Piše: Lejla Lačević-Mizdrak

 

U pričama Zije Dizdarevića, skromne kasabe i njihovi nijemi, svakodnevni junaci postaju prostor u kojem se ogledaju dublje društvene strukture — moć, strah, potisnuta želja i nezaustavljivi ljudski porivi. Među njima, priča Otmica izdvaja se kao narativ koji, iza naizgled jednostavne pripovijesti i jezika koji priziva usmenu tradiciju, otvara čitav spektar značenja vezanih za rodne uloge, represivne mehanizme patrijarhalnog društva i krhku unutrašnju slobodu žene.

 

Ova analiza nastoji sagledati Otmicu iz perspektive savremene feminističke književne teorije — oslanjajući se na ideje Simone de Bovoar o 'drugosti' žene i simboličkoj zatvorenosti prostora, kako bi otkrila potisnute narative i mehanizme kontrole; ne da bi narušila estetski sloj teksta, već da bi kroz njega oslušnula kako šaptom, tako i jekom, progovaraju potisnute priče žena, onih koje su zaključane, koje vezu tišinu, i onih koje se — poput sokola — usuđuju poletjeti.

U ovoj priči, čini se da se obični ljudi iz mjestanaca po Bosni, u potrazi za samim sobom, sudaraju u egzistencijalnom siromaštvu i nemogućnosti da u toj svojoj jednoličnoj sudbini zaista išta promijene, ili da se odmaknu od rodnih stereotipa i nesuvisle strogoće. Zbog toga se od stvarnog, teško podnošljivog svijeta, kao u privremeno utočište, odguruju u svijet mašte, bajke, mistike, pokušavajući na taj način ublažiti vlastite praznine.

 

Otmica je kratka, ima dominantan, arhaičan dijalog koji je specifičan po tome što je više deskriptivan nego narativan – riječi u njemu su poput šara na đerđefu. Fabulativno, priča priziva usmenu tradiciju. Kao što je u Čolakovićem romanu Legenda o Ali-paši Salih-aga bolesnom dječaku pričao priču o Aliji Leptiru, tako u ovoj priči Raifa, „djevojka iz komšiluka“ dječaku koji je glavni lik ove priče, i kojeg je došla čuvati, priča o djevojci i Siv-zelenom Sokolu. U njenim riječima čuje se pjesma koja nosi teret neizrecivog, što je istovremeno sveto i zabranjeno, skriveno u sjenama zaborava: „Cure, kad ih niko ne sluša, pričaju je jedna drugoj, majke prenose na kćeri“, istovremeno ga zaklinjujući da nikad nikome neće o tome „kazivat'“; iako ljudi znaju za tu priču, niko nije dokučio njen pravi smisao. 

 

Pričajući, Raifa vodi iglu kroz đerđef — svaki ubod otkriva složene nijanse zatočene sudbine:

 

- „Na đerđefu pred njom pucketala je igla probadajući brzo i praveći ispresavijane, zgrčene šare, vezući duge, okrugle, uvijek nekako zatvorene i bezizlazne oblike...“. 

 

Priča o djevojci i Sokolu obiluje bajkovitim elementima – prelijepa kćer proključale mladalačke krvi u svojoj šesnaestoj godini biva zaključana od strane strogog oca u kuli sa „devet brava i devet katanaca“, gdje je boravila sedam godina. U toj bosanskoj Zlatokosi zrcali se sav teret zatvorenosti — u patnji toliko dubokoj da su joj suze nagrizle kamen. Danima i noćima vezla je „svilen jagluk na zlatnom đerđefu“, a iz podsvijesti joj je izrastao lik Siv-zelenog Sokola — jedino što se nije dalo zaključati.

Primjetna je snažnaintertekstualnost: u bosanskoj narodnoj pjesmi također postoji Siv-zeleni Soko koji, leteći iznad grada, zapaža „zumbul udovicu“ i „rumenu ružicu“, pa se dvoumi, koju od njih bi ljubio. Ova ptica nije tek tako odabrana kao metafora muškarca – soko je simbol nepobjedivosti, nesputane slobode, izdizanja iznad situacije. Djevojka u prostoru ove priče ne živi uobičajenu svakodnevnicu - ona je okovana u tom prostoru. 

Tugujući i tražeći spas, uz suze koje su „protopile kamen“, oživjela je Sokola, i baš poput Arijadne, izvezla svoju nit spasa. Soko je obljubio, i kao oslobodilac, mitsko biće, naposljetku odveo „sebi“, otključao ne samo kulu već i djevojčin nagon, put u slobodu. 

Kula stoji kao hladni spomenik patrijarhatu, zatvorena i neprobojna, dok selo ili kasaba predstavljaju širi, ali i ograničeni prostor zajednice — mjesto života, običaja i neizbježnih društvenih okova. Tako je kula simbol izolacije i represije, dok selo nosi težinu kolektivne tradicije koja oblikuje sudbine pojedinaca, posebno žena. Ta suprotnost ističe zarobljenost između lične slobode i društvenih očekivanja, između zatvora tijela i nevidljivih zidina običaja.

U priči se da naslutiti paralelizam sižea između Raife i djevojke iz kule. Taj paralelizam je, s jedne strane, u doživljaju dječaka koji priču sluša i obećava da nikome nikad neće ispričati to što je čuo, a, sa druge strane, u svijesti pripovjedača cjelokupne priče koji sada, kao odrastao čovjek, krši obećanje koje je dao kao dječak.

I kao što Raifine ruke provlače iglu preko đerđefa, tako Zija provlači čitaoca kroz ovu priču. Odmah je vidljiv sudar erotičnosti sa tradicijom (posebno težak i gotovo nepremostiv u selima), koji je vjerovatno epilog svakog puberteta, jer je djevojka, kada je napunila šesnaest godina i „počela da treperi“ - zatvorena, da joj momci ne bi gledali u pendžer. Ekstremno patrijarhalan otac, koji simbolizira tradiciju, je, kako i Raifa kaže, tu „da ne da“, da suzbije, sputa, obuzda, 'zaštiti', odnosno da uspori neminovnost sa kojom će se kad-tad morati pomiriti.

 

- „Pa što joj otac nije dao da iziđe, nek se igra?“ – pita nevino dječak.

- „Eh, otac k’o otac. Što meni moj ne da da iđem di ja hoću!“. 

 

Kroz vizuru oca/muškarca, kćerka/žena je malo više od predmeta, inferiorna, drugačija, dok je on superioran i apsolutan. Muškarac ima punu slobodu da istražuje, izražava se i ispoljava svoje emocije i nagone, dok je žena osuđena na dosadnu i repetitivnu rutinu. 

Zbog čega otac, kako bi već „zaštitio“ svoju voljenu kćer, nije, recimo, otjerao mladiće koji su dolazili pred njihovu kuću, ili kćer jednostavno pustio da sama odlučuje? Zbog toga što se oštri zub tradicije teško lomi ... Hoće li ikada izaći sjajno sunce pod kojim žena neće morati da se prisjeća Huseinijeve rečenice „Upamti to sada, i upamti dobro. Kao što igla kompasa pokazuje na sjever, muškarčev prst, kad optužuje, uvijek nađe neku ženu. Uvijek. Dobro to upamti“.

Erotičnost, koja se provlači kroz cijeli tok pripovijedanja, u ovoj priči je vješto iskazana i to na dva načina. Prvi je erotski naboj u odnosu djevojke i Sokola: „Kad ju je uz'o oko struka, popucali su zidovi od kamena, a kad je leg'o s njome u dušeke i obljubio je, kula je sva helać bila, nestalo je sa bijela svijeta“. Osjeća se nezaustavljiva strast koja se iz tjelesnog prelijeva na materijalno, Dizdarevićeva djevojka je Humina Grozdana – i nema toga što može zauzdati nagon od kojeg teperi i ona, kao i čitalac/slušalac priče. 

Drugi vid erotičnosti je u odnosu Raife i dječaka. Raifin glas „podrhtava“, ona, zanesena, zažarenih obraza, silazi sa mindera i sjeda na dušek pored dječaka, pa, poistovjećujući se sa djevojkom zatvorenicom, gladi dječakovu kosu, gleda ga u oči, stišće mu ruku i prste, podiže ga sa ležišta, toplo ljubi. Dječak, ležeći pod jorganom osjeća „mlaku ugodnost“ koja se „talasa po tijelu“, pomiješana sa „poluugodnim dječijim strahom“, on drhti i drži Raifu za ruku, osjeća njen vreo dah i drhtanje.  Odjednom, dolazi zvuk izvana, Raifu neko zove, i ona uz „eto, sad ću“ pomilova i poljubi dječaka, pa napomenuvši ga da nikome ne govori o priči, iskoči kroz prozor i nestade. 

Zanimljivo je da ona ne izlazi, već iskače – daje li to njenom liku hrabrost i snagu koje su potrebne jednoj djevojci kako bi preskočila zidine patrijarhata i zakoračila u ravnopravnost? Ili je i ona samo jedna od žrtava cikličnog besmisla... Dječak, u buri nagona i emocija koji su se u njemu uskovitlali, „neodoljivo i gorko plače“. Pored njega je ostao prevaljen đerđef „Siv-zelen Soko“.

U potrazi za istinom između prepričavanog i doživljenog, vidljiv je rascjep glavnog lika - pripovjedača između dva 'ciklusa' u kojima se nalazi(o): u prvom je iskustvena, zrela, stabilna i sigurna sadašnjost muškarca u kojoj se priča o djevojci i sokolu posmatra iz vizure odrasle osobe – racionalno i hladnokrvno, poput kamena od kojeg je bila sazdana kula; u drugom je infantilna, emotivna, nesigurna, strašljiva i plačljiva prošlost dječaka, koja se iz podsvijesti oživljava u njegovom sjećanju na tajanstvenu priču. To je rascjep i između opšteg, kasabskog mentaliteta i vlastitog doživljaja. Ljudi su, zaista, 'djeca trećeg rasta', pa istinu treba tražiti negdje između.

Naposljetku, kamen krvi ne može ništa, uzaludan je isto toliko koliko i pendžeri na prozorima djevojačkih soba. Putenost ne trpi katance, već vapi za slobodom. Ta čežnja za oslobađanjem ne prestaje da odzvanja kroz priče i živote, postavljajući nam nezaobilazno pitanje o sudbini onih koje su kroz vijekove nastojali strpati u okove tradicije.

 

Hoće li djevojke ikada razbiti lance tradicije i poletjeti?

 

Hoće li se i dalje otimati i bježati u samostalnost, ili ćemo prestati da ih zaključavamo i konačno prihvatimo kao bića ravnopravna muškarcima? Feministička svijest je, za utjehu, barem probuđena. Da li će priče po selima i mjestancima jednog dana počinjati sa „Bio jednom jedan zli otac“ .... trebaju nam opomene kao podsjetnici koliko daleko smo stigli, dok se vrata patrijarhata napokon zatvaraju.

 

Veliki Branko Ćopić će u pismu svom prijatelju Ziji Dizdareviću napisati „Neka, Zijo... Svak se brani svojim oružjem, a još uvijek nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone.“ Baš tako, Zijino oružje bili su olovka i papir, riječi koje su se utkale u vječnost i koje nikada ne mogu biti ulogorene.

 

.....................

 

 

 

Lejla Lačević-Mizdrak

 

Biografija

Lejla Lačević-Mizdrak rođena je u Sarajevu. Po obrazovanju pravnica, književnošću se bavi kao dubokim prostorom introspekcije i analitičkog promišljanja ljudske prirode. Piše poeziju, misaone prozne zapise i neformalnu književnu kritiku. Posebno je posvećena interpretativnim analizama književnih djela koje karakteriziraju slojevitu narativnu strukturu i kompleksnu psihologiju likova. Njezini radovi – objavljeni su u više međunarodnih zbirki. Stil pisanja odlikuju misao dubine, suptilna emotivnost i usmjerenost ka unutarnjim slojevima čovjekove svijesti.

 

 KNSINFO / 4.6.2025.