5.NKS-autorske aplikacije-9

 5.Novosarajevski književni susreti-2011

Autorske aplikacije-9


 

Adi Osmanbegović (BiH)

Adnan Kamenjašević (BiH)

Sandra Džananović (Austrija)

 Rajko Glibo  (Hrvatska)

 

 

 


 

 


Adi Osmanbegović (II-5)

Treća gimnazija Sarajevo / BiH 

 

 

 

VOLJENOM GRADU S LJUBAVLJU


Okupan suncem sijaš poput najskupocjenijeg dijamanta
na spektru duginih boja.
Proljeće te čini posebnim, nekako svečanim, življim, razdraganijim.
Bistri dan odjekuje žamorom kojeg niko ne razumije, ali je vedar i zvonak
ljepši od bilo koje simfonije.

Uskoro je tvoj dan, zastava govori svojim znakom i bojom,
a mi se svi dičimo svojom.
Ona povezuje nas  sa istim ciljem, da znamo gdje pripadamo i
čemu da se radujemo.
Rasti i cvjetaj, voljeni grade, i još mnoge rođendane slavi.
I daj nam još mnogo pametnih ljudi, koji žele da sve zastave isto
i sretno lepršaju i čuvaju svoje boje,
i da se svi ljudi  vole.


 

 

 

 


 

 

 

Adnan Kamenjašević (1984)

Tuzla / BiH 

 

 

VENERA

 

     Spuštam se niz hladni hodnik nekim traljavim korakom koji i ne priliči meni. Izašao sam iz sobe kako nebi mislio na to. Držim se za stubišnu ogradu dok silazim jer jedva koračam. Pluća nikako da dobiju pravu količinu zraka kako bi mogao nastaviti dalje. Sve mi se vrti. Teško je imati nešto tako veliko na prsima. Mnogo jači od mene nisu to mogli iznijeti. Ja ovakav kakav jesam, nikakav i suh, nisam ni zaslužio takav teret. Nisam ga trebao ni dobiti. Ponovo se vučem dole niz stepenice. Spuštam jednu po jednu nogu i samo čekam da padnem, negdje tu, baš tu dole negdje. Sve bi mi bilo bolje od ovog nesamostalnog stojanja. Nisam ja sposoban za to. Odlučio sam pak da se saberem, okrenem novi list, uzmem novu drogu za sebe i krenem dalje.

     Trebam negdje otići a ni sam neznam gdje. Možda će mi se pamet vratiti poslije ove amnezije koju sam tako lako zaradio. Volio bi da se to desi. Sve možeš izgubiti ali kada izgubiš pamet onda je to katastrofa. Mnogi bi mijenjali neki drugi tijela za ovaj dio, za dio koji zovemo mozgom. Sva sreća pa smo svi drugačiji. Neki ga imaju mnogo a neki malo. Ni sam ne smijem pomisliti kada bi svi dobili jednaki dio šta bi se onda desilo.

     Teturam dalje i ne osvrćem se. Poznati glas me prati i nikako ne mogu da mu pobjegnem. Tu je on, kao anđeo i đavo, svaki sa svoje strane, jedan na jednom a drugi na drugom ramenu. Šapću mi svoje misli i planove. Sve je to jedna živa pometnja slušati više glasova od jednom. Samo malo fali da se prostrem na asfalt i poljubim ga snažno i strasno.

     Dišem i posljednje kapi zraka kako bi napravio još koji korak i stigao do škole. Nikada nisam znao kako snažno to može biti. Pričali su mi stari ljudi da je to najjača droga. Nisam im tada vjerovao a pomalo i sada ne vjerujem. Biti zaljubljen. To je stvarno teško. Po prvi puta mi se sve to dešava i neznam kako da odreagujem. Tijelo samo radi sve. Grči se, opušta, stišće, misli, nemisli. Malo je meni ljeta da bi se to meni sve dešavalo. Ipak ljubav ne bira koliko si star, koje si boje, ni kome se moliš. Ona te jednostavno obuzme i nosi te u svoje odaje gdje ne vlada nitko.

     Tek mi je bilo dvanaest godina i nisam znao mnoge stvari. Izašli smo iz teške situacije svi mi koji smo bili tu, a onda, nekako naglo, svijet je počeo da se otvara za nas. Sve je postalo normalno i prirodno. Baš nekad tada sam upoznao i nju,Veneru.

     Venera. Kako je to lijepo ime.

     Nebi se to ni desilo, naše upoznavanje, da nas kada smo došli u više razrede nisu sve ispremještali iz jednog u drugi razred. Govorili su nam nastavnici da to tako treba  jer moraju organizovati da svu tu djecu smjeste u pet odjeljenja od postojećih šest. Tako sam i ja upao u novu grupu što mi nije bilo iznimno drago. Stigao sam sa torbom i držao raspored za taj dan. Tek je krenula nova školska godina pa smo se svi teško snalazili. Sada je to bilo još gore jer nismo znali ni gdje ni kako. Lutao sam hodnicima škole i gledao u raspored časova. Htio sam da što prije stignem do svoje učionice. Nikako mi to nije polazilo za rukom jer su svi negdje trčali pa je hodnik između učionica bio pun djece. Ja ionako slab u snalaženju u prostoru držao sam se svog papira kao pijan plota. Svi su nalazili svoje mjesto. Izgledalo mi je kao da sam ja jedini trinaesto prase i nemam svog gnijezda. Silno sam želio da se nađem negdje. Da mi je bilo gdje da uđem i sjednem u klupu. Sve mi je to izmicalo i već sam postajao očajan.

     Na poslijetku sam prolazeći kraj jedne učionice čija vrata nisu još bila zatvorena jednostavno uletio unutra i sjeo u prvu klupu koja je bila slobodna. Nisam vidio nikog a nisam nešto ni posebno gledao. Kada sam pak progledao svi su zurili u mene a učitelj je tresao nekom knjigom. Obratio mi se i rekao: „Vratić?“. Nisam se obazirao na to a on je sada nešto glasnijim i strožijim glasom ponovio: „Vratić?“. Izgovarao je taj jadni čovjek moje prezime a ja sam ga opet izigrao i nisam ništa odgovorio. Slijedila je tišina.

     Djeca su već počela da se doguravaju i šuškaju. Sigurno su mislila o meni da sam neki glupan i nesposoban. Tako sam i ja inače mislio o drugima kada su se ponašali ovako kao sada ja. Skidao sam se polako i odlagao stvari na klupu. Nastavnik je izgubio pamet i fino ponašanje. Udario je knjigom kojom je do sada mahao od stol i povikao zastašujućim, gotovo životinjskim glasom: “Tišina!“ Svi smo se zaledili od tog glasnog i prodornog glasa. Brzim koracima je doletio do mene i pitao: „Pa da li si ti čovječe Vratić?“ Ja sam se ukopao u svome mjestu i nisam mogao da pustim ni glasa. Jezik je se negdje sakrio i jednostavno ni jedan jedini ton nije mi izlazio iz usta. Izgledao sam tako nesposobno i nisam mogao da opravdam svoj grijeh.

     „Da, to je Vratić,“ odgovorio je fini i mekani glas. „Evo piše mu ovdje na torbi,“ ponovo je se javio poznati glas. Učitelj je stavio još jednu kvakicu na svojoj listi kao kada ste na pijaci i kupujete sve potrebne začine koje vam je majka napisala. Izgleda da sam ja baš trebao u ovaj razred. Dobro je to ispalo za meme, poslije toliko lutanja slučajno sam uspio da nađem svoje jato.

     Okrenuo sam se da vidim ko je taj anđeo koji me je spasio od one odvratne situacije. Prva stvar koju sam primjetio još dok sam se okretao prema njoj je bila da miriše kao sami jorgovan. Pogled mi je išao dalje i zastao na tom prekrasnom biću. Sigurno nije sa ovoga svijeta. To nikako ne može biti. Srce mi je kucalo kao da me tjera deset bijesnih pasa. Kako i nebi kucalo kada sam je pogledao a ona se samo smiješila. Smiješila se i gledala me onim krupnim plavim okicama. Nekako su se lijepo pomjerale te njene oči. Malo je gledala u mene a malo u nastavnika koji je već bio otpočeo sa nekom pričom.

     Poslije sam saznao da nam je to razrednik. Ja sam mu u tom trenutku okrenuo leđa i držao ih tako gledajući ovog zemaljskog anđela. Držao sam ih tako neko vrijeme dok me kreda kojom je nastavnik pisao po ploči nije stigla. Pogodila me je tačno u mjesto gdje se spaja vrat i ramena. „Vratić, pa u vrat,“ zadovoljno se on cerekao. Svi su ostali slijedili njegov primjer i smijali mi se u lice. Odmah na početku nije mi se svidio taj nastavnik i znao sam da se neću baš najbolje provesti u njegovom razredu. Moraću igrati na njegovu zapovijed a to mi nikada nije bila zanimljiva igra.

     Jedva sam čekao da zvoni kako bi svoj pogled mogao fiksirati na svojoj spasiteljici nešto duže. Nisam više smio izazivati sudbinu i okrenuti se dok gospodin Kreda priča. Tako sam ga odmah prozvao. Nije me bolilo to što me je pogodio kredom, nije mi ništa značilo ni čak to što su se oni glupani smijali, briga me je samo bila šta je ona mislila u tom trenutku.

     Taj je dan bio rezervisan samo na upoznavanje i da dobijemo rasporede dolazaka u školu. Prijatelji su me zvali da sa njima idem kući što sam ja glatko odbio. Nisam smio da je ispustim iz vida. Pratio sam je ali sam ujedno i držao rastojanje kako nebi primjetila da je pratim. Kada bi se to desilo potonuo bi kao Titanik. Udario bi u santu leda. Ona je bila moja santa i moje sunce, čak i kada bi se razbio bilo bi to lijepo, dok me kupaju žarke zrake sunca.

     Sve sam radio kao u kriminalističkim filmovima gdje policajci prate osumnjičenog i prikradaju mu se. U tom prikradanju nisam bio baš najbolji. Ona je se u jednom trenutku brzo okrenula i ugledala me kako se šećem negdje iza. Nisam uspio da se sakrijem iza auta koje je tu bilo parkirano. Gotov sam! Poslije tog njezinog pogleda sageo sam se, kao da vežem pertle na cipelama kojih nisam ni imao jer sam na nogao nosio patike na ljepljenje. Znao sam to sve ali sam se ipak sageo. Popravio sam pertle i uspravio se. Ona je još uvijek gledala u mome pravcu i nije htjela da ga promjeni. Mahala je rukom, kao kada nekoga zovete k sebi. Znao sam da to nije za mene. Ne, to ne može biti. Napravio sam facu kako to samo ja znam kada ne vidim nikoga ispred sebe i nastavio svojim putem. Ne mogu da vjerujem da je još mahala svojom slatkom ručicom. Ponovo sve to u mom pravcu. Stisnuo sam zube i marširao dalje.

     „Vratiću!“. Sad je već počinjalo biti vruće. Okrenuo mi se svijet. Zamantalo mi se te sam položio ruku na čelo kao što to rade ljudi prije nego će pasti u nesvijest. „Mahire“, ponovo se javio zvuk tog dragog stvorenja. Ovaj puta me je zvala imenom. Nisam imao kuda. Shvatio sam da mi je najbolje rješenje da se odazovem. Podigao sam slabašnu ruku u znak odobravanja. Malo sam i potrčao kako bi je sustigao, nju i njene prijateljice. Sve su se smiješile, više i više kako sam se primicao. „Ovo je onaj o kojem sam vam malo prije pričala,“ sa smiješkom na licu rekla je svojim prijateljicama koje su hihotale skrivajući poglede u stranu. Imala je poseban način da napravi osmijeh. Nije to običan osmijeh kada se smiješ samo što je neko ispričao dobar vic. Ovo je osmijeh kada upijaš nekoga i pri tome mu daješ do znanja da to stvarno radiš.

      „To je moj drug Mahir,“ šireći ruke prema drugaricama a zatim i prema meni kako bi nas upoznala. Pružao sam ruku da se pozdravim sa svim djevojčicama pa i sa njom. Imena inače ne pamtim tako da sam ostale djevojčice pozdravio onako radi reda. Kako je koja izgovarala svoje ime tako bi ga ja zaboravio. Ne ponosim se baš ovom svojoj osobinom ali je ipak bila tu. „Venera,“ slijedila je kratka pauza poslije toga, „ja sam Venera,“ ponovila je ona svoje ime. Morala je to učiniti jer je vidjela na meni da sam se izgubio i da nemam pojma šta ću reći. Tako je i bilo. Čitala me je kao slovaricu. Glupo sam joj držao ruku i još uvijek tresao gore dole dok su mi oči bile fiksirane na njenim. Nešto sam pokušao da promrmljam kako bi ostavio dobar utisak. Znao sam nekada i reći nešto što ostavlja bez daha i inspirira druge. Ovaj puta se to nije desilo. Samo sam joj stisnuo ruku i rekao: „Ja sam Mahir“. Na to je slijedio gromoglasan smijeh. „Pa to budalice svi znamo,“ javila se ona dok se pridružila smijanju sada nešto intenzivnijem nego prije.

     Dok sam se ja pribrao i shvatio šalu nastavio sam se smijati zajedno sa njima. „Baš si šašav.“ Lijepo zvuči to šašav kada ga neko ovakav izgovori. Da je to rekao mi neko od drugova potukao bi se sa njim jer bi to smatrao uvredom. Ovako to je zvučalo sasvim dobro. Smijeh je pozitivna stvar. Pravdao sam se sam sebi kako sam načinio dobar prvi korak iako ne namjerno.

     Slijedila su mnoga pitanja poslije toga. Sva su bila upućena meni. Uglavnom me je ona sama ispitivala dok su joj drugarice pomno pratile svo to suđenje. Odgovarao sam polako kako bi mi svaki odgovor zvučao dobro i odmjereno. Ja o njoj nisam znao ništa, samo da je najdivnije biće koje su moje oči ikada vidjele. Ponovo sam pao u krizu i nisam znao dosta odgovora. Ona je na to odgovorila: „Daj ti meni fino zapiši svoj broj pa ću ja tebe nazvati i fino se ispičati“. Ona mene da zove? Ovo je neka dobra skrivena kamera a ja sam glavni akter? Ona mene da zove? Popravljao sam torbu na leđima i nešto više zavrtao rukave košulje. Mucao sam. Govorio sam broj tako polako da bi ga i moja nena zapisala. Izvadila je flomaster iz torbe i pošto nije imala gdje da ga zapiše okrenula je svoj dlan desne ruke i počela. Nisam joj morao ponavljati jer ga je već bila zapamtila.

     Mislio sam u sebi da se to zvanje neće nikada desiti. Zapisala je broj na ruci. Kada dođe kući opraće ruke, broj će nestati i ništa od naše priče. Možda će se jednostavno otrati do samog dolaska kući. Smišljao sam razne scenarije kako će taj broj nestati što sam pomalo i priželjkivao. Nikada me kući nisu zvale djevojčice. Šta li će moji u kući reći? To mi je možđa i bilo najteže od svega. Vrijeme brzo inače teče ali ovaj puta put od škole do kuće se odužio. Trajao je vječnost. Prava Sahara koju je trebalo preći. Ostao sam bez vode i nisam imao snage za dalje. Isušilo me je sve ovo. Morao sam pričati ono što nisam htio. Treba svemu dodati i da će uslijediti priča nekada poslije kada me ona nazove. Tako sam se bojao tog poziva.

     Znajući da je zapisala broj na dlan vodio sam se time. Neće se ona nikad sjetiti mene. Nešto me vuče za torbu kako bi stao. Neko me je upregao u kola i sada manipuliše mnome. „Pa zar ti ne trebaš ovdje skrenuti?.Rekao si da tu živiš?“. Ona me je vukla jer sam skoro promašio skretanje za moju zgradu. „Da, tu živim, jeste, dole“. Sve sam to rekao nekako brzo, gotovo pa naučeno napamet. One su nastavile pravo ulicom i smiješile se mojoj smušenosti. Gledao sam je dok odlazi. Ustvari gledao sam njih dok odlaze, mada sam ja vidio samo nju.

     Ušao sam u kući i po običaju bacio torbu do ormara sa knjigama. Otpuhnuo sam dobro i stropoštao se na kauč. Zabacio sam noge gore negdje visoko na stranicu kauča te uzeo daljinski u ruke. Mijenjao sam programe veoma brzo sa jednog na drugi kanal jer mi ništa nije godilo što vidim. Nešto me je stomak bolio pa sam se grčio u mojoj boli. „Opet sam pojeo nešto loše, mora da je to“, vrtilo mi se po glavi.

     Poslije procvata ekonomije u zemlji svi su nešto otvarali. Neki su otvarali kafiće, drugi picerije a bilo je i onih koji su hranili djecu. Pored škole poredalo se nekoliko tih prodavača. Svi su uglavnom prodavali pekarske proizvode. Imali su i sendviče i sokove kako bi upotpunili svoj asortiman. U toj svojoj zaradi postali su i pohlepni. Kako bi zaradili što više ništa se kod njih nije bacalo. Sve je se prodavalo pa čak i hljeb star nekoliko dana i salama ustajala na otvorenom. Malo bi oni to sve zamaskirali i prodavali djeci. Mi, kako nismo se imali gdje drugo hraniti, morali smo kupovati te njihove podvale. Nerijetko se tako znalo i desiti da djecu boli stomak od te hrane, ako je mogu tako nazvati. Slučaj je taj bio i sa mnom. Osjetljiv sam na te promjene. Čim bi pojeo jedan od ovih čudesnih sendviča stomak bi me bolio po cijeli dan. Sada mi se to dešava. Opet sam pojeo nešto takvo pa me stomak boli mada nije ta bol bila kao prije. Sad se bol širila preko stomaka do prsa, pa čak i do vrata. Nikad mi se nije ovako desilo. Vrtilo mi se sve u stomaku i mogao sam čuti grmljavinu iz njega. Molio sam samo Boga da majka što prije dođe sa posla i dadne mi neki od njenih čuvenih lijekova. Uvijek sam se mogao osloniti na nju. Imala je lijek za sve vrste bolesti pa tako nisam morao često odlaziti ljekaru koje sam prezirao iz dna duše.

     Uzeo sam nešto da čitam tek onako kako bi mi oborilo pritisak. Čim bi nešto čitao i tako bio zavaljen u polu ležećem položaju, pritisak bi mi se spuštao pa sam mogao da spavam koliko hoću. Ovaj puta nije bilo ništa drugačije. Ležao sam tako sve dok po kući nije počela dobro poznata trka. Svi su pristizali. Prvo otac jer je on izlazio sa posla nešto prije od majke, a zatim i ona. Čim me je ugledala kako sam se skvrčio na kauču znala je da nešto nije dobro. O moj Bože, kako me je samo ta žena poznavala. Nisam ni slutio kako može da primjeti svaku promjenu na meni.

     Rastresla me je u krevetu i trljala rukama po čelu nebili vidjela da li imam temperaturu. Nije se o tome radilo pa su slijedila standardna pitanja.

„Šta je danas bilo u školi?,“ pitala me je majka dok je svlačila odjeću sa sebe te navlačila drugu, onu koju nosa u kućnoj atmosferi.

„ Ma nismo radili ništa posebno, samo su nam dali rasporede za nastavu“, promrmljao sam jedva, usta su mi bila suha pa sam govorio skoro nečujno.

„Znači, sigurno se ništa nije dogodilo?. Šta si jeo?“, pitala je majkakao da je tačno znala šta treba da me pita.

     Počeo sam sa poznatom pričom o hrani koja je sva ustajala i komadima mesa kroz koje se vidi, pa bi to bilo sve lijepo premazano namazom koji čak ni mačke ne žele da jedu. Da, da. To je istina. Vidjeli smo jednom prodavača kako je iznio neku od kantica sa namazom napolje kako bi se mačke najele te ujedno polizale ostatke sadržaja. Tako nije morao poslije ni da pere posudu nego ju je mogao odmah koristiti. Nisu fine mace htjele ni da je pogledaju. Kažu da su mačke veoma delikatne, u šta smo se mogli i uvjeriti na dokazu. Odmahivala je majka glavom i već u glavi pravila priču kako će se obračunati sa prodavačam. Da makar on nije kućni prijatelj, to bi sve bilo dosta lakše. Ovako je predstavljalo težak zadatak reći prijatelju jednu tako ružnu istinu za njega. Sebi sam u glavi davao drugačije objašnjenje od ovoga da sam bio predmetom prevare trgovaca ali mi je ono bilo nabolje za sada koje sam mogao smisliti.

     „Šta ako ona nazove? Rekla je da hoće“, odzvanjalo mi je u glavi. Noge su mi počele da klecaju a koljena su mi bila upala kao da imam vodu u koljenima i odjednom sam sav postao pihtijast i edematozan. Na svaki dodir koža mi se uvlačila unutra kao tijesto te sam na sebi mogao slikati različite oblike. Pristigli otac i brat u kući su mi bili odmor, te sam malo došao sebi pričajući sa njima. Brat mi je pokazivao neku tešku lekciju koju su danas radili i kako to sve funkcionira. Vazda je se hvalio kako je to sve nekako teže kada dođeš u starije razrede i kako su nastavnici nemilosrdni. Nisam se posebno prepadao jer sve njegove priče do sada se nisu obistinile i uvijek sam prolazio bolje od njega u školi. Teturao sam dalje nešto po kući. Nisam mogao više da pričam sa bratom jer bi odmah postao razdražljiv kada se ja nebi interesovao za njegovu tešku lekciju. „E  jeste i teška, pa to je i naša nena mogla naučiti koja nije imala ni razreda škole“, napravio sam jedan mali solilokvij. Smijao sam mu se u lice što ga je uvijek ljutilo. Nisam se smio dugo smijati jer bi dobio batine za to, naravno ne od roditelja, nego od njega samog.

     Pomijao sam se sve dok nisam stigao do oca koji je izašao na balkon kako bi uživao u pogledu. Pridružio sam mu se te se i sam naslonio na ogradu prekrštenih ruku, i gledao prema dole raju koja prolazi. Onda su počinjali komentari. Mogao je taj moj otac pričati dosta. Sve ga je interesovalo a imao je i fantastičnu sposobnost pamćenja. Znao je skoro svakom čovjeku matični broj, ko su mu tetke i kada mu se krava otelila. Ovo zadnje sam malo pretjerao jer ti ljudi nisu imali krave pošto su živjeli u centru grada, ali i da su ih imali on bi sigurno znao kad su oteljene. Time me je učio nečemu novom, nečemu što nisam prije znao. Bila je to jedna prava mala psihologija ličnosti, kada bi on ispričao sve te pojedinosti o jednoj osobi. Više nema takvih ljudi koji sve čuvaju na kori mozga kao što je to on radio. Divio sam mu se zbog toga jer nisam bio ni blizu toga kao što je on bio.

     U tome divljenju majka je zvala na ručak te smo se odmah okrenuli i ušli unutra. Stol je bio pripremljen i naše je bilo samo da zauzmemo svoje pozicije, pomolimo se i počnemo jesti. Svako od nas je tačno znao gdje sjedi. Majka i otac na jednoj a brat i ja na drugoj strani stola. Čak smo imali i svoje stolice jer je na svakoj stolici bio različiti podmetač tako da smo znali koja je čija stolica. Nisam tome pridavao puno pažnje ali čim me je brat opalio ćuškom po glavi shvatio sam da sam na njegovom mjestu te se brzo prenuo i sjeo na svoje mjesto. Za stolom je počela neka neobavezna priča u kojoj sam želio da ne učestvujem ali sam ipak morao. Natrpavao bi usta puna hranom kako bi se mogao izvući na to da jedem pa da ne mogu pričati, na što bi me svi sačekali da pojedem zalogaj te me pomno slušali.          

     Morao sam ponovo pričati priču o pokvarenom trgovcu. Majka i otac su me sažaljevali i klimali glavama kao da me u potpunosti razumiju.

„Pa šta, i ja jedem tu istu hranu, a pogledaj me k'o stijena sam!,“ brat je dao tako jednu izjavnu rečenicu. Majka i otac su se smijali.

„To je zato što si ti stariji a samim time i jači i snažniji pa na tebe to ne djeluje“, blagim glasom mu je uzvratila majka.

     On se odmah počeo kočoperiti i uzdizati u visine zbog te njene rečenice. Pogledao je u mene i zlobno zavratio obrvama u znak moga poniženja. Sva sreća pa sam imao mehanizam kojim bi te poglede veoma lako odbijao.

     Završio se ručak a majka je došla da mi objasni kako je ono morala reći samo kako bi se brat osjećao bolje. Znala je i ona da se neću ja uvrijediti što je njega tada favorizovala. Nikada nisam imao osjećaj da nas roditelji dijele na dobrog i lošeg. Nisu to nikad ni radili i ako je iko mogao naći balans onda su to njih dvoje. Kako su oni samo divni! U mnogim porodicama roditelji su razdvajali djecu što bi se na posljetku i ispostavilo kao katastrofalno. Od toga svega jedan ili jedna od potomaka bi cijeli život imali komplesks niže vrijednosti i ništa im nije polazilo za rukom. Često sam to mogao vidjeti kod svojih priijatelja. To se makar bratu i meni nikada nije moglo dogoditi. Mi smo dobijali ljubavi za desetero djece. Pa i ona majčina gesta je bila samo vaganje kako bi sve bilo u nivou. Znala je ona to divno raditi.

     Sklupčao sam se na ležaju i preturao po mislima. Nalazio sam različite scenarije o tome što bi se sve moglo desiti. Nisam puno stigao ni da razmislim a telefon je zazvonio. Svijet mi se okrenuo i čekao sam da odem sa njega na neko drugo, mnogo bolje mjesto. Stomak me je od jednom prestao da boli. Sada me je počela glava boliti. Sa svakim zvukom telefona prevrtao sam se u drugu stranu i molio da moja bol prestane. Ring, ring... nastavljala se moja agonija i sve sam više tonuo u nju. Naposljetku se otac javio i po prvim riječima sam mogao naslutiti da nije ono što sam očekivao. „O, pa to ste vi?. Kako ste?“ to su bile prve očeve riječi. Nije to mogao reći nekome koga nezna. Jednostavno to nije mogao. Kako se razgovor nastavljao sve sam bio bliže ocu i telefonu nebili osluhnuo o čemu se radi. Pa to su dajdža i dajdžinica iz Zenice. Nisu se baš dugo vremena javljali. Sada su tu negdje u blizini. Poslije, kada je otac zavržio sa pričanjem svi smo saznali o čemu se radi. Bio sam u pravu kada sam mislio da su blizu. Došli su kod nene da je malo obiđu pa su mislili da navrate i do nas, čisto da vide kako smo.

     Otac nas je odmah rasporedio na strateške pozicije kako bi pospremili po kući koja je i inače uvijek bila fantastično čista. Prava pedanterija je taj moj otac, čak i na ovako sređenu kuću on hoće da uradimo još više. Brzo smo se razletili po naređenju kako bi ih dočekali u punom, punom sjaju. Brat je brisao prašinu, majka je bila u kuhinji spremajući neki kolač a ja sam sređivao police na kojima su bile staklene figurice i dobro poznata štiva o drugu Titu. Ta se štiva nisu smjela baciti. Roditelji su i tada tugovali za prošlim vremenima i o tome kako danas više ništa nije kako treba. Ništa posebno nisu bile te knjige ali ipak sam ih pročitao, onako, za svaki slučaj. Pročitati nešto nikada ne može biti štetno, samo može koristiti.

     Sve smo dotjerali do hirurške sterilnosti kako bi se naši gosti zadivili nađenom situacijom. Brzo smo to odradili kako bi mogli sjesti gdje bi ih dočekali u tom raspoloženju što je imponovalo ocu. Tada bi nas oni hvalili kako na je sve u kući fino i uredno a mi sjedimo. Neznaju oni da smo nešto prije prije njihovog ulaska imali pravu vojničku vježbu spašavanja onoga što se spasiti ne mora.

     Ušli su u kuću dok ih je majka zagrljajima dočekivala jedno po jedno. Sa dajdžom i dajdžinicom došao je i njihov sin, moj rođak. Nikada nisam nešto volio to dijete. Ni sam nebih znao objasniti zašto ali mi jednostavno nije sjedao. Svaki put bi u njegovom blizini osjećao se nekako nelagodno i strano što mi se nije sviđalo. Nismo razvili neki zdravi odnos koji bi nas spajao, dok je sa mojim bratom bio nerazdvojan. On ga je izgleda razumio. Ja nisam bio u njihovim šemama. Smatrao sam ga prenapuhanom fokom koja je jedva čekala da dobije svoju ribu kao poklon za poslušnost. Dajdžinica je se uvijek hvalila njime kako je napravio ovo, kako je napravio ono, a u stvari nikada nije napravio ništa. Znao sam i sam da zavide meni i bratu zbog naše inteligencije i  snalažljivosti. Čim je stigao ponašao se kao pravi harambaša. Roditelji su ga poslali u moju i bratovu sobu. Odmah je uhvatio za moju gitaru koju sam tek bio dobio od tetke iz Rijeke. Nisam je davao nikome na diranje pa čak ni najboljim prijateljima. On ju je bez pitanja uhvatio u ruke i počeo manično da udara svojim kladama od ruku. Vidjelo se da nema smisla za muziku. Naljutio sam se, podigao nos u oblake te oteo mu moju mezimicu iz ruku. Nisam mu htio dozvoliti da nastavi dalje sa prosipanjem teških udaraca po nečemu što zahtijeva nježnost. Bio je viši od mene iako nešto mlađi. Nisam ni htio da se uplićem u fizički obračun ali sam mu jasno dao do znanja da se ne kači sa mnom i ostavi moje stvari na miru. Poslušao me je ali onda mi je bilo još gore. Nisam imao šta snjime pričati, kao da smo sa dva različita planeta. Situaciju je samo izvlačio brat koji bi sa nekom svojom storijom uspio prolomiti tišinu koja bi nastajala našim šutanjem.

     Tamam su se njih dvojica uvukli u neke planove i dogovore, dok sam ja smišljao način kako da posakrivam ostatak svojih stvari, kada je na vrata banula dajdžinica sa majkom. Došle su tu nebili joj majka pokazala ostatak stana u kojemu nisu bili do tada. Ona je samo izbečeno cerila oči i mahala rukama, kao kakva luđakinja. Neko bi joj trebao odjenuti košulju kako nebi nekoga povrijedila tim nezgrapnim pokretima. Došla je do mene uhvativši me za obraze kojih nisam imao. Vukla bi me poslije toga dole-gore sve dok nebi gorio u plamenu. Poslije se ta moja dajdžinica čudila kako se lako zacrvenim te bi me poslije toga sažaljevala i govorila kako sam stalno nešto bolešljikav, mrzio sam te njene riječi. Nisam trebao ničije sažaljenje a najmanje njezino. Brat i rodjak su se uklizali u priču pa nisam htio da ih razdajam. Stavio bih slušalice na glavu odvrnuo svoju muziku i isključio se iz svijeta. To mi je donosilo mir pa makar na malo. Znao sam da će ga nešto pokvariti.

     Majka je ušla ponovno u sobu i rekla nam da dođemo tamo kod njih u dnevni boravak gdje su oni sjedili kako bi malo podijelili dio atmosfere koja je tamo vladala. Oni su već bili u svom transu. Prisjećali su se starih vremena, kako su zajedno išli na more, kako se nekada dobro jelo i živjelo. Ipak se nisu vidjeli 5 godina pa sam ih u neku ruku i razumio. U drugu i nisam jer ja kada nekoga ne volim pa da ga nisam vidio ni stotinama godina, ni tada ga neću voljeti.

     Sjedio sam u kutu sobe i čupao sam sebi živce čekajući kada će već nestati im materijala za priču što bi značilo da moraju poći kući. Znajući pak svoje roditelje znao sam da to neće oni tek tako dopustiti. Što se tiče primanja gostiju oni su tu na prvom nivou. Bolji su čak od većine hotela. Ja neznam gdje još imam takva usluga kao kod nas. Majka je mene i brata još od malena naučila mnogim poslovima pa tako i postaviti stol za objedovanje nije bilo ništa novo. Dok su oni pričali u drugoj sobi nama je naređeno da sve spremimo kako bi mogli jesti. Dali smo se odmah na posao. Ovaj puta sam stvarno dao sve od sebe u pripremanju kako bi što prije obavili ovaj dio posla a oni tako što prije otišli kući.

     Gledao sam tu svoju rodbinu kako se prežderavaju za stolom. Nekada nam je majka pričala da je ta ista dajžinica toliko se znala prejesti da bi poslije otišla u toalet i sve izbacila iz sebe povraćajući a zatim opet bi došla za trpezu i nastavila da jede, kao da se ništa nije desilo. Nije bilo ni čudo što im je sin onakav. Na njemu ima ogrtač od sala baš kao u foka kada se debljaju za predstojeću zimu. Halapljivo su žderali svaki komad stavljen pred njih. Morali su da probaju sve. Na stolu su bile različite pite, sarma, grah, supa, krastavci, zelena salata, uštipci, palačinci, krem torta i svježe napravljeni domaći hljeb. Nisu nikako mogli da se odmaknu od stola. Kao da su bili fiksirani nekim magnetnim poljem za njega. Nije to nikako fin prizor kada gledate ovo sve.

     Moram priznati da mi je to sve pak bilo smiješno. Potencirali su oni na tome da se ne treba jesti puno i kako svaki dan rade neke vježbe za stomak i tijelo. To je u to vrijeme bio hit na tržištu. Svi su išli na neke programe vježbe. Vidio sam na njima koliko je taj rad bio djelotvoran. Nebi bilo pristojno od mene da im saspem to u lice iako sam u mnogo trenutaka to i poželio. Pravio sam se kao i ostatak porodice kako su samo vitki i mršavi. Ustvari svi smo se u sebi smijali njihovim nezgrapnim oblicima. Da, to su baš bili oblici, a ne oblici tijela, jer neznam u koju formu bi onakva tijela svrstao. Đavolski sam se smijao u sebi i imao onaj izgled kada ljudi zadovoljno trljaju ruke dlan od dlan kada su zadovolji sa nekim podmuklim planom. Ima neka sila u svijetu koja jednostavno ne dozvoljava da se takve stvari rade a da se prođe nekažnjeno. Moja kazna će tek doći.

     Tek što smo se odmicali od stola telefon je zazvonio. Prišao sam prvi kako bi se javio jer sam bio najbliži. Dižem slušalicu a sa druge strane žice brzo i odrješito „Molim vas da li je to porodica Vratić?“. Sledio sam se i nisam mogao da dišem. Okolo je prestala sva graja i buka. Mislio sam da će oni nastaviti sa svojim žarom u priči i neće se obazirati na mene. Pošto niko nije htio da mi kvari ugođaj telefoniranja svi su šutjeli kao zaliveni. Inače nije to slučaj pa se moraš navikivati sa onim sa druge strane. Okrenuo sam im leđa kako makar nebi vidjeli mi sa usana o čemu se priča a telefon sam prislonio toliko blizu uha da sam ga skoro ugurao u ušnu duplju. Vrhom košulje sam prikrio slušalicu kako se glasovi nebi rasipali dalje a sve sam to uradio tako vješto i spretno kao pravi špijun i tajni agent. Nisam smio dozvoliti da se ove gladne hijene naslade mojim tijelom. Nipošto to nisam smio dozvoliti. Svi su samo blenuli umene i čekali na prve riječi. Udahnuo sam puna pluća zraka i onda konačno odgovorio:

„Da, a ko pita?“

„Ovdje Venera, pa Mahire zašto me to pitaš kada znaš da sam to ja?,“ čulo se sa druge strane ove đavolske naprave. Napravio sam neki neugodan zvuk smijanja što nije nimalo zvučalo lijepo.

„Jesi li nešto bolestan?,“ Venera je primjetila u mome glasu promjenu.

„Ma ne....“, stao sam poslije ovoga i napravio pauzu da se priberem te nastavio, „ jednostavno mi je nešto upalo u grlo i golica me“, vješto sam se izvukao iz neprijatne situacije.

     Sada se ona otvorila kao kišno nebo te počela mljeti o svemu i svačemu. Inače ne volim kada ljudi pričaju puno ali ovaj puta to mi je predstavljalo zadovoljstvo jer ja nisam morao ništa pričati, mogao sam samo šutjeti i slušati. Ovi moji posmatrači su šutjeli ali kada su već počeli da shvataju da će se ovaj razgovor odužiti polako su počeli da šapuću jedni drugima. Ovo šaputanje se polako pojačavalo što je naposljetku preraslo u žučnu raspravu. Uh, kako mi je laknulo zbog toga. Pričala mi je ona o tome kako sam bio smiješan kada sam danas uletio u učionicu, kako sam imao neki izgubljeni pogled ali ipak oštar i pametan. Govorila je i o tome kako sam loš špijun bio prateći je dok je išla kući, kaže da me je primjetila čim sam izašao iz škole. Toliko o mojoj iluziji da sam sve napravio kako treba. Malo me je ponižavala i ukazivala mi na moje greške ali bi me na kraju svake rečenice izvukla nekim lijepim komentarom što mi je davalo snagu da nastavim dalje. Nikada prije o sebi nisam čuo da sam simpatičan i kako imam lijepe oči. Pogodilo me je to duboko, ni sam nisam znao kako da odreagujem. Bio sam glup i samo sam ćutao na što je ona odgovorila:

„Kako ti umiješ da slušaš, pa nisi ni malo kao drugi dječaci?“. Nije ona imala pojma da ja inače znam dosta pričati, nekada i o glupostima, samo što sada svo moje znanje je negdje iscurilo i bio sam bespomoćana sam na pučini osjećanja. Progorovio sam samo, a volio bih da nisam:

“Da li si za sladoled sutra poslije škole?“. Čuo sam slatki smijeh kroz slušalicu i onda neke zvukove

“Pa, ...... možda......ne znam....moguće je“, sada je ona govorila u slogovima.

     Zvučalo je to tako dugo i rastegnuto kao kada se igrate pogađanja riječi pa vam treba vremena kako bi smislili iduću. Dok je sve to trajalo ja sam već odbacio svoj zaklon okrenuvši se prema roditeljima i rodbini te time zapečatio svoju sudbinu. Zaboravio sam bio da me oni još uvijek tu čekaju. Bili su u razgovoru, a sada kada sam ja ponovno gledao u njih, stišali su se i zurili u mene. Još zahvaljujem nebesima što je baš u tom trenutku čulo se:

“Može, vidimo se poslije škole. Sada moram da idem. Onda je dogovoreno. Sutra. Ti i ja“. Opet se čulo ono kikotanje kao malo prije. Samo sam još dodao:

“Vidimo se“, i spustio slušalicu.

     Čim sam je odložio na telefon slijedio je standardni protokol ispitivanja. Majka je počela prva:“ Ko je to bio Mahire?“. „Mah, ....um...... jedna prijateljica iz škole, samo mi je čitala raspored iz škole“. Klimala je majka glavom dok sam joj saopštavao ovu informaciju. Nisam bio posebno uvjerljiv sa ovom pričom. Ipak sam se pravio kako je sve u redu i nastavio sam sa nekim svojim poslovima te se pravio da ih ne primjećujem. „Kako to da onda nisi zapisivao raspored?. Boga mi, tvoj rođak uvijek dođe kući sa napisanim, te mi odmah sve pokaže“, napravila se dajdžinica pametna. Ona mora uvijek nešto dobaciti i upropastiti stvar. „To je zato što vam sin ne može zapamtiti dvije proste informacije“, u sebi sam ovo prešutao ali sam se grizao za jezik i najrađe bi joj ovu istinu prosuo u lice.

     Majka kao jedna veoma pametna žena je shvatila stvari i poslala me da joj kupim nešto iz prodavnice dok je još otvorena. Nije njoj trebalo ništa jer me je poslala da kupim najobičniju čokoladu. Uradila je to samo zato kako bi me svi ostavili na miru. Tako sam i uradio te nisam čekao da mi majka dadne novce nego sam samo izletio iz stana kako bi se što prije riješio napasnika.

     Razmišljao sam na ovom putu do prodavnice o toj curici. Nikako mi nije izlazila iz glave. Govorio sam si kako se sutra neću toga ni sjećati i kako će sve proći dobro. Došao sam u prodavnicu i kupio čokoladu ali pošto nisam uzeo pare od majke jedva sam po džepovima skupio nešto novaca da platim. Prodavačica, inače dobra porodična prijateljica, je vidjela da djelujem smušeno ali nije htjela ništa da me pita. Samo mi je uputila nekoliko onih značajnih pogleda na koje nisam davao nikakva znaka života. Vratio sam se u stan a već pri prvom koraku se moglo čuti iz druge sobe,“Mahir ima curu. Mahir ima curu“. Opet je onaj debeli tuljan pravio probleme. Zamislio sam balončić iznad glave, baš kao u stripovima, i sebe da sam polarni medvjed kako čeka na ovog tuljana da se pomoli iz svoje rupe. Nikada nisam mislio loše o ljudima ali jednostavno ovu sliku nisam mogao izbaciti iz glave. Ponovo me dajdžinica uhvatila nespremnog:

“Pa ti si kupio samo čokoladu“, sa cinizmom na licu kazala je dajžinica preko sobe. Već sam bio spustio ramena i udahnuo duboko da joj uputim neki tešku riječ kad se majka ispriječila između nas.

„Ja sam mu rekla da ide kupiti jer sutra pravim kolač od čokolade pa će mi ona trebati. Moj sin je jedno tako poslušno dijete i nebi ga dala nikada za milion drugih,“ majka me je branila svojim ljupkim izrazom lica te mi poslala jedan zračni poljubac na koji sam ja uzvratio istom mjerom.

„Voli majka svoje dijete“, prkosno i skoro ljutito je odgovorila dajdžinica, kotrljajući očima u negodovanju.

     Dok je razgovala sa majkom imala je u ustima uvaljenu cigaru koju nikako nije ispuštala. Samo što bi ispušila jednu druga joj je već bila u pripremi. Zbog svog bronhitisa nisam mogao dugo da boravim u sobi gdje se puši što je i majka znala te me je poslala u drugu sobu kako bi tamo bio sam. Ušao sam u sobu i izvalio se na krevet, pustio omiljenu pjesmu i ugasio  svjetlo. To me je nekako opuštalo. Prepustiš se doživljaju muzike i ne razmišljaš o ničemu. Kako mi je izbjeglo kontroli pa sam zaspao neznam ni sam, znam samo da me je majka budila kako bi se pozdravio sa rodbinom koja odlazi svojoj kući. Oni su me gledali kao nekog tuđinca koji nije htio da dođe i pozdravi se. Dajdža je imao veoma jak stisak i ruku ko' lopatu pa mi se nije mililo sa njime pozdravljati. Sa rođakom nisam imao nikakvih dodirnih tačaka a dajžinica me je nervirala tako da mi ovo buđenje nije išlo u skladu sa mojim uvjerenjima. Volim kada nešto uradim ali samo zato što to želim a ne samo zbog toga da ispoštujem protokol.

     Nisam mogao dugo ni da stojim na vratima i gledam ta bezvezna lica te sam se vratio u sigurnost stana, sada već u polusnu jedva sam čekao da se obrušim u krevet. Čuosam kako se vrata zatvaraju i majku kako se vraća u stan. Došla je do mene i zagrlila me, zabacujući mi kosu u nazad. Znala je ona da ja to jako volim. „Ljubi majka.....“, ovo majka je razvukla koliko se to moguće moglo napraviti. „ Jeli to pala prva ljubav?“, govorila je ona ovu rečenicu sa smiješkom. Nisam joj zamjerio jer sam znao da u njoj nema ni trunka pokvarenosti i nečeg zlobnog. Nisam ništa odgovorio nego sam raspremao krevet da legnem. Prije toga otvorio sam sva vrata i prožore nebili barem malo istjerao onog dima koji se uvukao u sve pore stana. Poslije ovakvih strastvenih pušača kuća smrdi kao da smo u nekom bordelu. Sve smo otvorili a pošto je bila vruća ljetna noć nije bilo hladno za spavanje. Opružio sam se u krevet.

     Majka je ostala sa ocem u kuhinji kako bi rasčistili onaj metež koji je ostao poslije dugotrajne sjedeljke. Ni oni nisu voljeli pušače nešto naročito ali im nisu mogli uskratiti ovo njihovo zadovoljstvo. Otac je odmah uzeo korpu sa smećem i ostacima cigareta kako bi je iznio vani u kontejner za smeće da nam ne smrdi u kući cijelu noć. Pravili su njih dvoje određenu buku dok su ovo sve radili. Malo me je to ometalo u mojoj misiji da zaspim ali sam se okenuo na drugu stranu i to je djelovalo kao okidač kojim sam se ispalio u snove.

     U školi, prva smjena je značila da se mora ustati rano. To mnogima teško pada, što nije i moj slučaj. Legnem rano, gotovo sa kokošima što mi daje dovoljno vremena da ujutro ustanem čio i vedar. Sinošnja zbrka me je malo pomela u mome svakodnevnom ritmu. Nije mi ipak puno smetalo. Ustao sam na vrijeme prije svih kako bi se dobro isčetkao spremajući se za novi dan. Najgori je bio dio odlaska u kupatilo gdje bi se ostatak porodice već poredao čejući za taj mali komad stana. Zašto projektanti ne prave dva ili čak tri, četiti kupatila pa da svi možemo naći svoj dio sloboode? Nikada mi to nije bilo jasno. Ovaj puta sam pak uspio da uđem prije svih i obavim jutarnju toaletu. Na brzinu sam se spremio imavši sve spremljeno za školu. Taj sam sistem razvio još od malena. Navečer spremim sve i onda ujutro ne moram da se živciram oko toga šta ću obući i pri traženju svega toga. Nisam htio da izgledam kao brat kojem je svako jutro jedan cirkus od oblačenja. Prvo traži odjeću a onda kada je nađe psuje što je neka pogužvana, neka je trebala biti na pranju a neka mu se ne slaže uz kombinaciju koju je htio. Razmahavši se rukama podsjećao me je na kokoš koja je upravo snijela jaje pa se hvali o tome. Sreća moja pa sam taj ringišpil imao svako jutro da gledam.

     Obukao sam se i krenuo da izletim vani kad me je majka zaustavila i dala mi vrećicu. Mislio sam da je to nešto što trebam baciti, ustvari je to bila moja užina koju trebam pojesti.

„Rekao si da imaš problema sa stomakom? Ovo će ti onda dobro doći,“ blago mi je majka rekla dajući mi pažljivo zamotanu vrećicu kako bi je držao onako kako mi ju je i predala.

„Ali mama,....dobro sam sada i danas mogu jesti sve,“ rekao sam spuštenim glasom, gotovo cvileći kao cuko.

„Gotovo je, nećemo se raspavljati, pojedi to.....“, znala je i ona odbrusiti kada hoće.

     Povukao sam rep pod sebe i uputio se dalje. Trpao sam onaj doručak koji mi je napravila u torbu pazivši da se šta ne prospe što bi mi napravilo katastrofu po mojoj sređenoj i uglađenoj torbi.

     Izlazim ispred zgrade gdje mi se pridružuje još drugova sa kojim inače idem u školu. Upuštam se sa njima u priču o nastavnicima i o tome kako koji izgleda i priča. Pravimo karikature od njih i od njihovih mana. Neki i nisu imali mana ali smo ih mi pronašli, nekima čak i izmislili neke. Nisam ni primjetio da sam svo to vrijeme praćen. Kakav sam ja špijun kada sam dozvolio da me prate? Nikakav. Eto kakav. Moja mala djevojčica, kako sam sebi zamišljao da je trebam zvati, mi se prikrala te me pratila iz daljine, ali ipak dovoljno blizu da me vidi i čuje šta pričam. Saznao sam o tome tek kada sam stigao u školu.

     Na vratima škole je uvijek stojao jedan od nastavnika. Čudno je bilo što je to stalno bio jedan te isti nastavnik biologije, Šimun. Kada zamislite veliki krompir sa glavom na sebi, to bi moglo opisati nastavnika Šimuna. Nezgrapno, nesrazmjerno, priroda nije birala kada ga je stvarala, stvarno jedno strašilo od čovjeke. Vjerovatno su zbog toga ga uvijek i postavljali na školska vrata kako bi napravio mir i red. Mi smo đaci stoka, nekontrolisana stoka kojoj je trebao jedan ovakav rendžer koji će zabaciti svoje laso i hvatati nas. On nije imao ni potrebe za time, jednostavno bi nas pogledao i kao robot očima smirivao čak i one najgore, a bilo je takvih mnogo. Ulazili smo polako i veoma pažlijvo dok bi prolazili pored Šimuna koji je tako po kojeg od nas lijepo pomilovao jednom ćuškom iza vrata. Znao je tačno koga i kada treba ćušnuti. Ništa tu nije bilo ne zasluženo. Njegova sjena je bila tolika da bi nas pratila sve do učionica a pod nju je moglo stati i po desetoro ili možda i više djece. Toliki je to čovjek bio, sav okrugao kao balon.

     Prvi korak pri ulasku u učionicu i sve bi bilo po starome. Svi bi se opet rastrčali, bacali aviončiće, gurali se, zadirkivali, trčali, skakali po klupama, jednom riječju sve ono što možete vidjeti na programu o životinjama. Nekada sam mislio da se čak i životinje ponašaju nekako civilizovanije od nas.  

     Moja princeza je ušla u razred dostojanstveno kako je to njoj i priličilo. Odložila je stvari na klupu te raspoređivala olovke i sveske sa takvom gracioznošću i fragilnosti da bi je i najmanji vjetar otpuhao iz stvarnosti. Buljio sam u nju svojim zrekavim očima i nisam treptao ni trenutka. Čekao sam samo da okrene glavu prema meni i izusti koju riječ, ipak je danas dan D. Ona se pravila pametna i nije ni na jedan običan tren bacila pogled na mene, tren koji sam tako želio da bude vječan. Gubio sam se u svojoj obmani i nestvarnosti dok sam čekao na nju. U razred je ušao predavač i moje nade da će se moj pogled sresti sa njezinim su se brzo raspršile. Odmah sam se utužnio i kao psić oborio pogled te se naslonio na klupu. Negdje u daljini sam čuo glas lekcije koja je bila odabrana za taj dan. Sva svoja čula sam dao na razmišljanje o tome što li se to promijenilo u njezinoj lijepoj maloj glavici pa me nije ni vidjela da sam tu. „Možda je ono od sinoć bila samo puka slučajnost ili me je pomiješala sa nekom njoj dragom osobom?“. Vrtio sam scenarije po glavi i držao jedan pravi mali solilokvij tako dugo da se od njega mogla napraviti drama. Nije me ticalo prosipanje lekcije po našim mladim umovima, niti to što me je jutarnje sunce kupalo te sam se pržio u svome soku, niti to što mi drugovi iza leđa bacaju papiriće u kosu, samo me je ona interesovala.

     Prolazili su časovi jedan za drugim. Ona bi na svakom odmoru okupila svoju dobro poznatu svitu drugarica te sa njima raspravljala neke važne teme kao što su to uvijek i radile. Ja sam ostao nepomičan u svojoj klupi i promatrao svijet oko sebe. Tako su se i časovi oko mene smjenjivali kao godišnja doba, sad je matematika ili zima, pa onda proljeće i čas muzičkog, onda dolazi ljeto i fizičke aktivnosti te jesen sa hemijom. Moje su nade sve bile položene na zadnji čas kada pada odluka. Nisam htio ništa prepustiti slučaju pa sam zamišljao kako bi naša priča trebala teći kada već jednom pođemo sami nas dvoje dole prema gradu u neku slastičarnu ili aščinicu. To mi je bilo običaj raditi da se unaprijed dogovorim u glavi kako bi bio jači od sugovornika i nedozvoljavao mu da on vodi igru. Trljao sam zadovoljno rukama kada sam naposljetku sve dobro utvrdio i iscenirao.

     Zvono kao u ringu je označilo kraj napetosti i sada pravi meč počinje. Ona je samo prebacila svoju torbu preko ramena i prvi puta obratila pažnju na mene, napravila sudbonosni okret te mi dobacila: „Ideš li ili ne?“. Pa kakvo je to bilo pitanje? Naravno da idem. Svom svojom snagom i bićem. Idem. Tu sam tik uz nju skoro obmotan kao mala mačka kada vam se provlači kroz noge i čeka da je pomazite. I ja sam čekao da me ona pomazi. Samo je primala svoju dragocjenu torbu sve bliže i čvršće kao da se nečega ili nekoga bojala. Koračali smo i pri tome čudno šutjeli. Veoma neobično za nas dvoje koji smo inače bili velike pričalice i tračare. Nisam mogao da prepoznam samoga sebe a ni nju. Silazimo niz stepenice kod obdaništa koje se pružaju dole u grad u gužvu u raju. Svi su restorani i slastičarne već bile otvorene a ona je izabrala jedan očigledno njoj dobro poznati restoran. Zvao seCalifornia. Čudno je to ime bilo za naše prostore, gdje samo imate Zdravljak, Rudar, Kod Tome, Kod Mrkog ili slično. Vjerovatno ju je i privukla ta egzotičnost imena ili je jednostavno tamo išla i prije sa roditeljima što sam poslije i saznao.

     Naručili smo sokove gdje sam ja kao pravi džentlmen čekao na nju da se odluči a zatim i ja naručio. Nikako nismo mogli da sastavimo dva slova tako da smo sjedili u tišini dok su nam pogledi lutali svugdje drugo osim  jedno u drugo. Šarala je ona a šarao sam i ja. Oni moji solilokviji i planovi nisu mogli da isplivaju na površinu pa sam se gušio sam u svojim nakanama.

     U tome lutanju napravio sam još jedan od svojih glupih pokreta pokušavajući da mahnem bratu koji je tu slučajno prolazio. Nategnuo sam se preko stola kako bi to napravio. Bilo mi je stalo da napravim neki pokret pa makar to bilo i da jednostavno mahnem bratu koji me u opšte nije primjećivao. U svome pokušaju mahanja oborio sam coca-colu koju sam bio naručio pa se crna tečnost odmah slila u moje krilo pri čemu sam napravio neku čudnu eskivažu kako se to slivanje nebi nastavilo. Vrtio sam se kraj stola kao da plešem tvist. Ona je se smijala. Nije to bio običan smijeh nego jedan od onih iz dna duše. Toliko joj je bilo to sve smiješno da se previla preko koljena a suze su joj oblile njeno lijepo uređeno lice. Primjetio sam da je to zabavlja pa sam sada kao cirkuski klaun nastavio da ponavljam pokrete koje sam i do tada radio. Kada sam joj izmamio osmijeh nisam mogao da prestanem iako bi svaka imalo normalna osoba to do sada prestala raditi. Sjeo sam vidjevši da i ona polako prestaje sa gromoglasnim smijehom koji je do sada ispuštala iz svoka tankog glasića. Nije mi bilo žao prosutog soka jer sam njime uspio da ostvarim toliko puno, ustvari, ostvario sam sve ono što nisam mogao riječima.

     Već je došla sebi  i počela: “Joj ja sam tako jednom....“. Uslijedila je priča, lijepa, fina, neobavezna. Onakva priča koju ljudi pričaju kada se povezuju sa tek odigranom radnjom. Smijao sam se sada i ja na njene dogodovštine gdje sam sve u njenoj priči karikirao i davao smiješnu notu. Zabavljala ju je ta moja strana. Moglo se jasno vidjeti da joj nije žao što je tu sa mnom i da djeli svaki trenutak sa mojim nadama. Baš je divno kada se dogodi nešto takvo. Nešto nenadano i trapavo što te poslije digne u visine. Sjedili smo tu i više od tri sata sve dok nas ljutiti konobar nije pogledom istjerao iz restorana. Trljali smo naše sokove, makar je to ona radila, kap po kap što je očigledno iritiralo konobara. Shvatili smo i mi da je vrijeme da pođemo.

     Sad smo opet šetali, samo što je se sada šetnja pretvorila u pravu romansu, u hod divova. Priča se otegla okolo i naširoko. Malo malo bacila bi pogled na moje prepone gdje je još uvijek bila mrlja i smijala se a ja sam je za to kažnjavao zagrljajem ili bi još više podpalio situaciju na svoj račun što je tjeralo u sve veću privrženost meni. 

     Venera je tada izgledala posebno ljupko a ja sam slijevao riječi kao iz šešira. Ipak sam uspio primjeniti već unaprije osmišljene riječi. Mnogo toga sam i improvizovao na šta bi ona samo kimala znakom odobrenja. Divno je kad te neko razumije i šta god ti učinio pa makar to bilo i pogrešno dobijaš kimanje glavom. Došli smo i do njenog stana gdje smo usitnili korak i čekali na čudo da se dogodi. Već sam se tresao i znojio kao budala. Da bi prekinuo tu svoju agoniju okrenuo sam se na jednom stopalu prema stepenicama koje su vodile dolje, dalje od njenog stana. „Mahire! Čekaj! Želim nešto da ti kažem“. Kretala se polako i odmjereno. Spustila je svoje mekane usne na moj obraz te me dotakla u srce. Naglim pokretom već je u sljedećem trenutku otključavala vrata svoga stana. Samo sam uspio da vidim zadnji dio njene lepršave suknjice koju je nosila toga dana. Držao sam se za obraz kao da me je neko ošamario. Upijao sam njezinu toplotu i miris u sebe. Odmorio sam malo tu na stubištu zgrade kako bi se utisci slegli. To nikako nije moglo da se desi. Utisci su bili tu i nisu htjeli da odu. Izašao sam dole na ulicu gdje su se dječica igrala sa loptom, i sam sam uletio u tu igru što djeci nije bilo jasno. Šutao sam loptu dole gore, sa djevojčicama preskakao uže, trčao sa kerovima, lajao, zavijao.... Ne znam ni sam što mi je sve to trebalo.

     Nismo se više ni vidjeli ni čuli toga dana ali nismo ni morali. Venera mi nije izlazila iz glave iako sam nekoliko puta pokušao da je otjeram. Uvukla se tako duboke i sakrila kako je nebi našao. Možada bi to sve išlo i lakše da sam ja želio da je nađem. Skrivenim osjećajem želio sam da bude tu, blizu mene, da dišem njenu kosu i da vidim njena oka sjaj, a tako su te oči znale sjajiti.

     Sljedećeg dana ponovo smo se našli u školi. Ona je opet igrala onu svoju igru od jučer. Malo toplo, malo hladno, ustvari toplo-hladno. Nije mi se ta igra sviđala ali sam morao pristati na nju. Nije mi toliko bilo ni bitno jer sam znao da čim se završi škola za taj dan da će se ona vratiti u normalu, pretvoriti u nježnog leptira kakav je i sama bila. Na jednom od časova uletjela je u učionicu tik prije nastavnika i ljutitim glasom obrušila se na mene: “Daj molim te poknati tu svoju bezveznu klupu! Zar ne vidiš da ne mogu da sjednem?„ Progutao sam knedlu u grlu i ove njene riječi primio sa dozom slanog šećera koji mi se spuštao dole u stomak. Nisam je shvatao. Bio sam dovoljno odmaknut sa svojom stolicom da je se mogao i pomanji slon parkirati tu. Digla je nos u oblake te prekrstila ruke što nikada nije dobar znak.

     Mislio sam da je to samo još jedna od faza sa kojom me testira. Proći ću ja i ovaj test i sve će opet biti uredu. Bićemo opet samo ona i ja, ja i ona, i niko više. Žudio sam za tim trenutkom. Ne smijem reći da sam ga čak i trebao. Brzo se čovjek navikne na lijepe stvari. Molio sam se za zadnje zvono koje će moju ljepoticu smjestiti kraj mene, tu negdje što bliže. Ovako mi je u klupi sa nosem u oblacima i namrštenim obrvama bila tako daleko, na mjestu nedotižnome meni. Morao sam učiniti nešto što bi je vratilo u moje odaje, u moje tajne dvorane gdje niko do sada nije bio. Htio sam da učinim nešto veliko, nešto čemu će se cijeli svijet diviti. Nasuprot toga, nisam učinio ništa i samo sam čekao na to glupo zvono koje nikako da dadne svoj mio zvuk.

     Naposljetku se to i desilo. Venera je zgrabila svoje knjige i pobacala ih u torbu umjesto da ih uredno složi kao što je to i svaki dan radila. Izjurila je napolje a ja sam nespretno pokušao da je pratim u stopu. Dok sam ja uspio da saberem sve svoje stvari Venera je već bila napolju. Vidio sam je kroz ogromna okna koja su bila na suprotnom zidu od mjesta gdje sam ja sjedio. Kako je samo uspjela tako brzo da izađe i danas mi je ostala misterija koju nisam riješio. Skupio sam svu snagu što sam imao u tijelu i trčao kao dobro uvježbani konj, rizikujući tako da se zadišem kada ću morati uzimati lijekove jer mi moj bronchitis neće dozvoljavati dovod zraka. Nisam puno mario za to pa makar se i utušio sam u svome bolu. Samo je bitno da je stignem. Uhvatio sam je za ruku i hvatao zrak.

„Gdje ti bježiš?“, rekao sam glasno dok mi je iz pluća pištalo kao da svira kolo. Otrgla se iz moje ruke i nastavila dalje. Sada joj je nos bio još nešto više u oblacima. Mogla je njime obarati avione, samo da je to htjela. Nije mogla da izdrži a da mi ne kaže :

“Ko si ti da me pitaš gdje idem?“, odbrusila mi je tačno u brk pri tome napravivši neki prijeteći stav zbog kojeg sam se morao saviti pod njom kako me nebi taj stav sasjekao po pola.

„Nisam te ni pitao gdje ideš, nego gdje bježiš?“, iz branećeg stava uspio sam ipak izustiti.

„Ja ne bježim, a i da bježim to nije tvoja stvar! Jesi li čuo?!“, priprijetila mi je prstom.

     Ostao sam kao ukopan i noge mi nisu htjele dalje. Venera je nastavila svojim putem te nešto ubrzala korak koji se na kraju pretvorio u galop. Nestala je iz vidokruga a ja sam stojao još uvijek na istom mjestu. Vjerovatno bi tu stojao još dugo da me nije prekunuo zvuk auta koje mi je trubilo. Nalazio sam se na pola ceste, baš na onoj bijeloj liniji koja razdvaja dvije trake. Odskočio sam u stranu kako me neko nebi pogazio dok su mi vozači mahali rukom tamo-amo. Pokazivali su mi da nisam normalan, da sam lud. Da. To i jesam bio. Lud sam bio jer nisam shvatao kako? Gdje? Šta?

     Kleo sam sam sebe što nisam neki čovjek od akcije koji će sada otići na njena vrata, pokucati i čekati da se otvore. Kada bi se otvorila da je zgrabim za struk i prvijem uza sebe i ne puštam. E, da sam samo ja jedan od tih! U svome stilu otišao sam svojoj a ne njenoj kući i sklupčao se na krevetu u fetus položaju. Ja i ne zaslužujem nikakav drugi položaj. Za drugi treba biti svoj, treba biti odvažan. Sve je to opisivalo nekoga drugog a ne mene. Nisam htio da iko vidi kako mi je. Nedaj Bože da neko vidi da mi je teško, da sam ostao neshvaćen. Razvukao sam svoj glupi osmijeh dok su moji ukućani pristizali. Njega znam dobro da namjestim i izvedem.

     Glupa glava moja opet je smišljala nešto. „Čime sam to ja napravio ili ne napravio da se Venera ponaša onako?“, pitao sam samoga sebe i davao si odgovore. Ljudi su mi znali govoriti priče kako pričaju sami sa sobom. Uvijek sam to prihvatao sa dozom smijeha. Nije mi nikada bilo jasno da ljudi pričaju sami sa sobom. To je za mene bila velika glupost. Nemoj se smijati drugome jer i sam možeš doći u istu situaciju, učili su nas roditelji. Eh... sada tek shvatam te riječi. Samo ovaj puta smijem se sam sebi pa mi i nije nešto smiješno. Smijem se samo da nebi zaplakao a to mi moja muškost ne dozvoljava. Sutra je novi dan. Sutra će sve biti bolje. Sutra će biti sunce. Sutra..... Sutra neće ni biti bez nje. Imao sam tehniku da sam sebe oraspoložim koja je ipak na kraju završila sa još većom tugom i boli. Sutra je došlo a sa njime i još jedan tmuran, dosadan, školski tretman. Mrzovoljno sam navlačio odjeću na sebe čekajući na red za toalet. Čim sam bio gotov sjurio sam na ulicu gdje sada nije bilo nikoga. Izašao sam prije sve djece što je bilo čudno. Nisam ni htio nikoga da čekam tako da sma se zaputio sam prema školi. Stao sam u red, kako su nas i učili, prije ulaska u školu. Nastavnik Šimun me je uhvatio za kragnu čisto da bi me malo protresao što mi je dobro došlo.

     Još dok smo stojali u redu ispred škole vidio sam Veneru sa jaranicama kako se došaptava. Izgledala je raspoloženo. Imala je opet onaj isti sjaj i osmijeh preko lica. Hihotale su se i dobacivale jedna drugoj riječi u uši, vješto sakrivši usne rukama dok su to radile. Očigledno nisu htjele da iko sazna o čemu to one razgovaraju. Veneraje sjela pored mene i kao i do sada nije se u opće osvrtala na moje prisustvo, kao da ne postojim.

     Tako je i bilo. Nisam ni postojao. Na sljedećem odmoru vidio sam nju i jednog od učenika iz starijih razreda kako su prislonjeni na zid do oglasne table. Ja sam se naslonio na suprotni zid i sve to pomno gledao.

„Zar nisi čuo?“, iz sna me je prekio glas jednog od drugara iz razreda.

„Ma, šta to?“, hitro sam se brecnuo.

„Pa, Venera i onaj iz osmog razreda su u vezi“, govorio je kao da je upoznat o cijeloj situaciji.

„Kakvoj vezi, o čemu ti to pričaš! Ti si jedan najobičniji glupan! Da mi nisi drug tresnuo bi te po njušci!“, sa crvnilom na licu i drhtavim glasom istresao sam se na njega.

     Nisam to želio jer je bio dobar prijatelj i uvijek tu za mene. Želio sam da je to umjesto njega onaj slon iz osmog, napuhani majmun. Da mi je samo bilo odlabaviti šarafe na oglasnoj tabli ispod koje su stajali kako bi im se ona sručila na glave, prvo njemu pa onda i njoj. Spas sam tražio u klupi koju sam zagrlio kao nikada do sada. Čitao sam nešto iz knjige što me u opšte nije interesovalo. Ona se vratila sa odmora kao da se ništa nije desilo i sjela sva zadovoljna. Imao sam potrebu da joj kažem nešto, da je ispratim najgorim pogledom, da je javno osudim.

Nisam ništa uradio.

 

 

 

 

 


 

 


 

Sandra Džananović (1967)

Austrija





ČOVJEČE



Čovječe,
Pogledaj u nebo!
Pljušti krvava kiša
Od onih,
što ne stigoše
Odrasti.

Pogledaj zemlju
Čovječe!
Po njoj raste
Crna trava
Na masovnim
Grobovima
Onih,
Što ne stigoše biti
Prvi put
Zaljubljeni.

Čovječe,
Baci kamen
U rijeke naše!
Iz dubina njihovih
Čućeš krike.

Onih,
Što im krvnici
Ne dadoše
Ostariti
U avlijama svojim.

Prošetaj, Čovječe
Po livadama,
Na kojima leže
Ruke i noge
Djece
Što igrajući se
Skrivalice,
Umjesto cvijeta,
Minu nađoše.

Čovječe!
Zaviri u sebe
I reci mi...
Boli li te Život?


 


PJESMA ZA MAMU



Dlanovi moje majke
Kriju duboke linije
Izbrazdanog života,
Ožiljke beskrajnog
Odricanja sreće.
Oči moje majke
Nose koprenu
Nedosanjane ljubavi,
Tamne sjenke
Prekinutog djetinjstva.
U kosi moje majke
Spava srebro,
Nastalo od bola
Duge samoće
I čekanja na nekog,
Ko više ne može doći.
Koraci moje majke
Odjekuju
Elegijom nepovrata,
Dok na klonulim leđima
Još uvijek nosi
Kamenje prošlosti.

Ali srce moje majke,
Gori najtoplijom vatrom
Što je iko osjeti,
A duša njena
Blista sjajem,
Ljepšim i svjetlijim
Od svake nove
Sunčeve zrake,
Koja je čini
Zauvijek mladom,
Zauvijek lijepom...



 


 

NASLJEĐE



Ostavljam ti
Sjeme Vremena.
Posij ljepše dane
U ravnici Budućnosti
I zalijevaj smijehom
Nevine djece.

Pružam ti
Mrvice Tišine.
Uroni u njene virove
Tamo sakrij
Lance Samoće.

Poklanjam ti
Komadiće Sunca.
Prospi ih
Po ranjenoj zemlji
Da njihovo svjetlo
Probudi modrinu rijeka.

I ne plaši se
Plime Noći
Ni oseke Radosti.
Ne kloni od žeđi
U pustinji Dobrote
Ne drhti
Ispred prljavih
Sjenki Laži.

U srcu
Nosim mač
Od sokolova pera
Da te zauvijek brani
Snagom majčine ljubavi.








ZOVEM TE


Kad sumrak zagrli
Uvele latice
Moga tijela,
I na tornju života
Odjekne posljednji
Zvuk zvona,
Kad ugasi se baklja
Na putu ovozemaljskom
I zaspe i zadnji svitac
U mome oku,
Ja zovem te, Bože,
Glasom pokajnika,
Pjesmom smiraja
I vječne nade,
Molim te glasom
Poniznosti i hvale,
Primi mi dušu umornu,
Što dugo je lutala
Stazama bez putokaza,
Očiju vezanih
Maramom neznanja.
Pruži mi ruku, Bože,
Da u nebeskom vrtu
Osjetim dodir
Vječnog mira
I toplinu zagrljaja
Milosti tvoje.







PRIČA U PJESMI



Kad mi budeš
Zaneseno pričao
O rijekama,
Plavim i bistrim,
Što široko se prostiru
Pitomim dolinama,
Iza sebe ostavljajući
Ćilime od šarenih bašta
I plodnih polja,
Umotanih u pjesmu
Dobrodušnog seljaka
Što sa unucima
Žito za najslađi
Somun skuplja,
Kad mi budeš pričao
O divljoj, neukroćenoj
Ljepoti planina
Na čijim vrhovima,
Mjesec i sunce
Sabahom ašikuju
I sa kojih pušu vjetrovi,
Spuštajući se
U sela i mahale,
Kasabe i gradove,
Ostavljajući u njima
Mirise lokuma i kafe,

Kad mi budeš pričao
O ljepoti žena,
Čije oči ponosom sijaju,
Srca i duše vatrom kucaju,
Dok gordim korakom
Pored tebe prolaze,
Osmijeh ti poklanjajući,
Od čije topline se topi
I kamen na pustoj cesti,

Kad mi budeš pricao
Da pio si sa izvora
Dobrote i Ponosa,

Jeo sa sofre Mudrosti
Sa stola Ljudskosti,
Tada ću znati...
Pricas mi o Bosni,

Kroz Bosnu ti prođe,
Prijatelju moj.









 

 Rajko Glibo (1940)

 Zadar / Hrvatska







CRNI ANĐELI

mogao sam opjevati Fušfilologa
a on zaglibio
spasavajući sebe
umjesto ljubavi
odabra potonuće
ode među crne anđele

„službeno lud“ sam
za crnog anđela
time odgađa
svoj javni ponor
istinski anđeli proskribiranom
dodjeliše svjetsko ime
bosanskog sublimizma

Fušfilolog se plaši
svoje prošloti
sustižu mu se
gutljaji tišine
životom prevaren
preživa sumorne snove
uz sve jače mirise sjete
a“službeno lud“ pjeva
pjeva kao slavuj
i pleter ljubavi plete

(07.III.2011.)




JESENJIN NA MLAVI


Ugušiše jastukom
Neposlušne hirove
Spavaonice nemira
Pa je mrtvu objesiše
O kvaku prozora
Ne znaju irgeti mraka
Da nema te moći
Koja može ubiti
Dobrog i ponosnog pjesnika
A ja sam pola stoljeća
Zrnce istine krivo
U podmladak ureziv'o

Šumove Mlave
Moj dah prepoznaje
U uzdahe mi ugniježdeni
Šume kroz obronke duše
Naprsnućima svojim
I kada kovitlac
U meni utihne
Ja sam na Mlavi u Petrovcu
Na istom mostu stojim
Kolute sreće
Na licu rijeke brojim
U šumovima njezinim
Slušam eho kajde
„Seoskog pjesnika“

Teče voljena Mlava
Niz leđa zaborava
I svoje šumove sklada
U kolute novih nada
Ščučuren do bola
Meljem dirigiranu laž
O suicidu Sergeja Jesenjina
Čežnja mi iz svakog
Koraka pomalja
Dok  Jesenjin vrcavi
Šumi rijekama života
Ja ga slušam na Mlavi


(30.XII.2010.)





GRUDE SVJETLA


Iščitavam grude svjetla
Spasonosni slador dana
Te tople grude
Moja su najdraža hrana

S notama omamljivim
Kroz snove trči kao ptica
Moju ćud oplemenjuje
Zrncima komičnim
Pepelište odgađa
Kroji vesele gaće
Neveselim nadama
Čuva mi čistoću obala
Moralna vertikala

Moje grude svjetla
Sišu bogato vime
Neujarmljeni snovi
Čupaju me iz zime.

Osmijehom mi briše
Nevidljive suze
U duetu s kajdom
Srce bezbrižno pjeva
I nečujno sagorijeva


(29.III. 2011.)





ZAGRLJAJ PROVINCIJE



Ima jedna Rama. Bila je svjetski poznata i slavna po proizvodnji oružja i oruđa, Ono po proizvodnji oružja bila je strogo čuvana tajna od svih ramskih klijenata širom Europe. Rama se dičila svojim talionicama i kovačnicama. Njezino naoružanje bilo je kvalitetom nedostižno kroz  tisuću i više godina. Danas je to zemljopisno pocijepani kraj koji je u posljednjem ratu i nakon njega opljačkan „klasičnom pljačkom“. Danas je to sirota Rama sinonim jada i čemera.  Ona je razapeta između prošlosti  koju joj potiru i ubijaju umrežene snage mraka gurajući je u mitske boje i navlačeći joj mitsku auru te budućnosti koja se po tko zna koji put kao riba isklizne iz ruku i to baš onda kada se učini kako samo što nije došla.
Patrijarhat je tu ostavio svoje tekovine sa kojima se ljepši spol ovoga pitomog kraja na svoj način bori, a na koncu većina ih sputana zagrljajem provincije  bolno uzdahne jer rezultati tu borbu krste sintagmom jalova borba. Bježe cure iz tog prekrasnog i kao ukletog prostora i od istih takvih ljudi dok se same ne slome na koljena pa onda hine taj život kao regularni, a u dnu duše kriju onaj neizvještačeni prema vani, recimo onaj stvarni. Dio ramskih ljepotica (one postojanije) ostaju i otimaju se zagrljaju provincije kako znaju i umiju. One koje su odlepršale prema matičnoj „rodzini“ ubrezo shvate kako su u novom kraju tek „bijelo roblje“ ali to kriju kao zmija noge. Kako god okreneš ispada da je  zlo na čelu, a dobro u repu.
Oponašanje stvarnosti je emitiranje. Sve što je lažno i na laži iskonstruirano, a garnirano stereotipom i naci patetičnim primjesama s crno-bijelom tehnikom pisanja u prljavom vremenu unosnije je. Ono ima svoje glasnogovornike koji se brzo osposobljavaju na kursevima laži, obmana i insinuacija. Nikada u životu nisam mogao pristati da mi mala  konzervativna sredina kroz zagrljaj provincije uzima i određuje mjeru. Znao sam. To bi me ubilo.. Međutim, zagrljaj provincije je zafrkana kategorija. To je omča koja kao da dođe genski s rođenjem čovjeka. Iz nje vrlo rijetki iskaču ili se trude očitovati kako je ne osjećaju, a ona ih zapravo sve jače steže i unižava. Mi to počnemo osjećati po očitovanjima u društvenoj sredini i što smo bliži sa pojedinom osobom sve jače se u nama ocrtva njezin zagrljaj provincije.
Ispred i iza mene je gulaš od blasfemije, licemjerja,, pohlepe i jada. Miješam ga „mišačom“ kolektivne i osobne katarze. Uprljane ruke peru đon obraze.
U lirskom loncu vrije nepomirljivost i lonac cvrči od misaonog razlaganja šugavog života u šugavom vremenu. Šuga se širi na misaone i emotivne tokove. Opasno nagriza polja platonske ljubavi. Roje se kolone  uspona i padova, zagonetki i tajni. Etika i etičnost inficirane su. Preobražaji u lirskom loncu sve sporije traju jer se kroz zidove laži i obmana sve teže provlačimo. Ono malo emocija koje su postojane lete nečem nemogućem da postane mogućim, a ono se nad ekspresivnim krikovima tek zagonetno smijulji.
Mnogi se iracionalno već desetljećima trude da ja budem što nevidniji. Kod mog crnog anđela psihopatski nagoni odavna su prešli u svoju višu fazu patološke opsjednutosti piscom koji je (tako on misli) kao feniks neočekivano bljesnuo i nitko ga ne može dostići na njegovom putu u visine. Tješi se on da to ne smije biti tako i da će se sve posložiti po njegovoj mjeri čim „piskaralo“ otegne papke.. Mnogi crkaju od muke što su to što jesu (osjećaju se piscima i to velikim) a zapravo nisu to. Njima se pripisuje „veličina malenih“ Antuna Barca. Mnogi nisu ništa. Fušfilolog i njemu slični tješe se masovnom improvizacijom znanosti koja je više plagijatorska nego izvorna. I jedni i drugi zapravo sami sebi dosuđuju jedanaesterce koje svojim ne znanjem ili ne talentiranošću zarade. Kud god se čovjek okrene oči mu bodu sve nasrtljivije mutnine. Osjeća krivi put, ali ne pronalazi način dostojanstvenog silaska sa takvog puta, a taj put je toliko drzak da se inaugurira kao jedini pravi put..
Život sa slatko-gorkim silnicama uglavnom je nekud odmaglio.  Ostatak tjeskobom stisnut bez prestanka lomi lance ugroze. Lirskokazi topli žive s jednom zadaćom – kraviti ledenine u ljudima i puniti ih darovima topline, ali na svoju nesreću sve manje su privlačni, sve više su odbojni i njihov rejting u mršavim ispražnjenim dušama teško se i sve teže uspostavlja i napreduje. Zašto sada šutiš? Što si se zamislio? Hvata te obeznađenost? Usahlo je nebo moje/ Ti se čudiš/ Ne vjeruješ?/ Usahlo je, usahlo je/. Veliki snovi nisu izgubljeni. Sretan si, sretan jer svaki put iznova svjetlucavke svjetlucaju ispod tvoga krova.. Crkvena zvona i dalje na groblja ispraćaju prizemljaše. Bistri smo, bistrii lako se može dogoditi da ih ubrzo zamijene one ( drvene ili željezne) čegrtaljke.  Ti ih iz svog snopa svjetlucavki ispraćaš s ljubavlju. Naslućenoj ti sublimiranoj budućnosti  mnogi su prizemljaši još od tvog djetinjstva  omču pakosti spremali, ali kopajući jamu za tebe sami su u nju upali. Nisi kao oni. Okupan suncem kroz nasrtaje mutnine ti i za njih virove ljubavi gradiš kao tvoja i njihova najjača utočišta. Pršte iz tih virova silnice ljepote da usreće njihove otužne živote. Prilično uspješno opireš se zagrljaju provincije iz kojega si uspio iskočiti i nasrtsjima mutnine potirući zle čine i gorčine da svjetlucave slutnje lakše plove u visine. U svjetlucave komadiće lomi se misao tvoja i ne prestaje da se razlijeva u spektru duginih boja.
Na sve strane pucaju granice dobrog ukusa. Strah od zavičajnog kiča sporo, ali ipak pomalo popušta. A upravo kič (nacionalni,provincijalni, regionalni...) u svakoj umjetnosti – ljepoti, a posebno u književnosti nepoželjan je, ali nažalost u ovim šugavim vremenima ide. U svojoj kući tiho gradim svoju poetiku blasfemizma i propitujem se češće jesam li očišćen od gliba Rame i uistinu se iščupao iz zagrljaja provincije. Nema osinjeg gnijezda po ujedljivosti jačeg od rodnog gnijezda.


K   r   a   j


 

KNS/02.04.2011.