Hvala ti što si napisao ovu knjigu
Intervju sa piscem Denisom Dželićem

Priredio: Ibrahim Osmanbašić

DENIS DŽELIĆ

„Teško je hvaliti sebe još teže onim kojima je to svejedno, a takva je većina naših u dijaspori. Zbog nekolicine vjernih čitalaca ipak vrijedi pisati. Godi mom uhu čuti „Hvala ti što si napisao ovu knjigu“...“

Priredio: Ibrahim Osmanbašić

KNS: Gospodine Dželiću, vaša priča „Muha“ je uvrštena u zbirku radova učesnika „Trećih novosarajevskih susreta“. Kako doživljavate tu saradnju sa domovinom?

DŽELIĆ: Veoma sam ponosan što ste uvrstili moju „Muhu“. Ovom novelom pokušao sam opisati tri pojma:  besmrtnu ljubav, apsurd i smrt. Čovjeka mojih godina to najviše interesuje ali i inspiriše.  Moja ljubav je neprimjetno isparila, otišla sa prolaznim vremenom, apsurd me nije još napustio a smrt strpljivo čeka.
Zadivljen sam vašom energijom u potrazi za mladim talentima te upornošću da okupljate i sakupljate rasute mrvice kulturnog stvaralaštva dijaspore.
 „ .. oni su na samrti .. ali nisu zatrti.. još nisu zatrti..“ – kao da govore naša pera.
Za pisce koji nisu afirmisani,  u koje i ja spadam, vaša stranica je poticaj i inspiracija, a za pisca dijaspore veza sa domovinom. U opštoj kulturnoj krizi koja trenutno vlada kod nas, vi ste nosioci optimizma i svjetlosti.

KNS: Vi ste jedan od naših produktivnih pisaca koji stvaraju u dijaspori, a nedovoljno poznati bh javnosti, s obzirom na kvalitet vašeg književnog izražaja. Kakva su vaša iskustva u saradnji sa institucijama, organizacijama i književnim manifestacijama u domovini?

DŽELIĆ: Moja suradnja sa institucijama u domovini uglavnom se svodi na posjete Sajmu knjige u Sarajevu, koji se održavaju jednom godišnje, gdje su pisci iz dijaspore okupljeni pod pokroviteljstvom „Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice“. To je jedinstvena prilika kad predstavljamo svoje radove, družimo se i razmjenjujemo iskustva. Smatram da to nije dovoljno zato podržavam KNS i akciju Novosarajevski književni susreti koja nam takođe pruža mogućnost da se oglasimo.

KNS: Nedavno je promovisana publikacija „Ko je ko u dijaspori-Pisci“ u izdanju Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH gdje je predstavljeno 72 naša pisca, a među kojima ste i vi. Sigurno da je znatno veći broj naših pisaca u dijaspori koji zaslužuju da se prezentiraju u domovini. Da li u ovom potezu intitucija društva vidite da će doći do većeg interesovanja i angažmana za prezentaciju stvaralaštva uopće za naše kreativne umjetnike u dijaspori?

DŽELIĆ: Mislim da je to dobar potez jer nam pruža mogućnost da se bar statistički pojavimo i predstavimo svoje radove. Ima tu dosta dobrih pisaca koji zaslužuju veće interesovanje čitalačke publike u domovini. Mada lično mislim da to neće pobuditi veće interese za naše stvaralaštvo jer ova crta između: Mi-Vi, Naš-Vaš, Domovina–Dijaspora je još uvijek nepremostiva, otuda moj pesimizam. 


KNS: Kako iz današnje perspektive gladate na vašu knjigu „Ptice iz fjordova“ koja iz raznih aspekata prikazuje izbjegličko iskustvo?

DŽELIĆ: Ponosan sam jer sam napisao tu knjigu. „Ptice iz fjordova“ su literarni let, banjalučkih, bosanskih, ptica. Let Ikara sa željom da se dokopa duhovne slobode.  To su priče o ljudima i sudbinama, o zlu koje ima svoje korijene i čovjekovoj potrebi da se odupre, da ostane živ i uspravan. To je literarna saga o stradalnicima i prognanicima, o gradu iz kojeg je ''svaka prognana duša ponijela dio vode'', ostavivši ''samo prazno korito'' po kojem sad teče neka druga voda, prepliće se tu lirsko, dokumentarno, doživljeno, sanjano i još nedosanjano.

KNS: U pričama iz „Ptice iz fjordova“ često se oslikavate iskustvo romantičarske duše u sudaru sa destruktivnom stvarnošću. Koliko se može čovjek osloniti na racionalizam za prevazilaženje „opake realnosti svijeta“ ili se duhovni balans treba tražiti u nekim drugim sferama?

DŽELIĆ: U vječnoj borbi dobra i zla, zlo često pobijedi. Romantizam kao kulturni pokret nastao je u teškim trenucima i krizama. Čovjek želi pobjeći od grube stvarnosti, odbacuje razum, prepušta se mašti i ispravlja nepravde koje mu je život nanio. Otuda letovi u više sfere mašte. Tamo je ljepše, toplije i pravednije.


KNS: Šta ste željeli poručiti čitaocima vaše druge knjige „Paganskog poete“?

DŽELIĆ: Izgubio sam fizičku, tjelesnu slobodu ali duhovno sam ostao slobodan umjetnik, pisac kome je nesigurno pero jedini oslonac. Postao sam paganin, ne pripadam nijednom narodu, nemam vjere, domovine, čitalačke publike. „Paganski poeta“ je knjiga o usamljenosti. U ljudskoj potrebi za druženjem i razgovorom usamljen čovjek se obraća prirodi i u njoj nalazi životni oslonac. On razgovara sa dalekim mitovima, pticama i cvijećem.  Sve drugo je prolazno, mijenjaju se politički sistemi, granice, ostaje samo slovo kao miljokaz ljudske destruktivnosti. 


KNS: Kakvu Vi vidite razlika između vaše prve i druge knjige?

DŽELIĆ: Mislim da su prve dvije knjige različite po stilu pisanja a i samim temama koje obuhvataju. “ Ptice iz fjordova“  su više faktografske i donekle sa fabulom  dok je „Paganski poeta“ tipičan primjer leta u više sfere fantazije i romantizma koje piscu daju odriješene ruke da se igra riječima i osjećajima.  Priroda je neiscrpan izvor inspiracije.

KNS: Na ovogodišnjem Sajmu knjige planira se promocija Vašeg romana “Bajka o Uni“, u izdanju KNS-a. O čemu govori vaš prvi roman?

DŽELIĆ: „Bajka za Unu“ je knjiga za odrasle ali je posvećena svoj djeci rođenoj u dijaspori. Opterećeni kolektivnim  „grijehom“ svojih roditelja oni žive u novoj sredini. Grijeh se krije u psihološkom fenomenu da se žrtva stidi svog stradanja. Jedan dido obraća se svojoj unuci Uni i priča joj općenito o smislu  životu gledanu sa svog aspekta, o prednostima i manama zapadnog svijeta.
„Knjiga iz koje se ima šta naučiti, mirna k'o mirna rijeka, ozbiljna muzika, džez u literaturi, sve to pomalo je bajka koja sa bajkom nema nikakve veze jer sve njene veze su sa Unom...“
(Mehmed Đedović)


KNS: Pripremate i novu zbirku „Priče iz Kopenhagena“...

DŽELIĆ: Većina prijatelja mi govore da prestanem pisati o izbjeglištvu, da su teme iscrpljene i nezanimljive. Nisam ih poslušao ali sam ipak napisao zbirku ljubavnih pripovjedaka kojima sam na neki način povezao  Dansku i Bosnu i Hercegovinu. Pisao sam ih mojoj voljenoj supruzi, po njenom ukusu i željama.  


KNS: Vi redovno dolazite svake godine na Sajma knjiga u Sarajevu. Kako doživljavate te susrete sa piscima koji su rasuti po bijelom svijetu?

DŽELIĆ: Rođen sam u Banjaluci davne pedeset i četvrte. Završio sam „Školu učenika u privredi“ - elektro smijer i dvadeset godina  radio kao magaciner u Elektro Banjaluci. Volio sam stereotipnost tog života, posao, druženje sa knjigama, rock muziku, čitanje poezije mojim kćerkama.  Idilična slika porodičnog života, prekinuta je ratom. Ljubav prema literaturi zamijenili su egzistencijalni strahovi, nesanica je postala poezija, bluz preuzeo rock a djeca se rasula po bijelom svijetu. Devedeset treće sam prognan i od tad živim u jednom malom gradu Hundestedu u Danskoj (manji nisam mogao naći). Svoj život ovdje u izbjeglištvu prihvatio sam kao doživotnu robiju na koju sam osuđen.   Zato se uvijek radujem kad me pozovu na Sajam knjige u Sarajevu. Tih sedam dana su dani moje sreće. Osjećam se da ponovo vrijedim, da sam dio domovine makar i u onih dvadesetak kvadrata koji pripadaju štandu dijaspore.