NKS10-aplikacije 6

Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo (KNS)

IV NOVOSARAJEVSKI KNJIŽEVNI SUSRETI – 2010

  Autorske aplikacije-6


 

 Marija Čolpa (Crna Gora)

 


 

 

Marija Čolpa (1970)

Herceg Novi / Crna Gora

 


Marija Čolpa živi i radi u Herceg Novom.
-  Rođena je u Kotoru 1970 godine.
- Osnovnu i srednju fizioterapeutsku školu završila je u Herceg Novom.
- Apsolvent je FDU Akademije u Cetinju, odsjek dramaturgija u klasi prof.Stevana Koprivice.
- Radi kao kolumnista i novinar nezavisnog nedjeljnika Monitor.
- Prevodi sa italijanskog.
- Majka troje djece.
- Učestvovala je kao moderator na IPA projektu prekogranične saradnje Hrvatska- Crna Gora: Podizanje kvaliteta autohtone turističke ponude južnog Jadrana.
- Objavila knjige: ''Bokeška kužina'', Matica crnogorska i Monitor, Podgorica 2008 godine, ''Ćakule od kužine'' Matice crnogorske, Podgorica 2009 godine, kao i tri eseja ''Ženske priče'' u Časopisu za društvena pitanja, nauku i kulturu Matice crnogorske.
-Neobjavljeni rukopisi: drame ''Plan B'' i ''Elektra''; scenariji: ''Maškare'' i ''Tre sorele''.

 

 


 T E U T A

ILIRSKA KRALJICA

(drama)





LICA:


LINA - arheolog, 42 god.

IGOR - njen muž, antikvar i političar, 46 god.

TINJA - njihova kćerka. Razmažena špica sa kotorske rive, 18 god.

VJERA - Linina majka. Čestita vlastelinka iz Kotora, 68 god.

SESTRA SLAĐA

SESTRA MILKA

ŽENA SA ŽUTOM MARAMOM

ŽENA SA  BIJELOM MARAMOM

GLAS JAČI

GLAS DUBLJI










PRVI ČIN



SCENA I

/Kotor, 2000. god. Sredina je paklenog avgusta. Noć je mlaka od glupe i dosadne kiše koja samo pljucne po pola sata, i ništa više. Porodica Katurić je zakapijana u trospratnoj kamenoj kući pored crkve Sv. Nikole. Na vrata antikvarnice-galerije, koja je u prizemju  porodične kuće stavljena  je crna  traka i zakačena osmrtnica. Tinja je  histrerična; psuje, kida sve sa vrata, izvlači ključ iz fancy torbice i gura ga u katanac, koji visi na starom zarđalom lancu, koji kao da slučajno drži zatvorenima vrata, ovog skoro, pa začaranog zdanja. Neuspijeli pokušaj da uđe u sopstvenu kuću, je ljuti. Tinja vrišti od bijesa. Osvrće se  oko sebe i grohotom i na silu se ludački  cereka.  Škure na kući su i dalje nepomične. Lanac na kapiji cvili i zvekeće. Niko ni ''za lijeka'' ne prolazi  kroz portun. Sve je i dalje nepomično i nestvarno. Čuje se njen mobilni telefon sa zvukom   polifilne melodije Killing Me Softly ,na šta Tinja iz razmažene špice skoči u kožu šizike s reputacijom./

TINJA:

Katastrofa! Otvarajte! Alo!

/Prekida vezu i govori u telefon./

TINJA:

Blečka!

/Čeka na spajanje poziva. Drska je i bezobrazna./

TINJA:

Da? Kokice, ja sam, Tinja! Šta da ti radim kad mi zaštićen broj? Da, imamo neko zezanje večeras...otvoreni šank ''Capitano''....ludilo...E, pa ti si idealan, baby...aha...pojavimo se k'o prave filmske zvijezde.Ti i ja?A?
 
/  Tinja i dalje čupa katanac. Lupa nogom o kapiju od kovanog gvožđa, pa se smiri za tren./

TINJA:

Miloše, ne smaraj me glupostima! Da si se pojavio na donji put od Dobrote sa sve ipoliranim kabriom u rekordnom roku! Baš me boli dupe kad ćeš sve da stigneš! Da! Ja sam u ovoj priči naj glavnija! Ili sad, ili nikad!

/Prekida vezu, pa se sagne i zahvati šaku kamenčića. Spretno ih  baca na  gornji prozor  kuće. Pritom nastavlja da negoduje i priča sama sa sobom./

TINJA:

U, jebo te! 'Oću li ijedan put da uđem u kuću k'o sav ostali svijet?  Umjesto kamera, senzora i sveg normalnog ludila.../dere se/... Nama fali  Kvazimodo, da mi odkatanči rođena vrata! Ma, totalno ludilo! Mama, otvori mi ženo, dal' si normalna?!
 
/ Na prozoru se pojavljuje Lina, blijeda, umorna i izbezumljena./

LINA:

Korota je! Sramota je! Ulazi u kuću!

/Tinja ulazi na sporedni ulaz i penje se na gornji sprat u salon iz 18 v. sa sve upaljenim svijećnjacima i prekrivenim ogledalima. Iz hodnika se čuje žamor,  šmrckanje... mumlanje./

Moje saučešće...moje saućešće...
/Lina je povlači u sobu i hvata je za donju vilicu./


LINA:

Hoćeš li da sačekaš da đeda ispratimo kako doliči ovoj familiji, ili nastavljaš po starom?

TINJA:

Šta fali mom ispraćaju?

/ Lina joj briše  krvavo crveni karmin i čupa je za kosu./

LINA:

Nisi ti ni toliko kriva, koliko je greška moja, znaš? Da sam te poslala na vrijeme u taj tvoj ''svijet'', pa da okusiš život van zidina ove kuće, drugačija bi bila, kunem ti se! Nego štedim ja kćer jedinicu, a ona mi sikće i histeriše, jer je derle razmaženo!!!

/Tinja  glasno  cvili, na šta joj Lina začepi usta sa obije ruke i ugura je u električno plavu, plišanu zavjesu./

TINJA:

Pošalji me sad! Tebe je Luka slao u Austriju u prvom srednje, a meni držiš predavanja!

LINA:

On ti je đed, a ne Luka! Sram  te bilo! Naučiću te i nadoknadiću ove četri godine odsustva! Da sam znala...


TINJA:

Aha! Ti ne bi nikad žrtvovala karijeru, magistarski! Magistarski da trampiš za mene, za tatu?!

/Lina malo mirnijim tonom, prilično iznenađena./

LINA:

Hoćeš da me optužiš da si ovako drska i nevaspitana zbog mene? Kako to da si uvijek zadovoljna novcem i samo novcem? Kako da ti povjerujem, Tinja? Lažeš, petljaš, grozna si! Znaš od kada?

TINJA:

Od kad mi daješ na kašičicu! Od tada! Nervozna sam od ovolike besparice!

LINA:

Ko ima 1000 eura mjesečni džeparac? Ko? Neko od 18 godina, kao ti? Varaš se!

TINJA:

Meni je to onako... kako da ti kažem... samo da preživim do konačnog osamostaljenja!
 
LINA:

Dok jedeš moj hleb; dok hodaš, dišeš i spavaš pod mojim krovom, ima da se ponašaš kako to meni odgovara!
I nikako drugačije!


TINJA:

Tata! Đe mi je tata, da vidi koliko me masiraš! Znaš, kad sazna koliko si me izluđela...

LINA:

On ne može sebi da pomogne, a tebe ću ja u red da uvedem! Za pola sata polazimo iz kuće!

TINJA/ pokorno/:

Ali, nemam ništa crno.

LINA:

Rodi crno! Ne zanimaš me! Nije ti đed maloprije umro! Imala si kad!

TINJA:/ ispod glasa/

Mrzim ga i mrtvoga.

/ Lina preblijedi, zatetura se i odgurne je od sebe./


LINA:

Prekopirani Igor! Užas! Užas jedan!


TINJA:

Ja sam samo svoja, a tata je poseban! Tata je super hero, on me voli najviše na svijetu! Nikad ne viče na mene! On je savršen tata!
 / ironično/
Moja mržnja je jača, bolja, kvalitetnija od tatine!

/Lina je odvlači u atelje. Otvara orman, skida odjeću sa vješalica i baca je na sredinu sobe./

LINA:

Krpice, suknjice, šlicevi, majičice, firme, firmice...Svila i kadifa, zahvaljijući đedovim soldima! Nezahvalnice mala! Jel' tako zahvaljuješ i meni i njemu na svom blagostanju u kojem uživaš? Nije ti dovoljno šetnje, izlazaka, putovanja? Sad si našla da mi kontriraš? Zavezaću ti taj šporki jezik, tako mi boga! Nisam ja Lina Katurić zaludu! Ovo je moj početak, moje rođenje i moje izbavljenje! A ti i tvoj tata ste sledeći! S vama ima na poseban način da se razračunam! Bolje bi ti bilo da ploču okreneš, da ne ostaneš bez varijante za jesen-zimu 2006!


/ Tinja uzima sa gomile odjeću, kači je i vješa u osvjetljeni orman, a leđima zaklanja rupu u zidu i redove cipela, koje sijaju pod posebnom rasvjetom./

TINJA:

Đede me stalno  kinjio i žvakao svoje fosilske priče do padanja u nesvijest, a ja da mu glumim ludilo i postavljam interesantna potpitanja? Ma daj! I uvijek mu je neko drugi kriv! The perfect grandpa !
/ kroz zube procijedi /
Stari glupan!

/ Lina  podivlja i ulazi u ormar s cipelama. Djevojka ciknu od bola, straha i od predstojeće joj katastrofe./

TINJA:

Nemoj mamice mila. Evo, slušaću te, majke mi moje! Neću te više vrijeđati, obećavam! Evo, obućiću crnu haljinu za đeda Luku! Znaš da su mi one više nego fetiš! Mama, to mi je sve što imam u životu! Alo, mama... Povlačim riječ... Mamice nemoj!

/Lina kao divlja zvijer skoči na prvi red besprekorno složenih cipela i ispara perorezom nekoliko pari čizmica. Tinja vrišti, a Lina nakon drugod reda razbacane obuće, stane i zajeca kao malo dijete./

LINA:

Zašto uživaš u ovome? Stalno me za srce ujedaš! Kao da ti nisam majka! Zašto me mrziš dijete moje? Omalovažavaš sve što je iz ove kuće! Kao da smo ti mi krivi! Kao da ti nešto fali!

/Tinja osmotri preživjele cipele, pa navlači zavjesu preko njih i lagano zatvara ormar. Sjeda pored ucvijeljene majke i slaže tužan i dušebrižnički izraz lica./

TINJA:

Iskuliraj, ko te ne voli? Pukla si malo. Samo si  odlijepila. Evo, da ti dam one tvoje ''bombončiće''...'ajde...evo, lezi ovdje i probaj da se opustiš. Đede je otputovao na onaj svijet i sve je to jako potresno za tako loše nervno zdravlje. Ti ne smiješ biti bez terapija. Igor kaže da je to jako opasno, da možeš i da se ne povratiš u stvarnost.

LINA:

Nema on blage veze, to da znaš! Donesi mi onaj roze neseser, tamo je sve šta trebam. I ne boj se, sve se može desiti, ali ja da poludim, teško! Možda su to samo njegove želje! Vjerovatno jesu, ali je baš teško za povjerovat.

/Tinja kopa po natkasni, nalazi kutiju s tabletama, pa joj spušta u krilo./

LINA:
/govori sebi u bradu/

On je mene izveo iz živaca...niko nego on. Pa se sad izdirem na sopstveno dijete. A ti, mala, ima da uvučeš jezik!

TINJA:

/smije se/
I kandže.

LINA:

Aha...nemoj da koristiš moju slabost prema tebi...Ne mogu da vjerujem da se za par mjeseci transformišeš u malog monstera. Izabci te ludosti iz glave! Ti si Katurićka! Malo otmenosti, a ne foliranja.

TINJA:

Ljuta sam bila...sve vrijeme sam, bijesna sam na tebe, Lina!


LINA:

/Naglo spusti noge i tresne o pod, a Tinja se prene./
Zašto bijesna?


TINJA:

Sama sam.

LINA:

Šta si sama? Daj, pojasni mi.Ne dovodi mi adrenalin u high bezveze.

TINJA:

/tužno/
Mama, sama sam sa svojim životom, mislima...Kako to da ti objasnim? Sama u ovoj jebenoj kući. Sama u svim odlukama. Nikad nisi tu, i onda dođeš i bečiš se na mene i sprovodiš ludilo u tri čina. Jel' sad kapiraš kako sama?


LINA:

Pa, čule smo se telefonom svaki dan! Što mi nisi rekla? Neki znak...nešto?

TINJA:

Ti ženo živiš u nekom filmu, šta li? Kako da te smetam, kad si ili  ''s Polibijem'' ili u starom veku. O čemu tada da pričamo? Živiš u svijetu potopljenih duhova. Kraljica Teuta! Daj! Koga to još interesuje?

LINA:

To je moj doktorat!


TINJA:

Ma, jebe mi se za te stvari prije Hrista! Razumiješ? A moje pijanstvo, mamurluk....a  ludilo...
/ Skakuće po sobi, histerična je./
Kome ja da se obratim? Ilirima ili rođenoj majci?

LINA:

Nisam preko svijeta! Sad pretjeruješ!

TINJA:

Sat i po avionom je sasvim pristojno rastojanje. Nije li?

/Lina je prekida i stavlja u krilo kao malu curicu. Ljulja je./

LINA:

Sine, sve znam. Sve ću prevrnuti naopačke da ti nadoknadim...

TINJA:

Stalno sam sama...

LINA:

Gotovo je. Jel' ti jasno? Došla sam i ne idem više nikud i nikada! Jel' u redu? 'Ajde da se upristojimo. Valja nam silni svijet ispratit' iz kuće.

TINJA:

Mama, ja sam bila spremna s tatom da odem...

LINA:

Dosta! Neću da čujem! Neću više ni da mislim o tome...'ajde, kreni...kasnimo...

TINJA:

Ali tata...

/Lina izlazi iz sobe, a Tinja sjeda na kanabe u uglu između štafelaja i prozora. Čuje se limena muzika sprovoda i naricaljke./
.............
Dobri naš Luka, lele nama za tobom! Lele u dom Katurića!
.............










SCENA II


/Kroz dnevnu sobu vjetar zviždi u prozore, škure i ulazna vrata. Udari promaja i uleće baba Vjera, luda i zadihana. Gospođa u sedamdesetim, utegnuta, uštirkana, pomalo tvrda u pokretu, ali stabilna, zdrava na nogama i dovoljno oštrog jezika zatvara prozore i psuje./

VJERA:

Sad će mi se ove furešte rugat' da smo trsili pameću! Evo nam zvoni kuća ka' Sveti Nkola! Ima li iko da brine i o čemu, u ovu poštenu kuću Katurića, zaboga?

LINA:

Mama....lađe su na pomolu...osjećam to. Vazda se ovako čudo napravi kad nam se vraćaju...Vjerujem da su ovoga puta nakupili dovoljno blaga da platimo kopnenu vojsku...A baš nas davi jugo...to je znak...kad ti kažem...


VJERA:

Lezi, časti ti! Samo mi fale maniti kroz kuću! Nijesi li završila te visoke škole da vladaš sobom, moje dijete? Ne aveta se vazda od nauke, da ja znam!

LINA:

Rupa nije ni otkopana...Spila je daleko, ako sam ja ovako slaba... 'Vata me febra! Majko, sve što u sanducima donesu, sve u Spilu!

VJERA:

Anđeli stobom dijete! Tamo vri voda, vodopadi lete is stare Spile! Đe ti ona na um pada? Tebi je vatra velika. Dva acisala i da se utopliš. Jesi li čula? Bože sačuvaj, o čemu ona zbori...

/Vjera posprema veliki trpezarijski sto. Stavlja na njega stari vezeni stolnjak i srebrne svjećnjake. Mjenja kandilo, krsti se ispred ikone sv.Petke i mrmlja sebi u bradu sklopljenih ruku i zatvorenih očiju. Lina skida sve sa sebe. Ostaje u vešu. Iz ormara vadi đedovu vezenu košulju, dio bokeljske nošnje, pa sjeda naspram ogledala da se šminka./

VJERA:

Rekoh li ti ja da se primiriš, djete?
/ Nastavlja sa dekoracijom stola./
U našu familju niko nije bio sventran, a ne daj bože kakve bolesti na živce! Ne izmotavaj se, jer nam valja pripremit' sve kako ide. Otac ti je dušu ispuštio, a ti se izmotavaš!

LINA:

Povlačim se u svoje odaje, a ti učini kako ti je rečeno. Čeka me velika odluka...Rimska poslanica mi je najavljena...jugo me davi, povlačim se...

VJERA:

Idi vala da me ne smetaš. I drugima su roditelji mreli pa ovi nijesu s pameti skretali. Što je ovo danas, ljudi moji?

/Vjera energičnim pokretom briše prašinu sa starih uramljenih fotografija dva otmena mladića u zlatarskoj radionici, i jedne zasebne sa florom sa strane na kojoj je gazda, gospodin širokog osmjeha i oštrih usukanih brkova. Obraća mu se./

VJERA:

E, moj Luka! Kuku je meni s ovima našima kroz kuću. Za čiju smo sreću sticali onoliko jada u galeriju? Što me ne nauči da pošlje tebe pos'o vodim? Znam samo da grajem i da fregam? Stignuće nas kletva prije no što smo mišljeli...uh, ne daj bože!

/Vjera se krsti, a Lina joj se prikrade i zatvori joj oči./



VJERA:

Ne sprdaj se samnom dijete!

LINA:

Dođi, Vjera moja dobra, /ljubi joj ruke/ da ti šćer nešto veoma važno kaže.

VJERA:

Ozbiljna si?...Ne glupiraš se?


LINA:

Zadovoljna sam, nona. Uspijela sam. Izvini, prevarila sam te
da ludim i da se pretvaram u ilirsku kraljicu.


VJERA:

U manitu Teutu? Pusti se dijete moje tih maštarija. Nije to za tebe. Mi smo ozbiljan svijet.

LINA:

Mama, smislila sam da samo ako isto tako ubijedim i Igora i Tinju, ako mi povjeruju, ako uspijem da odglumim ludilo...uhvatiću ih na dijelu.

VJERA:

Što to zboriš? Sjedi malo, da se priberem. O čemu se radi? Zar moraš biti luda, namjerno, svojoj čeljadi? E, stvarno nisam pametna. Koji je razlog? Reci mi. Bože moj!

LINA:

Kamataši su mu za vratom. On je, mama, izgubio glavu potpuno. Izvjesno je i da petlja oko papira za galeriju, punomoćja... Sreća da je Luka onaj sporazum o nekretnini potpisao kod don Marka... I porodični nakit je u igri...

VJERA:

Vazda je tamo stojao i sef i nakit. Ključ je...O, ljudi moji! Nije valjda do toga došao? Zar može i da pomisli da to može da  mu prođe?

LINA:

Viđećemo šta bi on to i koliko bi zagrabio. Otrovao je nekom pričom Tinju...i dok sve to ne ispitam, moram ih uvjeriti da sam na putu da se ne vratim u svijet razuma. Jel' sad, mama, znaš što sam tako istrzana?

VJERA:

E, muko moja! Jadi moji...A, sine, da se ti nijesi prešla? Ne vjeruj svakome. Ljudi su zli. Oni samo čekaju da se pokrvimo i da nas više nema. Tome te je otac učio čitavog života...

LINA:

Znam. / Imitira Luku./ ''K'o se s mekinjama mješa, izjedu ga krmad.''

VJERA:

Tako je. Nego to kockanje, dugovi...to je opasno! Nekako mi ne ide uz Igora. On je vrsan političar. A mala je u pubertetskim bubicama. Promisli ti malo bolje to, provjeri te informacije. Bojim se, bogami ti kažem!

LINA:

Nije to mali novac, ženo mila..Dužan je preko sto hiljada...

VJERA:

Eura?

LINA:

Eura, mama! Da, da...

VJERA:

Sreća što Luka nije među živima! Ne znam, lijepo, šta bi bilo.


LINA:

I ovako će da bude...samo ti mene pokrivaj i pravi se da ništa ne znaš. Imaćeš i ti priliku, znaš i sama, da ribaš na svoj način tog bijednika.

VJERA:

Samo se ne opuštaj previše. Opasno je i pravit' se lud. Da ipak zovnemo miliciju?

LINA:

Samo ti radi k'o i dosad, da ne bude kakve sumnje...Rješiću ja ovu zavjeru, ne zvala se ja Lina Katurić! A Teuta mi je idealna jer sam je proučila i ušla u suštinu njenog bića. Ona je postigla sve u životu i bila vladarka u pravom smislu te riječi, samo zahvaljujući svojoj volji, mama.Vjerovala žena u sebe, borila se kao kakvo mitsko biće. Crpim snagu iz njenog lika! Zato nemoj da se plašiš. Čim se osjetim nejako, braniću se tako što ću se praviti da sam ona...

VJERA:

Samo se ne ogriješi, pa šta god da bude! Odoh ja. Evo ga neko. Bježim da se ne zbunim, dijete moje...

/Lina je čvrsto grli i naglo je pusti iz zagrljaja.Vjera navrat-nanos izlazi iz sobe. Na prstima ulazi Tinja.Vještim pokretom povlači kratku crnu minicu, tegli je u maxi varijantu. Skida šljašteći nakit i iz torbice izvlači crnu maramu, pa je stavlja kao šal oko vrata. Prikrada se Lini koja  nepomično leži na sofi./


TINJA:

Mama, vratila sam se!

/Lina ne odgovara. Samo glasno uzdiše. Polifilna Killing Me Softly se čuje iz torbice. Lina kao oparena skoči na Tinju./


LINA:

To je znak našeg kraja! Predskazanje! Čuješ li? Zvoni mi u glavi! Zovi stražu! Brzo! Brzo! Propadamo u mulj! Davim se! Brzo! Gotovo je!

/Tinja je drži za ruke. Lina se otima i galami./


LINA:

Jesi li gluva? Utopićemo se!



TINJA:

Mama, smiri se! Prekini, kad ti govorim! /plače/ Nemam više živaca za tvoja prenemaganja! Čuješ li me, uopšte?

/Lina obamre i sve se utiša. Tinja se polako, na vrhovima prstiju primiče prozoru i objašnjava rukama da će brzo da dođe. Iz ormarića vadi kutiju za nakit i stavlja je u torbicu. Mačjim koracima unazad se iskrada iz sobe i zatvara vrata. Lina se uspravlja i slatko nasmije. Naglo joj se mjenja izraz lica u bolnu grimasu. Jaukne i hvata se za grlo. Počinje jako i suvo da kašlje. Pljune u šake, pa otvara dlanove umazane krvlju. Uzima telefon i veoma ozbiljnim tonom počinje razgovor./

LINA:

Doktor Milanović? Ispljunula sam krv....Evo, baš sada....Da...Znači, moram na onkologiju? U redu... Da, jasno mi je...Opet ćemo probati? Znači, idemo iz početka? A neki novi citostatik? Dobro, dogovoreno! Dolazim sutra... Da, reći ću mojima! Doviđenja.


SCENA III


/Onkologija. Ženska bolnička soba od dvanaest kreveta. Na sredini sobe su dva kreveta postavljena poprijeko, sa ugašenim aparatima za EKG i reanimaciju sa strana. Svi kreveti u sobi 12 su popunjeni. Lica bijelo-žute boje sa raznobojnim maramama vire ispod čaršava. Lina je u krevetu do širom otvorenog prozora kroz koji dopire zvuk nekog okorelog kafanskog narodnjaka. Ima roze maramu sa snupijima.  Telefonira, dok joj je infuzija prikopčana na podlakticu.

LINA:

Dođite u bolnicu kod mene, na kraju krajeva. Izgleda da vam nije baš najjasnije. Nisam uopšte nervozna. Ležim od jutros nepomično u krevetu, koji se inače nalazi u sobi smrti, znate...i nisam uopšte histerična. Uostalom, moja prijava vama je od tolikog značaja, kako za moj život tako i za posao. Prema tome, nemam vremena da sve to prepustim vašim birokratkim protokolima.

/Uhvati vazduh i zatvara nogom prozor. Prekida vezu, uzima nosač za infuziju, pa krene ka krevetu preko puta./


ŽENA SA LJUBIČASTOM MARAMOM:

Kućna tuga jeste pregolema...


LINA:

Ko s policijom jade radi, taj je vazda u problemu... nevjerovatno... To se nezna ko kome i zbog čega šta radi! Ta prokleta politika nam ne da da dišemo!

/Žena iza Lininih leđa padne kao vreća sa kreveta. Ostatak  pacijentkinja bez straha, bez vriska, samo pruže ruku na zvono. Uleću dvije sestre, dižu je sa poda, šamaraju je. Ona samo tiho ječi./

ŽENA U BIJELOJ MARAMI:

Nosite me kući. Ne mučite me više. Nemam više ni duha ni amina...


SESTRA SLAĐA:

'Ajde, ne avetaj! Tek smo počeli... Jaka si ti. Nećeš nam sad srce cijepat'. 'Ajde Milka vodimo je u šok da malo sebi dođe...


SESTRA MILKA:

Vodi je ti. Meni smjena sad završava. Nemam, boga mi, života da je vučem do dna hodnika... Slađo, mnogo si razmazila ove žene, znaš?

SESTRA SLAĐA:

Idi,idi. Može moja snajka dobacit' do tamo. /obraća se Lini/ Nego se vi, gospođo, ne šetajte previše. Ako vam opet pukne ta vena, moraću stopalo da vam bockam. 'Ajd polako u krevetac. A, gospođo,  jel' imate vi posjetu?

LINA:

Ne.

SESTRA SLAĐA:

Čudno. Već dvadeset dana niko da se pomoli... Izvinite, al' mi je baš strano...

LINA:

Doći će...

SESTRA SLAĐA:

Ako Bog da...nemojte što zamjerit'...'Ajde Milka. Odosmo li?

/Lina sjeda na krevet i opet telefonira./


LINA:

Inspektora Mrkulića! Recite mu da sam sve pripremila... Znači on dolazi ovdje, ne? Telefoniraće... Pozdravljam vas... Da, da...



SCENA IV



/Lini je na glavi sirijski turban. Ruke su prekrivene u sred ljeta dugom tunikom od lana, a sloj pudera i rumenila prikriva bijelo-žuto-zelenu boju kože koju ima od velike količine citostatika u sebi. Na vrh ormara u stari kaubojski šešir stavlja malu, špijunsku kameru. Lagano se osvrćući oko sebe otvara skoro raspadnutu lobanju iz regala i u nju polaže drugu kameru. Najzad na garnišni od kovanog gvožda kači treću kameru.Osmotri ih sve tri još jednom i zadovoljno uzdahne.U ruci ima prekidač. Prezadovoljna je. Ulazi Igor./ 
 

LINA:

Ko peca-upeca. Igore! Igore, dovlači se više doma, pobogu, čovječe! Imam toliko toga da ti pričam!

/Igor ulazi sa ogromnom kartonskom kutijom, prepunom uredno složenih papira./



IGOR:

Nisam baš rapoložen za bilo kakvu raspravu večeras. Ujutru imamo promociju stranke, a ti i tvoje nebuloze ste, izgleda, uvjek na repertoaru.

/Lina mu čupa kutiju iz ruku i stavlja je na pod. Izvlači svežnjeve hartije i sortira ih po podu, dok on bijesan cupka na jednoj nozi./


IGOR:

Lina!

LINA:

Napokon slobodna! Pogledaj!
/Igra školice po prosutim hartijama. On skakuće za njom, skuplja papire i galami. Ona pjevuši./


LINA:

En den dini savarakatini...savaraka tika-taka, elem belem buć,buć,buć...


IGOR:

Ti si poluđela! Ludačo! Ludačo luda!

LINA:

Ovako i ovako.../skakuće i cjepa papire u paramparčad./ Hoćeš li me sad saslušati? Hoćeš ili nećeš?  /drži poslednji papir kao da će ga pocijepati./


IGOR:

 Smiri se! Šta ti je? Zvaću hitnu, vatrogasce, policiju... Moram nekog da zovem u pomoć...

/Lina se udobno smješta na stolicu, on se okuraži i nabaci pređašnji izraz lica./
Dobro, koja je tema večeri?

LINA:

Surova, dragi moj bludniče. Ti ne postojiš! Ovaj brak ne postoji! Tvoja istina je neistina! Gotovo je! Ende! Probudila sam se iz duboke kome tvoje ljubavi. Jel' sad jasnije? Nemam više ničega za tebe. Sve je jasno i glasno. Teorija zavjere je razbijena. Sad ti je ostalo samo da sa fuculjama kao što ti i priliči, obijaš kafane i da bančiš. Jer za bolje i nisi!


IGOR:

Opet prolaziš faze, ha?

LINA:

Da tvog svršetka, a vrijeme ti curi. Pa ti predlažem da budeš više pragmatičan, a manje tako zgranutljiv, jer bi mogao da spavaš na kotorskoj rivi noćas!

/Igor popravlja kicoškim pokretom frizuru na ogledalu. Čisti sa sebe par mrvica i ravnodušno otpuhne./


IGOR:

Luka je veliki gubitak. Smiri se. Nemam vremena. Ako zajebem sutra, nikad u lokalnu vlast i nikad u svoj dom nisam prispio.Ti jako dobro znaš šta to znači. /zauzima stav kao da je za govornicom./ Sutrašnji miting je naša prekretnica, naša svijetla budućnost. Koračamo stopama ka Evropskoj uniji, ka svjetskim integracijama, ka osamostaljenju. Jesi li svjesna ovog istorijskog trenutka? 

/Lina sa stolice strgne Igorov smoking i zavitla njime po sobi. Ogrne ga i počinje nervozno da korača po sobi. Igor od šoka sjeda na stolicu. Ispadaju mu listovi rasparčanog teksta na sto. Ona ih skuplja kao da bere cvijeće./


LINA:

A znaš li ti da je neprijatelj već pred zidinama? Da nam je vojska razbijena i da je samo pitanje sata ovaj naš bijedni život...




IGOR:

Ne mogu da vjerujem!

LINA:

Ti da si normalan, ti bi se obukao u ono što ti priliči. Zapaliće nas i pojesti. Oni su oholi. Čuješ li zvuk pomora? Potopiće mi grad! Poješće mi dušu! Straža!!! Straža!!!

IGOR:
/vidno iznerviran/
Ženo draga, tvoja arheologija će nas glave doći! Nijesam više pametan šta da mislim o sebi, a kamoli da se s tobom rvem i s tvojim Teutama!

/ Lina ga gađa bijelim listovima hartije i legne na pod./

LINA:

Ja sam Teuta, ilirska kraljica, bijedni crvu! Nisi me dostojan! Gubi se dok još imam milosti za tvoj jadni život!

IGOR:

Ludačo razmažena! Otiš'o sam, da znaš!

/Prekoračuje je i žurnim korakom napušta prostor. Lina se zacereka ozarena lica, uhvati je snažan kašalj i pođe joj krv na usta./



SCENA V


/Vjera s krpom i lavorom pere prozor i galami. Na njoj je obris starog, zaustavljenog vremena, čipkana crna košulja i moderne talijanske cipele. Našminkana i nafrizirana, dobrodržeća stara gospođa je bijesna na sebe. Tinja se pojavljuje nakinđurena kao božićna jelka. Ona stišava muziku i krevelji se na Vjeru./

TINJA:

Danas sam luda 1000 posto! Vjeruješ li svojoj Tikici?

VJERA:

A da probaš da meditiraš? To je šjori Kati pomoglo. O, ne pitaj! Ošjećala se luda, pa joj to zamišljanje u glavu pomoglo za dosta.


TINJA:

E, moja nona! Veze ti nemaš s ovim svijetom!


VJERA:

Sve znam...i inetrnet, i deonice, i ove mobilne telefone, i da mogu slikat'! Vidiš da sve znam! Nego me ne zanima. Nije to meni zanimljivo. Ima tolliko drugih stvari da su važnije...


TINJA:

Na primer, kotorska ćakulanja. Morate se malo ispljuvat' i po stare dane, moja nona...

VJERA:

Što si zlo, moje malo? Što tako ujedaš? Ružna je to osobina dijete moje. Odkad je svijeta i vijeka vodila se briga ko je đe i skim je, bome. Nema ničeg lošega malo pratit' te stvari. To je briga. Nema se u tome zadnjih namjera. Iz plemenitih namjera, dakle..

TINJA:

A što bi bilo da našu kuću operu, nekim tračem, da smo lopovi, kurve, ili kockari?

VJERA:

Muči, jezik pregrizla! Muči mala! Sad će ti majka doć'! Upristoji se jadna ne bila. Znaš da se nešto ne ošjeća dobro...

TINJA:

Opet nešto krije... Ko je vidio u sred jula da se ide u Banju Koviljaču? Nebuloza!

VJERA:

Ne zbori tako! Nije dobro. Čule smo se i ona mi u po glasa natuknu da ima nešto da mi reče.

TINJA:

Sigurno za nakit vezano.

VJERA:

Nakit je na svom mjestu...nije valjda? Tinja?


TINJA:

U sefu ga nema.

VJERA:

Što veliš? Kako? Sve je uključeno. Sve radi. Dovodila sam maestra za taj đavolji alarm!



TINJA:

Možda je buva. Ja ne znam ko je vidio i šta to nedostaje. Zvao nas je inspektor...trala-lajkić...Mama i on su, kaže, razgovarali.

 
VJERA:

Kako ništa ne znaš, a milicija nas zove? Zašto nam Lina ne javlja? Đe ti je onaj maniti otac? Ovo stvarno nema smisla! Što je mnogo i previše je!

TINJA:

I on zna. Bili su u galeriji. Ispitivali ga. Nemam ti ja, nona, pojma. Rekao je da će sad doć'... I da se ne primičemo sefu, da tragove ne pobrkamo.

VJERA:

Taj čo'ek stvarno nije ni za šta. O jadu se zabavlja po cijeli dan i kad ga čo'ek najviše treba, on, eto, nije tu, ali dolazi! Svašta! Jadno moje dijete s kim život provodi!

TINJA:

Dobro, nona. Evo idem ja po njega. Vazda ja moram...vazda ja...



SCENA VI




/Igor ulazi u stan polupijan. Opuštena kravata mu otkriva stajling lažnog, japi političara, a kiselo lice poraz i bijes propalog zeta. Uvlači se kao pas koji se sjetio da ima kuću i u njoj stanovnike koje mora da istrpi do kraja. Lina se češlja, i krijući sklanja bičeve kose koji joj otpadaju s glave. Vraća turban na glavu./


LINA:

Vratija se Šime?

IGOR:

Kao što vidiš.

LINA:

Ništa od pobjedničkog koalicionog kolačića?


IGOR:

Prodali su nas naši! Možeš misliti?

/Igor se služi već načetim viskijem i nestabilno se drži na nogama./

LINA:

Promjeni stranu. Šta te briga! Tebi to barem nije strano!



IGOR:

Ja se borim za pravu stvar. Nije to zajebancija kao što ti misliš. I ne želiš, uostalom, da shvatiš, jer ta struja ne odgovara tvojim interesima.

LINA:

Meni se čini da bi najbolje bilo da se svak' od vas vrati u selo odakle se i spustio na primorje, i rješen problem.

IGOR:

A vi ste bogom dani, jer ste mještani.

LINA:

Mi, vi! Vidiš li da su to suvi kompleksi, koji progovaraju iz tebe i tebi sličnih? Što ne stvorite nešto svojim radom, nego se grebete i kitite...

IGOR:

E jeb'o mi pas mater što dođoh iz Podgorice ikad ođe!


LINA:

Iz Spuža, stari moj! Bjelopavlići! Za tamo si i prispio...Takvi te bodre. 'Oćete da budete neko drugi. Ne može!

IGOR:

Samo da nismo Lacmani ka' vi!


LINA:

Pa, to ti i govorim, nego me ne slušaš! Drž'te se svojih seljaka i pobjedićete sigurno!

IGOR:

Na lijep ti je način stari steka' sve ovo! Nema šta! I sad ste velika gospoda, vlastelinska kuća Katurića! A oni ojadili toliko nesretnog naroda! Ko će, ako ne zlatari? I onoga i ovoga  doba! Dok nekom dobro ne mrkne, njma nije svitalo! Zato je oteto - prokleto! Prokleti bili!

LINA:

Tolike ti je godine sve prijalo! Nisi imao zamjerke na keš! Čak si se izbirikao i koju valutu preferiraš! Toliko o tome. Nego gledaj ti, dobri moj, kad ćeš da napustiš ''ovaj skromni dom'', nema ti više popuštanja!

IGOR:

Moje je pola, to da znaš! To će svaki sud da ti potvrdi! Tako da je bolje da se ne blamiraš! Uostalom, raspitaj se.

/Tu se saplete o sopstvene noge. Lina je blijeda i pije krijući od njega bez vode tablete. Vidno joj je loše. Zatetura se. Hvata se za sto ali ostaje na nogama./

LINA:

Aha, pola je samo Tinje, to znaš! A i ona je cijeli komad, pa se ne može dijeliti!

IGOR:

Moje je sve pola!

LINA:

Ko si ti da se ovoliko dernjaš na kraljicu...Teutu? Vladam Ilirima, Etolcima, Ahajcima, a  milost ide onom kome ja pravdu dodjelim! Niko mi ni loš glas ne smije  donijeti, a da u njemu nema bar malo nade za konačnu pobjedu! I sve to se zove poslušnost! U sedam soli kupam njihove preduhitrene laži!


IGOR:

Bleji tako do prekosutra! Ja sam luđi od tebe što te i ovoliko trpim! Nije mi, vala, tolika nevolja, časti mi! A tom lažnom glumom ćeš samo još više sebi u usta skočiti! Mene sluđivat' ne možeš više!


LINA:

 Ruke mi se kupaju u laticama gorkog cvijeća, da se na mene ne nalijepe slatkorječivi. Rosom mijem lice, pa mi samo iskrenost prija. Svi se šunjaju sa crnim povezima dok mi tijelo kupaju, dok mi ruho oblače. I niko ne zna kakav je lik moj! Niti se smiju  pitati kako im  kraljica izgleda! Prosto  znaju da sam najljepša, najbolja i najsurovija! Teuta!

IGOR:

Ludačo! Ludačo, luda!
    


LINA:

/galami iz sveg glasa/
Poslušnost i neposlušnost! Poslušnost i neposlušnost!

/Igor stavlja ruke na uši i histerično skače po sobi. Vadi flajere i propagandni materijal, stavlja ih na pod i skače po njima u želji da ih uništi. Lina stavlja prekrivač kao pelerinu i teatralno korača oko njega./

IGOR:

Evo vam sad mir i tolerancija! Neprijatelja ćemo ugaziti i ugnječiti kao vašku! /skače/ Ovako! Ovako! Nećete se odvojit' od svoga mesa i svoje grude tek tako!

LINA:

Straža!!! Uljez na dvoru!!! Straža!!!

IGOR:

/ reži na nju/
Živim sa državnim neprijateljem! Lina, ne glupiraj se! Ostavi to za tvoje subotnje kružoke. Dosta mi je sopstvene histerije u glavi! Ne pridavaj mi jade! Prekini, kad ti se kaže!


LINA:

Opet pada ova zloslutna kiša. / Obraća mu se/  Donesite mi svježe goveđe srce, jetru,  bubrege i mozak. Krv prikupite u lobanji  najvećeg junaka od zarobljenih Etolaca. Da donesete odmah, tačno nakon mog stapanja s vodom. Za ovaj poduhvat mi treba upravo ta, junačka snaga. Nadam se da ste bar sposobni odabrati validno meso...Hitro!
/pljesne rukama i sklapa oči. Lice se vraća u  pređašnji grč./






IGOR:

Sad si još i prolupana! Ko li te je tome naučio? Znaš šta, to što je stari Luka ispustio dušu je jedna priča, a što ti koristiš gužvu, je drsko i bezobrazno. Dolazi li ti do mozga, u šta si se pretvorila? Dolazi li?

/Lina vrišti od smijeha. On pakuje svoje stvari u veliki kofer, veoma pedantno i staloženo. Kontroliše emociju bijesa vješto i lukavo./

LINA:
 
 Usuđuješ se protiv moje riječi kazati riječ preko? Ni rimske vlasti nemaju moć poništenja mojih odluka, a ne ti, bijedni crvu! Da nisi plemićkog roda lično bi te pogubila! Za kaznu tvoju kćer dajem na uličnu prodaju! Nakon toga je ženi za koga ti drago!


IGOR:

Govno sam, to svi znamo! Za tvoju informaciju imam  i ribu - što je apsoltno fantastično! Ostavljam te, jer mi se gadiš! Uzimam ti pola, jer sam sposobniji nego što možeš i da zamisliš. A sad me popusti jer ako me strpljenje izda mogu da budem i agresivan!





LINA:

Kakav bezobrazluk!? Prosti čovječe, moj muž je bio čuveni Argon, sin Pleurata i otac Pinesa. Nažalost, nije se umio suzdržati u piću i ženama, pa ga je bog s nebesa kaznio, pravednom smrću. Tebi iskreno želim istu sudbinu!







IGOR:

To je palilo nekad, draga moja! Nema više ni tako dobrog alkohola da te iskuliram, a ovako ‘’na suvo’’ si i jadna, i komična. Pa, da mi se ne bi stužilo, prekidaj ovu nesvijest, pa da se dogovorimo k’o ljudi. Ha?                                                                                                                                                                                          


LINA:

Sile mraka, dobri vjetre...službenici moji!
/Duva ispred sebe/
Izbrišite zlobu iz ovog stvora, oslobodite ga straha...Učinite ga slabim i pokornim!

IGOR:

Pih, ludačo šizoidna!

/Igor je drmusa za ramena. Lina se onesvješćuje./


Mila? Lina? Linočka? Daj, ne stravi me!
/Drmusa je. Ona i dalje obješenog i malaksalog tijela ne daje znake života. Spušta je na pod, pa zgrabi vaznu sa cvijećem. Baca cvijeće a onom vodom je prska po licu. Ona se malo promeškolji. Igor je mazi po glavi. Spada joj turban i ćelava i flekava lobanja sjevne, tako da je Igor zamalo ne ispusti iz ruku. Ona se budi, a on vrišti od straha./

IGOR:

Ovo nije dobro! Šta ti je zaboga? Reci mi! Zašto si...ć...bez kose? Šta to treba da znači? Ovo je baš...ne znam šta da mislim...Lina?  Reci mi, reci nešto pobogu!

LINA:
/ Tiho, ispod glasa./
Ovo je naš kraj.


IGOR:

Sve ću učiniti! Reci šta treba da se radi. Evo ja ću preuzeti na sebe, da  nađem nakit...da uhvate lopova...ponudiću nagradu...zvaću šefa u Podgoricu! Založiću svoj politički ugled! Čuješ li me? Reci mi! Jesi li bolesna? Kako si to bolesna? Čuješ li me? Lina?

/Vjera ulazi u sobu sva pokisla od kiše. Skida kabanicu, popravlja frizuru i u čudu počinje da jauče od zatečene scene./

VJERA:

Šta si joj to uradio, crni sine?!!!

/ Udara ga po ramenima./

IGOR:

Ona je bolesna! Nisam je prstom pipnuo! Vjera! Zovi nekoga!

VJERA:

Ko je slab, šta lupetaš? Lina, djete moje, što ti je?

/Vjera sjeda pored nje ljubi je i miluje po glatkoj lobanji. Drhte joj ruke. Ni njoj nije dobro./

LINA:

O, slavna! Otkud vi u ovaj zao čas? Da mi ne donosite kakve slatke vijesti?

/ Igor se rasprema. Lina je zabezeknuta./


VJERA:

Jadna ti sam ja kad sam ovo dočekala! Što to zboriš, dijete moje?
/namigne Lini./ Kakva je ovo zbrka? O, čemu li se radi? Igore, mulcu jedan, progovaraj!

/Igor je zabezeknut i nijem./


LINA:

To nas napada neka strana garda? Nemojte me plašiti. Vjerujem u vašu odanost. Recite, imamo li gubitaka u blagu?


IGOR:

Ranila si nas Lina. Pucala si u nas, božija ženo…


LINA:

Znači, tako loše? Uh, ništa zato. Prelazim na rezerve. Skloniću blago u pećinu. Ti pripremi vojsku. Moramo biti jako oprezni. Vrijeme nam nije naklonjeno. Sreća, Medaur nas blagosilja, pa smo bar dušom rasterećeni do susreta s Helenima.
/pucka obraze vrhovima prstiju/
 Priseban i surov- tu je pobjeda. Misli ukrotiti, a srce zalediti...


IGOR:

Lina, ja te molim da ne bulazniš. Priberi se, pa da krenemo u bolnicu…molim te da mi bar malo pomogneš!

VJERA:

Kako se zove to zlo, moja nana…kaka je muka na nas, čime li smo ovakav kastig zaslužili. Pušti se one glume! Nijesi ni prva, ni posljednja koja se razvela… ‘Ajde jadan, ne plači tu kako kakva ženturača! Po’itaj po doktore, po koga znaš…vodimo te, dijete moje na sigurno mijesto, Linočka moja…nana moja draga…

/Lina  dotiče Igora po čelu i drži mu u dlanovima obraze./


LINA:

Mučeniče moj. Ne prepoznaješ me? Ti goriš? Prokleti da su neprijatelji naši. Mornare mi ovako mađijaju. Al' ne zadugo. Mučno je, znam. Pritrpi se, još ovaj put i vladaćemo mi dušama njihovim. Nisu nas dostojni. Vjeruj mi.
 


IGOR:

Sve ti vjerujem samo da ti bude bolje…

VJERA:

Dodaj mi tu ‘aljinu. Ne može ovakva ni iz kuće izać’. Vidiš da joj se i svijest pomutila. Samo da nije pošlo na mozak…samo da to nije…vidiš kako se ne priziva u svijest?


LINA:

Niko nije dužan da brine moje muke, a ponajmanje podanici. Ta arogancija mi nije potrebna. Spremam se za hladne obloge od ruzmarina. Nisam bolesna!

IGOR:

A da se više ne svađamo? Lina? Čekajte Vjera… Kraljice Teuta?
/tiho/ More je stabilno…mornari su spremni…pozicija za odbranu grada u pripravnosti…kraljice?



LINA:

Vazduha...tako.../ oblizuje se/ slan...sviđa mi se. Tvoje vrijeme iskupa je prošlo. Bezvrijedan si. Nemamo o čemu govoriti! Ja sam se potrošila na tvoje budalaštine. Zamoliću te da bez velike pompe napustiš ovaj dom, je je svaki razgovor suvišan.




IGOR:

Vrijeme nam je da krenemo…znate…lađe su prišle i vezale se za pristan, a nevrijeme se sprema od Perasta…i zbog vaše lične sigurnosti, predlažem da odmah krenemo, jer nam je i vrijeme i vakat…

LINA:

Ako je tako moj vjerni ......POLIBIJE...  krenimo! Nevrijeme ne čeka vlast da se kroz protokole provuče. Ne brinite...u odori sam...udobno je...samo mi za Spilu brinite...usput ćemo o tome. Krenuli smo!

/Lina se presabira, i pedantno, i bez ikakve žurbe ispresavija turban i ponovo ga namjesti na glavu. Vjera se zaplače i prekrsti pred ikonom i tiho mrmlja očenaš, dok Igor i dalje u strahu da se situacija naglo ne promjeni, prihvata Linu ispod ruke, ogrće je svojom košuljom, koju ona samo nehajno baci na pod, pa ne osvrćući se prolaze svo troje kroz vrata./



SCENA VII



/Noć. Bolnička soba. Pada metalni nosač infuzije. Pored kreveta leži nepomično žena sa žutom maramom. Dvije sestre uleću na zvuk zvona i dižu je sa poda. Ona ječi. Lina je na krevetu pored nje. Infuzija joj je u ruci, crvene boje. Telefonira./

LINA:

Znate kako ću da vam objasnim? Moji nisu ni ludi, ni glupi. Majka, ni slučajno. Bolje je da kćer igra saučesnika. Lakše ću sve ostalo da joj objasnim. Naravno, da sam u bolnici... Jeste li vi odradili svoj dio?...Ili...dobro, moram da budem bar u jednu stvar sigurna...


ŽENA SA ŽUTOM MARAMOM:

Jako je sunce... ugasite svetlo... zamračite me... spaliće me vrućina... davim se... samo mi ugasite svetlo i skinite mi ono svetlo iz očiju... davi me...

/Lina joj daje čašu vode, koju bolesnica ispija u jednom gutljaju. Pomazi je po ruci i briše joj krvave dlanove./


ŽENA SA ŽUTOM MARAMOM:

Jel' vi radite za policiju?

LINA:

Odkud vam to?


ŽENA SA ŽUTOM MARAMOM:

Tako zvučite...izvinite...gubim se, nekako na momente...a inače se osjećam odlično!...Šta je vas otrovalo? Moje se zove kao di-di-ti....


LINA:

Imam Hodgkina... to je... rak limfoma... liječi se, kao i to Vaše... čudovište... citostaticima... zračenjem... i ja se osjećam nekako puna snage, volje... nema razloga za brigu... biće sve super... vidjećete...

ŽENA SA ŽUTOM MARAMOM:

Pazite... iza vaših leđa... došli su... pustiće plin, da me omame... Nisam toliko bolesna... bolje mi je... osjećam se odlično... molim Vas... ne dajte me ljudima bez lica... gospođo policajac... odgurajte mi krevet niz hodnik, ovdje se davim... guši me... nemam vazduha... ali ja se osjećam odlično... /vrišti./ Ne!!!


/Lina drži prst na zvoncetu i plače. Mlada žena se baca po krevetu, mokra od znoja i straha, grčevito se kači na Linu  i vuče je sebi u krevet. Žena se umiri, Lina jeca, grli je i ljubi. Pjeva joj uspavanku./

LINA:

Nina nana bebo mala, nina nana beba spava...

































DRUGI ČIN



SCENA I



/Igor u galeriji - antikvarnici skida sliku sa zida, osmatra oko sebe, kao pravi lopov, i umotava je u veliki pak papir. Slaže je sa ostalim slikama koje su uspravno naslonjene na bočni zid galerije.Vadi  telefon, pa se sav strese od jeze./

IGOR:

Halo, Boki... Moramo se ubrzati. Sve pomjeramo za sutra. Šta te briga zašto?...Vruće je sa svih strana, alo?... Da, objasniću ti...neću zajebati, pa nijesam lud! Jeb'o te bog ludi, prestani i ne izluđuj me više, drhtim i danju i noću, od tog pritiska na mozak. Vratiću jebene pare i završena priča... znam... pa neću se sigurno ubiti... E, ne žvaći mi to ludilo, jer kod kuće mi ne manjka ludača... Dobro je više... Ajd' zdravo!


/Tinja otključava vrata sva izenađena i prilično van sebe, ali uspijeva da se suzdrži./

TINJA:

Šta ćeš ti ođe u ova doba? Zar nisi u Podgorici?

IGOR:

Nisam.

TINJA:

Jel' tebi dobro?

/Sumnjičavo ga gleda. Povlači prst po oznojenom obrazu. Čudi se./

IGOR:

Uzeće mi sve i izbaciće me iz kuće.

TINJA:

/ironično/
A što bi ti ona baš sve to uradila?


IGOR:

Po glasu se vidi da si sa ''brižnom majčicom'' sklopila savez. A što mi sve to ne bi uradila? Zar ima neki razlog protiv? Znaš ti jako dobro, šta je smislila za ''dan poslije''!
 

TINJA:

E, mama je bolesna! Izvini, ali mi se čini da će i da umre!

IGOR:

Folira!

TINJA:

Otpala joj kosa, a ruke joj plave od tih ljekova? Daj, 'ajde da razgovaramo. Ovo malo pa nema smisla. I taj njen frajer, mislim da je sad sporedna priča...





IGOR:

Molim? Da me vara, šeta po restoranima s ''fotomodelom'' i pritom se pravi da je luda? Nisi mi ti jasna? Tebe nije sramota? Mene boga mi jeste. Ipak sam ja javna ličnost, Tinja!


TINJA:

Hej, zemlja zove! Mama je ozbiljno bolesna i da je najgora i najveća kurva na svijetu, neću joj leđa okrenuti! Eto što je sad meni!

IGOR:

Znači sad ja sam najgori i mene treba u kantu za smeće, je li?


TINJA:

Raspravićemo to sa njom, ti i ja! Neću dozvoliti da ostaneš bez ičega, što je u principu i nemoguće. Uostalom, ako joj sad ne pružiš ruku pomirenja, naprimer, zbog bolesti, vidi sam što ćeš... Ja ti neću biti saveznik u tom raskidu, to da znaš!


IGOR:

Hvala ti! Baš sam to zaslužio od tebe!


TINJA:

Ono mažnjavanje ''porodičnog blaga'' je poslijednja usluga, jer više nemam džigerice... Nemoj da se ljutiš, ali prećerao si!
IGOR:

Ja sam ti obećao uslugu! Otkud odjedanput tolika promjena! Griža savjesti... A tolike godine sam ti posvetio, školovao te, vodio, dovodio, o jadu radio, bio ti i otac i majka!






TINJA:

Nemoj samo patetiku Igore, znaš da se odmah počnem češati... E, odgovori mi zašto svaki put kad ti zvoni telefon ti se uredno ne javiš? Zar nije malo heavy?


IGOR:

Zini da ti kažem! Šta ti mene, mala, isleđuješ? Bolje je da razmišljaš  koliko ti je majka namazana... Nije baš logično da neko ko je otkačio od zdravog razuma, trtlja one istorijske navode o nekoj kraljici o kojoj čak ni istorija nema podatake da se pofali? Što se nije istripovala u Kleopatru?


TINJA:

Može bit' zbog tebe, da je ne bi upratio... Daj časti ti! Veze ti nemaš ni o jednoj, ni o drugoj! Možda je vremenom počela da se stapa s likom koji je mnogo jak. Mama nikad nije imala toliku snagu... Nekako je, ma potpuno je drugačija, odlučnija...jača.

/Igoru zvoni telefon na vibraciji. Čuje se kucanje na vratima. On skače na Tinju i obara je na pod. Drži joj ruku na ustima. Drhti i trese se od straha. Povlači je za sobom, kao u zaklon, pod masivni kancelarijski sto. Tinja se otima. On je još jače stiska i sklupčava se oko nje. Sad se vrata tresu od siline udaraca pesnicama. Dva jaka muška glasa galame i bjesne./

MUŠKARCI IZA VRATA:

Otvori, pičko! Razvalićemo vrata!

GLAS JAČI:

Igore! O, Igore Katuriću!

GLAS DUBLJI:

Kako? Pa, Luka je...

GLAS JAČI:

Pičko! Gnjilo! Ženo jedna posrana! Iziđi! Čuješ li?

GLAS DUBLJI:
/ zbunjeno./
Pokojni šjor Luka je Katurić.

GLAS JAČI:

Glup si! Ud'o se! Jel' ti sad jasno? 'Ajde odbij se da razvalim vrata!
Čuješ li nas pacove smrdljivi?


GLAS DUBLJI:

Reka' ti je Radovan da si presr'o i da te čeka još do šjutra u podne!



GLAS JAČI:

Ma, da razvalim ova jebena vrata i da ga više nema! Pička li mu materina! Vidiš li da nas zajebava?

GLAS DUBLJI:

Prisješće mu kako god ga je volja. Neću da glibam ruke noćas. 'Ajmo!

/Igor pušta Tinju, koja ne može da se povrati od šoka. On se osvrće, i pali cigaretu, gasi je, pa je ponovo pali./

TINJA:

Molim? Molim?! Igore! Jesi li ti normalan?! Ko su ove gorile? Ne cvokoći, već mi odgovaraj na pitanja! Poluđeću!

IGOR:

Ra..ra...ra...dovana ....

TINJA:
Dabovića? Igore, prestani da mucaš! Osvijesti se! Pa, pobiće nas čovječe!

/Igor uzima telefon./

IGOR:

E...sad su bili...rok je do sjutra...'ajde zvaću te poslije...

TINJA:

Zvaću mamu! Pobiće nas mafija! Govori šta si uradio!

IGOR:

Uzeo sam pare...na kamatu...

TINJA:

Koliko?

IGOR:

Dvadeset...

TINJA:

Hiljada eura?! Pa ti si stvarno budala! Dobro kaže nona... A što će ti tolike pare? Zar su ti pala primanja? Ne kapiram!

IGOR:

Sve zbog tvoje majke! Prodao sam Stojkova. Baš se tad vratila s puta i da ne bi pomislila...

TINJA:

Šta je mogla da pomisli?

IGOR:

Pa, da sam potrošio pare! Eto šta da pomisli! Mala, nikom ni riječi! Kad se sve završi tata će te častiti. Obećanje je obećanje. Samo me nemoj špijati. Onda sam stvarno pokojni.



TINJA:

Ne mogu da vjerujem! Dakle, ti si stukao pare od slike, pozajmio pare od Radovana, i sad mi prosipaš priču da ćeš u Švicu da me šalješ ako držim jezik za zubima?! Heavy! A mama? Ovdje nešto tako smrdi na laž i ko zna šta sve ne!

/Zvoni telefon. Tinja skače i javlja se na aparat koji je na stolu./


TINJA:

Halo! Tinja je, izvolite! Da, kćerka. Aha! Jasno mi je... Tu smo... Potpuno se slažem sa vama...

IGOR:

Mala, ko je to? Mala, ne ukopaj me! Mala?


TINJA:

Halo! Da, Tinja je. On je ovdje.

IGOR:

Pucaj u mene!





TINJA:

Slušajte, Boki, nismo baš u mogućnosti da vas vadimo iz te jame jer su i nas satjerali u ćošak! Ko zna kako ćemo da izađemo odavde! Ne vjerujem Vam! Doviđenja!


IGOR:

Šta bi?

TINJA:

Neka tvoja mušterija bulazni da je taoc, i da će...

IGOR:

I ti si mu sklopila slušalicu?! Jao, ode čovjek na onaj svijet!

TINJA:

Ko se brine putujem li ja na onaj svijet? Vidiš li šta si uradio? Moram zvati mamu da nas vadi iz govana!

IGOR:

Taman posla! Ne smije saznati za dug! Pa bolesna je, zaboga!

TINJA:

Sad si se toga sjetio!

/Uzima telefon./
Mama, dođi po nas u galeriju. Neko nam prijeti...meni i tati.

/Prekida vezu. Skuplja četke, pakuje štafelaj, premješta knjige, histerična je./




TINJA:

Šta mi tu cokćeš?! Ma baš me briga za tebe! Ostaviću te, pa se sam vadi iz svojih govana! Punio si me mržnjom, da je najgora, a vidi sad! Mrzim te, mrzim, mrzim!!! Ne mogu od tolikog tereta i informacija da funkcionišem! Sad znam da je tvoj otrov glavni krivac za to! Kvaran si, baš si kvaran i namazan svim mogućim farbama! Ujeo si me za dušu! Muka mi je i baš te mrzim! Uvuci se u rupu koju si sam sebi iskopao!


IGOR:

Plaćao sam detektive! Tvoja majka me mučki vara!


TINJA:

Sram te bilo! Moja Lina je svetica!

/Izlazi iz galerije i dovikuje kroz vrata./
Idem da provjerim one fotke! Ko zna šta si još uradio? Na svašta si spreman!

IGOR:

Tinja, sine, ne ostavljaj me! Ja sam obmanut i prevaren.Tinja, ubiće me! Ona je u dogovoru s njima. Zašto si me ostavila Tinja, moja? Nisam ništa sramno uradio. Samo sam htio najbolje za nas dvoje!

/Igor osluškuje ima li je još pred vratima, pa se hvata za telefon. Transformiše se u smirenog tipa koji obavlja svakodnevni poslovni razgovor./


IGOR:

Igor Katurić ovdje! Hvala.I Vama, takođe, ugodan dan želim! Da? Molio bih vas da mi prebacite na SB3400075C sav iznos od juče. Da, gledao sam listu. U redu...nema na čemu... Doviđenja.

/Lina otključava vrata, kostimirana i potpuno smirena. Igor se vraća u pređašnje stanje, potresen, pogubljen, u duševnoj boli do samosažaljenja. Ona je u ljubičastom plaštu, ravnim kožnim pletenim čizmama, ljubičastim rukavicama i crvenim turbanom sa zlatnim nitima. U ruci joj je pravi bič. Ošine njime par puta po širokom brodskom podu, kao da kroti lava./


LINA:

Pines je ugrožen i tebi oduzimam život. Nedostojan si svega! Bacićemo te onim jadnim zvjerima u kuli. Znaš, probali smo na Izoli ljudsko meso. Ako mi budu štucali, znači da si jako kiseo...


IGOR:

Jure me neki manijaci. Ne smaraj me, života ti!

/Lina njuška sve po sobi, vrlo predano. Sistematično slaže grafike, redi police sa minijaturama i teatralno broji korake, pa pravi polukružni okret./

LINA:

Jedan, dva, tri... okret... dva,dva,tri... okret... tri, dva, tri...

/Igor vrišti na telefonskoj vezi, a ona spušta kuglicu na sto, pored njega. On ne primjećuje ništa, a ona nastavlja da redi. Tako dolazi do nosača visoko izdignute police. Iz tunike krišom vadi nekakvu kutijicu i sakriva je iza statue. On je ne registruje da je prisutna./


IGOR:

Đe ću? Otiš'o sam u pičku materinu! Ne smijem glavu pomoliti! Kako ti to nije jasno? Nego šta su, nego mi prijetili! 'Alo, nema šanse da se izvadim do sutra! Kako kako? Ne prodaju se akcije kako si ti zamislio. Ako nema kupca, na čekiću smo do daljnjeg... Jebo sef! To je potez za očajnika! Stalno mi dahće za vratom. Tu je sve vrijeme. Pa, prolupana je skroz! Samo s babom da udesim starateljstvo i živio život. Pa mora se neko o njoj, šatro, brinuti, a onda...ta-ta-ta-ta.../trlja ruke/ Sve ide na moj konto... E, čujemo se. Imam drugi poziv.
/ Muk i transformacija./

Nisam lud...ni bezobrazan...imam porodični nakit...16 v. Da, masli grane. Znam...imao sam vremena... razumijem... nemojte... do...

/Igor spušta slušalicu i podivlja na ženu, koja se pravila da ništa ne čuje./

IGOR:

Napokon si došla u stanje koje mi odgovara, zauvijek! Ima da te sprcam u ludaru i da mi se napokon skloniš s očinjega vida! Godinama te jebem, a mislim na nešto drugo! Toliko sam žena povalio! Računam, biće mi bolje, a ono sve grđe i crnje! Bljutava si, bezukusna! U, jesam se napatio, sačuvaj bože!


LINA:

Nezahvalnici nezahvalni! Naoružaću galije  gusarima i na treptaj ima da orobe Kerkirane, da opustoše nadmene i bogate Ahajce, i zauzmu Grčku, uzduž i poprijeko. Galamiće mnogi, bezuspiješno o mojoj moći i mudrosti, o  viteštvu mojih ratnika!
/ Počinje jaka grmljavina s kišom. Zvuk je poput oštrih noktiju koji  kuckaju o staklo./
S okrvavljenim rukama i torbacima nabreklim od blaga oni  hitaju pokloniti se svojoj kraljici...
/ galami/
...Teuti!!! A, neprijatelj koji stoji van zidina ovog grada  malen je i bezvrijedan! Snagu širim, na okolna brda, na vjetrove koji mi češljaju kosu, zatežu lice... Od te siline bi se i kuražniji vojskovođa dobro  razmislio, dok  riješi, udariti na moju obalu. Pa umnima još nije poznato da je u ženskome stvoru  ključ od svih stanja. Ona se jedina  vrijedi pitati za rješenje o ishodu. Po tom principu  moje dvorkinje  vladaju nad muškinjama!

/Igor je gleda sa uživanjem. Zvoni mu telefon./



IGOR:

O, gospođa Olga, dobar dan! Da zvao sam vas a ....tako je...vi ste jedini stvor na ovoj planeti koja mi je tako odana. Ko je bio? Sučeljavanje? Sutra veče? Nemoguće... Odložite to za sledeću nedelju, kažite nešto u svom stilu... pišite Olga... MKI209873, iz Societe Generale, na moj konto... samo vi i ja... naša tajna... aha... Imam najbolju sekretaricu na svijetu! Za ovo imate bonus od mene lično. Vi birate i jelo i mjesto! Doviđenja!
 

/Lina  histeriše i baca sve oko sebe./

LINA:

Trebala sam prizvati i ranije zle sile! I ranije, i ranije... Da dočekam razočarenje od svojeg najbližeg! Da mi se čačka po srcu! Potopiti kompletan grad, jedino je rješenje! Kako je čovjek proklet! Samo mala nepažnja i tlo se ruši pod nogama. Tajna operacija može da počne. Objavljujem početak kraja!


IGOR:

Sreća pa te ništa ne razumijem i jebe mi se u šta si se i zbog čega pretvorila.
/ Izvuče crvenu fasciklu iz stola, cmače je i drpa po sisama. Ona je  kruta, kao da se ništa ne događa. Igor je ljubi po prstima, skida joj rukavice, mjauče i mrmlja kao februarski mačor. Ledena je. On je povlači blago za kosu i polako dovlači do stolice. Stavi joj penkalo u ruku i namjesti na prznu rubriku./
Potpiši se ljubavi moja, /tiho/... nepostojeća...
Tako, Nikolina Katurić... Bravo!

/Lina je zamišljena i zagledana u daljinu. Skršena od poniženja i novonastale situacije./

LINA:

Na šta ide moj pečatnik?

/Lina iskoristi njegovu nepažnju, okreće ruku prema gore, pa pritisne dugme na upaljaču  i upali još dvije skrivene kamere./

IGOR:

Baby...ovo će biti moja nova članska karta! Biću, ja taj, koji ima nad tobom apsolutnu vlast! Odlučivanja! /teatralno/...Staviš ovdje svoj znak i ja te vodim u dvorac iz tvojih snova! Imaćeš i vratara i sluškinje i drugare! A kao posluženje – bombonice, kad treba da se nina –nana! Samo ovdje nacrtaš TO!

/U tom trenutku se čuje identična lupnjava i isti muški  glasovi iz pozadine. Igor je pogleda i blago joj drži ruku na ustima. Nepomična je i zagledana u daljinu./


GLAS JAČI:

Hej, pederčino! Odosmo mi u život!/ ironočno/ Red je da ti se javimo!

GLAS DUBLJI:

Vidimo se macane! Ima da ti 'očupam svo perje! Naošrtiću kanjđe! Uh, ide mi voda na usta...


GLAS JAČI:

Večeras dobijaš slobodno kretanje! Tik-tak! To ti je naš poklon. Za laku noć! Ako te murija uvati, tek onda si najebao! To znaš valjda?
 
/Grohotom se smiju, laju, nogom udaraju u vrata nekoliko puta, pa se  sve utiša. Nasta muk. Lina je u istom položaju. On je blijed i lud./

LINA:

A kad se jednom ulijepe ruke krvlju, može se reći : ''cilj je na vidiku''! A slabe svakako vrijedi ukinuti! Oni su trošak! Srce  zalediti i zamračiti u najtamniji spremnik duše! Svako pojavljivanje svjetlosti, a naročito grijanje, proizvede emociju koje se razlije i tu nema više zdrave pameti. Znači, vježbati tehniku ''čuvanja srca''...


IGOR:

Uvažena kraljice! Moliću Vas, da svoj uvaženi znak stavite na ovaj prostor ovdje. Moliću?! Rimski poslanici čekaju!

/Lina sjedne i veoma posvećno gleda u punomoć. Uzme pero i potpiše se. Igor ne vjeruje. Skače, ljubi je, nosi je kroz galeriju. Vrte se./

IGOR:

Sad je svijet moj! Ja! Apsolutni vlasnik svega tvoga! Mila moja, obezbjediću ti najudaljeniji sanatorijum-ludaru na svijetu! Da te moje pametne  oči nikada više ne vide! Devetnaest godina sam, gutao u sebi, čekao i dočekao. Lina, moja Linočka draga...

/Njoj spadne turban. Ćelava je. On se prene, i uznervozi./


IGOR:

Jebem mu mater, tu bolest sam potpuno zaboravio! Šta ako ima vezano za taj... rak... /gnuša se/... neka klauzula? Koga sad da pitam? Ne može ona, a da mi sranje ne napravi! / sebi u bradu/
Stvarno si me sad iznervirala!

LINA:

Otpašče ti jezik, a oči će ti istrunuti od soli, koliko ćeš plakati za mnom… Kad potopim grad! Kad nestanem!

IGOR:

Samo ti bulazni, ugasiću te ko' svijeću! / bjesni/ Znaš li ti jadna ne bila, koliko mi je samo truda trebalo! Snage, i džigerice…za tebe i tvoje razmažene hirove…Nemaš ti pojma kako je to odrasti sa još sedam čeljadi u kuću! Nama je peraći lonac bio svaki dan na trpez! A gospoda iz Kotora su pila aperitiv iz bečkog kristala. Tu je tvoj glavni problem. Ne znaš kako se ja evo ođe osjećam! / drži se za grudi/…A znaš li šta se dogodi kad nam neko od familije dođe u goste? Naj normalnije se kao palačinke po podu poređamo i spavamo kao da smo u naj udobnijoj postelji.


LINA:

Prelazim na rezerve! Skloniću blago u pećinu! Ti pripremi vojsku. Moramo biti jako oprezni. Vrijeme nam nije naklonjeno. Sreća, Medaur nas blagosilja, pa smo bar dušom rasterećeni do susreta s Helenima.
/ pucka obraze vrhovima prstiju/
... Priseban i surov, tu je pobjeda! Misli ukrotiti, a srce zalediti...


IGOR:

A ja sam ledio srce kad mi je u jedno sto navrata dolazilo da te ubijem! Da te nema! Tolike žene su me raskubale svo ovo vrijeme, a ja svaki put sebe za jezik ujedem kad tebi moram ruke da ližem, da te ubjeđujem ''koliko je naša ljubav božiji blagoslov''?!...Alo! Čuješ li ti išta od ovoga? Dolazi li ti do svijesti?

LINA:

Sile mraka! Dobri vjetre, službenici moji!
/Duva ispred sebe/
Izbrišite zlobu iz ovog stvora! Oslobodite ga straha!
Učinite ga slabim i pokornim!


IGOR:

Malo morgen! Ti si stvarno luda. Sve mi je jasno, ali to? Iz čista mira si poluđela!? Otkrij mi tajnu tvog uspijeha. I to se smatra uspijehom. Znaš? Da mi je bilo doć' do toga... Kako da te izvedem iz pameti, ušparao bi koju godinu za sebe...



LINA:

Tvoje vrijeme iskupa je prošlo! Bezvrijedan si! Nemamo o čemu govoriti. Ja sam se potrošila na tvoje budalaštine! Zamoliću te da bez velike pompe napustiš ovaj dom, je je svaki razgovor suvišan!


IGOR:

Jedno je sigurno, u ovoj priči si ti suvišna!


LINA:

Tinja? Tinja?

IGOR:

Šta Tinja? Mala je ista ja! Šta joj god kažem, progutaće...Od tvojih para je šaljem na kraj svijeta...Šta fali internatu? I ti si se u takvim podizala. Baba ostaje da kupi mrvice i oplakuje tebe i Luku, a za mene živjela sloboda! Juhu!

SCENA II


/Bolnička soba. Lina je žuta i nepomična. Bori se s temperaturom, Tinja joj briše znoj sa lica. Ćelavu glavu joj brižno pređe vlažnom maramicom. Lina je prikopčana na infuziju. Ruke su joj modre i otečene. Na kaseti-stoliću je posuda za povraćanje, ispod kreveta guska / za vršenje nužde/. Vjera sjedi na stolici uz donji dio dreveta. Na gazi su joj nekakve travke. Njima joj obmota stopala. U pozadini je neka vesela muzika./

VJERA:

Jel' hladi?

LINA:

Nona, nema potrebe svaka dva minuta...


VJERA:

Nemoj ti mene da učiš! Lezi tu! Probaj da ne razmišljaš o glupostima! / naglašava zadnji dio rečenice i namigne joj na Tinju./
Doktor je rekao...

TINJA:

Rekao ovo, rekao ono... Pušti je nona da s anđelima završi ovu posljednju bocu! Uh, da bog da spalila tu rakčinu! Vala se bogu molim samo da ova medicina pobijedi to zlo u tebi!

LINA:

Nije rak, Tinja. Ne govori tako. Nerviraš me...

TINJA:

Kako nije. Sve što kažu ''maligno je'' to ti je rak! Tako svi zovu. Šta se ti sad nerviraš? Šta te briga? Ubiće ga ovaj lijek, to su mi svi doktori rekli, a na internetu...

LINA:

Sine... ne baksuziraj, molim te...


TINJA:

Da neće to čudo da te čuje iznutra? Daj mama, odmaraj se i ne misli o glupostima. Jel' ti to isto i nona rekla maloprije?


LINA:

Ma pusti to! Hoću nešto drugo da ti kažem! Taj Hočkin, se dobija, od velike brige, sekiracije. Razumiješ? To je kao kod kompa. Padne sistem i sve ćelije koje su u žlijezdi bile normalne, one se pretvore u one nenormalne, maligne.


VJERA:

Pušti dijete smirom!

TINJA:

I što se sad smaraš s tom pričom?

/Lina se uspravi i počne odlučnim tonom./

LINA:

Važno je, zato što je važno! Ne smiješ u životu ničem veliku, preveliku pažnju da poklanjaš! Ako te oragnizam izda, otkaže poslušnost, onda se svrši ovako sa iglama u mozgu.

/Tinja je pokušava obući. Polako joj izvuče jednu ruku, a za drugu ruku otkopčava je  s igle. Završava navlačenje majice, pa je opet namjesti u pređašnji položaj. Vjera ima gumene rukavice. Pere asepsolom svaku stvarčicu u sobi. Pored wc-a priprema lavor sa sapunicom.Ćuti, briše i maše glavom./

TINJA:

Sve mi pričaj! Samo da te nisam čula da biježiš u onu Teutu! Prokleta da je! I ona i njen potopljeni grad...Šta li?

/Lina ispod jastuka izvuče veliku žutu fasciklu i pruža je Tinji./


LINA:

Sjedi sine, vrijeme je da ti majka nešto kaže...


TINJA:

Ako je o umiranju...nona reci joj! Ako će mi sad prirediti to...ja stvano više neću dolaziti! /plače/...Mama, nemoj mi molim te fazone! Kapiram da ti je frka i da se straviš za mene, ali ja još ne mogu sebi da dođem da si bolesna! Da si ovako bolesna! Nemoj! Nona, reci joj ti!



VJERA:

Neće sine ne boj se toliko za boga miloga! Pa rekao je doktor da je ovo posljednja terapija! Poljednja flaša! E, moj sine! Šta sad ti cmizdriš? Daj Lina, pašće ti od plakanja leukociti...Stvarno me sekirate obje. Daj, reci joj već jednom, ne mogu da vas gledam da se toliko patite!

TINJA:

Šta to ima da mi kaže nona? Mama? Zašto plačeš? Mama?

/Njih dvije su zagrljene i jecaju./


LINA:

Izvini, moram ti se izvinuti na nepovjerenju. Ali tako je moralo biti.

TINJA:

Mama, govori više, srce će me očistiti! Koliko još mama? Mjesec? Dva? Godina? Mama?!!!/plače/

 /Lina otvara fasciklu i polako rasporedi fotografije po krevetu. Mala je izbezumljena. Ne može da progovori. Lina ih slaže u dva reda. Vjera joj stane iznad glave kao podrška a Tinja ospe paljbu./


TINJA:

Molim...molim...mama? Reci mi samo zašto? Razlog? Zašto je to uradio? Pa ovo je taj lik! A ko je ova žena?

LINA:

To je moj asistent na porojektu ilirske kraljice. Teute! Ovo smo nas troje. To je njegova ženica Lidija. Ovo smo na iskopini neolita prošle godine, tu desno od spile...Ovo je kad smo pravili party! Ovo su njih dvoje. Ja ih slikala na aerodromu u Cirihu...

TINJA:

A...a, ovo su fotomontaže toga istoga! Kuku meni jadnoj!

LINA:

Na žalost. Toliko o mojoj ljubavnoj aferi, mila moja.

TINJA:

Neće ga ni more, ni gora, oprati od ove gnusobe! Ali zašto? Nona zašto?

VJERA:

Zato što je budala i jado! Eto zašto! E, dijete moje...

LINA:

Nemoj ni slučajno da ga zoveš i otkrivaš položaj.

VJERA:

Moraš da budeš familija Katurić! Da ga skupa u'vatimo i da se riješimo tog stogodišnjeg prokletstva...



TINJA:

Čega? Samo mi vudu fali! Daj da ga zovnem i riješim to za pet minuta! Ovo je prevara! Mrzila sam te! Alo! Zadnje dvije godine! Nisu to dva dana. Mrzila ko' skota! Pa da mu oprostim? Vaz dvije ste stvarno blesave, ako ste pomislile...

VJERA:

Prokleti smo zbog zlata! Kao svi zlatari ovog svijeta...Zato je Luka i pretvorio posao u galeriju i antikvarnicu. Ili su ludi, ili se objese. A, ako kojim slučajem ostanu kako treba, e, onda se ili ne žene ili nemaju đece. Da bog da sa Igorom svo zlo iz kuće izađe za vazda!

LINA:

Molim te da me shvatiš da sam i tebe morala obmanuti da ludim i da sam kraljica Teuta!

TINJA:

A zašto? Šta si time postigla? Koja je poenta? Ja sam i sad pomalo za tebe zabrinuta. Nekako je teško u sve to povjerovati...

LINA:

Sve će ti se samo objasniti. Pomozi noni da za četrdesnicu bude sve pod konac. Ako te fakti ne ubjede...Uostalom, velika si ti cura! Sama odluči kako ćeš se s ocem obračunati.

TINJA:

Vala će da leti perje! 'Ajde nona, budi blizu mene da ne napravim neko sranje!

/Uzme Vjeru za ramena, skida joj rukavice i baci ih u lavor. Grli  svom snagom Linu i poljubi je u čelo./

LINA:

Ne odaj me mala!

TINJA:

Jao, sad ću ja, da se pretvorim u i u Davida i u Golijata...

LINA:

Ne glupiraj se! Povedi nonu na kapućino, pripremite se! Prespavaj! Nemoj ni slučajno da materijal gledaš bez mene! Znam zašto ti sve ovvo govorim!

TINJA:

Mami! Ne napreži se više, pobogu... A i ovu priču nisi morala baš danas...

LINA:

Idi... Spava mi se... Idi.../ smješi se/

/ One izađu. Lina počne da povraća. Zove medicinsku sestru./

LINA:

Slađo! Sestra Slađo!

/Lina se ljulja na krevetu. Samo što ne pade s kreveta. Ne može da dohvatiti zvonce. Opet povrati. Ispadne joj posuda i sve se prospe se po podu...Iznemogla je. Plače i zove u pomoć./

LINA:

Slađo...Umrijeću ti Slađana!

/ Otvaraju se dupla vrata i utrčavaju sestra Slađa i sestra Milka sa sve EKG-om, na točkovima. Slađa joj otkopčava košulju, Milka mjeri puls. Slađa provjeri traku na aparatu i počeše da joj kače gumene pipke na tijelo./

SESTRA SLAĐA:

Jel' te guši ili ti je muka iz stomaka?

LINA:

Ne znam... Muka mi je, svakako. Kao da sam se olova nagutala! Neku 'rđu osjećam u ustima...muka mi je...


SETRA SLAĐA:

Vala si nas prepala! Nije ti ništa čoče! Samo reakcija od terapije. Ajde boga ti...Dobra si ti, ženska!...Izdržala si junački pet ciklusa i sad si našla da nas straviš?!

/Lina plače./

LINA:

Sestra Slađo... uneredila sam se...

/Sestra Milka se vrati u bolnički apartman./


SESTRA MILKA:

Za gospođu posjeta. Neki policajac, al' u civilu...




SCENA III



/Igor, Tinja i Vjera raspremaju dnevnu sobu za četrdesnicu đeda Luke. Igor je nervozan. Tinja je u dnevnoj i začudno skromnoj varijanti ''farmerke i majica''a, Vjera čisti srebro i ostatak ''stonog nakita'' i pa s vremena na vrijeme šmrcne. Igor smota tepih pa lažno skrušen, zaplače  nad samim sobom./


IGOR:

Jadna moja Linočka. 'Oće li joj samo dragi bog dati smiraj?


VJERA:

Ne sluti zete! Biće ona dobro. Samo ne sluti. /šmrcne/

IGOR:

Vi kao da ne znate kako mi se srce cijepa?! Sve me guši! Ne znam da definišem bol. Otkad je ona pala u postelju, mene nema za pola. Niti jedem niti sapvam k'o čo'ek. Sve mi se neke crne misli vitlaju po glavi. Vidim je onako bijelu na nekoj livadi, sve hoće nešto da mi kaže, a kao da nema usta...Bože me prosti...Pa se muči da mi očima objasni...



VJERA:

Opet on! Kad ti kažem da ne valja slutiti, onda to nije sigurno za đabe! Zadrži tu svoju priču za sebe, zarad ovog đeteta.
/ krije suzu i briše je da oni ne vide./... poštedi bar nju, kad za mene već nemaš sluha!

TINJA:
/ jedva govori/
Ne raspravljajte se više! Eksplodiraće mi glava od nervoze! Jel' može samo malo tišine? Evo, zbog ovog pomena, poštovanja?! A, tata?

IGOR:

Šta sam ti ja toliko skrivio? Tebi se nešto dogodilo!? Sine moj! Nemoj to zadržavati u sebi.Reci pa da rješimo zajedno problem. Sad kad mama nije tu...

VJERA:

Ne pričaj o njoj kao o umirućoj! Ta moja kćer je jedna budala bez imalo inteligencije. Ja te ne bih trpjela dva dana! Jel' ti to meni namjerno dižeš pritisak? Reci? Ajde, reci? Reci, bar jednom u životu šta misliš!

IGOR:

Au...ispadoh najgori! Je li to zbog toga što svima želim dobro? Ili što sam posvećen radnji?



TINJA:

Tata...Dosta je! Nemam više živaca!/ plače/

IGOR:

Tinja šta je tebi sine? Čime li su ti njih dvije napunile glavu? Gdje sam pogriješio? One su uvjek bile tim, protiv mene...


TINJA:

Što si živio s neprijateljem, tata? Što si trpio? Ja ne bih vala, ništa na bijelom svijetu trpjela! Nisi ni ti morao...

IGOR:

Ko kaže da je mama neprijatelj? Kakve su vam to konstrukcije? Pa mi imamo stabilan brak...Šta vas  je spopalo danas? Svi ljudi žive i čangrizaju, svađkaju se po malo. To je bar rednovna svar.

VJERA:

Tinja dušo, nazovi mamu i vidi kad da idemo po nju.

IGOR:

Idem ja po Linu.

TINJA:

Neće da priča sa tobom. Svati! Tata, ne vrijedi da insistiraš na onome što znaš da je nemoguće. Neće da te vidi i gotovo!


IGOR:

Čekajte, jel' se vi pravite da ne znate da je Lina skroz popustila, nervno, da nije sva svoja, da je jebo te luda!!! Ili sam samo ja lud?! Ona je Teuta, i nema popravke! Ako mislite da će laganje pomoći, ja ću biti prinuđen da uzmem stvar u svoje ruke! Imam veze, poznanstva... Mogusnosti su velike! Medicina je toliko uznapredovala da je izvjesno...

TINJA:
/viče/
U ludaru češ ti nju, onako s apetitom?!!! Stvarno riječi nemam! Baš se sladiš, e moj tata...

IGOR:

Sine, ljekari su ti koji će dati najbolju procjenu, predložiti instituciju... Tako to ide... Mi joj nismo od pomoći...

TINJA:

Sram te bilo! Ma kako si se nasekirao, čudo jedno! U instituciju! U dilkarnicu! Reci slobodno...A, onda na groblje! Jer svakako ima rak žlijezda! Jel' tako?! A, đe si mene smislio da smjestiš?

VJERA:
/plače/
U internat...

TINJA:

Najbolje u kakvu strogu katličku školu sa bijelim soknicama i kakvom ''Crvenom Sonjom'' za savršenu diciplinu i ''odgoj''! Ja mislim da je to idealno!

IGOR:

Tvoje školovanje je deset hiljada eura na godinu, draga moja. Pa se ti rugaj!

TINJA:

Pa šta? Moje su pare! Nisam nikome dužna! Nisam se ja iz sirotinje udala ko ti, pa da imam takve munje u glavi...Kad se sve završi zahtijevaću da mi nona bude staratelj... Mama je još tako slaba...

IGOR:

Šta da se završi? Četrdesnica? Pa to je danas završeno! Šta je tebi mala? Gledaš me k'o dušmana.../viče i agresivno afektira/
Samo vas slušam i posmatram...Imam i ja trpilo, znaš? Može da mi pukne film pa da vas sve pobacam po kući...Pijete mi mozak na živo...Lina je luda...luda, luda, luda i luda...ludi u ludnicu, bolesni u bolnicu, a mrtvi na groblje! Svataš li sada? Nema tu više velike priče i zavijanja...Ne lažite sebe, ni jedna ni druga! I završite s tim siktanjem. Idete mi dobro, na živce...


VJERA:

Zete? Reci mi, čime sam ja zaslužila da te ovoliko moram moliti? Luki je danas četrdesnica, a ti nas već razbacuješ po bijelom svijetu. Zar te doma nijesu učili regule za mrtvu čeljad i njihovu dušu? Popusti nas malo. Nije to Luka od tebe zaslužio. Znaš ti dobro što ti zborim.

TINJA:

Pušti ga da se siti! 'Ajmo nona do groblja, pa po mamu...

IGOR:

Idem i ja s vama...Šta će svijet reć' kad  vas vide bez mene?...

/Tinja se zatrča na njega/ potpuni ''flip'' odn.gubitak kontrole/ i sa suzama koje joj kaplju niz obraz, viče. Vjera je drži za ramena, od straha da ne nasrne na oca. On se histerično smješi, ni sam ne vjeruje šta mu se dešava./

TINJA:

Na grob moga đeda da se nisi usudio  ruku da staviš! Toliko si ga pljuvao, meni lično cijeli život, da niko nezna, da mi se gadi i pomisao da mu ti daš svoj pozdrav! Jesi li me sad čuo, tata? Nisi ti taj...Ne prodavaj se za sveca kad si jedno, zlo i naopako...stvorenje.


VJERA:

Obećale smo mami da nećemo...

TINJA:

Da obećale smo. Ali nona, ovo je jače od mene. Jel' ti znaš da poslije đedove smrti sve prelazi na mamu i mene.


IGOR:

Ti nisi punoljetna. Staratelji smo ti, logično, mama i ja. Jedino u slučaju da se nama nešto desi, ili jednom od nas...



TINJA:

Slušaj me dobro! Radi šta god, ali mi se groblju ne primiči...

IGOR:

/pomirljivo/
Čekaću goste, kod kuće. Pa neko mora i ođe bit'...


VJERA:

Bićemo samo nas četvoro za ručkom. Gosti će ostati u lokalu. Sve smo dogovorile. A ti budi doma zbog one bolesne žene koju probaj da ne izludiš danas...

TINJA:

Ponesi cvijeće,nona...Čekam te kod auta...


IGOR:

Mala, zašto si na tatu tako kivna? Je li moguće da si na konta stani? Mala?

TINJA:

Opet on? Nema ovdje klot- fket! A, nismo ni na utakmici pa da za nekog navijam. Mama ne ide u ludaru i kraj priče!

/Tinja i Vjera izađu bez pozdrava. Igor otvara sef i vraća kutiju sa nakitom, pa se zavti u pobjedničku piruetu. Zvoni mu telefon./


IGOR:

Imam lovu... da... kod mene je. Boki ne guši me, više... Jeste, dolazim! ...Poslije četri sata...Vadim te iz rupe, samo ne može preko reda...Skot sam, znam...Ne može vala! Ma, sve da ti kožu s leđa skidaju, ne može prije četiri... Čuješ li me, Boki! Javio sam ja Radovanu za promjenu termina, i broker ga je zvanično obavjestio o terminu za transfer...ej...tupim sa tobom zube, a čeka me haos...dolazim, ne brini se.../ sebi u bradi/ Kakav kreten!Strava i užas!



SCENA IV



 /Nevrijeme napravi u sobi mrak. Vjera pali svijetlo, dok popravlja nabore na čipkanom stolnjaku i priča sama sa sobom./


VJERA:

E, jadi moji... rano moja za tobom. Moj Luka, živote moj ugašeni! Jedina moja drugo i prijatelju! Ode mi u najveće nevrijeme. Izvuće se tvoja Linočka iz bolesti! E, da je samo ta muka, moj Luka. Stotinu je jada preko sebe premetnula, da ti od tuge ne bih ni mrtvom spominjala. Što me ne poduči svojoj mudrosti? Već me ostavi da se snebivam od ludog nam i manitog zeta, pritajenog hoštaplera i lopurdu! Da bi sad i nad sobom i nad njim zaplakala...

/Lina ulazi umorna, sporog koraka ali odlučnog stava i stane naspram majke./



LINA:

Nemoj da brzaš i kad ja kažem...


VJERA:

Nona...Znam...Sto puta si mi ponovila...Onda ovaj aparat utaknem u struju...sine mili, opusti se, trebali smo vlast da pozovemo da se ti ne bakćeš sa nesojem...Kako li se uzdržavam da mu grkljan ne uzčupam! Nije mi jasno!

LINA:

Daj, bez suvišne tenzije! Važna je atmosfera! Nemaj brige nona! Đe nam je mala?

/Vera je zove./

VJERA:

Zove te majka...Počinjemo! Đe si više!

/Tinja se pojavljuje na vratima. Obje se prepadoše od šoka. Tinja je obučena u crnu balsku haljinu, sa crnom čipkom preko lica i šeširčićem nakačenim na vrhu. Kao filmska zvijezda ispala iz vremeplova i upravo doskočila u njihovu dnevnu sobu./

LINA:

E, rekla sam bez skandala! I nema potrebe za takvim pretjerivanjem. Đe li si to iskopala?



TINJA:

Mama, ovo je moj kostim Teute! Evo ga, dolazi Igor! Izađi da te ne vidi, propadosmo! Sakrij se u sobu! Neće tamo!

/Igor ulazi na vrh svojih kožnih cipelica. U lanenom crnom odjelu. Priliči više odori za vrtni  party nego stajlingu za pomen duše. Tinja prebaci veo preko glave. Nona je zbunjena, a on stane kao ukopan na sredini sobe./

IGOR:

Lina?

TINJA:

Sjedni Igore!

IGOR:

Šta je ono nona? Vama je ovo normalo? Recite mi da znam!

TINJA:

Rekla sam ti da sjedneš!

/Igor sjedne pored nje, pogeda je u ruke i osmjehnu se. Svuče joj kostim s glave. Tinja se bjesni, ali suzdrža se i sjedne natrag u stolicu./
  
IGOR:

Đe ti je majka? O čemu se radi? Koga vi pravite magarcem i zbog čega?

/Lina ulazi u sredini njegove rečenice./

LINA:

Nona!

/Vjera pritisnu dugme. Tinja skoči i povlači platno iz rolne koje je prilično vješto prikačeno na bočni zid sobe. Lina gasi svijetlo velikog kristanog lustera koji stoji tačno iznad trpezarijskog stola i iznad samog Igora. To ga prepadne i on pomjera stojicu u stranu. Tinja pali tri velike crvene svjeće na stolu. Počne projekcija./

IGOR:

Vi ste sve za ''Dobrotu''! Upali to svijetlo Lina?

/Čuje eho sopstvenog glasa. Ustane pa ponovo sjednu. Na projektoru otpočinje scena snimljena sa tri strane. Ona luduje kao Teuta, a on razgovara telefonom. Ide, brokerski dil! Ona potpiše punomoćje. Sve je montirano u kratku formu filma. On se okrene Tinji, i lud i zbunjen. Prekine se film pa nastavak krenu sa par sekvenci dok Igor stavlja kutiju sa nakitom u sef. /

IGOR:

Sine, isprovociran sam... namamljen... izigran... sine, molim te...

TINJA:

Ovo je vrh vrhova! Svaka čast,mama!


VJERA:

Dođi moj sine, završi s tim pa da se odmaraš! Previše je to teretno za tako ispaćen organizam...

IGOR:

Lina, stvarno nisam htio...

VJERA:

Muči, nesoju ljudski! Ako te ja dokačim, neće te ni u podgoričku mahalu rođaci prepoznat'!!! Jel' ti sad jasno bijedo ljudska? Gubi nam se s očinjeg vida i ne truj mi đecu više!


TINJA:

Budi sretan što je mama dobra, inače bi na robiju svršio, na ko zna koliko!

IGOR:

Zašto ste takvi? Zašto me na tihu vatru pečete?

LINA:

Materijal je uz pomoć inspektora Mrkulica i njegovih saradnika, završio krug i uspijeli smo! U potpunosti! Tužba je krenula! Sve je u sudu i kod kućnog advokata! Ovu ti kopiju poklanjam!

IGOR:

Daj mi bar nešto deonica! Evo, obećavam da ti neću praviti...

TINJA:

Još imaš nešto da kažeš? Bježi bolje ti je!

VJERA:

Izćeraj ga iz kuće! Izbaci psa na rivu Kotorsku, da se sa njim šprdaju oni jadovi iz politike...Oni neljudi! Ko što je i sam!


LINA:

A što se politike tiče, tu si ga ugasio totalno! Budeš li se brecnuo, sve ti ide na termin prije dnevnika, i još ima...da nisi ni svijestan na koliko tema...

TINJA:

Kažnjen je on što je takav! Izlazi nam iz kuće!


VJERA:

Zar još imaš obraza da nas sve tri u oči gledaš?


/Lina pogleda na sat. Čuje se kucanje na vratima./

LINA:

Momenat!  Izvolite šor Radovane... Slobodno je... Čekamo Vas... Igore, dođi da ovi ljudi ne ulaze u kuću...U redu...je li sve u redu? Puno hvala...nema potrebe da nas zovete...ne interesuje nas...

/Tinja i Vjera ga hvataju pod mišku i vuku, potpuno izgubljenog Igora, do praga. Dvije muške ruke ga ščepaju, i odvuku u mrak. Vrate se  sve tri u sobu,  i sjednu za sto. Prospu sve tri istovremeno, piće, na pod./

LINA:
Za pokoj duše!

VJERA:

Za pokoj duše... Luka!

TINJA:

Slava mu!

 

 

* * * 



 

''PLAN B''

(drama)




LICA:

ŽANA –    28 godina... Nastavnica engleskog,  žena Genija iz Risna.

GENIJE – Ranko Milačić, 36 godina...Diverzant, prvi oficir palube, lud za Žanom.

DRAGINJA - 55 godina, majka Rankova.








/ Risan 1994. Draginja i Žana se tajno sastaju dok je Ranko nadomak kuće. Olujna je noć. /


ŽANA

Kasnite Draginja. Nećemo stići. Javio se da je na pola puta do kuće.

/ Draginja otvori putnu torbu i pokaže na nabacane stvari./


DRAGINJA

Sve sam donijela. Ne brini se toliko. Ako budeš postupila kao što doktor Sreten veli: Ne boj se!


ŽANA

Mama to Vi ne razumijete. Nije samo strah u pitanju. On zaista nema kočnicu. Neprijatno mi je. Kao da  Vam to objasnim?



DRAGINJA

Pritrpi se malo Žana. Bolest je božija, zarad onog đeteta, sine moj. Sreten kaže da ga valja samo dobro prepanut' i mozak će mu se vrnuti na staro mjesto! Lijepo on zbori, al' ti za svaki slučaj i ovo uzmi uza se.


ŽANA

Opet vrađbine! Nemam ja više živce za dlake, ptičije izmete. Napio se jadan ti je, svega i svačega i opet ista muka.




DRAGINJA

Stvarno si dijete, ponekad. Kako smo prije te vaše mode i medecine vrtale muževe doma? Malo se toga nasoli i gotova rabota. Nije to nikakva greota, no potreba! I kad ospe po tebi, ne odgovaraj ko ubodenik, ujedi se za jezik...proći će ga, viđećeš!


ŽANA

Nije on ranije dizao ruku na mene. Malo je znao da graji, al' ništa strašno. Poslije nesreće, Draginja, sve je navuk'o na sebe. I bijes i viku, udari me...


DRAGINJA

Osakaćen, lud..Normalno je da se tako ponaša. Pomoć' ću ti, sve ću to pomoć'. Ne može bit' da nećeš uspijeti. Ne znam ga ni ja bolje. Za tobom je lud. Poslušaće te, sigurno!


ŽANA

Spemna sam sve da istrpim. I pričama se valja na kraj stati.


DRAGINJA

Opet ona! Nek laju ! To im je jedina zanimacija. Znaš ti ko si i kakva si.


ŽANA

I dijete nam odrasta u traumi. Nije ni to rješenje!




DRAGINJA

Slažem se. Pametna si ti. Izdrži, viđećeš da će sve leć' na svoje. Kad mu se glava smiri ima da prede k'o prije. Znam ja valjda sina svoga. Izvućemo ga Žana, vjeruj meni!

/ Žana pokaže na modrice oko ručnog zgloba./


DRAGINJA

E žalosti! Što mi se učinje od onakvog momka. Slušaj me dobro! Prvo, kućo moja, počneš lijepo, cile, mile. Ako zavežga, pritrpi se dok se dobro ne ispriča, pa onda opet u lijepe. I obuci se malo ljepše, a ne u te farmerice, vazda. Neću te valjda ja tome učit'. Ajd' polako, dome moj i da ti je bog u pomoć.


ŽANA

Dobro. / uzme torbu /
Ovo je ako baš ništa ne upali. A za te bajalice, to ne mogu da Vam obećam. I nije ni taj Sreten valjda toliko baksuzan da nam se ova njegova teorija izjalovi? Jel' tako?


DRAGINJA

Tako je srećo moja. I našminkaj se...U, jadna ti sam, evo mu se čuje auto...Sine pazi se, ako počne da se gubi ti bježi, jesi li me čula? I otac mu je imao traumu od brodoloma, nego mu je na živce udarilo, tako je i skončao. E Dušane, rano moja! Ako mužu ne mogah pomoć' vala ću sina iz jada izvuć'! Izgubljen je. Malo da se pritrpimo, još ovaj put, moja Žana?


ŽANA

Sve znam i sve sam čula! Brže, ovuda pa kroz portun. Ne brininite se, zovem Vas, sigurno!


/ Uđe Ranko. Opali Žani šamar. Ona pada kao svijeća. On stoji nad njom i viče./

GENIJE

Nisi vrijedna mog malog prsta... Svi mi se rugaju... Svi ... O'kle ti pravo? Mene? Jao... Ugasicu te, časti mi... Ne brecaj se... kriva si..

/  Krene nogom da nabada iz voleja polumrtvo tjelo žene.  Ona povremenim jecajem da znak da je  živa. On  je bijesan i van sebe. Nastavi sa vikom, bez udaraca. /


ŽANA

Bolje je psu, nego meni...



GENIJE

Ne pizdi! Ti znaš kako je paščadima? Glavu ću ti stuć'... znaš? Mučiš, jeli?


/ Žana ćuti. On se vrti, pa arlaukne jako, glasno, poput zvijeri. Ona se trese kao prut, odsutna je skroz. Napolju  i dalje bjesni nevrijeme, kao i svaki ludi dan na primorju. Pjaca je pusta, ali vrlo budna. Prati sve mile, a ponajviše nemile događaje zbog kojih i diše.
U kući je sve po bokeškim regulama - ''na svom mjestu'' : i slike, i činije, i komoda, i trosjed, - sve po pravilima dobre i poštene domaćinske kuće. Čak je i slika žene u uobičajenoj pozi - jadna i bespomoćna/





GENIJE

Lud sam za tobom. Znaš? Ubio bi te mila moja. To što pjaca priča... Reci mi da lažu!  Kaži mi da samo mene voliš i da me nikada nećeš ostaviti... Znaš da me guši u grudima? Dobijam svrab po rukama, licu, od ljubomore. Shvatim tek kad krv ugledam pod noktima, to je jače od mene. Strah me je...


/ Briše  pantalone od blata, luduje i šeta po sobi. /


ŽANA

Od čega je tebe, uopšte strah?


/ Genije nastavi sa svojim bezobrazlukom, namjerno je lomi do sloma živaca. Svuče s nje jaknu, ona se zaljulja, al' ostade mirna./




GENIJE

Ovo je mala pjaca..Razumiješ? Ti si moja žena! Nema tu nikakve filozofije! Ženi je mjesto uz muža i da je doma. Sad ćeš od mene i ludaka da napraviš? Malo li je što se priča o bolesti? To se Žana ne radi tako! Nije sramota slagati, da zaštitiš muža. Jer kad se desi bruka, od nje se ne bježi. Ona ti momentalno o'kine obraz i tu više nema povratka. Jel' ti sad jasno?


ŽANA

/ tiho /
Jasno je.


/ Ranko joj svuče džemper i baci ga u ćošak. Žana ostane u košulji. Bujne grudi  se ocrtavaju ispod priljepljene bijele košulje koja je  mokra i pripijena uz tijelo. On joj se prišunja s leđa, spusti joj ruke na grudi i poče  strasno da ih miluje. Ona stisne zube i odsutnog pogleda, ostane nepomična. /



GENIJE

Žana? Želiš li me?...
/ Nastavi da joj trlja grudi, uživa./

Niđe ti ne možeš bez mene... Nema ti mrdanja, draga! Uh, kako si vrela, meka, kad si tako rasčupana... Šta bih ti radio, samo da ovaj moj hoće da sluša...

/ Skoči k'o oparen, skupi ruke ka sebi kao da se opekao/

Pec...Pec...Vruće!
Nećeš me više tim tvojim mirisom... Ne, ne... obećao sam sebi... Prkosiš mi, vabiš, izluđuješ... A jedra si, puna k'o dinja...

/ Lice joj vješto ispljeska laganim šamarima. Ona i dalje u  pozi ne zainteresovanog zamorčeta, ostane da ‘’bleji’’ u prazno. On joj se unese u lice, krevelji se, divlja. Ona je led./


GENIJE

Vidiš da mogu da se kontrolišem. Ja sam komadant! Ja! Držim se dogovora: nema bitke! Ni jedanput te još nijesam udario.  Vidiš? A mamiš me tim...  vrelim sisicama, mamiš... neću da gledam u njih... 'Oćeš da vidiš da može i bez toga... Ha?


ŽANA

/ tiho/  Hajde.


/ Ranko uzme četku i fen iz komode. Ukosnice od slonove kosti, štipaljku za feniranje i  kompletan pribor za  manikir i pedikir. Otpočne ritualno isčešljavanje guste crne kose koja se sljepljena i prljava od blata otima tvorcu najnovije ''histerik –traumatik'' frizure. Žana  sjedi zaleđenog pogleda, pokorna./



GENIJE

Ranjavaš me Žana, odbijaš... ne valja ti to... Izbicu ti te ''bube'' iz glave. Malo se đipneš, al' brzo dođeš na svoje. Volim ja ove naše igrice, nana draga. Pali me to. Aktiviraj se malo. Nemoj tako pasivno...Ispada da je na silu. Ne radi me više to, razumiješ? Daj mi jedan zavodnički pokret, osmijehni mi se, da probamo nešto drugo. Uspijećemo! Jel' tako mila?


/Žana ćuti./

Mudra si ti... Znam te 'tico... Misliš Ranko je lud, pojma nema, jel'? Ja na brod - ti se utežeš; ja doma -  ti fina - u široke kotule! Samo da malo okrenem glavu na drugu stranu, ti je podigneš iznad koljena!
/ pravi gest kao da zadiže suknju /
Nije tako, a? Trpim ja to odavno, znaš? Boli me jad moj, spaljujem se iznutra... Šta misliš?  Meni je lako?
/ Nastavlja da češlja ženinu kosu, uzme četku, fenira je. Žani pođe suza. On je primjeti pa mu lice ozari  zadovoljstvo od postignutog efekta./


GENIJE

Reci da me voliš!


ŽANA

/ tiho/ Volim te.


/ Ranko skoči i počne da je ljubi, svuda po licu. Ona jeca./



GENIJE

Žana, ne vjerujem ti...Reci mi to ponovo. Šapni mi na uvo. Ajde polako...čekam.../ pauza/
Vikni, majku li joj jebem! Sve si sabila u sebe. Izgovori ljudski. Pogledaj me u oči! Moram i da vidim i da čujem. Ajde!


ŽANA

/ poluglasno/

Volim te.

GENIJE

E jebi ga! Kako me to voliš? Ti nijesi ni na pola puta do ljubavi! Jel' se ti to meni šlihtaš Žana? Istina će izać' na viđelo. A ovo što ti radiš...to mi ne liči da nije istina što kažu ljudi. Ajde još jednom! Gledam te...


ŽANA

/ malo glasnije i dalje odsutna./

Volim te Ranko.


GENIJE

To je već malo bolje. Dođi ovamo...

/ Okrene je prema sebi i privuče stolicu. Istrese šminku iz nesesera, obriše joj suze i uzme kremu na vrh prsta, pa joj nanese na čelo i obraze. Ona navuče onaj led na lice, počne  šminkanje./


ŽANA

/ tiho./
Umorna sam... Hoću u krevet.


GENIJE

/ zauzet masiranjem lica/
Ni jedna bora... Ova krema je ''strava''. Nikad nećeš biti  baba. Tako...
/ Razmaže kremu, lagano, znalački. Ona zatvori oči, ljulja se./
Prvo tečni puder, pa  onda sve ostalo... Slabo se njeguješ kad sam ja na brod. One perle ''Shiseido'' su netaknute. To se Žana razmaže jedna perla na jedan obraz, druga na drugi a treća na čelo. Šezdeset dolara sam ja to platio i radovao se; Da ti opravim te puknute kapilare. A ti? Baš te briga. Kako se druge žene, ližu od glave do pete, svaki dan za svoje muževe. Pa solarijum, 'ladne depilacije, alge, čuda razna. Nije ti ni para falilo! Da nije današnja moda, da se pale na glibulje? Odgovori mi?



ŽANA

/ Umorno i pospano/

Ne mogu više, završi već jednom...






GENIJE

/ Otresito. /
Kakvo spavanje, malo mi je vremena... Za mjesec i po moram odit' , a tvoje lice je tako umorno. Primakni se još malo prema meni i ne trepći! Ti se izgleda više ne gledaš u ogledalo Žana? Zašto? I vrat moraš da masiraš, a čelo- najduže... Polako, kružnim pokretima... Da misliš o sebi, da govoriš svima da si moja žena Žana! Ja to očekujem od tebe...


ŽANA

Mučiš me.


GENIJE

Ja te volim! Približi mi se, i opusti se malo - ukočena si k'o neka palica. Đe ti je mladost izvjetrila? Ovakvu transformaciju ne priznajem bez debelog objašnjenja. Nijesi se muža uželjela? Ne odgovara ti tvoj Genije da te prepravlja u savršenstvo bez mane? Ne sviđa ti se da budeš parametar za ženstvenost ovijem ćurkama u p'jacu? S tobom se zaista nešto čudno događa!


ŽANA

Loše mi je.


GENIJE

Naravno da ti je loše, kad nećeš da se opuštiš!  Hajde jadna ne bila, sad ti je ura od toga, jer sam glavnu raspravu ostavio za pošlje. Nevolja mi je. Nemaš mi se što čudit'! A kum nas čeka. Samo da ne moram isleđivat' one tvoje pederčiće iz škole! Ajde, napući mi usta...



/ Šminka je jarko crvenim karminom, oblizne i sebe i nju. Ona se zgrozi i  zatvori oči sa tjeskobom koju je više nemoguće  prikriti./


ŽANA
Guši me. Nije mi dobro...


GENIJE

Smiri se, vazda nešto izmišljaš. Čekaj da se prvo ovako raželimo jedno drugoga. Da te nije može bit stid naše igre, više ti se ne dopada? Hajde, moramo zajedno da bi uspjelo...
/ rukama pokaže na sve rekvizite koje su uredno složene na stolu/
Moram da te presvučem, sve je mokro na tebe...

/ Iz  ormana izvlači veš, haltere, košulju, suknju i sako. Donese iz komode crne salonke, briše ih flanelskom krpom. Presvlači  je./

Polako anđele moj, proći će, ne brini se... Sve će se rasčistit'. Pa onda nek laju...

/ Pričvrsti metalnu dugmad na manžetnama. Zakopča joj sako./
Rasčivijaćemo mi to lijepo: ko, dje, s' kim, zašto... Pa da živimo ko ljudi, ko vazda.
/ odmakne je od sebe i vrti je u krug/
Ja s' teretnošću opet da idem na pučinu nijesam lud! Razumiješ?...
/ Zadovoljan je ./

ŽANA

/ ironično/
Ne razumijem... pusti me da spavam. Umorio si me. Glava me boli, tutnji. Pretjerao si.
/ Sjeda na trosjed slupana od umora. /





GENIJE

Bez diskusije. Vidiš da si sve zaboravila. Ne uživaš brate ni u čemu više. To mora da se išćera!
/ Navlači joj cipele, ona se ne opire; prazna je. Kao lutka, staklena.  On je ponosan na svoju živu umjetninu. Obrće je i okreće kao porcelansku lutku. Presrećan je. /
Sad ćeš lijepo, malo da se presabereš, da ovo zaboravimo, pa da odemo na tu obećanu večeru s kumom. Znaš i sama ako se ne pojavimo, pojaviće se on...


ŽANA

Neka se pojavi.



GENIJE

Razvedri se. Vidi!

/ Pokaže na  sebe i skakuće oko nje./
Večeras nemaš ni jednu modricu na licu. Vidi.
/ Daje joj ogledalo./



ŽANA

/ metalnim glasom/

Ranko? Ako se ne sredimo, ako se stvarno raziđemo, ako se dovedemo do provalije... Reci mi Ranko, sad mi reci...Stvarno bi održao obećanje? Jel' bi mi... / zajeca/...  uzeo Anđelu?






GENIJE

Ne, no bi puštio da je ti uzmeš?

/ Ironično./ I kuda bi to ti otišla, da mi je znati? U roku od 24 sata bi obje vratio na početnu stanicu. Samo ti je kastig u glavu Žana. I dok misliš, blamiraš me. A znaš i sama da te put od mene vodi samo u pravcu groblja. Baš si smiješna. Ne glupiraj se više! Popravi se pa da krenemo!


ŽANA

/ glasnije /
Ja ne idem nikuda!



GENIJE

Dobro, hoćeš inat?... Važi... Dobićeš ga! / Uzme telefon./ Ja sam mama, Geno... čuješ li me? Jes' ! Spremamo se. Idemo s kumom na večeru... Ne peglaj me, pušti se Žane, više se brineš za nju no' za sina... Da... Već je stigla je l'? Onda ćemo za nju doć' sjutra? Što zovem? Ela... samo vi tako nastavite, pa se nećemo ni čut'... Dobro mama, hoću mama... zdravo!
/ Okrene se prema ženi, smireno/
Buuuu... prepala si se? Što je? Neka bude s babom jednu noć. Pa da vidiš kako bi to bilo, kad bi bila bez tebe?


ŽANA

Ti si dželat.







GENIJE

/ Viče /
Ja sam tvoj muž! I biće onako k'o što ja kažem ili tebe više biti neće! Nek' ti je to i kletva i zakletva! Samo je dobro upamti! I ne izvodi me iz živaca jer te za čas odvojih od života! Počela da razmišlja gospođa o đetetu i razvodu? Bolje ti je da to izbaciš iz glave! Znaš! Zabaviću te ja, da ti nije dosadno! Čas posla ti zadam domaći, pa ćeš manje da blejinjaš! Razumiješ?

/ Žana se savije, stavi ruke na oči i počne da se klati./


ŽANA

/ sasvim tiho /
Nakazo...


GENIJE

Ustaj! Idemo!

ŽANA

Ne mogu...


/ Genije užurbano skloni preparate sa stola i obriše ruke krpom. Ošine je pogledom koji znači naredbu, pa namjesti blagi izraz lica . Začuje se jako tutnjanje ispred vrata, kuckanje u prozor i muški glas koji spolja viče./


KUMARA

( glas iz off-a.)
Geno! Što ste se to zakapijali? Pali auto, opet su neke budale pale pod put! Ja ću boce, a ti ostalo. Čekam te na pontu, nema se kad... izgiboše...  / lupne još jedanput na prozor i ode./

GENIJE

U majku im jebem  pijanu, vazda me prekinu kad je najljepše... Jebalo ih piće... Što se ne nauče više, zaboga... Svi pljusnu s džade pravo pod Sopot... Cijeli vijek po noći mlatim ko budala, topim se, vadim i mrtve i žive... Jebalo ih i piće i sve ih jebalo.
/ dovuče ranac i  užurbano navuče na sebe opremu, dok ostatak alata, gurne u torbu i zatvori rajfešlus. Peraje uzme u ruke, pa izađe./


ŽANA

Ko će ako nećeš TI - Genije! Još malo pa će te slavom slavit' ovi tvoji špijuni, a sad si kao ljut, ne foliraj molim te, da te zamolim... Ni jedna fešta, ni kastig ne mogu bez tebe!



GENIJE

Jebi ga Žana... Spašavam bijeli svijet, a mojem jebem majku... Kad bi me ti razumijela, isplivali bi... Nijesi mi jasna... Šta još treba da uradim, da se ubijem? Ja te volim , a ti me gledaš k'o da smrdim... Vrijeđa me to, ludim, patim ženska glavo! Od mene se ovo očekuje,  i kad mi se neće - ja letim... Reputacija nalaže, razumiješ?


ŽANA

Aha...

GENIJE

I to je odgovor, e jebeš ti moj život...


/ Žana ćuti. Genije kao dobro istrenirani diverzant, završi vrlo brzo, pogleda je i zalupi vrata za sobom. Žana ostane sa rukama na licu. Gleda kao u ekran na kojem više nema programa. Ljulja se.
/  Onda polako kao hipnotisana otvori ormar i izvadi kamuflažni kombinezon. Polako se presvuče. Iz šporeta uzme garež i njime se nacrta po licu. Stavi veliki ronilački nož na podkoljenicu. Martinke protrlja majicom koju baci na sto. Kosu uveže u čvor, ali samo gornji dio, pa stavi metalnu ukosnicu. Iz ormara izvadi spremljen smotuljak/



ŽANA

Ovo mora da upali, mili moj ... Mora...
/ vuče gajtan, kutijicu kači na luster./

Strah... Uplašiće se...Tako... Đe su one lutketine? Evo, tako, na ruku da su... Tako je... Dobro... Diskovi... Sablja... Jao, samo da mi uspije, majčice mila.

/ klekne i sklopi dlanove za molitvu/
Molim ti se sveti Vasilije Ostroški da mi pomogneš, da se uplaši... da ga osvijestimo... Patnja je na obje strane, teško je, pomaži molim ti se!
/ Nategnu harpun i uze telefon./
Draginja... Slušajte... Sve je spremno... Da, plan ''B''! Znam da Vas je zvao...Tu sam svo vrijeme... Aha...Jao, zaboravila sam svetu vodicu po pragu, hoću... Čuvaću se, naravno... Roni pod pontu. Opet su se neki momci napili pa sletili. Potrajaće valjda još po ure. Samo da Vam kažem da mu nije dobro. Previše je agresivan, drži ga dugo. Izgleda da je more učinjelo svoje. Sreća da je sve spremno, jer da čekamo do sutra, bogami zaludo! Evo ga, moram da prekinem...

/ Prekine vezu, prska vrata vodom iz plastične bočice i sjeda na sto.  Sa lustera skine kutijicu s kanapom i stavi u džep. On leđima okrenut ulazi u sobu, vuče onu opremu i govori sebi u bradu./


GENIJE

Zamisli, Katurići me pretekoše... Klinci pjani ko deve, auto se utopilo...
/ okrene se i sledi od šoka./  Žana?...
ŽANA

/ Siđe sa stola, obori stolicu, skoči i dočeka se u žablji raskorak, pa urlikne nešto nalik ratnom indijanskom pokliču./

Mirno! Ćut! Riječ da nisam čula! Mirno!



GENIJE

Jao mene kukavcu crnome, poluđe mi žena načisto. Žana?

/ Ona odsutnog pogleda gleda u prozor. Ranko je protrese, potpuno izbezumljen./
Žana,koliko si tableta progutala? Čuješ li me ti uopšte? Mila moja, dozovi se u pamet! Žana! / viče/


ŽANA

/ se otrgne i počne potpuno smireno/
Voooljno!...Na stolicu! Šta si zinuo?
/ izvadi trofejnu sablju iza komode i vitla Geniju iznad glave. Imitira ga ironično./
Da vidimo oficiru, o čemu se radi ovoga puta? Ko ide na groblje a ko na brod? Fino, polako i svojim riječima...Ko će kome slomiti kičmu, rebra, glavu? Ko će mi pucat' u zglobove i koliko puta? Ko?! A kakve rupe pravi ''nula'' i da čujem balističku procijenu? Govori!


GENIJE

/ malo smirenijim tonom/

Žana, ne igraj se... ja sam u ovu kuću specijalac, a ne ti, alo! Ako mi pukne film, biće jao i kuku, neka ti te zajebancije... Razumiješ?


ŽANA

/ govori njegovim načinom, otegnutim slogovima./
Ja ću da ti sudim...Neće te boljeti, ne brini se...
/ on se maši za jaknu /
Baci je ovamo!... Jesi li zaboravio luđače da si me ti obučio. Lov, ribolov, karabin, magnum, zbrojevka, 9 inča, 765...samostrijel... Napravio si ratnika od mene... Šta sad kažeš? Nema mi mane!...
/ traži nešto po džepovima, nalazi cigaretu, stavlja je usta, pali i povlači jak dim./


GENIJE

/ sjedne drčno na stolicu i pokuša s provokacijom/
Od kad pušiš?


ŽANA

Šššššš... / šišti  mu u lice/
Tišina! Kad kažem!


GENIJE

Tebi nije dobro...Umorna si. Izvini, izgleda da sam prećerao? 'Ajde da legneš, biće ti bolje. Premliječila si mila...Čuješ li me, Žana? Kuku meni...


ŽANA

Baš je fora. Vidiš?
/ povuče dim / Meni je banja... Super mi je, majke mi...Sad znam zašto voliš da me gaziš! Ne pali te to, već te puni, diže u vis, jači si...kurčevit...A, nije tako? A sad lijepo lezi na pod!




GENIJE

Šta da radim?


ŽANA

Ne zezam se. Rekla sam da legneš na pod. Licem prema dolje,ruke iza leđa. I nemoj da ponavljam! Nema više zajebancije. Sad ću ja tebe da karam, al' u glavu!


GENIJE

/ namršten pođe prema njoj. Ona iza leđa izvuče crnu kutijici iz koje svetluca crvena lampica. On ustuknu i preblijedi./

Ti si luda...S tim se žene ne igraju. Opasno je Žana. Ubićeš i sebe i mene. Ostaće nam ona mala siroče, osvijesti se, dok si na vrijeme.  Igrali smo se dosta. Evo sad ćemo fino da pričamo. Obećavam ti! Žana?


ŽANA

Đe smo stali... Šta je? Ukočio si se? Smišljam ja ovo već dugo... Sve sam proračunala, a ovo... / cokće/  opet si zaboravan... sve si me ti naučio. Koliko smo se puta igrali s knižicama o eksplozivima...Ja prevodila... Stručno lice, nastavnica engleskog, čoče!...Koliko sam samo čaura i baruta prepakovala / imitira ga/ '' Oprezno, vlaga je smrt za municiju!''...
/ okrene se i vikne/... Na pod! Kad kažem!


GENIJE

P'o grada ćeš dić' u zrak! Jadan ja, što mi se od žene učinje? Da nijesi s vradžbinama imala konat? To su mađije sto posto!


ŽANA

Ni jedne više!
/ Razoružan i blijed, po komandi Genije legne na trbuh. Ona mu znalački veže ruke konopom, zatim i noge. Provuče špagu jednu u drugu i on zauzme položaj kao na ražnju. Uzme detonator koji trepće crveno, non –stop i okači o luster)
Dosta je bilo tvoga:'' Ili ćeš biti moja il' te biti neće''...



GENIJE

/ smješka se/

Poslednji ti put govorim! Nisi obučena za ovu akciju. Ako si nešto pogrešno spojila, odosmo svi u pičku materinu! Što nijesi rekla da ti je ovo želja pa bi se igrali po tvojim regulama? Ovako možemo da izginemo!

/ Žana skače po njemu i ženski ga udara.  Puši i šišti. /


GENIJE

Pali me ovo znaš? Odveži me pa da se karamo?



ŽANA

/ Osorno./ Mrš!

GENIJE

Grrrr...mac... mac.. mačketino  divlja...nikad nisi bila tako vatrena?
Kako ti dobro stoji kad si ljuta. U...super ti je fora! I tijelo ti je nekako dobilo definiciju, a ne ono prije...pih...Stvarno mi se sviđaš!

/ Žana ga vuče, bori se sa njegovom i težinom i visinom. Uspravi ga na zid. Namjesti mu stolicu, preveže ga i zaveže za nju.On je  presrećan./


ŽANA

/ izvuče iz komode diktafon i stavi ga na sto/
Ajde ptico...pjevaj! Opusti se slobodno. Tek ti je sad jasno da je zbilja? Nisam ja –ti! Nisi me toliko prepravio.Usmeni dokument i zbogom, doviđenja, za uvijek. To je najnovije što sam naučila. Od tebe sam pokupila laprdanje, šuplje priče, velika obećanja i ludilo. Ti m, meni izjavu, ja tebi slobodu- pa da se ćeramo!


GENIJE

/ Zbunjen./
Odveži me, Žana, ovo ti  je greška...

/ Žana ga ostavi i ode u drugu sobu. Vrati se sa pet porculanskih lutkica. On vrisne./


Zajebavaš li se to Žana? Žana ostavi moje bebice! Da se slučajno nijesi usudila...njima ne smije dlaka sa glave da fali...za njih je prašina glibež...Žana?!
/ Vrisne i preblijedi. Žana ih poređa na sto, ispred njega. One sjede sa svojim čupavim kosama, uređenim trakama i sjajnim ukosnicama. Staklastog lica, nasmijanih obraza. Lutke koje sjede i kao da gledaju svoga gospodara/


ŽANA

Ajmo...Izjava!...Ja Ranko Milačić iz Risna od oca Đorđa i majke Draginje... i  tako... Da se ispričaš...


GENIJE

Jedi govna...


ŽANA

Lijepo...Šta, nećeš?
/ Uzme prvu lutku i svom snagom je udari u zid. Pukne joj lice. On zatvori oči. Žana sjedne za sto i okupi ih ispred sebe. Uzme četku. Češlja ih. Deklamuje./
Ja  Ranko Milačić... izjavljujem u punoj svijesti, moralno i materjalno da ću Anđelu Milačić, svoju kćerku, dati svojoj ženi na staranje...



GENIJE

/ Vikne/
Nikad! U životu, a ni u smrti... Gineš Žana. Sad si već pokojna, prešla si crtu...ovo ne opraštam...ne, bogami, ovoliko kaznenih poena? Mislim da te ni sex ne vadi iz bule...Žana e muerta!


ŽANA

/ Podigne glavu jedne od lutki, krcne joj vrat. Lutkina glava se klati. /

Što je sad nejasno? Razvodimo se... Pa sama ti riječ kaže... Razilaženje, dragi moj. Ja još noćas idem doma s Anđelom. Glupo je da se ovako iscrpljujemo, jel' da?!  Djete mora uz majku. Ko da je uči šta vrijedi u životu? Ko, ako neću ja? A i žensko je, šta će ti? Ti sebi kuronju napravi, ako možeš? Svakako joj se nisi mnogo obradovao. Iz tvojih ruku samo monster može da se ispili i da dobro prođe, ona je mala. Eto , slučajno sam je ja rodila!  Jel' me razumiješ?!





GENIJE

Možeš je ti noćas uzet', no ti je bolje s mirom...Pazi da ti se ne desi k'o svakoj koja ostavi muža, s predpostavkom da pretekneš! Djete ođe pripada ocu! Jer žena koja ostavi muža je kurva i gotovo. A kurve ne podižu djecu. Jel' ti sad jasno, jadna ne bila? Da te je majka tome na vrijeme naučila, ne bi nikad došla do ovoga. A sad, nana moja, odveži svog jedinog muža i da nastavimo po stavrom. Znaš i sama da sam lud za tobom!



/ Žana se razbjesni i baci ostatak lutkica u ćošak. Skoči sa stola, ode do šporeta po garež. Pjevuši i maže muža po licu. On se otima./



GENIJE

Ja Ranko,  prvi oficir palube, zaklinjem se ođe...
/ udara petom o pod, salutira /  i obećavam da ću sve učiniti da me moja draga žena voli do kraja njenoga života...


ŽANA

/ Urla i vitla onom mačetom iznad njegove glave. Istovremeno govore./
Ne volim te više...Ne volim...ne volim te...
/ neprestano ponavlja, dok on nastavlja./







GENIJE

/ za sebe/
Malo mi se otela  ...smiriću je ja...aha...Dobra je to i majka i domaćica... dobra.. a i iz dobre kuće, / zajedljivo/ ...'ercegovačke...

/ Pljune. Ljut je. Ironično i gotovo histerično deklamuje. /
A mati ti je jedna fina gospođa, furešta, lacmansko govance, no je sreća da si na oca  povukla...dobrotu, jes' vala dobri i pošteni Mako Đonović, šjor inženjer... Ne valja mu što mu žena u kući drži slovo, e to mu lično zamijeram...
/ uhvati vazduh pa nastavi/
...E moja Krstina, đe mi dade 'vaku šćer da je volim, kuku mene kukavcu crnome u dom... iskopa mi kuću.



ŽANA

/ ponavlja/ Ne volim te...Ne volim...ne...ne...Ne...više...ne više...

/ Žana divlja, on viče. Dovuče ranac i uzme harpun. On I dalje jedno isto u krug ponavlja kao papagaj. Žana uzme podvodnu pušku u ruke, on ućuta. Ona opali iznad njegove glave. Tup udarac. Harpun se zabije tik iznad njegove glave/
Prekini dušmane!


GENIJE

Prekinuo sam, al' ću ti za ovo stvarno jebati mater... Tupiš mi harpun ludačo...




ŽANA

A  sad gledaj, pametnjakoviću: ''Plan B''!!!


/ On ostane širom otvorenih očiju. Mlada žena se savije i dohvati čaršav, četiri eksera i čekić. Čaršav zakuca pored njega na zid. Uzme crveni marker i napiše: Plan B ./


Broj jedan: Uništiti Lin, Lu, Liu, Tai i Cin.
/ Klimne  glavom na lutke/
Broj dva: Ubiti diskove...


GENIJE

U strašna si riba. Malo si pala s kilažom, opuštila si se... Znam ja koji je tvoj bol. Ljubomora! Ne vrijedi ti ništa kad si taka štriga. I guzica ti je spuštena, pljosnata...Ti si jade iskompleksirana i to su tvoje muke! Pušti me ženska glavo, pa da se izmirimo ko ljudi i gotova rabota...A?

/ Žana sjede na kuhinjskom stolu podvijenih nogu, smješka se. Lista diskove, pušta Bahove fuge, muzika je nosi./


ŽANA

''Pritenders''...''Deep Parple''. Clepton.../ pauza/



GENIJE

Ti si mrtva Žana...


ŽANA

/ Perorezom para disk po disk. Baca ih na onu gomilu gdje su polupane porcelanske mezimice. On se otima. Ne vjeruje. Ona nastavlja...

./ Ubijam ih dragi moj. Ovako si ti mene... Šest godina...Evo ovako...
/ reže./
Parao, bore mi pravio...šljive, i žute i zelene i plave. Bubreg mi šeta od tebe! Svu si me oštetio, svaki osjećej za lijepo ubio u meni. Prebio mi dušu, ispraznio, slupo me u paramparčad...Da me niko nikad ne sastavi u cijelo! Oštećena roba! Tebe treba u tamnicu- tamničarima...


GENIJE

/ veselo/
Mi se tek sad razumijemo. Ovo te uzbuđuje? Što ne kažeš?Udari me malena! Pušti mi krv! Ja sam samo tvoj dasa! Hoću bol! Hoću da me zaboli!

ŽANA

''Aerosmit''... ''Cepelin''..


GENIJE

Lutka  si ti moja. Znam ja..Zna tvoj Geno sve. Što se ne raspuštimo, pa vruća kupka? Prećerala si, koke? Jesi časti mi!


ŽANA

''Stonsi'', kompilacija...





GENIJE

I ona mala valja sjutra doma doć'. Moramo se rastrijeznit! A ako kumara svrati? Ajde kokice moja, budi dobra. Vala si me ubijedila da se nijesi ni očešala o muško u ovih devet mjeseca. Eto nećemo nikakvu istragu činjet'. Samo da se s anđelima noćas dovedemo do jutra, jer si zastranila, nana moja.


ŽANA

''Rod Stjuart''...


GENIJE

/ pomirljivo /

Baš si dijete. Znaš da me boli briga za te glupe diskove. Ubijaj ih cijelu noć ako hoćeš, aj'mo ležat, dok se još veći kastig nije učinio...Rješeno je sve...Evo kunem ti se u malu da se neću svetit'. Anđele mi...Čuješ li, koke?


ŽANA

'' Guslarska noć- popa Mila Jovovića''...



GENIJE
/ tiho/

Malena? Ne vrijedi ti malena...Poslušaj me...Pametniji sam od tebe, jači. Sve sam ja...Spusti loptu, nema smisla. Dokazala si brate mili da sam se zajeb'o, Jebi ga sumnj'o sam u tebe. A ti u mene ne bi ? Razgovaraj sa mnom! Čuješ li me zaboga?

ŽANA

/ sasvim za sebe/
''Human Leage''...


GENIJE

/ još pomirljivije/
A da si ti bila đe sam ja, i da su tebe rekli da ti se žena kreše sa malim od kužine s Dabinovića?...Reči! Žene mu teškom mukom odolijevaju. Ima bar u jednoj od tih priča istine. A vidim i sam, niesam lud! Faca je, dobro se nosi, sav je firmiran. Dobro auto vozi, vazda novi telefon... mirisan! Zgodan je mali Garo?...
/ smješka se/ I mlad,  jebi ga Žana!!
/ povisi ton /
Razgovaraj!


ŽANA

/ piše perorezom po sledećem disku, a predhodni baci u ćošak sa ostalima/
Blonde...



GENIJE

/  vidno potrešen./

Ti nisi glupača, a  vrlo se glupavo ponašaš! I da znaš da ja nisam pička pa ovako cvilim, meni je najteže. Težak je taj 'leb, da mu majku jebem! Valja me more, ne vidim ni noći ni dana...Smrdljive gvardije, šes' sati radim šes' spavam...Na dugme i u wc idem...Robotika, komande, izvještaji, raport...Navike sam spakovao u kalendar,a razgovaram s diktafonom... Buđavim u glavi, odumire mi svijet, jer mi se sve radnje odvijaju u potonjem dijelu, maloga mozga...Nagone sam pretvorio u čudovišta! I što ti sad glumiš?
/viče/
Odgovori!  Zahtijevam odgovor! Jesi li ljubavila s Garom, ili nijesi? Evo sad te pitam! Čuješ li me?


ŽANA

/metalnim glasom/
Crvu jedan...mali...



GENIJE

/ počne da pjeni/
Kome ja pričam? S kim se svađam? Odgovaraj na pitanje? To što sam vezan, znaš i sama da nema veze ja moram znati istinu. To mi pjaca priča, razumiješ li ti to, ženska glavo? Taj mali je opasan. Dosta je taj žena ''rasčinio'' svojim kurvanjskim stavom. Vjerujem ja tebi, no me moraš, zaista, ti u to uvjerit'! Razumiješ?


ŽANA

/ smije se/
Ti si  bijedni crv. Koji gmiže i liže svoj trag. Tebe ću ja ugnječiti kao malu gnjidicu.


/ Stavi nokte s palčeva jedan preko drugoga i pucne/ Grickaš i sisaš krv... Čudno, kotiš se slabo, skoro pa nikako. Vidiš to ti je deformacija. Šteta što si živ. Ti si.../ zamisli se/ Štetočina. ŠŠŠŠŠ  ...Štetočina.
/ šišti i ponavlja mu to isto u lice. On gleda, ne vjeruje./





GENIJE

/ izbezumljeno /
Ti si bila s njim?  Žana? Reci mi! Moram znati, na čemu sam. Budim se sa vas dvoje u krevetu. Opsjednut sam. Svako veče isto…drpanje, pipkanje, ludilo…tepaš mu… Reci istinu, poštedi me…priznaj…




ŽANA

/ istim tonom/
Tako si mali i jadan, bijedan...Svima se rugaš a ono što tebi fali, to zaboravljaš! Invalidu!.../ tiho/
Mali, malecni, ovolicki.
/ pokazuje prstima veličinu/



GENIJE

Nije mi mali...Kučko...S kojim pravom? Nisam ja kompleksaš, pa da me sjebeš taktikom: mali ti je i slabo me krešeš!


ŽANA

/ Polako kukom napravi pokret naprijed - nazad. Imitira ga./

Jesi li sretna? Koliki mi je? A? Jesam li najbolji na svijet?...Sviđa ti se?...
/dahće i još tiše izgovara/


GENIJE
Prekini kujo.



ŽANA

/ nastavi imitaciju, potpuno uživljena./
Volim te Žana...Nikad me ne smiješ prevarit'. Moram biti grub, jebiga, toliko te volim - jer si krhka, srno moja...

/ Suza joj kane jer je prešla granicu. I dalje mrda kukovima naprijed – nazad. Na licu grč. Ruka joj je na kuku.  Nastavlja glasno da dahće./



GENIJE

Voliš kad te ..., kučko nezasita...Prestani! Nije tako, ti uživaš...lažeš sebe...sebe...


/ Žana se osvijesti na tren.  Uzme marker u ruku i zapiše. Sad već mirnija./

ŽANA

Pod tri! Ukinuti radni odnos.

/ On se smije ohrabren da je mukama kraj jer mu već ovo izgleda nemoguće. Ona ode i vrati se s laptop-om. Namjesti se u pozu daktilografa i kuca. Pritom izvadi iz natkasne rokovnik iz koga čita dotični tekst./



GENIJE

Gluplja si nego što sam mislio. Na nos će ti izać'... Ja ti se kunem. Utrobice ću ti pojest'. Zajebala si me onim detonatorom.Toliki eksploziv u kući, da ne držim pod ključ, pička mi materina. Ženi vjerovat', to je zlotvor broj jedan u životu. E moj Genije budalo jedna!



ŽANA

/ piše i čita na glas. Ne obazire se na njega/

Poštovani gospodine Lang, poštujući naš ugovor o poslovanju, javljam Vam se u terminu u kom mi je moguće raskinuti ugovor i bez agenta kompanije, pa ću to ovim putem i učiniti.



GENIJE

/ prekida je/
Ti si budala!


ŽANA

/ nastavlja/
Bilo mi je neobično zadovoljstvo sarađivati sa tako uspješnom kompanijom kao što je ''Shipp in'', a razlog mog otkaza u pisanoj formi je lične prirode.


GENIJE

/ cinično/
Možeš guzicu obrisat' s tom kartom, znaš?


ŽANA

/ nastavlja/
Unaprijed se zahvaljujem na saradnji i razumjevanju.
Prvi Oficir Plaube Ranko Milačić, Risan, Crna Gora.




GENIJE

Jebi se! Ne možeš ti mene zajebati!  Alo, ej! Znaš li ti ko sam ja? Zaboravila si, čini mi se. Tebi treba pridavati svako malo po jednu dobru turu batina. Vidiš kako ti je loše. Nijesi pod mojoj kontrolom i pogledaj? / cokće/




ŽANA

/ ne čuje ga/
A sad dame i gospodo, English verzija, pakovanje na fajl i ode pisamce elektronskom poštom...baj-baj...

/ Genije skakuće sa stolicom. Jako je uznemiren. Gubi strpljenje. Ona hladno tipka po tastaturi. Završi pismo i čita. /
Dear mister Lang...


GENIJE

Ako ih stvarno pošalješ i ti gubiš hljeb.


ŽANA

Mi odlazimo. A ti cvili. Šta drugo?



GENIJE

/ zaprepašćeno/
O čemu se radi Žana?




ŽANA

/ Potpuno smireno. Ispod tepiha izvlači kovertu i lista papire. Pokazuje ih njemu iz daljine./
Sutra u 07.30 Dvije karte. Anđela i ja. Tivat- Beograd.


GENIJE

Nemaš ti ta muda...ma okle? Što će ti pasoš?


ŽANA

/ pokaže mu ostatak. /
Potom, Beograd- Čikago. Jebi se kretenu... Radila sam  na tome. Sve se uklapa, nemam prazan hod, ni jatake, niko ne zna, ni moji, ni tvoji, niko. Znam  tebe, ''njušnuo'' bi me, znao bi...


GENIJE

A što ne pobježe dok sam bio na brod, majke ti? Kad si tako spretna.


ŽANA

Na žalost, papiri su tek jutros stigli, viziranje se čeka...Uostalom, kad se jednom za uvijek ostavlja takav frajer, k'o ti, onda to zahtijeva ''perfekt plan''! Dopisivaćemo se, ne brini...
/ iskezi mu se u lice/


GENIJE

Poslaću te ja na on'i svijet! To će ti bit' i Amerika i Čikago! Ja ti se kunem!


ŽANA

/ nastavlja. Uzme marker i napisa sledeće:/
Pod četri: Princeza Teuta u smeće.


GENIJE

/ Vrišti/



ŽANA

A to te vrijeđa? Jao, pa to je divno. Baš se radujem. Jeli moguće da sam iz tebe izvukla emociju. Ovo je za mene nagrada. Hvala ti! Tvoji talenti su neiscrpni. Taman pomislim da je to sve, a ono se pojavi neki drugi Ranko! Zasjeni me, kao bezbroj puta do sada pa me svojom monstruoznom ljubavlju obori s nogu.



/ Stavi zelenu čoju, vrlo teatralno iznese činije od keramike, dijelove vrčeva, keramičke minijature i par oslikanih tanjira. Rasporedi ih po stolu jako pažljivo. On plače, odistinski za umjetnininama koje razumije samo onaj ko ima vrlo velike veze sa arheologijom, ili je pasionirani lovac na morska blaga. Slika ''plijena'' je vrlo impozantna. On je pred slomom živaca, a ona kao sveštenik nad odrom. Sklopi ruke kao da se moli. ''Keramička liturgija''./
Izvini, civilizacijo moja! Voljela sam te kao svoje dijete. Prala od soli i čuvala u flanelskim krpama, krila od inspektora, policije, lažnih doktora nauka i ostalih lešinara koji posjećuju naš dom. Nekad sam ti se noću molila, onako jadna i modra od batina i silnih uvreda ovog mog kućnog đelata...Nadala se u Antičke duhove i njihovu milost! Došao je čas da te žrtvujem u slavu osvete i mira u kući!


/ Genije glasno plače./



ŽANA

/ nastavlja posvećeno /
Izvršavam čin poništenja svih predmeta, najdraže mi  princeze Teute. Putuj i ne zamjeri. Slava im i hvala!


GENIJE

Ovo nije istina...ovo nije istina...ovo nije istina...


/ Žana zatvorenih očiju i u molitvi  napravi malu pauzu. Ode do kuhinje uzme čekić za tučenje mesa i raspali svom snagom po predmetima koji  leže na čoji kao na dnu nekog zelenog mora. On je već staklenog pogleda. Lete komadići keramike svuda po sobi, po njemu, svuda. Ne ostade gotovo ništa u komadu. Ona skupi čoju i polomljene predmete, pa ih baci u onaj isti ćošak, gdje i ostale reciklovane stvari./


ŽANA

/ uzme marker pa stane pred čaršav./
Pod pet: Fucking a live...

/ Genije pocupkuje na stoliici, gleda u detonator koji trepće. Žana priguši svijetlo i promjeni disk. Sad poče francuska dahtalica (''Je eam mon amour'' ili Pjaf) On se od silnog truckanja i poskakivanja na stolici razlabavi od konopa koji mu vezuju članke na rukama. Na pola puta do slobode. Ona sjedne na sto i mazno odveže martinku./

Skidaj se...


GENIJE

Jedi govna.



ŽANA

/ Gleda njemu iznad glave. Svlači se, mrmlja i  mjauče.  Kamuflažni kombinezon padne. Legne  na stomak. Ostane u ženskim, boksericama i potkošulji, dodiruje se po bedrima. Stavi ruku na slabinu./

Evo tu me malo probada...aha...Jeste, tupi bol... / mazi se/
Pa onda znate taj bolmi se spusti niz guzu, jeste ovuda, aha...Siđe mi niz zadnju stranu noge i ode zamislite u petu. A onako me stalno pomalo pecka...jeste, upravo tako...i onda se...



GENIJE

Jao pa tebe kara onaj maser! Znao sam! Crne slutnje moje, a ove bitange mi dojaviše na kontra ponat...Jebaću im majku!...Nagrdiću vas sve na gomilu, I tebe, i njega, i Gara i cijelu  lajavu pjacu rišnjansku!
I vidiš li sad da si kurva? Brzo si se obučila, časti mi... Kuku meni... Drugi da mi jebe, ženu? Ne, ne! I  nijesi se meni tako mazila, zavodila, uvijala se...nikad, ali nikad! Što to činiš?


/ Nagne se prema njegovom licu,  obkorači ga i ponudi mu tijelo. /


ŽANA

Liži me ljubavi...

GENIJE

Žana, reci mi da me voliš, ne ludi me više! Išampijala si me skroz. Jel' ovo igra? Ne razumijem? Dugo sam bez tebe, muti mi se...ljubomoran sam koke moja. Neću te više nikada udariti, samo mi reci da me voliš!


/ Žana se primakne stolu, mazno uz taktove muzike. Okrenu mu leđa i lagano odigra na par taktova. Genije skakuće sa stolicom, pjeni i oblizuje se. /


GENIJE

Lud, za tobom lud...Dođi mačka mala...


/ Žana se mazi rukama po dupetu ./


ŽANA

Ajmo... Kauboj!...Iha!...


GENIJE

Ždrebice moja...Tako je! To je moja žena!


/ Ona se premjesti na drugi kraj stola i okrene mu leđima. Počne razgovor s zamišljenim sagovornikom./


ŽANA

Željna sam te...


/ Podigne noge i sjedne na sto. Legne na njega, zatvori oči i nastavi sa erotikom. Izvija se, dahće i šapće mu na uvo./


Uzmi me manijače...Skameni me ...Namjesti se uz mene...Ti to možeš...Prepusti mi se, dodirni, osjeti me... Umrtvi me od strasti...


/ Genije koristi svoju prednost u toku njenog performansa. Poslednja
prepreka i poslednji kanap razveza.  Ona moćno nastavi svoj spektakl. Vidje ga odvezanog koji kao panter skoči i dohvati crnu kutijicu koja crveno pulsira- magic detonator. Ona vrišti. Što od straha, što od bijesa. On je ščepa za grkljan, nasmješi se i okrenu od sebe. Jednom rukom je drži za kosu a drugom otkopčava farmerke. Navuče ženu na kukove i arlaukne. Nakon par sekundi rvanja gurnu ga od sebe. On je ščepa za ramena i odigne od poda. /



GENIJE

Umiri se malo...


ŽANA

/ smije se/
Opet ništa...mrtav...a?


GENIJE

Šta te boli kurac? Proradila je pumpica, ne brini se...Samo mi ne kontriraj...Svaki drugi muškarac bi te umlatio...Razumiješ?


ŽANA

Nit cvili, nit vili!


GENIJE

Opravljen je! Da znaš da jeste! Ne vjeruješ?


ŽANA

Zanimljivo. Takav manijak, pa da zataji s ženom.../ ironično/ voljenom? Sado-mazo je tvoja opsesija, pobogu. Koga lažeš, mene?
'Ajde sad, 'ajde...
/ navaljuje na njega svojim tijelom/ Siluj me! Pa to je život! Malo će me boljeti, pa ništa, ko s batinama. Navikla sam. 'Ajde!

/Genije joj opali šamar./


GENIJE

Ništa ti nisi shvatila. Ja te volim ženska glavo. Jebala si mi majku...Hladna si, hladna su ti pisma...


ŽANA

To je zato što si mi mozak isprao, na 'ladnu vodu, na centrifugu...Ubijao si me godinama po malo, nema više...ničega...Zato sam hladna...


GENIJE

Lažeš! Pogledaj me u oči i reci mi da ti je dovoljno tri jebačine u godini dana.../ vrišti/ To normalna žena poželi za nedjelju dana! Ne možeš ti mimo ljude, Žana! Prestani da lažeš i sebe i mene!



ŽANA

Boli me dupe za sex majmune jedan bolesni, ostavi me više na miru!...Buka mi je u glavi! Samo o tome pričaš i brineš! Hoću normalno da živim...



GENIJE

Da al' s kurcem!...


ŽANA

Ne treba mi ni tvoj, ni čiji drugi...Zgadio si mi i pomisao na te stvari...Kako ti to nije jasno...Tri godine se ja borim, da te uvjerim da nemam nikoga sa strane...


GENIJE

Hoćeš da kažeš da sam ja kriv?



ŽANA

Šta vrijedi kad ti u glavi čuči magare. Nema tableta za tu boljku...


GENIJE

Jedi govna...Plaćam i psihijatre, i kurve...to mora postepeno!



ŽANA

Nemam ja Ranko više džigerice za ovo...Naravno da ne mogu da te volim kad sam svaki dan na skeneru, što od tvoje familije što od sebe same...Stalno se preispitujem: kako sam koga pogledala? Jesam li mu ne daj bože kakav ''signal'' dala? Evo se oblačim kao časna sestra. Zapatana do grla i do članaka. Škola... kuća, mala, tvoji...


GENIJE

Evo ti ispade žrtva, časti mi...


ŽANA

Ubio si nadu da će biti bolje...Ne vrijedi...Nikad više...Moraš me pustiti da odem...Ti i onako živiš u svojim ludilima, sam si sebi dovoljan. Osvijesti se, pobogu.



GENIJE

To je sve od pada...Svi su potvrdili, da moram isto onako da se ustravim i sve će doć' na svoje.



ŽANA

Ovako ćemo se izubijat na mrtvo...Pusti me da bar jedno živi normalno...Misli na dijete. Mala je da bude siroče...bez majke...Nastaviš li, mrtva sam...kad ti kažem...


GENIJE

Tebi ću kuglu da vežem za nogu, a ne da te puštim!


ŽANA

Utopio si nas s tim tvojim brodolomom. Godine prođoše...ej! Trauma pa trauma...I drugi su doživjeli stres, pa ne sakate ukućane...U pamet se dozovi. Dosta je samosažaljenja...Sve si nas postrojio, zbog svoje frke...Imamo i mi prava da dišemo...


GENIJE

Potencija...Potencija. Potencija - Impotencija. Neće pumpa da ga digne. Kako da se opet ustravim? Kako? To su teorije. Lupetaju doktori, uzimaju pare. Sve je to goli interes. Razumiješ?


ŽANA

Ali nisam ti ja kriva, pusti mene...


GENIJE

Kuda? Ti si moja, zauvijek i navjek. Moj život bez tebe je čista izmišljotina. Ako me napustiš, napustiću sam sebe. Odjavna špica. Gotovo.


ŽANA

Ubij me, bolje je, ovo nije život. A sve sam probala, sve.


GENIJE

Skupi noge kad ti se govori!



ŽANA

Nemoj samo da boli, grijeh ti je...


/ Uzme onaj isti kanap kojim je bio vezan i poveže joj noge u najmrtviji čvor na svijetu. Ona padne./


GENIJE

Ulazi u kamin!
/ vikne na nju/

Očišćen. K'o da sam znao! Uvlači se u njega...i da si mirna...treba mi rešetka! Šta se čudiš? Za svaku kuću vrata po mjeri! Razumiješ?

/ On izađe iz kuće a Žana se dovuče do telefona. /



ŽANA

Nisam uspijela...Da sve sam uradila...Prepao se par puta, al' nije ustravljen...Jadna ti sam, opet ništa...Dobro...Zatvoriće me u kamin Ne znam... Traži čime će ga zatvoriti...Znam da je lud...Idem do kraja...

/ On upadne uz stravičnu buku i zveket čelične rešetke i lanaca. Ona se povlači po podu, koprca.  On je povuče za kosu, gurnu je nogom u kamin, pa uzme telefon./


GENIJE

Da vidimo koga si to molim te lijepo imala zvati, baš sada: Ljubavnika? Muriju? Vatrogasce? Staroga?...
/ bira na redial/
Halo...Mama, o'kle ti? Kako šta radim? Roštiljam Žanu, eto...Naravno da nisam normalan...Ajde poslaću ti parče...Ćao...
/ Žani/
Opet s Draginjom mutiš. Nijeste li najebale prošle godine zbog Jole Milunove s Vilusa? A?...
/ uzme pasoš i ostale dokumente sa komode/ Ovo je falš? Đe su pravi papiri? Šta ti sad ovo znači? Znači sve je prevara?
/ udara stolicom po kaminu /
Vradžbine, olova, sranja...Koliko li sam se mrtvačkih voda napio, kukavac crni!...Dlaka, jada, noktiju...U prahu, u čorbi u palačincima...Jebem li vam mamicu vašu!...Kako se kod svog ostalog svijeta snaha i svekrva svađaju, a kod mene sve u kontru...Vazda mimo svijeta...Šta ste vračale?...Govori,kad pitam?!


ŽANA

Za zdravlje, života mi tvoga. Ako ovo rade ljudi, a da su zdravi...onda ti svaka čast. Bolesno je, pogledaj, Ženu u lance! Sramota!


GENIJE

Mrš u kuću...


ŽANA

Ne zaključavaj me. Zaboravićeš me Ranko! Gubiš se...Nije ti dobro...



GENIJE

/ ne gleda je, više pobjednički, onako za sebe/
Stvarno sam genije!


/ Žana se sklupča . On zakatanči rešetku i stavi ključ u džep. Ona se ljulja i uz uspavanku cvili. On podigne dvosed, pa odmakne komodu, staklenu vitrinu, digne tepih. /


GENIJE

Bruka. Niđe eksploziva...jebote...Kako si me zajebala...Svaka čast...O napreduješ... zadovoljan sam...! / prevrnu sto/
Da čujem sad...Đe se putuje sjutra? A? Što je sad? Ništa, jel? Sad ćeš da mi cmizdriš?
Jebala si me u glavu, dvije ure, a niđe munje! Pa ti si genije jebo te bog! Ja tebe treba za strategiju i logistiku da konsultujem a ne one majmune...A ti? Đe si ti sebe dovela? U cirkus! Žao mi te, majke mi...


ŽANA

Ja sam Anđelina majka...Ja sam njena mamica...



GENIJE

Ti si kurac moj! Jel' to jasno! Ti nemaš ni ime, ni prezime, ni šćer, ništa ti više nemaš. Što je bilo bilo je. Sad sve ide pod surove sankcije. Nema ti mrdanja, razumiješ?


ŽANA

Mala moja curica...mala, ...Anđela moja...
/ plače/

GENIJE

Malo smo melodramatični. Sad ću da ti osveštam kuću.

/ Otšepa do kuhinje koja je u produžetku prostorije, nasu kantu vode i dodje do ''Žanine kuće''. Pljusnu je vodom./


GENIJE

/ pjeva/
Gospodi pomiluj, gospodi pomiluj, gospodi pomiluj...

Sve ću  ja vas u aps! Vaške jedne male...I ove jebene lutke
/ lupa ih nogama/
To su moji orgazmi, moji trofeji polovični...Azija...Nema mi pomoći...nema...Nemam straha ni od koga...Ni vode se ne stravim, ništa...Znači sve u kavez: i ženu i majku...da, da, Drage moja nećeš mi sprdnju činjet veću nego žalost...I doktore, jebene psihoterapeute...budalčine šuplje...I kumaru, On da mi se pravi fin...''ne šekiraj se Geno, to su profesionalke''...Pa kurve, naravno, neznalice...i mrtve...kapetana i gazdu Grka, Banja...Sve na gomilu i pod ključ...Ko da mi plati ovu moju muku? Ko da sabere patnju za muškošću...Za dizalicom? Za moći? Mamicu vam jebem dušebrižničku...Puče mi mozak...Vrti mi se.../ ječi /...
Voda...Banjo, đe si brate moj...Idi u štivu, zovi kapa...Izginusmo ljudi...Prokleti da su...na kakvoj truležini plovimo...dodaj mi ruku, Banjo...ne plaši se ja ću te izvuć, druže...Ovo je nemoguće...Voda ljudi...ne paničite, bje'šte na most...
/ unezvjeren gleda bijelo/
Hladno mi je...ruke mrznu, ja ne volim vlagu, kosti mi trnu od ovoga leda...tmuša...Banjo.../ viče/ Dolazim!...vrata...drži se...Jeste mama...bio sam dobar... Sve sam znao, i srpski i engleski... Neću dugo ne brini mama...Dobro je meni...Proći će...aha...Jak je vjetar s rive...Glava...boli me glava...to je od vlage...vode...Žana ne vidim te ljubavi...nema ni Gara, ni masera..nikoga...Zašto nikoga nema?...Zašto je ovako hladno?...Sam sam. Neću da sam sam...nana moja...Tata ne idi na tu bandu, ovamo su svi tajo...daj mi ruku, vidiš li me tata?

/ Žana plače/

ŽANA

Ljubavi otključaj me...Nije ti dobro. Šetaćemo ljubavi...proći će...samo mi vrata otvori...Čuješ li me Ranko? Gubiš se...Ranko!


/ Genije provuče ruke u kamin i stegne je oko vrata./


GENIJE

Moraš da mreš, ljubavi! Malo je hladno, al nema veze. Bićemo stalno zajedno. Znaš? Žana voliš li me? Nema više briga, nana moja. Nije mi stalo voliš li me! Važno je da budemo zajedno. Kao nekada. Bez ljubomore, bez vike, bez batina. Mir i tišina, kako priliči.
/ Žana ne dolazi do daha. Već krklja. Bori se./


GENIJE

Ovo je strast! Ovo je potencija. Razumiješ?


/ Na tren stane, pa se trgnu. Osvijesti se./


/Pauza/

Žana šta radiš u kaminu? Šta se ovo dešava?


/ Ona kašlje. On je otvara./


ŽANA

Uspijela sam! Uspijela sam ljubavi moja!


GENIJE

Mila moja, / ljubi je/ Ništa mi nije jasno. Jesam li ja lud?


ŽANA

Savršeno si normalan. Ustavio si se! Napokon...Ranko... Skoro da sam poluđela, već si pričao s mrtvima. Vidiš da je Joke Milunova bila u pravu!


GENIJE

Kakva Joke?


ŽANA

Ćuti, nema veze. Zagrli me ljubavi jedina.


GENIJE

Jao pa ja sam te...
/ dodirne je po kosi , plače./
Jesam li...o bože, što me bog ne uzme, da Vas sve skupa više ne mučim?


ŽANA

Ne govori... budalice jedna...Ne troši se više...
/ ljubi ga i drži u naručju/


GENIJE

Opasan po život! Vidi...  treba me u lance bačit i završena rabota..Može li mi se ombrat pa da otmem brod? Nije to zajebancija Žana moja, mila...Viđi ovu sprdnju...Ne valja mi brate ništa ovaj život...


ŽANA

To je sve od strave...Prošlo je...Na brod ne ideš...dok te ne oporavim nećeš mrdnut iz doma...Ja bi se za tebe na vrh svijeta ispela...Vidiš
/ pokaže na preponu/
Pogledaj...osjećaš li...





GENIJE

Radi...Dizalica!...Radi Žana!...Nisam više...invalid...moćićemo!...Kako? Ovo je san! ..Moćna moja žena...Šta te je jada ubilo? Uspijeli smo...Radi!...Radi?...Razumiješ?


ŽANA

/ imitira ga/
Razumijem!

/ Ranko je privuče uz sebe i strasno se poče ljubiti po vratu, grudima, rukama, svuda. Ona cijepa sa sebe odjeću, on joj zdušno pomaže. Podivljali od strasti spojiše se uz uzdahe i ljubavne jecaje. Silinom želje koja je ostala netaknuta toliko vremena, dvoje ljudi je bjesnilo i pomjeralo namještaj oko sebe. Trajalo je njihovo ljubavno ludilo dovoljno da ih obori i umiri kao zadovoljne zvijeri. Dišu glasno i ljube se. /


GENIJE

Koliko sam se puta htio ubiti, da ti je samo znati. Puno te volim, nana moja, valjda me je to oporavilo? Niko mi ono vrijeme ne može vratiti, sumnje, muku, uh ne daj bože nikome. Sve je prošlo kako treba, jel' me voliš? Reci mi Žana, brinem se?


ŽANA

Kako da te ne volim? Pušti se tog oficirskog propitivanja. Sav si u groznici, moraš se odmoriti...Zvaću doktor Sretena pa da vidimo  koju terapiju da baciš? Ne može se naglo...Ja sam tu ne boj se... Ajde bogati nisi mali. Korak po korak. Koliko si vremena tonuo,  toliko ti treba  na površinu da izađeš.




GENIJE

U pametnice moja. Sve ona zna. Dođi da te zagrlim. Znam ja dobro koliki sam idiot i jasno mi je, koliko si se  gorkijeh suza samnom nagutala. Samo me nemoj  ostaviti, samo to nemoj! Popraviću se! Razumiješ! I ljubomora će da se otrgne od mene. Mora. Osjećem da je utrnula, ne drži mi knedlu, ođe...
/ pokaže na vrat/ Ništa mi nije...Pogledaj! Ona je kriva za zlo koje vlada samnom,/pauza/ kad me  glava zaboli i kad mi se sve zbrčka...


ŽANA

Dosta! Sad mene počinje glava da boli. Raskomoti se ođe, poslije ćemo odit gore. Vidiš li da smo se samljeli? Sad se ćuti i negovori  nijedne više!


GENIJE

/ namjesti se na dvosjed i leže/

Lijepa si časti mi. Nije zaludo ovolika histerija? Ko bi te puštio da je na mom mjestu? Jedino neka budala. I volim te kad se tako duriš, sad bi te svu izljubio...Dođi,  da te još malo držim uz sebe...


ŽANA

Evo ti tabletica i spavanje!


GENIJE

Lijepa moja žena...Lijepa....Lijepa...Najlješa na svijet...najljepša...Žana moja, nana draga...


/ Genije zaspa. Pauza. Žana uze telefon, okrenu broj i tiho prošaputa par riječi pa prekide vezu. Miluje ga po licu i tiho plače. Nakon par minuta uđe Draginja./


DRAGINJA

Jadna ti sam, što se učinje? Jel' živ?


ŽANA

Dobro je, uspijela sam, uspijela sam Draginja!

/ Zagrljene su i plaču./



DRAGINJA

Mala je u autu, dokumenti su u ručnoj torbi.../ jeca/ Biću ja uz njega Žana, ne brini se...Ako nijesam mogla muža izbavit na vrijeme vala ću za sina čudo učinjet', kunem ti se! Prijek je, što ćeš! Iztrpljela sam sto jada, od njega jadna ti sam! Drugčije će bit' kad mene vidi, no da je sam! Buđenje će ga izsvijestit'. Znam, neće biti lako. Što ćeš, mora se!


ŽANA

Strah me je da...


DRAGINJA

Ti moraš odit! Oporavila si ga i basta! Imaš i ti pravo da dišeš. Jedan je život kućo moja!


ŽANA
/ jeca i kroz zube govori/

Pisaću Vam...Javiću se, da znate kako nam je ...


DRAGINJA

To neću da čujem! Ni glas, ni pismo,...Da čuvam tajnu? Ne! Rastajemo se zauvijek, Žana moja...Čuvaj to dijete i da te sreća prati sine moj. Ajde osvijesti se, valja ti pred onu malu izać'.  Njegov krst je težak, tu mu samo bog može pomoć'! Bio je na vrijeme, molili smo ga kumili, plakali, jadili, a on svoje da isćera, pa svoje... Ne cvili, nijesi ti jadna no on! Zaludo si bila i jaka i pokorna. Sin mi je pa mu moram ruke dat',a nije zavrijedio, kakav je bio....uh, ne daj bože nikome! Umij se i izlazi...


ŽANA

Moram znati da ste dobro...da je on dobro...Kako ću?

/ Draginja je prekine, stavi joj ruku na usta i privuče sebi na grudi./


DRAGINJA

Popijte obje tablete za put...
/ Vadi kutiju iz đepa/ Da ne zaboraviš. I jedi bar dva puta dnevno, da ti se tamo svijet ne sprda...
/ Izvuče smotuljak  i stavi joj u džep/ ...Da ti se nađe...Ajde, kasno je...biće dobro, ne brini se...

/ Žana se vrati do Ranka pomilova ga po glavi i poljubi ovlaž u usne. Zagrli staricu, oprosti se snažnim stiskom i teškim uzdahom. Obrisa suze sa lica i napusti kuću Milačica./


Kraj.

 

 

 

 KNS/25.07.2010.
 

 

 KONTAKT INFO


 

Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
Hamdije Čemerlića 49
71000 Sarajevo
Bosna i Hercegovina
Telefon: 
+387 61 524 505
E-mail: Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript