Udruzenje za kulturu - Novo Sarajevo

Nije još, al’ već sledeće sedmice je tu. Mart. I snijeg. Oboje. Oboje ih volim, ali ne zajedno. Čudno je kako neke stvari volite ali samo odvojeno, kad se spoje više vam se ne sviđaju. Mart i snijeg svakako ne priliče zajedno, bude neki nemir u meni. Možda oboje bude nostalgije i uzbuđenja, samo potpuno različita. Snijeg podsjeća na one hladne ali opet znate kako tople dane, posmatranja snježnog grada sa okolnih brežuljaka, čajeve od kamilice, duge šetnje, otiske u snijegu; pa i one druge otiske, u srcu i sjećanju. Opet mart nagovještava kraj zime, tih urezanih trenutaka i dolazak onih toplijih, po vremenskih prilikama, dana.
Onda se osjetim kao između dva svijeta u neznanju kuda i gdje se uputiti. Neobično je, naviknete se na dolazak toplijih dana i onda vas iznenadi ono što zovemo snijeg. Baš kao i kad se naviknete na nečiju toplinu i blizinu, a onda tog nekog jedno jutro više nema pored vas. I isto tad ne znate kuda bi sa sobom, kao na raskršću. Iste situacije.
Zato osjetih jednog marta da snijeg u njemu i nije baš dobrodošao gost. Ali svejedno je tu. Jedna od onih stvari na koje ne možete uticati. Ponekad pomislim da je svaka pahulja dužna da donese neku poruku o prošlim ili budućim danima, nekome svom dragom. Tražim one moje, prije nego se istope. I sigurna sam još da snijeg donosi uvijek jedan poklon sa sobom. Sjećanja. Ne možete reći da ga vama nikad nije donio. Morao je nekada, skoro i svake zime. Prema meni je darežljiv...
Nema snijega koji ne donosi sjećanja, a ni prošlih martova bez naših ulica, mirisa, naših proljeća. Ovaj mart je po svim prilikama oštar i strog, ostavlja hladne tragove. No, zima je svakako prošla, snijeg će se u toliko kratko vremena istopiti. Šta onda? Ovo nije naše proljeće, nema naših ulica. Mimoilaze se. A moglo je biti proljeće kao i svako do sada. Vedro i naše. Možda i moje. Biće, da ću ga ipak prigrabiti sebi, jer bilo bi besmisleno da ga pustim da prozuji tek tako. A ti ako ipak poželiš da bude i ovo proljeće naše, nećes me uspjeti naći.
Bojim se ponekad svojih slabosti, da ne popustim, pa te ipak pustim blizu mojih ulica. Najgore je kad se plašite sami sebe. Ja sam već i nekako navikla. Zbog tebe već odavno vodim bitke sama sa sobom, dosta sam ih izgubila, ali važno je da mi se smiješi pobjeda u tom ratu. Kako samo čudno zvuči, radovati se pobjedi protiv samog sebe. Ali jedino tako mi se smiješi ovaj mart kad okopni snijeg, ovo proljeće, bez tebe. Može se to nekako pogledati i sa druge strane. Novo proljeće, nove pobjede, novi osmijesi, neko novi. Odmah mi pada na pamet novi „On“, moj neko. Pa ne može on biti novi. Može biti neko drugi možda, sljedećeg proljeća, ovog vjerovatno ne... Može biti neko ko će se osjećati mojim, ali niko neće više biti za mene moje neko, kao on. Neko ko neće ovog proljeća koračati mojim ulicama. Neko ko ne zaslužuje to više.
Ali, i dalje svaka njegova bol mene dotiče. Kako je rekao čika Balašević jednom: „Tvoja je sreća samo tvoja stvar, al’ zato tvoja tuga, to je već priča druga, to na moj račun ide...“. A nekad je naša sreća bila naša stvar. Ovo proljeće je moja sreća, možda nemam druge, možda i ne želim drugu. No, ako nam se slučajno putevi ukrste, ovo moje proljeće nećeš pretvoriti u naše. Ali proljeće, molim te pričekaj još malo, još nisam spremna da te prihvatim samo za sebe.

Kada se vječnost
sa dušom spoji
godine prođu
vrijeme mine
sjeti gdje su
korjeni tvoji
sjeti se gdje smo
rođeni sine

A kada svjetlost
zatamni boja
vrijeme masku
sa lica skine
kad' ode babo
i majka tvoja
sjeti se gdje smo
rođeni sine

Ponekad sine
stani i reci
pomeni sevdah
sav od miline
sjeti se i pričaj
svojoj djeci
pričaj im gdje smo
rođeni sine

Pričaj im kuda
protiče Una
pomeni vode Ćehotine
opojni miris
svježeg somuna
pričaj im gdje smo
rođeni sine

Pričaj im kako
teško je bilo
godine ratne
prepune tmine
pomeni Bosnu
i njeno krilo
sjeti se gdje smo
rođeni sine

Pričaj im kako
gazije tamo
čuvaju ponos
svojih planina
reci da majka
za svoju Bosnu
ako zatreba
ne žali sina

Arif Ključanin

Novi Zeland

Ahmed i nesreća

Kobaški Kazići, vitki i mršavi ljudi, dobri i dragi prijatelji, depresivni i euforiči istovremeno, jer im je srce veće od pameti.“ A srce je ono što najviše vrijedi u čovjeka“, jednom je davno rekao učeni Ahmed. Zato nije slučajno što baš ti srčani ljudi baštine puno priča o Ahmedu u kojima je srce glavni junak.

Moj rahmetli tetak, Mujo Kazić, jako je volio onu o ljubavnoj nesreći koja je davno jednom mučila nekog mladog Fadilagu Omeragića iz Omeragića.
Njega su po ondašnjim običajima, kaže priča, njegovi oženili za neku bogatu begovicu Dizdarušu koja mu donese u miraz pola Motajice i srmom optočen sanduk niski dukata. A bila je i lijepa ta beguša da je i to ostalo zabilježeno u memoriji starih kobaskih priča. Ali đaba muškoj pameti sve to kad je srce neće i nemože. Tako je odmah nakon bogate svadbe, kojoj bijahu nazočni svi viđeniji ljudi kadiluka pa čak i sam beg Musabeg Kapetanović, izaslanik paše travničkoga, mladi i nesretni Fadil aga počeo odlaziti od kuće, ko biva poslovno. Najčešče je jahao do Kobaša gdje se na veliko tesala građa iz nepreglednih šuma motajičkih, koje mu u miraz donese njegova lijepa druga neljubljena. Nije on brojao klade otesane, ni sate nadničara, vec je pravo jahao do Hajrudinove kahvane pokraj hana i pio mehku rakiju šljivovicu koja je tako godila njegovoj nesretnoj duši. Kad bi mu rakija omekšala patnju i pamet ustajao bi Fadil i hodao po mahalama kobaškim gledajući kako se cijeli dunjaluk smije i raduje životu, a samo on tuguje jer ga oženiše onom koju srce neće. Sve to skupa, to opijanje sa besposlenima i fukarom i te njegove šetnje mahalama dugo je potrajalo, jer mladom agi Fadilagi, onako pripite i omekšane pameti, nije bilo dosta samo gledanje radosnog dunjaluka. Naime, vrlo brzo su prve glave kobaških porodica zabranile djevojkama i mladim ženama da u te dane izlaze do čaršije po dućanima i magazama prebirati po krpama svilenim, ili da idu same krivudavim sokacima na studenac na vodu sa testijama okruglim ko sunce. I tko zna dokle bi to trajalo i kako bi to sve skupa završilo da mladi Fadil onako rakijom vođene pameti nije zalutao do Kršćanske mahale.
Što se tamo zbilja deseilo nema tragova u pričama o Ahmedu koje njeguju kobašani, a one priče iz Ciganske mahale i onako ne treba uzimati za ozbiljno. Zna se samo da je neki prota Želimir Prodanović, ili tako nekako, s kojim se mudri Ahmed znao družiti i voditi duge razgovere, došao do Ahmeda i zamolio ga da popriča sa mladim Fadilagom, da sve to ne ode predaleko - do belaja. I tako Ahmed došeta do Hajrudinove kahvane, onako visok i mršav, sa bradom kao dukat žutom neuredno rasutom po crnom kaftanu kojeg Ahmed nije skidao ni ljeti. Došetao i pravo za Fadilov stol. Mršavom rukom dade znak onim besposlenim barabama što su vazda sjedila sa Fadilom i pila na tuđi račun da se raziđu i oni se izgubiše bez riječi, pa Ahmet sjede na ugrijanu stolicu i poruči dvije jake kahve. Htjede Fadil ruku da mu ljubi iz poštovanja jer bijaše duplo mlađi od Ahmeda o čijoj se mudrosti glas već proširio i do udaljenih posavskih ćaršija, ali Ahmed nedade.
Što su njih dvojica tada zborila, postalo je predmetom oštrih svađa između klanova srčanih Kazića i onih Đuherića sa brda, tvrdoglavih i zajedljivih, da već godinama između njih nema razgovora osim onda kad se zbilja mora. Jedni Đuherići pričaju da je Ahmed tako silno ošamario Fadila da se ovaj namah otrijeznio, a drugi da je umjesto kahve poručio rakiju. I Fadilu i sebi. No, većina kobašana ipak vjeruje priči Kazića, pa i ja sam nekako sklon toj verziji koja kaže kako je Ahmed nakon duge šutnje u kojoj se i kahva ohladila rekao mladom Fadilu da ne budali i da se okani ovog Hajrudinovog rakijskog đubreta. „Ali kako dragi moj i uvaženi Ahmede?“ - zajauka Fadil čupajući svoju bujnu nečešljanu kosu. „Kako, pobogu mudri Ahmede, kad sam tako nesretan?!“ Ahmed ga naglom kretnjom ruke ušutka i reče:" Djete moje, Fadile, nesreća je samo misao, kao i sreća. I sam život je tek misao božija u kojoj sve obitava, hajvani i insani, travke i stabla, vjetrovi i snijezi. Misao koju čovjek kalja neznanjem i zabludama svojim. Ti si se, moj jadni Fadile, uhvatio svoje nesreće ko pijan taraba, a što je ta tvoja nesreća, nesrećo!? Pune su ti kese dukata i magaze hranom, kuću ti paze uhranjene sluge i u njoj samuje ona ljepotica koju da si sam tražio ne bi nikad našao. Nije ti po srcu, veliš, kao da je samo tvoje srce najvažnije na ovom dunjaluku. A srce zna zavesti. Još kako! Da, moj Fadile, srce jest najvažnije, jer smo samo srcem u stanju približiti se Uzvišenom i jedni drugima. Samo srcem! Zato nas ono zna zavesti, jer nam priča samo ono što sami želimo. Ali mi nismo sami, moj Fadile! Nismo, ma kako bogati bili i moćni, ma kako učeni i načitiani. Mi djelimo ovu raskoš, blagodat koju zovemo svijetom i životom sa drugima. Gdje bi došli da svako stvari slaže po svom ćeifu?!... Zato nas je Uzvišeni obdario umom da obuzdamo srce i njegova stremljenja. Ustani Fadile i ne vraćaj se dok zbilja ne budeš imao razloga i ne zalazi u ovaj han kad ti ne treba. Idi svojim dvorima, tamo nekolko srdaca kuca i za tebe. Tvoja nesreća je samo tvoja nesretna misao. Pomisli i na druge i vidjećeš kako ti je sreća na dohvat ruke, ako zbilja nisi sljep i ogrezo u svoju sebičnost."
I zbilja, izađe mladi Fadilaga iz Hajrudinove kahvane i pravo uđe u priču naših srčanih Kazića. Vratio se aga kući zauvijek oslobođen nesreće koja ga mučila i prestade dolaziti u Kobaš gledati sreću dunjaluka, jer sreće u dunjaluku neima. Sreća je u nama samima.

MIMOZA

Mimoza opojna
U bijelilo cvjetne, sitne štirke umotana
Budi leptire u mojoj utrobi
Dok februar i zadnje mrvice duge zime drobi
I otvara kapije
Jos jednom proljeću.

MImoza skida
Koprene sa ukočneih obraza
Sa usana bez osmjeha
Zamrznutim u beskrajnom sivilu
Dana nanizanih maglom i karnevalima
I svečanim odorama što dolaze sa juga.

Februar k’o iskusni mađioničar
Zadnje trikove izvlači ispod svoga rukava
Istresa perje iz jastuka od sna
Grebe bure prazno do samoga dna.
Nudi sunce zubato
I oluje što nas stavljaju na muke
Svađja se sa proljećem
I u goste poziva “babine huke”

Jedino mimoza može
Tom šarmeru kratkoga vijeka
Stati u kraj
Odisati čistotom
Mirisati ljepotom
Ožvjeti ljubav u srcima od leda
I ko god da je vidi
Bez razmišljanja joj se preda.

KAD NADA UMIRE

Kad umire nada
Savršena kula od karata se ruši
Masivan teret na mojoj duši
I suza u grlu što guši.

Razočarenje je jače
Od nadanja da bolje sutra će doći
Da ću opet smijati se moći
Životu u lice
I ovim tužnim danima
Nehatnom izazovu sudbine
Što moje kule od karata ruše.

Moja nada
U hropcu je
Kao srna pogleda ranjenog
U bijegu pred bezosjećajnim lovcima
U potjeri za plijenom svojim
Dok stiskm slamku spasa

Ja – davljenik
U valovima nabuhle vode proljetne
Nevještim zamasima siječem valove
I grcam iznad površine

U ime nade moje
Što okreće mi leđa
I bezobzirno vrijeđa.

Penjem se uz oštru liticu
I bodrim sebe
Da ne pokleknem
I mislim još malo
Pa do vrha svog ću stići

Gubim se pod surovošću kamena
Pod zovom morske dubine
Pred iskušenjem sudbine
Pred neizbježnošću gole istine

Primjećujem sunce
Iznad moje glave sja
Dok kamen pod nogama bode
I kotrlja se
Suha grla uz liticu uspinjem se
Vučem zrake njegove
I ne predajem se.

ZA SRECU JE POTREBNO MALO
(JANUARSKE PTICE)

U januaru kraj prozora moga
umilni cvrkut ptica slušam
da li mi se to samo pričinjava
ili se proljeća zaželjela
moja nježna duša.

Imaju li to ptice predosjećaj
Kada ljude uhvati tuga?
Da li zbog toga mijenjaju svoj put
I ranije se vraćaju sa juga?

Da li su stvorene zato
Da pjesmom ljudima monotoniju razbiju
Da hrle slobodno nebeskim prostranstvima
I uvijek se svome jatu vraćaju.

Toliko toga od ptica
Naučiti možemo
Kako im malo
za srecu treba

Ne treba im raskoš, bogatstvo i prestiž
Samo mrvice kruha, sunce što sja
Nepolomljena krila
Sloboda i komad neba plavoga.

Možda i mi ljudi
Od njih učiti moramo
Do čega nam je najviše stalo .

Osim zdravlja, sreće, malo pažnje i ljubavi
Ne trebaju nam stvari dodatne
Cesto u trci zaboravimo
da su najljepše stvari
na dohvat ruke i besplatne.

Vesna Korać, rođena u Vrbasu 1969. godine. Studirala istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živi u Novom Sadu.
Poezija i proza objavljivana u književnim časopsima: Književne novine, Književna reč, Sveske, Ovdje, Zlatna greda, Polja, Ulaznice, Metafora, Povelja, Gradina,...
Zastupljena u pesničkim antologijama od nacionalnog značaja i međunarodnim antologijama poezije ( Poesia Sempre Servia).
Učesnik mnogih književnih skupova, međunarodnih književnih festivala. Poezija prevođena na engleski, portugalski, mađarski, rumunski, bugarski i slovački jezik.

Knjige pesama:
„Sarkazam reprodukcije“ 1994 BG Beletra
„Uninije“ 1998. NS Prometej
„Pesme i druge priče“ 2001. NS Svetovi
„Vitez od Ravnih Gomila“ 2008. Kulturni centar B.P.

Roman:
„Divlja loza, bršljan“ 2007. NS Adresa

Roman „Divlja loza, bršljan“ u užem izboru za Knjigu godine DKV (nagrada koju dodeljuje asocijacija srpskih pisaca) za 2007. godinu. Član Društva Književnika Vojvodine od 1998. godine i Udruženjea književnika Srbije. (Predsednik Komisije za prijem novih članova u DKV, predsednik komisije za regulisanje socijalnog statusa pisaca)

Radno iskustvo vezano za pisane i elektronske medije, u informativnim redakcijama: TV NS novinar u informatinoj redakciji 1989-1990, TV “Lasta” Bačka Palanka zabavni program 1991- 1993, TV Politika Beograd informativna redakcija, redakcija za kulturu 1996-1997, Umetnički urednik i direktor marketinga 1998-2001 časopis za uređenje prostora Stan i kuća, Glas javnosti, novinar dopisnik 2001-2004, Građanski list, novinar dopisnik 2001-2004, Radio Bačka, Bač, novinar urednik 2001-2004, Blic, novinar dopisnik 2003-2004, TV NS pisanje scenarija, trilogija za emisiju Baštine 2003-2004. Trenutno saradnik nekoliko književnih listova u statusu slobodnog umetnika.

MOŽE LI BITI GOVORA O UDALJENOSTI

Odvano već ne razmišljam o Bogu
recimo da iskoračim iz predanosti opstanku tačnije
zaustavim se u njemu
i pomislim na prvu istinu

Sada već imam porodicu potomstvo u nadležnosti
i Bog mi ne pada na pamet
Čak koliko mogu držim rastojanje
disciplinovano kao jutarnju higijenu

Ni prve nalete Boga ni potonju tišinu
ne tumačim opasnom
Još od prvih dana redovno otplačem očite dokaze
i tako dobijam odgovore na sve što nas snađe

Može li stoga biti govora o udaljenosti

Neizbrojivi jesu ali se mogu imenovati
svi njegovi načini
Otud poezija
Zar ne

Načini da ostanemo na direktnoj liniji
čak i kad naiđu dugi periodi otuđenosti
neverice i prolaženja kraj primera
njegove vidljivosti i pored svega nespojivog

Ali sada sam odrastao čovek
i suzdržavam se
U jutarnjim satima posebno
u snežnim prizorima u susretima s patnjom i lepotom
Zatvaram oči da odagnam svaku veru koju sam
rođenjem još dobio

Bog je cilindričan pomislim
uvek se vraćamo jedno drugom
Unutrašnjost je duga
Stoga se nakačim na koturove tog smisla
da odmorim
jer bestežinstvo izjeda u samoći

Žičarom koja vodi pravo ka tišini
ni o čemu ne razmišljam
tek klizim

Dok smehom svog deteta
uranjam u oproste
ne znam koliko ću izdržati

Nikada
nikada toliko strašan nije bilo
Život u kom ne sme biti bliskosti
sa najistinitijim delovima sudbe
Sa poezijom

NEODGODIVE SLIKE

Kao da neće oktobar i kiše
Kao da će leto ponovo
drugi put u godini
Kao da ga je više nego života
Kao da je sećanje na protekli odlazak dovoljno
kao da se dvaput živi
Ćutimo i čekamo kao da će neko zvati
da je nekog briga
Kao da ne prođe pre i nego dođe
Kao da ima za šta drugo život da se uhvati
Jesi li ili nisi bio
jesi li se ispovedio uranjajući u azur
krstio
Kao da postoji popravni
kao da će se zaboraviti neodlazak
Kao da nećeš sebe pitati
a šta sam to ove godine uradio
ako nisam pobegao
Držao džepove u rukama
propadao kroz pesak
gledao dole u stopala hodao
Naginjao se napred opirao o prste
pa vraćao na pete
Puštao da so sapira morska pena
Razgovor vodio sa najmudrijim mislima
koje su dočekale svoj trenutak
Trenutak samog i tihog mene
Kao da za išta postoji drugi put
pa i za ovaj dan što se ponavlja beskonačno traje
Kao da sutrašnji dan postoji mimo tog časa
Časa iznenadnih odluka
neodgodivih slika
Kao da će mi biti oprošteno....

Pjevaj

Pjevaj!
o zlu viđenom
i o zlu neviđenom
o odljubljenoj i odsanjanoj ljubavi.
Neka ti glas ne zamire
jer kad zamre glas
i ti ćeš sa njim zanijemiti!

Zato pjevaj!
Pjevaj i ti majko
Pjevaj i ti oče
nečitana, slova na papiru plaču
neopjevane slike gube boju i smisao
a događaji padaju u sjenke zaborava.

Pjevaj kako zora degradira Kosmos
i zvijezde sjajne sa grudi mu skida.
Pjevaj o viđenom i neviđenom atomu
o morskoj soli – što vodama plovi!
Pjevaj o pjesmi, o ženi
neka ne zamre ti glas
jer kad zamre glas
i ti ćeš sa njim zanijemiti.

ZLATNA VREMENA

Olimpijske igre
Skupa smo ih snili
Toga ni svjetske moći
Svjesni nisu bili
Bjelašnica, Igman
Plato Trebevića
Romanije raskoš
Na terenu priča

Olimpijsko selo
Staze takmičara
Uložilo tu se
Truda, a i para
Pričala su djela
Svi ti rezultati
O tom drugi nisu
Mogli ni sanjati

Ta maskota Vučko
Plamen vatre Vječne
Činio nas jasno
Ponosne i srećne
Imali smo temelj
Sporta i kulture
Sad nam to se čini
Dio avanture

Gradili smo skupa
Posebno rušili
Dal' smo se na tu tamu
I žalostili
Olimpijske igre
Bijehu dio mene
Sad se samo vrate
Bolne uspomene

RIJEKA TUGE

Prolazim, osmatram i tražim zaključke
Maršutom straha kotlinom Podrinja
Zvornik, Foča, Višegrad, Srebrenica
I drugi gradovi na Bosanskoj strani
Ta zelena granica nesmetano teče
I nosi sve pred sobom sa predznakom - čuvaj se!
U grudima olovna težina ne jenjava
Prati me duž čitave dionice puta
A ona djeluje mirna i tiha
Osluhni i čuj njen šapat prošlosti
I ona sebe naziva tužnom ljepoticom
Vjekovima prati vjetrove zla
Koji nude leševe u njena njedra
Jasno da ona se zove tužna rijeka
A okolne žiteljke tužne majke
Djeca godinama su u išćekivanju
Koliko skeleta leži na njenom dnu
A toliko snova i nade im je upućeno
Uzalud su sva objašnjenja bez osuda
Bilo ko da je to počinio čovjeku
Jer ona samo izvršava svoju obavezu
Ona je vjekovima poznata kao krvava

Koliko je historijski članaka ispisanpo
A koliko bačeno u zaborav
Što se tiče ljudstva na vlasti
Ti vihori zla su najizražajniji tu
Žrtve jetimi i stalne dženaze
Sve govore okolni mezarluci
Koji su svuda uočljivi i jasni
A koliko je tek ne pronađenih
Bez dženaze i dostojnog ukopa
A kome je to činilo zadovoljstvo
I dijete iz utrobe majke svirepo ubiveno
Uz izreku nož krv i osveta
A niko ne iznosi u ime čega
Prethodne žrtve su masakrirane
Zašto je u zakletvi krvava Drina i nož
Čemu to vodi ima li objašnjenja
Razlog što su različite vjeroispovijesti
Niko svjesno da ukaže na stvarnost
Da su žrtve u ljudskom obliku
Jasno od krvi i mesa
Plaču vole razmnožavaju se i žele
Taj mirni život i prirodnu smrt
A ne Drina da mijenja izgled
Da nosi masakrirane leševe
U ime čih ideala je sve to
Ko može objasniti zdravom razumu

Provlačim se vijugavom đadom straha
Višegradski most na Drini mi alarmira
Koliko žrtava ponuđeno njenoj utrobi
Majke sestre i supruge u išćekivanju
Muško se stoljećima istrebljuje
Javna i otvorena prijetnja uz strijeljanje
Jasno bez milosti i traženja razuma
Na dnu riječnom kosturi u nizu
Ti razni kazamati uz tok Drine
Omrkni a teško da osvaneš živ
Jer ti si zamišljeni neprijatelj
A nikada to nisu mogli dokazati
Šta u stvarnosti su htjeli u tom zlu
Stoljeće to traje, nude se leševi
Krvavoj i tužnoj Drini u obavezu
Da ih ponudi i drugoj obali
Sa ponosom da se vide zlodjela bratije
Koja rado ispija krv drugoj vjeroispovijesti
I nudi je krvavoj Drini
Jer oni su sljedbenici islama
I njih treba izložiti raznim patnjama
Tu istinu samo krvava Drina zna

Ratovi i ćorke su se smjenjivali u nizu
Četništvo je ostavljalo svoje tragove
Udove žene i ucvijeljene majke
Gledale su mnoga ubistva izbliza
Ali pomoć nisu mogle pružiti
I one su više puta silovane
Jasno i mnoge su svirepo ubijene
Sve to najbolje krvava Drina zna
Koja ih je nosila i skrivala u svojuutrobu
Bolni su znani podaci o istini
Opjevana brlja, kama i kokarda
Stvara stoljećima strah i masakre
Nije to samo jedna generacija
Dali to zlo nasljeđuju mlijekom
Ili prohtjevima zvijeri
Nauka je u tome nemoćna
Da utvrdi - šta ih tjera na to zlo
Možda bi Drina mijenjala ime
I mjesto proticanja radi prošlosti
Teško je shvatiti tu vrstu zvijeri

Premalo su im bila stoljeća iz prošlosti
I sve žrtve koje su lično pobili
Oni ili njihovi preci
I na pragu dvadesetog vijeka
Kad se promatra napredan svijet
Tu su bili oni da zacrtaju reprizno
Novo zlo i pokolj duž Podrinja
Vapaj tuga i krv Drinom se naturila
Višegrad, Foća, Zvornik i Srebrenica
Novi mezarluci tu se nižu
Sve bi se to možda nazivalo i sporadično
Kao šta mediji zla tvrde
Ali tok Drine je prostor strave i užasa
U Srebrenici su izrekli završnu riječ
Šta čine razularene zvijeri
Ta tvornica akumulatora je historija
A tek mezarluci preko puta nje
Tu su učešće činili i lažni zaštitnici
Pod zastavom nade i spasa
11. jul, '95 u jednom danu
Desetine hiljada na okupu
Tražili su spas u dnevnom logoru smrti
Selekcija izbor razdvajanje žrtvenjaka
Ljudi bez milosti su tu u krugu tvornice
Odvode u nepoznato i nude svoje laži
A samo je Drina znala stvarnu istinu

Godinama se traga uz male pomake
Mezarluci govore sve u kotlini tuge
Toliko hiljada u jednom danu
Odvedeno u više grupa i istrijebljeno
U ime čega - to niko ne može da iznese
Što su muslimani - da li samo zbog tog
A zagovaraju Božije odredbe bez sile
Kome to bacaju prašinu u oči
Tolike masovne grobnice Podrinjem
Više puta premještane - ko zna zašto
Težili su da sakriju tu javnu tajnu
Koju zdrav razum mora da osudi
Ma koje vjeroispovijesti da je
Taj 11. jul iz godine u godinu
Dženaze više stotina pronađenih žrtava
Sve to svijet prati i zna
Ali opet obmanjuju žrtve Podrinja
Uz obećanja samo u tom danu godine
I sve tako naglo utone u duboki san
Do narednog jula i masovne dženaze
I slikanje nepokretnih labudova
Rodbinski zalivenih rijekama suza
Ali jasno da ti labudovi neće poletjeti
A egzekutori zla se slobodno šeću
Odlaze u Hag kao turisti
Odslužujući simbolične kazne zbog tog
Veće bi kazne bile za krivolov
Ako bih ubio jedinku plemenite divljači
Očito gdje nas svjetsko pravo rangira
Bez objašnjenog razloga
Tragove istine nudi krvava Drina
Ali svijet je slijep ili šta već
Mezarluci u Potočarima su historja
Koju, jasno, ne mogu da potuku

Tužna povorka tabuta u julu
Maršuta Visoko - tvornica zla u Potočarima
Ucvijeljeni čekaju godinama istinu
Dostojno da ukopaju najmilije
A egzekutori zla su još na vlasti
U policijskim odorama i vrebaju
Uspostavljaju tobožnji mir
Narodu kojeg su lično ucvijelili
Zašto vjerovatno ni oni ne znaju
Važno je da su oni hodili pod crnim zastavama
I veličali opjevane heroje četništva
Uzalud su dokazi imenom i prezimenom
I svijet je postao imun na to
Dokazani slijepci u ulozi posmatrača
Taj centar zla dvadesetog vijeka
Kakav još historija nije zabilježila
Samo u jednom danu - a zašto
A tvrde da imaju moćnu tehnologiju
E, onda ni svijet ne želi istinu
I jasno se dokazuje kao saučesnik
U dijelu masakra tužnog Podrinja

Više desetina hiljada na dženazi
I neutralnih mima samo da se uvjere
U taj masakr koji vlast zla negira
Svijet im je ponudio sve provode
Nudeći im papirom trgovinu zla
Posljednji isprasćaj u historijskom julu
Decenijama već se reprizno nudi
Djelom tolike žrtve u jednom danu
Kako to čovjek da shvati i prihvati
Da tužnom ne trebaju samo pusta obećanja
A nagrada zlotvorima na sve načine
I slijepac tog dana da dođe
Osjetio bi teret duhovnog zla i vapaj
Čuo bih žalosni zov Drine
I šapat tužni krošnji šuma Podrinja
Krvavu prošlost i krike tog jula
A svijet ne želi to čuti
I vidjeti nepokretne bijele labudove
Uz stvarnu sliku zvijeri
Historijske zabilješke o Potočarima

NASLJEĐE

Ostavljam ti
Sjeme Vremena.
Posij ljepše dane
U ravnici Budućnosti
I zalijevaj smijehom
Nevine djece.

Pruzam ti
Mrvice Tisine.
Uroni u njene virove
Tamo sakrij
Lance Samoće.

Poklanjam ti
Komadice Sunca.
Prospi ih
Po ranjenoj zemlji
Da njihovo svjetlo
Probudi modrinu rijeka.

I ne plaši se
Plime Noći
Ni oseke Radosti.
Ne kloni od zedji
U pustinji Dobrote
Ne drhti
Ispred prljavih
Sjenki Laži.

U mom srcu
Nosim mač
Od sokolova pera
Da te zauvijek brani
Snagom majčine ljubavi.

POGACA MOJE MAJKE

U labirintu sjecanja
Na davno odbrojane
I u srcu cuvane dane,
Prosu se miris pogace
Moje majke.

Otvorih kapije djetinjstva,
Ispunjenog bojama marame
Na njenoj glavi,
Zvucima pjesme
Sa njenih usana
I zakoracih sretna,
Ponovo djevojcica,
U probudjene sate radosti
Osluskujuci odjeke sevdaha
Sto dusu grije
Vatro opjevanih uzdaha,
Ognjem oplakanih cekanja
I pjevam sa majkom
Davno utihlu pjesmu djetinjstva,
Pozeljevsi, zavijek se izgubiti
U labirintu sretnih trenutaka.
Pogaca moje majke
Jos i dana mirise mirisom
Najljepseg nevinog djecjeg sna.

KAPLJICE

Razli se
Misao
Iz spokoja
Rodjena.
Skupljam
Kapljice
Sto u beskraju
Ljepote
Ostadose
Iza nje.
Sipam ih
U casu
Vjere
Da iz nje
Pijem
Kad mi ozedni
Dusa

TVOM I MOM DJETETU

Svanuce zore
Mirisnih snova
Rasuti jutra
Cedna i nova.

Rodice laste
Nevini let
I krilima cistim
Ljubiti svijet.

Prosuce nebo
Prozirne niti
Golubu mira
Gnijezdo ce sviti.

Doci ce novo
Sretnije doba
Nestace mrznja
Umrijeti zloba.

Dolinama zlatnim
Nada ce sjati
Plodove srece
Djeca ce brati.

Zelja mi stade
U dva mala stiha
Prati je molitva
Iskrena, tiha.

Ljudima je često blato sinonim za nešto loše.Ne razumijem.Sada ću ispričati i zašto.
Kako znam za sebe imala sam sve što sam poželjela, naravno kada su materijalne stvari u pitanju. Sve vrste igračaka, mede, lutke, kućice, imala sam i autiće, pištolje, svoju malu kuhinju. Hvala ljudima koji su se uvijek trudili da mi ništa ne fali, i da mi nabave sve u što bi ikad uprla prst. Hvala im što su mi ponudili te trenutke sreće, i što mi ih i sad nude.
Jeste to sreća, ispunjena želja,ali - ali nešto fali.
Jer najveću sreću nisam doživjela ni u igračkama, ni slikovnicama, haljinicama, već upravo u blatu. Onom proljetnom blatu. Kada se bijeli prekrivač izgubi, počnu proljetne kiše, i stvori se - blato. Skupljala su se sva dijeca iz naselja, svakog jutra, kao neka vrijedna vojska. Samo bi se odlučili za igru, i vrijedno bi radili svoj dio zadatka sve do crnog mraka. Igra domaćica mi je bila najdraža. Tu sam se prvi puta borila za nešto, i trudila se da nešto napravim svojim rukama. Pravili smo ulje od raznih listova, koje smo gniječili u vodi, i kada bi ta voda postala masna, to smo nazivali uljem, bez kojeg nije mogla ni jedna domaćica. Znali smo ići i kilometrima daleko, u potrazi za lišćem za ulje.
Od blata smo pravili razne pite. Ukašavali ih listovima i cvjetovima. Najveća sreća je bila kada pronađem neki lijep cvijet za dekoraciju moje pite od blata.
Znali smo svaki kutak ulice. Svaki dan smo znali gdje se pojavila neka ljubičica, jagorčevina ili pak visibaba. Majke su često galamile na svoju djecu, posebno nas djevojčice, kada smo prljavi dolazili kućama, ali ništa nas nije spriječilo. Zbog toga sam uvijek, uveće, sa blatom svuda po meni, pa i u kosi, dolazila kući, sa kitom svježeg proljetnog cvijeća. Poklon mami, ubran sa puno ljubavi, vrijednim malim ručicama, prljavim od blata. Eto zato je meni blato sinonim za nešto lijepo, za najljepše dane moj djetinstva. Zbog toga je meni blato sinonim za miris, miris zaboravljenih proljeća. Za mene ta proljeća nisu zaboravljena, jer će do kraja mog života biti tu negdje u meni. Uvijek će me pratiti miris blata. Ta proljeća su zaboravljena za nove generacije. Djeca danas ništa ne doživljavaju na isti način na koji sam ja doživljavala.
Žao mi je što više nigdje ne mogu vidjeti djecu uprljanu blatom. Sve, kao da je zamrlo. Ne čuje se više ona graja, ne osjeti se poslije duge zime rađanje. Ljubičice, jagorčevine i dalje cvjetaju. Procvjetaju, cvjetaju, i tužne uvehnu, jer ih niko nije ubrao i poklonio mami, jer ih niko nije ni primjetio. Kiša stvori opet ono blato. Ali sada nema nikoga da se raduje tome.
Djeca idu ulicom sa mobitelima u ruci, čuvaju nove patike, od onog našeg starog blata. Danas djeca ne pričaju o tome kako će napraviti ulje i pitu od blata. Danas djeca pričaju o Facebook-u, o novim igricama. Pitam se šta će njih pratiti kroz život, šta će njih sjećati na proljeća iz njihovog djetinstva?

Pomjeraam ovu sjenku
Puštam ovu priču
Ispod lišća nataloženpg
Da plovi

Noć će uskoro
Preko tragova odnjeti
Sve ono što sam imao
Skrivao i trajo
Potokom

Sumrakom
Potoko
Odsječen i dalje
Ćutim

Prepoznaj glas ustreptale nade
kada pokuca na vrtata spoznaje
odbaci u ambis nesaglrdivog mraka
nakovanj teški gdje se kuju
mačevi oštri žarnih sumnja
snovima što podrezuju krila
dok noć šutnjom stihove piše
na razmeđi shvatljivog
i onog što umu u bezdan bježi.

Toliko je razloga za korak zvonki
osmijeh što budi vilama snova
nekad su sati duži od dana
kiša nemira dok sipa čemer.
Zašto smo ovdje pali na zemlju?
Kazna to je ili zamjena za orden?
Bunaru tajne dno se gubi
u izmaglicama neshvatanja.

Ptica u letu.
Dječiji žagor.
Izazovi epohe ječe.
Izlio sam iz srca plamen
čekam na dim, a i na vatru
lepet krila zasjeca jutro.
U novom danu su novi vidici
ali su sjenke tu od početka
od početka samog Početka
o čemu riječi ne govore mnogo
a i to malo
za čovjeka jednog
što brodi između jave i sna
previše kadkad biva u noći
dok čekić sudbe o nakovanj lupa
oštreći sječivo nepredvidivog
što raspoloviće vrijeme na dvoje
ono što je bilo
i ono što jeste.

Prepopznaj glas ustreptale nade
kada ti pokuca na vrata spoznaje
što na vjetru jaše kroz vječnost
naoružana stihom i pjesmom
a osmijeh kada se niz zjene razlije
to već je s one strane vedrine
odakle horski pjev odjekuje
i nikad ne prestaje
dok leti kroz vrijeme i prostore sna
jašući na konjima vjetra
a da bi bio dio tog svečanog zbora
biti moraš
brži od vjetra.

Prepoznaj, prijatelju, nade glas
zbog sebe
zbog mene
zbog pjesme
zbog sna
koji u vječnosti traje -
smiraju što list je rodni.

Prava istina je uvijek slobodna
i nikad rob
- ko živi u istini,
taj živi i u slobodi!
Mogu me okovati,
za banderu svezati
- ali dušu
i pravu istinu
nikad!
Ona će kao i sloboda
i iz one najdublje tame,
koliko je god ugnjetavali,
krili i preokretali
kad-tad isplivati
na svijetlu površinu ...

I najmanje svijetlo
osvijetli onu najcrnju tamu,
a ko ne vjeruje
neka se zatvori u tamni podrum
i ponese kutiju šibica ili upaljač
neka sam isproba,
pa će vidjeti
kako i onaj najmanji plamen od šibice
pobjeđuje tamu
i daje nadu...