol smrti i novog rađanja i obično ima oblik luka ili roga čiji su krajevi okrenuti naviše. Tu su i zvijezde koje neki nazivaju « rozetama « sa šest, sedam, osam ili deset kraka koji izražavaju želju da se ode u raj.
- Vjerujete li i vi u raj ?
- U raj vjerujemo, ali u pakao ne, uostalom kao i vi Katari. E vidiš polumjesec predstavlja nebeski brod u koji su stavljene pravedne duše spremne da krenu u nebo. Napisi na mramorima su istina autentični i uvijek izazivaju divljenje kod ljudi koji ih prvi puta ugledaju. 
- Ima u njima nečega mističnog. Ali prelijepi su.
- Vidjet ćeš ti kamove na mnogim mjestima. Mi svoje sahranjujemo nedaleko od naših kuća. Nemamo određeno mjesto gdje se umrli pokopavaju. Takav je običaj.
 Stajali su još nekoliko minuta posmatrajući mramore, čitajući i druge napise. Zatim uđoše u hižu. Najprije stupiše u jedan prostran hodnik. Sicard ugleda nekoliko vrata. Danko otvori jedna od njih i sa Sicardom koji ga je slijedio uđe u neveliku prostoriju. Na sredini je bilo nekoliko stolova i za njima su sjedili mladići nijedan stariji od možda šesnaest godina i nešto pisali. Podigoše radoznalo glave i pogledaše pridošle, ali samo tren kasnije nastaviše rad ne obraćajući više pažnju na Danka i Sikara. U prostoriji su svi zidovi bili prekriveni od poda do plafona policama na kojima su bile uredno poredane knjige raznih veličina. 
- Kao što vidiš mi ovdje prepisujemo razne knjige, dokumente, nove, ali i stare čiji je pergament oštećen ili koje smo dobili od drugih hiža. Moramo to činiti da bismo to blago sačuvali za naredna pokoljenja. I u drugim prostorijama u koje uđoše bilo je mnoštvo polica s knjigama. . Sicarda to oduševi.
- Da, da. Ova naša hiža je i svojevrsna biblioteka. Bilo ko može doći da ovdje pročita nešto što ga interesuje.
U slijedećoj nešto manjoj prostoriji jedan  postariji čovjek, onizak mršava lica, obučen kao i Danko u crnu halju, je stajao pored jednog stola i nešto govorio trojici dječaka koji su pažljivo slušali. Kada ih primijeti, čovjek zašuti i pođe im u susret.
- Goste Komare, ovo je gospo’n Sicard Arnaut iz Okcitanije.
A onda, okrenuvši se Sicardu, reče nekako teatralno govoreći latinski.
- Sikare ! Predstavljam ti našeg gosta, gospo’na Komara, izuzetnog predavača književnosti. On je u Rimu proveo svoje mladalačke dane. predajući na ondašnjem univerzitetu. Povukao se kod nas pod stare dane da poučava.
- Eh, da je samo to bio razlog – odmahnu glavom gost Komar, naklonivši se, prihvati Sicardovu ispruženu ruku i srdačno je protrese. – Već sam ja tebe vidio kroz prozor i vjeruj mi da sam s nestrpljenjem očekivao da te upoznam. Kada je Danko otišao u gostinjac da vas upozna, pomislio sam kako bi bilo lijepo da te sretnem i da mi malo ispričaš šta se dešava u Evropi. Mi smo malo zatvoreni u ovim našim šumama i planinama.
- Ne bih rekao – prihvati Sikar. – Primijetio sam već iz razgovora s Dankom da vi već dosta toga znate. 
- Možda – uzvrati Komar, - ali vi ćete nam to reći iz prve ruke. Nego čim završim čas, pridružit ću vam se.
Na te riječi okrenu se i stade odmah govoriti onoj trojici dječaka koje su malopređašnju scenu radoznalo posmatrali i potiho se smijuljili.
Danko i Sicard napokon uđoše u jednu manju prostoriju. U njoj Sicard ugleda jedan mali sto u uglu, krevet ispod prozora a desno od stola manju policu pretrpanu knijigama. 
- Ovo je moj kutak. Tu ja živim i radim.
Danko prinese jednu stolicu do stola i ponudi Sicardu da sjedne.


* * *

- Eto, Sikare, upoznao si jedan dio naše hiže, neke od naših aktivnosti. Ali malo po malo ja ću tebi ispričati sve o našoj religiji, našem načinu življenja, ovdašnjim običajima. Ako odlučiš da ostaneš ovdje i da živiš sa nama, sve to će ti valjati.. 
- Naravno. Sve to mene interesuje.  
- Kao što sam ti već rekao naša vjera nema hijerarhije. Nju mi više individualno upražnjavamo. Nemamo ni nekih određenih molitvi. Svako izgovara molitve po svom nahođenju i osjećaju. Istina imamo nekoliko titula, ali one su više onako počasne. Njihovi nosiocu nemaju nikakvu vlast, čak ni duhovnu nad vjernicima. Djedili did je onaj koji vodi naše poslove, ali on radi kao i mi svi. I on prepisuje, drži nastavu djeci, učestvuje i u fizičkim poslovima. Istina ne teškim, jer je u godinama. Ali poštovanje koje osjećamo prema njemu stavlja ga možda iznad sviju nas. Jesi li vidio onog dječaka sa didom ?
- Jesam. 
- E to je sin jednog našeg velikaša. Dijete je veoma nadareno i otac će ga sigurno dati na velike škole, negdje u inostranstvo. Ali ono što bude naučio iz lekcija s didom Bladošem i s gostom Komarom će mu itekako vrijediti. I meni su osnove iz nauke dala ta dvojica izuzetnih ljudi. Pored dida imamo gosta, a ja sam strojnik. Nije to nikakva hijerarhija. Mi samo upućujemo naše ljude u vjeru, a obavljamo i poslove oko ugovora kupnje, prodaje, pohranjujemo razne dokumente i papire od vrijednosti u našoj hiži. Ljudi u nas imaju neograničeno povjerenje.
- Vas ovdje kao i nas u Okcitaniji crkva rimska smatra hereticima.
- Da – reče Danko i lice mu se smrači. – Rimska crkva nas smatra hereticima zato što moj narod upražnjava svoju vlastitu vjeru. 
- Jednom sam prilikom čuo patrijarha Martija kako govori o nekom popu Bogomilu. Vaša vjera je bogumilska, zar ne ?
- Naša vjera nije bogumilska. Oni koji propovijedaju bogumilstvo često dolaze u naše krajeve. Istina ima izvjesnih elemenata manihejskog dualizma u njihovim propovijedima.
Danko zastade i pogleda ustranu. Kao da je osjećao neku nelagodu. Ali morao je ovom mladiću objasniti neke stvari. I izvući ga iz nekih zabluda. Vidjelo se da Sicard nije Savršeni nego obični vjernik. Ipak …..
- Tamo u nekom selu zvanom Bogumil u Bugarskoj oko 950. godine – započe priču Danko, -  pojavio se, bar se takva priča prenijela u naše krajeve, neki pravoslavni pop po imenu Jevremija i stao propovijedati pravoslavlje u koje je on lično unio  elemente dualističke doktrine. Mršav, asketskog izgleda, propovijedao je tu po njemu novu religiju pred nižim plemstvom i klerom, pred seljacima i sirotinjom. Budući da je u sebi nosila kritiku sjaja katolicizma i ortodoksije, nova vjera je brzo pridobila veliki broj pristalica i počela je da se sve dalje i dalje širi. –
- I ti, Danko, hoćeš da kažeš da je bogomilstvo šireno pod otkriljem pravoslavne crkve. 
- Ne, baš. Možda je pop Jevremije, a to je ono što niko od nas to ne zna, prihvatio religiju Manesa, persijskog filozofa i Zaratustrin dualizam, ali njegovi sljedbenici su to razvodnili i zadržali pravoslavne elemente. Već sama činjenica da narodu u svojim propovijedima ti bogomilski misionari, koji mahom dolaze iz Raške, nameću krst, je suprotna vjeri Bošnjanskoj, jer zna se da ga mi ne ljubimo. Ti pravoslavci već vijekovima pokušavaju da nama, da tako kažem, zaprljaju vjeru svojim poganskim  običajima i učenjima. 
Sicard klimnu glavom.
– I mi u Okcitaiji smo takođe bili protiv krsta. Nismo imali svoje crkve. Naši Savršeni su se sastajali po kućama, u početku otvoreno ne krijući svoju vjeru, a kasnije u potaji. Najčeće se obavljao konsolamentum, molitva utjehe, pa aparalementum molitva ….
- To mi je poznato, Sikare. Nekoliko puta sam ja prisustvovao obredima konsolamentuma, aparelementa. Ni mi nemamo crkvu i mene strašno ljuti kada nas s obje strane i s istoka i sa zapada, zovu bosanska crkva. Kako ne vide da mi nemamo crkvu. Mi svoje molitve, a nije ih mnogo, obavljamo za lijepa vremena tako što se okupljamo napolju, a ako je loše vrijeme onda u običnim kućama, kao i vi Katari. A ako već i ima neka božja kuća, bosanska kuća, onda je to obična hiža.  Ona je bez ikavih ukrasa i sjaja. Bez znakova i oznaka. 
Danko zašuti za tren i prodorno pogleda Sicarda. – Možda ja tebe zamaram s ovom svojom pričom.
 - Ma ni govora – odvrati Sicard odlučno.
- Vidiš, Sicarde, ja se svim silama borim da nam u našu vjeru ne prodre utresa katolika i pravoslavaca. Zar nije već dovoljno što su uzurpirali našu zemlju i asimilirali nas. A da apsurd bude veći ni oni, koji sebe smatraju čistim Slavenima, to nisu. Srbi su odavno izgubili i svoju fizionomiju plavokosog i plavookog Slavena s Karpata, ako je i istina da su došli s Karpata. Postali su sluge Avarima I drugim mongolskim plemenima Od njih su naučili ratnu vještinu.
- Kako ti sve znaš, Danko?
- Eh kako znam. Po predanjima koja su prenešena od mojih predaka, od učenih ljudi koji su čitali stare knjige i uzimali ono napisano između redova. Jer većina tih knjiga je bila subjektivna i u opisivanju historijskih činjenica svako je navodio vodu na svoj mlin. Isto nešto se desilo i u Galiji. Rimska sila je nametnula Galima i običaje i jezik. Kasnije du došli Franci pa su i oni ubacili svoje elemente. Ti podslojevi i slojevi i nadslojevi su se toliko izmiješali da su na kraju dali nov asimiliran narod. I nama se to isto desilo. No, u sebi mi imamo te gene naših predaka, ali skrivene ispod plašta i naslaga nametnutih slavenskih elemenata.
- Interesantno. Nikada nisam o tome tako razmišljao – prihvati Sicard  zamišljeno. –Stvarno bi bilo interesantno znati kako je ta religija doprla do vas, a i do nas.
- To niko ne zna. Sve što je do nas doprlo i što se pretpostavlja je nesigurno i na granici legende. Ali ja mogu reći samo ono kako je meni preneseno. Dakle, bila jednom jedna zemlja, tada te 4.500 godine prije naše ere, još bezimena, ispod visokih, strašno visokih planina, čija ljeta bijahu prevruća, a zime strašne i hladne. Živjelo je tu pleme bijele boje kože Aryja, koje je uzgajalo rogatu stoku i pšenicu. I kako to obično biva, život im zagorča plemeTuranaca, ljudi žute boje kože i kosih očiju koji bijahu vješti jahači, strašni ratnici, nomadi. Potlačiše oni jadni narod Arya. Veliki broj stanovništa izbježe pred najezdom ljutih pljačkaša i ubica, u planine. I baš nekako u to vrijeme u jednom takvom planinskom plemenu Elbouza, u kraljevskoj porodici, rodi se dječak kojem nadiše ime Arđap. Imao je taj Arđap pustolovnu mladost. Lovio je bivole, a istovremeno napadao svoje neprijatelje Turance. U jednom trenutku neki vizionar predskaza Arđapu kraljevsku budućnost, svjetliju od bilo čije, jer će ga krunisati sāmo Sunce. Tada se Arđap povuče u planinu gdje mu neki časni starina imenom Vahumano ispriča niz legendi i pouči ga religiji. Tada Arđap uze ime Zaratustra što je značilo Zlatna zvijezda ili Sunčev sjaj. Toliko je toga Zaratustra pročitao i tu se i začela njegova ideja o dvojnosti. O Bogu Dobra Ahura-Mazdi ili kako ga još zovu Ormuzu i Bogu Zla Ahrimanu. Razvijajući svoju teoriju o vječnom sukobu ta dva principa, Zaratustra je privukao niz pristalica. U jednom trenutku svojih premišljanja, povlači se on u neku pećinu, u samoću, gdje ga muče strašne vizije i prikazanja. U jednom momentu mu se u jednoj viziji ukaza Ormuz,  Bog svjetlosti, i pouči ga dobroti, Zaratustra siđe među svoje i stade da propovijeda svoju novorođenu religiju koja se za tili čas, kao požar u stepi proširi po cijeloj zemlji. To bijaše i poruka njegovim sunardnicima da ustanu protiv Turanaca koje nakon četrdeset mučnih godina i istjeraše. Pred smrt je ponovo imao trenutak prosvijetljenja i niz predskazanja. Trebat će više hiljada godina pa da se pojavi Manes “kome su dali nadimak “apostol svjetlosti”, tamo u trećem vijeku naše ere. Njegova duša željna čistote, znanja i slobode se stalno uznosila iI vukla ga u razmišljanja i duhovna premišljanja inspirisana mazdeizmom, Zaratustrinim učenjem. U svojim rukopisima “Shanbuhragan”, “Knjiga anđela”, « Blago života » i “Živo Evanđelje” iznio je svoju religijsku doktrinu. No, sve te rukopise uništila je katolička crkva.
- Pa ona se uvijek u sve miješala – gorko primijeti Sicard. - To je strašno. Uništiti knjige je zaista stravičan zločin.
- U doba djelovanja Manesa u Persiji je vladao Shapur I iz dinastije Arsacida, iz iste familije iz koje je poticao i sām Manes – nastavi Danko ne obrativši pažnju na Sikarovu upadicu. Bio je zaronio duboko u priču.
- Tako je sveti čovjek bez problema propovijedao svoju religiju čistog dualizma. A kada poslije smrti Shapura I na vlast dođe Bahram I iz dinastije Sassanida, za Manesa postade opasno propovijedati. Novi vladar okova Manesa u teške lance i baci ga u tamnicu. Nakon dvadeset šest dana teške agonije, on umrije. Odraše mu kožu i napuhaše je pa je izložiše na Ctesiphonsku kapiju. Uprkos svemu ta religija, maniheizam, naravno isto kao i Zaratustrin mazdeizam, se raširi veoma brzo na istok do Kine, na sjeveru Afrike, u maloj Aziji, Grčkoj, Iliriji, Galiji, Španiji. E pa nekako krajem četvrtog ili petog vijeka, a možda i malo kasnije - to se zaista ne zna – možda nekako pred sām dolazak Sklavena, na naše prostore došao je neki sredovječan, izuzetno pobožan čovjek. Imao je sreće da ga kod sebe primi Turan Dabilo, čovjek plemenita roda. A taj čovjek imenom Burano Sula ili tako nekako - niko se ne sjeća toga imena - je poticao iz bogate trgovačke venecijanske porodice. Već prvog dana svoga boravka na Dabilovom dvoru ispričao je kako ga je nešto vuklo da ode u Persiju, taj izvor čovječanstva, da otkrije neke tajne, da očisti svoju dušu. Ostao je pune četiri godine u Persiji i evo sada, se vraćao prepun optimizma, nade. Otkrio je novu, svoju vjeru. Proučio je odlično i Zaratustru i Manesa. Uklopio se u ondašnja učenja, sreo neke Manesove nasljednike, učenike. Oplemenjen, imao je želju da može da leti i da brzo svima prenese svoju vjeru, da i oni kao i on vjeruju u Dobrog Boga i da čine sve kako bi se suprotstavili Ahrimanu Bogu Tame i Zla. Da se svojim djelima i činjenjem uzdignu u Nebo. Bio je to veoma ubjedljiv čovjek. Priča mu je bila jaka i plijenio je svojim šarmom i dražima sve one u čijoj se blizini našao. Ostao je cijeli mjesec dana kod Dabila. I onda je otišao. Ali iza sebe je ostavio ljude koji su lahko i vjerno prihvatili Buranovo učenje, tako jednostavno, tako prisno. Kažu da se taj Burano zadržao u Bosni godinu dana, a i više i da je na svakom koraku propovijedao svoje. Potom mu se izgubio svaki trag. Da li je zaista postojao i da li se sve odigralo ovako kako ti ja pričam, ne znam. Niti ko drugi zna. Možda je to samo još jedna legenda. Ali činjenica je da su se ljudi predavali svojim jednostavnim molitvama mladom mjesecu, suncu, Dobrom Bogu. I činili su to onako kako im je Burano savjetovao. Ništa nema ljepše od molitve izrečene svojim vlastitim riječima i iz srca.
- To je zaista lijepa priča – reče Sicard. Vidjelo se da je zadivljen.
-  A ono što je neobično bilo važno, a i prihvatljivo za običnog malog čovjeka je bilo to što je Burano stalno ponavljao da religija nije kolektivna, nego individualna i da se svako ponaosob sām u svom fluidu,  obraća Dobrom Bogu.
Nakon toliko vremena uspostavi se tišina. Sjedili su mirno i zamišljeno na svojim mjestima. Spolja se čulo zujanje insekata, s vremena na vrijeme bi se oglasile ptice  svojm umilnom pjesmom, a katkada su se čula i dozivanja seljana iz polja.
- Ovo je neiscrpna tema. O ovome se može danima govoriti.
- Istina je – reče Sicard i ustade.
- Možeš ostati ovdje da spavaš, ako hoćeš - reče Danko digavši se takođe. – To će biti prilika da upoznaš ostale dobre Bošnjane naše hiže. Siguran sam da bi i djed volio da čuje još neke detalje iz Okcitanije.
Sicard učtivo odbi i reče da će drugi puta kada dođe ostati, ali sada se morao vratiti, jer je imao da obavi neke poslove oko brvnare. Dok je to govorio, lice mlade lijepe djevojke mu je izbijalo pred oči i katkada je naprezao svu svoju snagu da ostane pažljiv na ono što Danko, njegov novi prijatelj, govori.