Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo (KNS)

IV NOVOSARAJEVSKI KNJIŽEVNI SUSRETI – 2010

  Autorske aplikacije -7

  Katarina Fiamengo (Srbija)

Nenad Trajković (Srbija)

Igor Beno (BiH)

Danja Đokić (BiH)

Emina Jusufović (BiH)

 

Katarina Fiamengo (1984)

Beograd / Srbija

Rođena 10. marta 1984. u Kladovu. Živi u Beogradu. Završila X beogradsku gimnaziju, apsolvent skandinavistike.

Učestvovala na raznim literarnim takmičenjima i osvojila nagrade. Objavljivana u školskim i književnim časopisima (,,Ime'', ,,Svitak'', ,,Disovo proleće'', ,, Urbis''), kao i zbornicima (,,Garavi sokak'', ,,Jutro nad Ozrenom'', ,,Rudnička vrela'' itd).

Objavljena u knjizi ,,Galaksija Miljković'', posvećenoj Branku Miljkoviću (priredio Goran M. Despotović, objavljena 2001).

Sarađivala sa CSM-om 2005. godine, radovi su joj objavljeni u knjizi ,,Rcioadina'', koju je priredio Draško Miletić u saradnji sa CSM-om.

2007. izdala prvu samostalnu zbirku pesama (,,Profili'', KK ,,Branko Miljković'', Knjaževac).

2008. godine osvojila 1.mesto na Festivalu kulture mladih u Knjaževcu i na književnom festivalu u Plužinama (nagrada Spasoje Pajo Blagojević), koji joj je 2009. izdao drugu samostalnu zbirku poezije ,,Veče pre''.

2008, 2009. i 2010. je finalista Festivala poezije mladih u Vrbasu, pesme su joj štampane u časopisu ,,Trag''.

2009. je finalista ,,Ratkovićevih večeri poezije'' u Bijelom Polju.

Priče su joj objavljene u časopisu ,,Međaj’’ (pohvala na konkursu za najbolju savremenu pripovetku ,,Milutin Uskoković’’), WHFanzinu br.8 (2010) i zborniku najkraćih priča 2009. (,,Alma’’, Beograd).

Učestvovala na mnogim književnim večerima ,,Kluba 9''.  

Piše poeziju, haiku i priče.

MEDITERAN 2

Neki ljudi sakupljaju

razne morske vode

u plastičnim flašama

meni(srećom)

tako nešto nikad nije palo na pamet

danas bi me asociralo

na tugu,neprirodnost i kontrast.

Istina je da

moja mala kolekcija

obuhvata

neke stare priče

neke drage ljude

sećanja na ukus soli

fotografije

pisma

pesme.

Nedovoljno.

Sigurna sam da je Jadran

svaki put drugačiji.

Sigurna sam da još uvek

nisam dovoljno naučila o njemu.

I sigurna sam u mir

koji mi opsenarski potura

svaka pomisao na njega,

pomisao koja obuhvati

Belu kamenu kuću

Visoku zelenu kapiju

Vinovu lozu u dvorištu

Veliku terasu iznad sobe

Dedu i bevandu

Starog magarca

Plažu od oblutaka,

ispod stare crkve,

Šarene oleandere

Kulu sa satom na rivi

Hum iznad zaliva

Biševo preko vode,umesto horizonta

Modru špilju u njemu

Luku sa ribarskim brodićima

Maslinjak,sveže obnovljen

Nar i narandže i smokve i rogač

Mračni tavan

pun pletenih balona

I tamo dedinu travaricu

I vodu.....

I Sunce u vodi........

ŠETNJA

Tako je kada je noć

pijana i besna

(a ne opijena i euforična).

Tada su reči

gladne mesa

(a ne smisla).

Zalivaš korake

nusproduktima bola,

tešiš se saznanjem

da ipak ostavljaš tragove,

kakve-takve.

Ti si jedno zalutalo žarište

dok se postupno približava minus.

Svi slani potoci

vode i krvi

reinkarnirani su u tebi.

Oblak si nesvikao

na težnju ka nebu.

Valjda ti se zato

često čini da padaš.

RECIKLAŽA

Tamo napolju

se dešavaju grozne stvari

Ja ih ne želim za nas

Želim da se nahranimo

zrelim idejama,

a ne da pričamo kroz zube

Nevera je

sveopšte stanje uma

pravi smisao

prečišćene mašte

Lepljive ruke

u ustajaloj smesi vazduha

Ko će nas izvući napolje?

Vrišti neka stara bajalica,

traži me,

ali ekran je prazan

i bela je opet

ubila identitete.

POVETARAC

Ne znam da li je tužno

kada si star,

a prozor ti gleda na groblje.

Izdvojen od sveta,

moraš da prihvatiš

sopstveni svet.

Živiš u raju

koji se teško napušta,

smišljaš sitne pakosti

da bi se pomirio sa tim.

Zvona zvone,

popodnevna sahrana

gleda na more.

Neko je uspeo da ode.

PRISUSTVO

Nije ti još vreme.

Nije ni čudno

što nam je odsustvo

najbolje rešenje.

Znaš, blok se ipak menja.

Jučerašnja deca

danas su već spremna

za otimačinu,

sposobna su

da podnesu mržnju.

Smešno je kada

pomišljaš na starost,

a neki ljudi

teže da unište

svaki znak dečje naivnosti.

Glave su im visoko,

a noge u prevelikim cipelama.

Nemoj mnogo da se menjaš.

Ne znam koliko ću još puta

podneti da te upoznajem.

A nemam izbora,

zar ne?

 

Nenad Trajković (1982)

Vranje / Srbija

Reči na putu

Ovo nisu reči;
ovo nije jezik,
kojim se govori.
Samo pukotine
mističnog neznanstva
ispijene u vazduhu,
koji je namamio razigranu svest.
Ovde ležim
davno zaboravljen,
u pesmi koja
nestaje u izgovorenom vakumu.
Tamo,
odakle sam ponikao
niko ne mari za istinom;
ne poznaju laž.
Spoznanje je nešto sveto
- i čemu linijama
stavljati kraj?!

Kapija

Trenutak,
to je večnost
u bezvremenskom toku.
Na kapiji zarđala brava
i trag polomljenog ključa.
Čuvar je nestao
sa tupim zveketom metala.
Skapava svaka želja
i lagano gasi se nada.
Od bezbroj lepih momenata
odigranih u glavi sanjara;
jedan ne pamti se.
A svuda oko mene
u oronuloj ulici
izlizane fasade
čuje se po neki žagor
davno nestalih stanara.
Tamo, preko kapije,
odakle oči
ne sklanjaju pogled
sve živi i diše
i sa jednog prozora
blještavilo odbija se
i zaslepljuje me.
Dekolte razbuktali,
oči što se smeše
i polustidno naniže gledaju
i ruka što baca zavet
na vetru da leluja.
Kapija... polomljeni ključ...
lagani prasak u blatu...
Zastali su zbori nestalih stanara.
Gluv sam...

Prihvaćeni kontrast

Po  mesecu  graničniku
sustignuti dah milostinje
razvlači zarumenjene obraze.
Rađa  život večernja zvezda.
Raspuštena krila grabe vetar
i  probijaju zvuk slobode.
Razdragana kretnja
iluzornih shvatanja prisutnosti,
vuče  konac i raspreda
polunestalu bluzu.
I stena je odvaljena
u dužini  svoje jutarnje senke.
Golotinja,  

ko dolazak
i  najlepši susret na svetu.
Miris  blaženstva. Smiraj.....
Dok  rascvetani pupoljci
mekšaju  vodu.
Zaključane su reči -
svetinje za dušu,
al' davno je prestao prostor
u kome izgovoreno zrači.
I sve umire jutarnjim suncem;
kontrast je mračna strana
i sada se zna da vera

ne znači pripadnost.
Ipak se čeka večernja zvezda,
zato, nek sve ostane tajna.

Tražim te

Tražim te zarad cveta
ispijene rose
izgubljenih latica,
što krpe kožu.
Tražim te iz potaje
skrivenog vazduha,
neshvaćenog dodira
kamenim očima,
što lome zamrznuti
mlečni tok.
Tražim te iz pristojnosti
nedorečenih reči stvaranja,
iz prosutog kajanja,
uvređenih zrna peska,
kroz promenu vremena.
Tražim te iz opakih visova
zakrivljenih zvižduka,
odbeglog kiseonika
nestalih šuma;
zarad šuma nečujnog njima.
Tražim te iz vapijućeg glasa
neshvaćenih želja,
prostrujalih htenja,
vraćenih prozeva.
Tražim te u svakom okretu ose
u slobodnom padu,
nebitnom ronjenju
u vulkanskom izvoru.
Tražim te zbog sedišta
u autobusu usnulih
na putu rođenja
kroz frazu življena
zbog drugo
lice tvoje kose.
Tražim te zarad vremena..

 

Igor Beno ( 1980)

 

Čapljina / BiH

Igor Beno, rođen je 1980. u Čapljini gdje je završio osnovnu i srednju školu. U Mostaru je na Filozofskom fakultetu 2007. diplomirao na odsjeku Hrvatski jezik, književnost i filozofija. Radio je kao novinar Dnevnog lista. Dosada je svoje radove objavljivao u Albumu, Fanzinu WHF-a, Opomeni, zbornici sa Novosarajevskih književnih susreta, te na književnim web portalima. Član sam nevladine organizacije udruga mladih Čapljine "MAČ" i bavi se glazbom.

PRIČA S DONA

Bila je jesen. Na proplanku pokraj rijeke Don stajahu dvije osobe. Jedan imaše na sebi dug kaftan od jelenje kože, dok je drugi bio u običnom ovčjem kožuhu.

''Crkni Nikolaj'', viknu jelenko, isuče sablju i zaleti se ka ovčarku. ''Nataša je moja!''

''Ne bih baš rekao'', odvrati Nikolaj, iz njedara izvadi već spremljenu kuburu te saspe salvu po jelenku. Mrtvački krik zaori se iz usta ovog visokog i korpulentnog čovjeka i on se sruči mrtav po ledini, a mlazovi vrele i svježe krvi štrcahu mu iz njedara.

Na desnoj strani od Nikolaja zaigra pruće i pojaviše se vojnici koji ugledavši ovog mladića viknuše: ''Eno ga! Ovamo!''Ataman je mrtav!'', ''Prečasni Andrej pogibe''. No Nikolaj je lebdio iznad stvarnosti. Vječnost jednog sna, jedne i jedinstvene istine o našem životu, nastanak svemira u srcu života, snaga ljubavi, beskraj jednog trenutka istinske sreće, to je bila istina, objavljena i otkrivena njemu, čovjeku, na putu kroz vremenitost. I istina nije nikakav tuđi san, tuđi nazor, ni država ni religija, ni povijest ni hijerahija, ISTINA JE LJUBAV.

''Baćuška, Andrej, zašto?'', zagrlio je jedan od njih mrtvaca dok je drugi ustao i krenuo ka Nikolaju. Nikolaj je koračao čvrsto i uspravno. Ništa na njegovom držanju nije otkrivalo da se kaje ili da je možda preplašen. Znao je da je uradio ono što se moralo, a njegov duboki pogled i dalje se igrao vječne igre zagonetki s krošnjama topola.

Bilo je proljeće 1801. U Kašinjevu, malom seocetu uz Don, upravo je trajala kosidba. Kozaci su se mogli posvetiti svojim domaćim zadacima budući da je rat s Napoleonom stagnirao. Trava je nakon dosta vlažne zime zaista bila visoka.

Kosci su se dali na posao.

''Nema rata''

''Rat se tek sprema baćo!''

''Gdje li je taj Nikolaj? Uvijek se izvuče kad su poslovi.''

''A i ratnik nije neki. Čuo sam da je pomagao onim Osetima.''

''Izdajnik je on, upamti!''

''Kakav je kozak koji svira?''

On je to poslijepodne svoje misli stavljao na papir. Nije bio učen, al za istinsku dubinu ne treba nam škola, nego TO. Misli su izvirale iz TOGA, vječnog tajnog bića čiju je dubinu nazirao u svojoj duši.

Ljubavi moja. Otkako sam se rodio o tebi sanjam. Hvala Svevišnjem koji te je poslao meni. Naše duše su spojene i nitko ih ne može razdvojiti. Koliko sam puta u molitvama govorio Gospodu da te želim upoznati, nisam znao tada još tko si ti. Tako mi trebaš. Ako nam se putovi razdvoje, ja ću i onda imati samo tebe, tvoje velike i bistre oči bit će mi putokaz na mojim putima.

Gledao je sebe kroz dvije prizme. Prizmu življenja života u okvirima životne datosti i prizmu susreta s njom. Nemjerljivo. Kao da je stvarna njegova egzistencija bila samo ta ljubav a sve ostalo tek nekakve usputne stanice. Srce nije do kraja davao ni za obitelj ni prijatelje ni vjeru ni domovinu. Andrej mu je bio prijatelj al ga nije duboko doživljavao. Nikolaj je bio svjestan da mu ovaj zavidi i da je ljubomoran iako je uvijek s njim i od pomoći mu je koju ovaj i ne očekuje. No nije mogao pomisliti dokle ljubomora može ići. Andrej je ostao u selu kad je Nikolaj otišao na front i smišljao je plan da se domogne svetog grala čiju je vječnost njegov prijatelj upoznao, tog eliksira mudrosti, izvora postojanja i smisla za kojim su mnogi tragali a nije znao da su vječnost i prolaznost dvije nedodirljive stvari i prolaznim oružjem ne možeš uništiti ono vječno.

Aleksej i Grigorije (tako su mu se zvali pomagači) bili su profesionalci u svojim zadacima i nikad nisu pravili greške. Pod izlikom da ima posjetu, mladog Nikolaja udaljili su iz tabora i preciznim hicem ka srcu oborili ga na zemlju. Vratili su se u Kašinjev i atamana izvijestili da je izvršen zadatak.

                                                            * * *

Postoje ljudi koji žive malo drugačijim životom od ostalih i koji traže, što zbog osjećaja usamljenosti, što zbog nepravde društva i mjesta u kojem žive, osamu i žive po kojekakvim pećinama i brvnarama bogu iza leđa i koji imaju svoj vlastiti svijet, usklađen s meditacijom, mirom i tišinom, i koji u prirodi traže onu istinsku životnu mudrost. Ti ljudi često se od strane kolektivne svijesti proglašuju čudacima, vješcima i tome slično. Takva je bila i Dunja koja je blizu svoje šumske straćare opazila teško ranjena kozaka. Ona i Nikolaj imali su neke zajedničke poglede na društvo i život pa su se i razumjeli.

 Trećeg dana naš je junak došao svijesti i počeo se lagano oporavljati. Bio joj je duboko zahvalan i nije znao na koji način bi joj se odužio. Starica mu je pak kazala da ništa nije potrebno i da joj je najveća nagrada to što ga je izliječila.

Pade uskoro u ruke Tatarima. Njihov starješina, strog i sirov, ali čovjek koji je uslijed stalne hajdučije ipak očuvao neke crte plemenitosti i ljudskosti, ne dade da se zarobljenik pogubi već ga, prepoznavši u njemu dobra i pouzdana mladića, uze sebi za pomoćnika i barjaktara. Reče mu tada da će imati sve počasti koje idu uz to, no bude li pokušao pobjeći, čeka ga smrt. Nikolaj se teško mirio s novonastalom situacijom. Odlučio je pak, budući da je starješina bio dobar i darežljiv prema njemu, da ništa ne pokušava u pogledu bijega, uostalom – kozaci su ga pokušali ubiti, pa zašto se ne bi sada i on tukao protiv njih. Napokon neprijateljska vojska odnosila se prema njemu bolje nego njegova.

Tako Nikolaj počne provoditi jedan novi život. Dani i mjeseci su prolazili, bilo je sporadičnih puškaranja s kozacima, ali ništa što bi bilo značajno. U starješininoj obitelji uskoro je Nikolaj postao počasni član kuće, a starješina mu je nudio i svoju kćer za ženu.

Ipak Nikolaj nije mogao prestati misliti na Nju. Izvor sreće, tajnu mudrosti, Onu koja je izniknula iz njegove dječje vjere i Sna o životu. Zato je naporno radio sve kako bi se dokazao kao povjerljiv, da bi onda, kad mu se najmanje nadaju, iskoristio priliku i otišao. Nakon nešto manje od pola godine to je i učinio. Krenuo je iz tabora kao da tobože ide u izvidnicu, a zatim se uhvatio stepe i odmaglio.

U Kašinjevu je već odavno bila prihvaćena vijest o Nikolajevoj smrti. Andrej, koji se trudio da selom proturi vijest da pouzdano zna kako su Nikolaja ubili Tatari, odluči posjetiti starog mlinara. Prosidba je nastala. Natašu se ništa nije pitalo, no ona je odlučila, budući da je vjerovala pričama u smrti njenog ljubljenog, pokoriti se sudbini jer je, pošto je držala do svog oca, bila svjesna da će se izvrći ne baš dobrom glasu ostane li stara cura. Kako je pak Andrej bio najbolji prijatelj Nikolajev, smatrala je da bi se i njen dragi složio s njenom udajom za atamana. Šta je značila udaja Njoj? Ništa u smislu srca, već samo razumsko prihvaćanje odgovornosti koja slijedi. Nikad se i nije vidjela kao supruga, kao žena svog ljubljenog u beskrajnoj slobodi da, kao majka da, i to najbolja, al supruga, kako li ova riječ samo zarobljuje slobodnu misao ljubavi iz koje nastaje sveti život i svemir. Ljubav Nje i Njega rađa Život i Sve po Njoj postade.

                                                            * * *

U selu su svatovi, pjeva se i pije. Nataša nastoji biti u skladu sa situacijom, tradicija i odgoj pobjeđuju na djelu, San je zapostavljen radi opstanka, no muči je nekakva unutarnja slutnja. Želi da se što prije sve to završi kako bi se nastavilo živjeti u kakvoj-takvoj normali.

Upravo je ječala nekakva dvočetvrtinska svirka brzog tempa koja umukne u jednoj sekundi. Nataša je automatski pala u nesvijest, dok se mladoženja pretvorio u živog mrtvaca. Nakon opće ukipljenosti i muka koji je zahvatio svatove, počela su i prva pitanja: šta, kako, odakle; Nikolaj nije bio spreman da odgovara na ta pitanja. Stanje koje je zatekao u Kašinjevu nakon dugotrajne «odiseje», natjeralo ga je da i on u trenu zanijemi. U njemu su se miješali osjećaji mržnje, boli, straha, gorčine. Natašu, koju je svo ovo vrijeme žudio, sada, kada je bila u komi okružena seoskim babama koje su je nastojale povratiti, nije želio ni pogledati.

Andrej, i dalje svjestan da ima alibi, hladnokrvno priđe Nikolaju i pozva ga da prošetaju kako bi mu objasnio i razložio uzrok ove svadbe. Nikolaj bez riječi, poput robota krenu za njim. U Andreju drama dostiže vrhunac i on, nošen vrtlozima suprotnih težnji, odluči da lagati više ne može, pogotovo čovjeku koji mu je nekad bio poput brata. Da li se u njemu tada probudilo nešto nalik na kajanje, ne znamo.

Pucanj doprije do sela i odmah se stvoriše kozaci. Onaj koji je krenuo ka Nikolaju bio je blizak prijatelj Andrejev i uzeo je sud u svoje ruke i Tihi Don ofarbao crvenom bojom onoga koji je izgarao srcem i koji je pio sa izvora vječnosti. Među tim kozacima bio je i Grigorije, onaj naručeni ubojica, koji je maloprije u selu prepoznao Nikolaja, no ovaj njega u masi nije mogao primijetiti. U glavi Grigorijevoj počeše se nazrijevati veze među svim ovim događajima. Bio je to čovjek hladnokrvan i hladnokrvno je ubijao, no uvijek bi vjerovao da to radi na dobrobit kozaka i Rusije. Sada mu se pak sve učinilo nekako mutno i nečasno.

«Ataman mrtav! Sredili smo ubojicu!» - bili su glasovi koji su se uskoro počeli prolamati selom. Sutradan, kad se Nataša malo pribrala, mogla je neke stvari povezati. Mislila je da je Nikolaj iz ljubomore ubio Andreja i bi joj zbog toga još teže jer je osjećala indirektnu krivnju. Sedam dana ležaše u bunilu i vrućici, a seoska popadija stalno je bdjela nad njom.

«Pustite me, moram razgovarati s njom!» vikao je Grigorije stojeći pred mlinarevom kućom. Grigorije Maksimovič živio je u selu udaljenom 15-ak vrsta od Kašinjeva. Na svadbu Andreja i Nataše došao je kao atamanov prijatelj. U Kašinjevu ga nitko nije poznavao. Po prvi put u životu osjetio je grizodušje zbog nekog svog čina i želio se koliko-toliko oprati i reći toj unesrećenoj djevojci pravu istinu.

Popadija i mlinar Pavle, na uporno njegovo navaljivanje, pustiše Grigorija i zapovjediše mu da bude oprezan dok razgovara s Natašom. Ali Grigorije je bio u onom stanju uma kakav ima teklič koji je, pretovaren informacijama i prešavši velik put, stigao na odredište.

Nataša je toga dana bila dosta pribrana i sve je mogla pravilno shvatiti. Obukla je svoju haljinu koju je nekad nosila dok se sastajala s Nikolajem, raščešljala kosu i namazala lice ružinim laticama. Izašla je krišom kroz prozor pogledavši još jednom prema natrag, vjerojatno sjetivši se oca. U suton dana, kada se nebo u krvavo-žarkim nijansama ogleda u riječnom koritu, i kada je zemlja tamna a nebo još svijetlo, i kada se jablanovi i riječne topole smiješe u zlatno-žutim jesenjim bojama, Nataša je krenula ka tihoj rijeci u susret svom dragom.

 

Danja Đokić (1960)
Sarajevo / BiH

Rođena je 05.10.1960. godine u Pločama, R. Hrvatska.
Objavljivala je u mnogim klasičnim i elektroničkim časopisima : „Metafora“, „Prozaonline“, „Poezin“, „Kul-tim“, „U balkanske zore“, „Žikišon“, „Poezija SCG“, „Tvorac Grada“ (Beograd), „Svijet kulture“ (Zagreb), „Eniaroyah“, „Knjigomat“, „Bundolo II“. „Poeta“ Beograd“,  „Balkanski književni glasnik“,  časopis „Riječ“ Književnog kluba Brčko distrikta (poezija i književni prikazi), časopis „Osvit“ Mostar, časopis „Avangrad“ Sombor, časopis „Odjek“ Sarajevo,  revija „Vpogled“ Žalec Slovenija. Zastupljena je u zbornicima „Balkansko pero 2009“ (Sarajevo) i  „Diogenes“ (autori sa područja ex YU), sudjelovala je na manifestacijama „Šopovi dani na Plivi 2009.“ i „3. Novosarajevski književni susreti 2009.“
Uz poeziju, piše i prozu i književne prikaze, a bavi se i digital art grafikom. Član je „Udruženja za kulturu Novo Sarajevo“. Pjesme su joj prevođene na makedonski i slovenski jezik. Živi i stvara u Sarajevu.
2008. godine JUDITA Okučani objavila joj je zbirku poezije „Mirisni tragovi u meni“ 2010. godine UG ESSEGG Osijek objavila joj je zbirku pjesama „Dah proljeća u sazreloj jeseni“  
2010. godine UG ESSEGG Osijek objavila joj je zbirku pjesama „Ravnoteža svemira u kojem smo se sreli“    
 

 

Emina Jusufović (1981)
Maglaj / BiH

Rođena 24.11.1981. godine u Doboju.Osnovnu školu i gimnaziju završila u Maglaju. 2007. godine diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, odsjek za Književnosti naroda BiH. Pisanjem se bavi, čini joj se, oduvijek. Imala priliku da mnogo putuje i upozna različite i inspirativne kulture, ali najljepše kao i najbolnije inspiracije nalazi u pričama običnih ljudi BiH.  Živi i stvara u Maglaju.                 

Mislila je stalno o njemu. Uzimala olovku da mu piše, smišljala tekstove, ponekad samo jednu rečenicu danima ponavljala u glavi, vrtila je pri svakom svom pokretu kao vrtešku što se okreće do vječnosti. Smatrajući samo tu jednu jedinu rečenicu prikladnom, smatrajući je odgovarajućom, spasonosnom. Nekada je to bila samo jedna riječ. Činilo joj se da u tu riječ može spakovati svu čežnju svoju, želju, tugu i bijes. Sve joj se to činilo po par dana, i tekstovi, i rečenice, i riječi. Poslije, kada bi je prošla euforija, odbacivala je to sve s gađenjem, zahvaljujući se nekoj sili koj je spriječila da to napiše i pošalje. Poslije joj se to sve smišljeno činilo jadno, isprazno, nedostojno njega, nedostojno nje. Tako su prolazili dani, mjeseci, prošla je i godina, prošle su dvije a ona je tragala i dalje za prikladnim riječima, osluškivala razgovore drugih ljudi, dubobko ronila u svoju dušu, tražila riječi u prošlosti i budućnosti, ali nije ništa prikladno nalazila. Svaki dan je radila uobičajene stvari, pričala s ljudima, ponekad se smijala, lijepo se oblačila i češljala kosu, ali pri svemu tome nikada nije zaboravila na riječi koje su joj bile potrebene, tražila ih je kao što lovac na blago kopa da dođe do zlata, tražila ih je kao što ljudi traže spas za dušu, tražila je bjesomučno. Ponekad bi joj se učinilo da je uspjela, da su riječi pronađene, da samo treba sjesti zapisati, zalijepiti malu kovertu svojom vlastitom pljuvačkom i poslati mu. Ali onda je nastalo drugo mučenje, šta ako je on zaboravio sve, ako se ne sjeća ničega, ako je sada neko drugi, bolje je ovako da se ne javljam, a možda ni ovo nisu ipak te riječi, vraćala se uvijek na isto. Nisu samo riječi bile njen problem.
Često ga je sanjala. Uvijek je dolazio drugačiji, ali uvijek nasmijan, do jedne noći.
Bili su u kući, nepoznatoj ali lijepoj, prostranoj. On je bio u drugoj sobi, bila je svjesna njegovog prisusta ali još ga nije vidjela. Ustala je željna njega, on je silazio niz stepenice.
Ona se nasmijala, raširila ruke. Prošao je pored nje, ozbiljnog prekornog lica, okrznivši je ramenom, nije je pogledao. Prošao je i izašao. Nju je zaboljelo, činilo joj se da je sve zaboljelo, kao pred smrt, najviše u dnu stomaka. Bol je bila živa, probudila je.
Poslije tog sna u nju se uvukao neki strah, neprirodan ali stalno prisutan, pratio je u stopu. Plašila se ako ikada dođe do susreta, ako onako prođe pored nje, kao u tom snu, šta će biti s njom. Plašila se ponovo one boli, bila joj je nekako neizdrživa, kao pred smrt.
Nekad bi je poneka sitnica ili neki događaj učinio sretnom, ona se radovala toj sreći neizrecivo, radovala se ne zbog onoga što je izazvalo nego zbog njenog prisustva, zbog mogućnosti da je osjeti, da osjeti bar nešto i sada, kada njega nema tu.
Jednom je poslala pismo, bilo je bez adrese i sadržine, samo njegovo ime je pisalo na poleđini, krupnim drhtavim slovima. Kada se vratila u svoju sobicu i zatvorila oči ležeći na velikom krevetu, uhvatila je panika. Kao da je neka čelična, strana ruka zgrabila za grlo, stežući bez milosti. Osjećaj je bio tako stvaran, da je ona počela mlatarati rukama po vazduhu, u pokušaju da se oslobodi nevidljive sile. Grcajući je skočila, kao povrijeđena zvijer.
Zamaglilo joj se pred očima, i samo jedna misao kao munja je proletjela, odzvanjajući joj u glavi kao tek izrečena kazna, moraš vratiti, pismo moraš vratit. Bez kaputa je istrčala u svježe novembarsko jutro, i dala se u trk, luđački trk čovjeka koji bježi od dželata.
Izgledala je kao neko ko se bori sa nevidljivim protivnikom, kao neko ko trči za život, ko želi da spasi sve što ima na svijetu. Nije išla nasumično, išla je u pravcu pošte, htjela je vratiti pismo, htjela je spasiti sebe. Trčala je i posustajala, niz lice joj su se slijevale suze, kosa lepršala na vjetru, a ljudi su zastajali i gledali je. Trčala je kroz prve poglede i drhtaje, trčala je dok su je za svih strana kao hobotnica vukle njegove ruke prema sebi, čvrsto je stežući zatim je čula smijeh, zloban i pakostan smijeh nepoznatih bradatih ljudi, kao zadnjeg dana, kao dana kada je izgubila njegov pogled u mnoštvu.

Onda su je zelene oči gledale umilno, zaštitinički, a usne ljubile u čelo.
Onda je pred samom poštom vidjela ljude, mnoštvo ljudi, muškarce, žene i djecu kako se, kao u samrtnom hropcu, okreću u krug i on među njima stoji, a njegova ispružena ruka postaje sve dalja, riječi mu ne čuje od zaglušujuće vriske, nju nosi masa.
Vidjela je i kućicu, na jezeru, psa pred kućom i dijete što joj pruža ruke da ga dohvati.
Tu kuću je najjasnije vidjela. Čekala ga je pred kućom, mrak je pao odavno, i vjetar je postajao snažniji i hladniji, nije ga bilo. Onda je obori udarac, snažan, hladan, neprijateljski, ona posrnu, pade pred vrata pošte, drhtavom ruku tražeći kvaku.
Pismo su joj dali, gledajući je nekako samilosno.
Poslije je često razmišljala o tom putu, od njene sobe do pošte, prolazila istim pravcem. Uvijek joj je bio prekratak, jer onog dana činilo joj se da je trčala godinama.
Jednom je bila sigurna da ga je vidjela. Čak su joj i ruke zadrhtale, tako su uvijek drhtale kada je bio blizu poslije nekog izbivanja. Šetala je parkom, polahko je padao prvi mračak, i samo je još pokoji zalutali šetač promicao. Onda na klupi, ugleda njega. Pričao je nešto sa starcem što je sjedio pored njega, i nasmijao se onako zvonko, veselo, kao kad su se tek upoznali.
Nije znala šta da radi, da li da se okrene i ode, ali kao da ode ako je došao po nju, možda je došao po nju.
I onda je ga pozvala, glasno mu poslije pune četiri godine i mjesec dana izgovorila ime, taj krik nije mogla kontrolisati, nije više bila u svojoj vlasti.
Momak je pogledao iznenađeno, i sa vidljivim žaljenejm rekao, da on nije taj. Ona kao da se probudila, nije ni ličio na njega, baš ni malo.
Najčešće je mislila o tome kako je sve počelo, nikako se nije mogla sjetiti svega.
Sjećala se kada je pogledao u oči rekao, da su to najljepše oči koje je vidio, onda je zagrlio, nije je ljubio, samo taj zagrljaj, snažan, kao da su godinama bili razdvojeni, a tek su se sreli, prvi put. Ona ga je odmah voljela, smrtnički. Bio je upravo onakav kakav je bio u snovima, ali stvaran. Sjećala se ponekad odjednom, krajnje nenajavljeno, dok bi pričala s ljudima o cijenama i stopi nezaposlenosti ili dok bi gledala film, čitala knjigu, peglala veš.
Bilo je krajnje nepredvidivo, sjećala se sitnica, riječi, pogleda, ali nikako se nije mogla sjetiti kako je počelo. Nije se mogla sjetiti početka njihove ljubavi. Možda je ipak sve počelo prije, negdje u nekom vremenu, možda smo tamo bili sretniji, pa me zbog toga onako čvrsto prvi put stegnuo, mislila je.
Često je mislila i o Parizu. Najviše je voljela da se sjeća tog putovanja prve godine braka.
To su bila najljepša sjećanja. Tu se nije uplitalo ništa ostalo. Samo svjetla, mnogo svjetala, bjelina snijega i njihovi poljupci, iskreni, čisti kao neugažen snijeg.
Bila je žena koja živi od sjećanja, i bilo joj je lijepo tako.
Čekala ga je da se vrati i objasni joj zašto je otišao, zašto se ne vraća, do kada će ona tako čekati i slati pisma bez adrese. Zanosila se tako godinama, prošlo ih je sedam.
Jednog jutra nazvali su je, nečiji hladan glas je rekao
– Gospođo, uvjereni smo da smo našli vašeg muža, trebate doći da ga identifikujete.
Uzela je olovku i ono vračeno prazno pismo napisala
– Moj muž nije otišao već je odveden, nije me napustio, razdvojili su nas, ja nisam dovoljno pružila ruku da ga zadržim pored sebe, ali sam mu slijedila pogled – zastala je onda, mnogo toga je još htjela dopisati u pismo... Nikada nije našla prikladne riječi.

Lijepo je kažu kada se čovjek probudi rano ujutro, pa se, onako od srca, nasmije.
Hem što je lijepo, a hem što je zdravo, kažu. Onako za dušu dobro dođe, pročisti te taj smijeh a dan ti nekako lijepo počne. Mada ti se kod nas sada ljudi sve manje smiju, jer nemaju, brate, čemu da se nasmiju, a i kad im smijeh ozari lice obično to bude zbog njihove vlastite nevolje, ma ono naše, udri brigu na veselje. Zbog života koji je takav kakav jeste, bezizlazan, težak, i nekako tvrd i suh, nema puno razloga za smijeh. Ali opet nekad od te silne muke i nevolje što nas kao kuga spopade, pa nikako da je se mi otarasimo a ona nas ostavi na miru, čovjek se na kraju nekad na sve nasmije, valjda zato što ne zna drugo šta bi.
Ali gorak ti je takav smijeh, čemeran.
Ipak ljudi su čudna sorta, misli ih muče, progone, snovi ih iz sna bude.
I ja ti se nisam dugo nasmijao, ali eto jednog jutra sam ustao, pa se smijem i smijem, nikako ne mogavši da se smirim, da udahnem, pa da zapalim onu jutarnju s ćeifom, u miru prazne sobe. Nego, evo čemu sam se ja tako slatko ismijao poslije duge apstinencije od smijanja i uopće od veselih i vedrih misli.
Moje smijanje ima veze sa snom, i to ne bilo kakvim nego snom o avionima, o kojima ja, iskreno rečeno, već dugo nisam mislio. Još nekako od vremena kada tramvaji, donirani od Kraljevine Danske, postadoše moje glavno sredstvo dužeg kretanja, izgubiše se i avioni iz mojih misli i snova. Ali iako nisam vidjeo ja u snu avion, čitav ti je taj moj neobični san povezan sa tom čeličnom pticom, koja je negdje gdje se ljudi imaju čemu lijepom smijati odavno već postala svakodnevno, lahko dostižno, prijevozno sredstvo, baš kao što je meni ovaj moj tramvaj, za čiju vožnju, uzgred rečeno, nikad ne kupujem kartu.
Sad bih trebao kazati nešto o Zulfi, koja je, kako to u životu, pa i u snu biva, nekim čudom povezana sa mojim avionima. Zulfa ti živi evo odmah više mene, hoću reći sprat iznad, ali eto od vremena od kada ne mislim više o avionima, tek sada primjetih i sve manje riječi koristim. Izgubile se negdje u magli rečenice iz mojih knjiga, što ih za ratnih dana većinom izloži, kada mi i posljednje daske one nanine hrastove komode izgorješe. Ali što sada misliti o tim knjigama, bar su nečemu poslužile. Nego da se ja vratim na Zulfu više mene, koja da je neka dama i nije, ali šta da se radi, nije sve u pomodarstvu.
Zulfa ti je nako, ono što bi rekli prava naša žena. Silovita, brza na jeziku, a i opasna vallahi, te kad ide tresu ti se ove preostale daskice od nekada svakodnevno glačanog parketa u hodniku. Sa Zulfom ti nema amo-vamo, a Boga mi ni lijevo-desno, jer ako ti ona štogod zamjeri ne samo da će ona da ti sudi nego ima ona i muža-čovjeka kabadahiju koji joj kadgod dođe, a odakle dođe i gdje ode to ti niko sa sigurnošću ne zna, niti smije da pita, jer mogao bi te i on takav kakav jeste gdjegod sačekati, pa ti vidi. Ja prije, u vremenu aviona i knjiga lijepo poredanih u komodi, za Zulfu i za njenog kabadahiju nijesam ni znao, a bit će da nije ni ona tad za njega znala. Nego, eto sada, u ovom vremenu, kada se ne misli o avionima, te kada nemam ni komode a ni knjiga, a parketa više nema nego što ima, upoznao sam ja Zulfu, pa sad čak s njom i koju vako u prolazu progovorim, a jednom mi je i na kahvu došla.
Eto, nema ti se sad kad o tome misliti s kim ćes kahvu popiti.
Ja odužih ovo moje pričanje, nego konačno da ti kažem ovaj moj san, s kojim poveza, što bi rekli kod nas, i što treba i što ne treba.


Te čudne noći sanjao sam ja našu Zulfu, kako ide prema meni u svijetloplavom kostimu, suknja joj se pružala tik ispod koljena a uski sako joj ocrtavao rasne grudi. Na glavi je imala traku iste boje kao kostim, pa joj je kosa, padavši preko, djelovala bujnija. Zbog visokih peta crnolakiranih štikli, koje Zulfa ovako i ne nosi baš često, sva se bila izdužila. Nekako mi u tom snu ona dođe puno ljepša i puno tanja, eto nekako skroz drugačija nego što ti je ona u stvarnosti bila.
Takva kakva mi se prikaza ide Zulfa prema meni, pa još i kofer na točkiće pored sebe vuće i to onaj pravi, Samsonite, a ne torbu od Kineza što na njoj tek ono onako piše Adidas, nego, kažem ti, u Zulfe je bio pravi pravcati kofer, original. Takve kofere sada kod nas vuku samo ovi neki samozvani poslovni ljudi, kažem samozvani, jer niko ne zna niti oni ikada pričaju kakvim poslovima posluju. Svi ostali, u koje se i sam ubrajam, penzinisani profesor, ako slučajno gdjegod krenu, naravno, nose kineske torbe.
Kada sam je ugledao takvu dotjeranu, upitao sam ja našu Zulfu otkud ona tako da se sredi, jer nisam je takvu nikad zamislio a kamoli vidjeo. Te sam se ja sve u čudu čudio čekajući da mi objasni tu iznenadnu promjenu svog outfita. Eto, i ta mi riječ odnekud ispade, bit će od ono malo engleskog što mi u glavi ostade.
I meni će onda Zulfa onako, u tome svemu, sva važna i bitna – Radim vallahi sada ko stjuardesa za jednu stranu aviokompaniju, a s poslom, vallahi brate, ide i izgled.
 – Jebo te ta aviokompanija – ja onako odmah pomislih –  kada im je naša Zulfa stjuardesa.
–  Ali, ipak, u ovakvom društvu i na ovakvom vremenu, Zulfa bi, uistinu, takva kava jeste, mogla i biti stjuardesa –  sustiže ova druga misao odmah prvu. I možda što me uplašila ta misao ili samo zato što sam se već dovoljno naspavao, tada sam se trgnuo iz sna.
To je bio taj moj san, kojem se ja tako od srca ismijao, i to ne samo tog jutra, nego mi još koji put u toku dana naumpadao, pa sam se opet smijao, sve se hvatajući za stomak što se tresao od smijeha i smirivajući samog sebe. Da me je kogod u tim trenucima ugledao, mislio bi da sam eto i ja odvrnuo. Nego, kada se hoće, toga istog dana sreo sam ti ja našu Zulfu i ispričao joj san, čitav kakav je bio, ne mogavši otpriti da se u toku pričanja još koji put ne zagrcnem od smijeha. Za razliku od mene Zulfa se nije plaho smijala mom snu, već je, onako u njenom stilu, rekla – Svašta, otkud ti to?! Ali hajdi znaj šta to znači, može biti da će mi šta bit dobro.
I prošlo ti je od tog mog sna s našom Zulfom i avionima toliko da sam ti ja to sve smetnuo s uma i opet se prestao smijati, ma iskreno rečeno, bit će da prođe i mjesec, a ja se nisam nasmijao, kada jednog dana vračajući se iz svakodnevne bezvezne hodnje, susreo sam ja opet našu Zulfu. Malo popričamo, oni standardni naši isprazni razgovori, šta ima, nema ništa, kad će ona meni  – Znaš, da ne zaboravim da ti kažem, jebo te ona aviokompanija, bili su mi isključili struju. Hej, moj ti, kakva ja i stjuardesa!
Rekla je to i otišla. A ja sam ostao gledajući za njom, htio da se nasmijem ali nešto me je u pola presjeklo i tužno sam sebi rekao –  Budalo, vidiš da se nemaš čemu smijati!

KNS/27.07.2010.