"Denis Dželić rodio se 16. oktobra 1954. godine u
Banjaluci. Živi u malom primorskom gradu Hundestedu, Danska. Za
dobrovoljni rad u obučavanju naše djece u osnovnoj školi dobio je
pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice..."
DENIS DŽELIĆ
Biografija:
Denis Dželić rodio se 16. oktobra 1954. godine u Banjaluci. Živi u malom primorskom gradu Hundestedu, Danska. Za dobrovoljni rad u obučavanju naše djece u osnovnoj školi dobio je pohvalu danskog Ministarstva za izbjeglice, a četiri godine bio je aktivan i u organizaciji ''Danska pomoć izbjeglicama''. Aktivan je i surađuje sa Banjalučkim žuborima, koji okupljaju rasute banjalučke umjetnike diljem svijeta.
„Uvijek se radujem ovim knjigama jer su dokaz da još nismo nestali. Žubori su eho našeg vapaja koji nitko ne čuje. Iza obimnog projekta stoji uvaženi Ismet Bekrić. Takođe povremeno objavljujem moje zapise i priče u časopisu za obrazovanje i kulturu Most.
Objavljena djela:
Ptice iz fjordova – pripovijetke (2004)
Paganski poeta - poetska proza (2006)
Kod izdavača:
Svijet kao predstava - pripovijetke
Bajka za Unu - roman
Neobjavljeno
Priče iz Kopenhagena - pripovijetke
Pod kletvom - roman
Kontakt podaci:
Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript
www.mezej.com
Prvu knjigu „Ptice iz fjordova“ (2004) napisao je veliki čitač koji je iznenada postao izbjeglica, čovjek koji je živio pjesnika a da sam nije pisao. To je knjiga izlaska, potrage i gnjeva.
Prozni prvenac Banjalučanina denisa Dželića doima se kao literarna saga o stradalnicima i prognanicima, o gradu iz kojeg je ''svaka prognana duša ponijela dio vode'', ostavivši ''samo prazno korito'' po kojem sad teče neka druga voda, prepliće se se tu lirsko, dokumentarno, doživljeno, sanjano i još nedosanjano. Knjiga je ovo koju je pisao sam život. A napisana je da ptice, i ljudi, ne bi izgubili pjesmu. Da bi čovjek bio ime i ime čovjek. Napisana je u noćnim nesanicama, u danima kad se sunce probija kroz magle, u satima koji lebde između trena i beskraja, u produžavanjima iluzija i snova, napisana je da ne zaboravimo, i da se ne zaboravimo. Jer, ono smo što smo bili, satkani od krhkih ali neuništivih sjećanja i snova. (Ismet Bekrić)
Drugu knjigu „Paganski peota“ (2006) napisao je pjesnik koji je živio kao izbjeglica. Bili su to dani progona. Dani bijede, srama, poniženja. Dani tuge i pruge. Dani jalove nade. Dani iskušenja. Dani, teški. Dani potrganog života. Dani prevare. Dani čekanja. Dani plakanja. Dani žvakanja. Za razliku od prve knjige pripovjedaka Denisa Dželića «Ptice iz fjordova» koja je više faktografska, koja je elegični dokument stradanja mahadžirske duše, ova knjiga je univerzalnija jer se može odnositi na sve apatride Svijeta bili oni Palestinci, Irci, Kurdi, Židovi ili Bošnjaci. Zašto? Zato jer storije posjeduju jedan zajednički idiom – pagan – koji je svojstven svim ljudima ovoga svijeta, jer svi su prije nego što su postali pripadnici neke svoje kulture upravo bili – pagani koji nisu poznavali ni sinagoge, ni crkve ni džamije. Zbog tog elementa knjiga postaje vanvremenska i vanprostorna mada se spominju toponimi Dželićeve domovine. Dakle u čitavoj knjizi dominira romantičan odnos prema životu, pagansko-magijski princip obožavanja prirode iz epohe kad ljudi nisu bili podijeljeni na vjere ni nacije. U podtekstu knjige osjetno je prisustvo onog perioda ljudskog roda prije nego što je Bog pomiješao čovječanstvo zavadivši ih stvarajući stotine jezika. (Zlatko Lukić)
od doktora književnohistorijskih nauka Izeta Muratspahića.
Ptice iz fjordova
To je osebujno koncipirana i strukturirana literarna hronika koja govori o sudbini prognanih Banjalučana, nasilno otjeranih s rodnih ognjišta i bačenih u neizvjesnost izbjegličkog života u daleku Dansku. Autor daje široku sliku opće tragedije nesrpskog življa početkom rata, ali se koncentrira i na konkretne individualne sudbine koje tu tragediju čine težom, konkretnijom, bližom i doživljenijom. Likovi ponekad imaju svoja imena, ali su često zadržane i njihove prve vizuelne oznake koje je stekao narator, poput: Čovjek smrskanog nosa, Čovjek sa francuskom kapom na glavi, Mladić sa bilježnicom itd. Svi oni životare u novoj zemlji, poput ptica lijeću po stranim fjordovima i sanjaju pitomu dolinu Vrbasa.
„Bio je ptica koja je sanjala da je čovjek koji sanja da je ptica. Sad više nije znao tko je, ptica ili čovjek.“ -
kaže pisac, metaforički predstavljajući sudbinu ovih ljudi. Na taj način ptica u prozi Denisa Dželića poprima svojstva simbola u različitim oblicima. Jer, ptica i inače u umjetnosti ima najčešće simbolično značenje određene veze između neba i zemlje (suprotstavljanje nebeskog i zemaljskog svijeta), a što joj predodređuje njena sposobnost letenja. U grčkom je već sama riječ mogla imati sinonimsko značenje nebeskog znaka i nebeske poruke. Ptica zna biti i slika duše koja se oslobađa tijela, ali i slika intelektualnih funkcija (razum je najbrža ptica, kaže Rgveda). Ptice simboliziraju i duhovna stanja anđela, (Jezik ptica, Kur`an), besmrtnost duše, magičnu moć komunikacije s bogovima itd. Različite ptice imaju različite simbole, a vrlo su česte u književnosti: orao, prepelica, patka, roda, golubica, gavran, labud, kobac, ždral, sova, lastavica, jastreb, paun, jarebica, feniks, svraka, golub, slavuj itd
Paganski poeta
I u svojoj drugoj knjizi pod naslovom Paganski poeta (2006), Denis Dželić ne odstupa od ranije započete analize i samoanalize života i položaja čovjeka na zemlji. Vrlo često poseže on za mitovima grčke i rimske kulture, primjenjujući ih u osobenom doživljaju svijeta. Ne može se reći da je njegova slika suviše optimistična jer na događaje i život gleda najčešće kroz prizmu skeptika. Pa ipak, život je taj koji pobjeđuje, bilo da je vidljiv u ljepoti ruže, trna, crva ili ljubavi prema bližima. Stog mi se čini primjerenom sljedeća tvrdnja Zlatka Lukića o knjizi „Paganski poeta“, gdje on potcrtava autorov panteizam: - Izdignut iznad svoje patnje, oplemenjen besmislom svoga smisla jer je otrgnut od Zemlje Materice i bačen u Zemlju Domovinu (a ne biramo ni roditelje ni domovinu, nego voljeno biće i prijatelje!) autor traga za svojim identitetom prezirući svoje sadašnje stanje bitisanja koje ga omeđuje nacionalno i vjerski. Kafkijanski turoban, a paganski hrabar on traga za svojim prapočelom i nalazi sebe u panteizmu: u divnoj paganskoj himni Prirodi „Pet godišnjih doba“.
Dakako, ovdje, u „Paganskom poetu“, još više dolazi do izražaja autorova misaona poniranja u esencijalna pitanja našega bitka, identiteta, postojanja i međusobnih relacija na Zemlji, a čime se postiže viši stupanj univerzalizacije, što je napredak u njegovom dosadašnjem stvaralaštvu. Ima pomalo tu i egzistencijalizma, „filozofije strepnje“ S.Kiierkegaarda i J.P. Sartrea. Jer, iza skrivenih dijelova Dželićevih tekstova mogu se primjetiti neke Sartrove egzistencijalističke ideje i humanistički stav o potrebi angažovanja pisca u smislu odgovornosti za sudbinu svijeta. To si ideje tipa: „čovječanstvo počinje s druge strane očajanja“, „osnovna ljudska dužnost je borba za slobodu i solidarnost s obespravljenima“ i slično.
U svakom slučaju, već nakon ove dvije knjige proze, Denis Dželić je pokazao raskošan pripovijedački talenat i mislim da pred njim stoji plodna stvaralačka budućnost.
Treću, „Svijet kao predstava“ (Bosanska riječ – Šime Ešić, trebali su je štampati aprila 2009) pisao je dječak sa zvrkom u kosi, to je njegovo viđenje svijet i života u njemu. Kroz niz zapisa i pripovijetki pokušao sam opisati ljudsku otuđenost, čovjeka koji posmatra život a da ne učestvuje u njemu. Teme su tmurne i depresivne zato sam ih osvježio mirisom poljskog cvijeća i prosuo zlatne zrake sunca po njima.
I novi Dželićev rukopis, također poetska proza naslovljena „Svijet kao predstava“, „traži ...suštinu postojanja“. Iako je to literarno, ljudsko, traganje – za Dželića – često „uzaludno“, osuđeno na bezizlaz i trpnju, snaga svakog pojedinca je upravo u tome da se ne predaje, jer njegovi „korijeni nisu zatrti“. Svjestan je toga Mezej, metaforički lik ove knjige ( s kojim se autor poistovjećuje), koji svoju snagu crpi i stoljeća rodnog tla, iz svakog stabla, onog iz djetinjstva, i ovog u tuđini, svake ptice, svakog tulipana rasutog po danskim trgovima i ravnicama. „U njedrima prirode ležali su svi odgovori“, prognanik, otuđenik, pisac, traži ih u granama „svijetlećeg drveta“, u uspravnosti hrasta („Život je hrast kitnjak“), u orkanu što dolazi iz sjevernih šuma, u tulipanu, toj zaspaloj ptici plamenih krila, prikovanoj za zemlju stabljikom, koja bi htjela da se vine, da poleti, ali u „tom pokušaju bjekstva tulipan je najljepši“. I ova knjiga je jedan pokušaj izlaska iz tamnog kruga nasilja, primitivizma, nerazumijevanja, uskogrudnosti; autor, kao Alisa u zemlji čudesa, svijet promatra i iz ogledala, iznutra, iz njegova odraza, iz njegove žudnje za svjetlošću. A kad je promatrač, autor, uz to još i prognanik, krhko, ranjivo biće bez oslonca („Svako ima svoj oslonac, svako se oslanja na nešto ili nekoga, samo ga izbjeglica nema. Sam kao napuštena lađa...“), onda se i sam život doima kao „ladica ispod peći u koju pada lug, i pepeo, sreća je u njemu u nekoliko tinjajućih žeravica“. (Ismet Bekrić)
„Bajka za Unu“ je roman završen 2009 –te. Napisao sam ga mojoj unuci Uni ali je posvećen svoj djeci koja su rođena u izbjeglištvu. (Tekst sam poslao prije tri mjeseca Šahinpašiću ali ni do danas nisam dobio odgovor)
Zbog čega jedna ovakva knjiga kakva je Bajka za Unu? Možda zato jer: Sa svakim umrlim Bosancem i Hercegovcem u dijaspori umire i dio Bosne i Hercegovine, sa svakim rođenim u dijaspori takođe umire, i hoće li se iko od njih zapitati: Kto je ta... da prostiš...Možda je zbog toga potrebna jedna ovakva knjiga, a možda i nije, možda je ona oproštajni govor na mezaru...Mora se nekome ispričati priča jer strah je pojeo vrijeme. Bajka za Unu nije napisana samo zbog toga da bi bila knjigom, ona je morala izaći, ona je krik, vrisak boli, ona je teška tišina izbjegličkog života... (Mehmed Đedović)
„Priče iz Kopenhagena“ su napisane u periodu od 2000-2009. Deset ljubavnih novela i pripovjedaka koje sam posvetio svojoj dragoj supruzi.
Poslije četiri knjige koje su ovog pisca, ujedno izgnanika vodile kroz tunele pitanja: zašto rat, čemu rat, zbog čega sam morao postati to što jesam (citat: Mi nismo zadovoljni time kad se kaže da nešto jeste, nego zašto nešto jeste.) – javlja se ova knjiga „Priče iz Kopenhagena“ kao svojevrsno osvježenje, sazrijevanje, izdizanje iznad osobnog i etničkog bola i nostalgije u autora koji se sasvim zrelo pita i naslućuje odgovore (pisac ne treba davati odgovore, važnije je da postavlja krucijalna pitanja) u egzistencijalnom smislu: šta drži čovjeka u životu poslije pada? Sve novele imaju sličan odgovor: Ljubav, Umjetnost, Ljepota. Knjiga je time omaž onim vrijednostima života koja su specifikum za kreativne psihe. Sve troje od navedenog je ujedno najviši oblik Slobode, a ona je kći Erosa. Samo se Ljubavlju, Umjetnošću i Ljepotom može savladati Tanatos. A za sve je to potrebna Želja. Kako piše sam autor, citat: Čovjek živi dok ima želja, onog trena kad ih izgubi duhovno umire. i u drugoj noveli: Čovjek je sretan sve dok ima želja. Autor, mada zaljubljen u filozofe, uopće ne koketira sa filozofijom, njegovi junaci preispituju stavove, likovi mu se čak zovu kao poznati filozofi Soren (Kierekård) ili Denis (Diderot). Pisac ih stavlja u skoro banalne (život je i banalna pojava), ali vrlo tipične situacije u kojima oni tragaju za svojom srećom. (Zlatko Lukić)
Još jedan roman završen 2009- te „Pod kletvom“ pisan je u prekidima od 2002-2009. Želio sam obilježiti jedno vrijeme koje je istorija namjeravala izbrisati. U preokretu i razlazu dva carstva, dva stila života koja su se istovremeno i odbijala i spajala, odbacivani su ostaci starog a modernizam i socrealizam su silovito lupali na vrata, živjela je generacija kojoj je istorija namijenila brisanje i zaborav. Dala im je četrdeset sedam godina slobode da žive kako znaju i umiju, potom ih rasula rasturila i izbrisala. Kratko, treptaj života, nedovoljno dugo za jedan običan život.
Bravo! Roman me je oduševio. Ovo je realno najbolje tvoje djelo i najviše mi se sviđa. Vidiš, trebao si napisati sve one priče, sve one romane da bi došao do suvremenog, modernog, postmodernog, esejističkog romana. To je to – to si pravi ti, onaj elokventni Denis koji zna šta hoće od sebe kao pisca, kao književnika. Sve tvoje do sad napisano može na jednu stranu, a ovaj roman, a jednim dijelom i onaj „ljubavni“ što ćeš posvetiti Seni - na drugu stranu. Vrlo dobro vodiš rečenicu i kad je dugačka, imam osjećaj kao da jednostavno klizi, kao da ju od šale pišeš zato što ti je već dugo ležala u glavi, mislim u podsvijesti. Od početka do kraja sva su ti poglavlja ujednačena kvalitetom, stvarno su dobra! Ako te netko ne zna, ako te razumije od tvojih bližnjih – treba mu dati da ovo pročita već sad – i bit će mu sve jasno zašto si takav kakav jesi. (Impresije Zlatka Lukića)
