ISTINA

Piješ sokove još nerascvjetalog pupoljka
Preskačeš vjetrove daljine
I tražiš njihove vruće loge u snovima
Loviš zalutale ptice bez krila
Svraćaš zamišljene rijeke
Da teku niz korito tvoga tijela.
Dodirujem te rukama od mramora
Ali ti me ne primjećuješ
Glasna je tvoja muzika
Pa prska k'o rasuto zrnje po pločniku.
Imaš svoju sjenu u svojim rukama!
Već si uhvatio i zvijezdu i pticu
Već pucaš na nebeske vode
Koje se slijevaju u moje ruke.
Umori se već jednom od svega
I privij se uz mene
Smij se u plaču
Ne traži stare prijatelje i umrle riječi
Samo čitaj istinu sa listova bagrema
Ili ispod ptičijega traga
I ona će pokloniti zumbul
Koji je rastao u meni.

Read more ...

KAKO TEBI DA NAPIŠEM PJESMU

Kako tebi da napišem pjesmu
kako riječi o tebi da sklopim
Vitez silni sa perom u ruci
a u tvojim očima se topim ...

Kako tebi pjesmu da napišem
ako treba i zlatom bih platio
po sto puta napisano brišem
predivna si to sam sada shvatio ...

Kako tebe da naslikam riječima
kad toliko nema nježne boje
Moja Vilo začaran mjesecima
tražim riječi koje nepostoje....

Read more ...

ZAKASNIO SI

Zakasnio si
na voz koji je vodio nekamo
Ne znam kamo
i šta to put nosi
No voz koji je otišao uzaludno čekamo.

Zar misliš
da vrijeme nekoga čeka
Da će taj voz
zbog nas stati
Pa ne čeka
ni pritoke rijeka
Tamo gdje smo trebali
ti i ja,
sada voz druge prati.

Zakasnio si
i više nikada neće doći naše vrijeme
Neće,
zašto uporno pravdaš se isprikama raznim
Na mene
sada tvoje riječi
nemaju utjecaja,
potpuno su nijeme.

Odi i ti,
kao što je i voz otišao, dosta mi je tih osjećanja lažnih.

Zakasnio si na voz
koji je vodio negdje daleko,
gdje nije zima
Gdje sam možda
i ja otišla
dok sam te čekala,

Sa obrazima
u jutarnjoj rosi
Možda sam se samo
izgubila,
U mislima,
Na tom putu
Trčeći za javom
pretrpanom snovima.

Read more ...

 OBRAZ

           - Šuti sinko, ne huli! Sve je bolje od bezvlašća kad svaštočini zagospodare. Daleko bilo! - govorio je stari  Etem, podsjećajući na vrijeme poslijeratne smutnje u pograničnim zabitima.

           Učestalo graktanje vrana nad plavsko-gusinjskom kotlinom bijaše siguran znak nadolazeće kiše. Munje bacahu ubojita koplja probadajući Nailu pravo u srce. Svaka bačena strijela ju je sve više udaljavala od rodnog sela i toplog majčinog zagrljaja. Nebo se zatvori i sa zemljom sastavi. Nad selom se nadviše crni oblaci, ispuštajući krupne kapi kiše, koje nemilosrdno probijahu staru šindru, slivajući  se pravo na njihovu bračnu slamaricu. Udar groma u orah u  dvorištu, trgnu je iz polusna. Ona skoči, i prvo što ugleda je vir u leđenu, koji se širio od  kapi kišnice. Dohvativši ga, preskoči preko čeljadi koja su spavala jedno do drugoga, na dušeku koji je donijela u spremu iz roda. Prosipajući kišnicu sa balkona, uz bljesak munje ukazaše joj se šćućurene, mokre vrane, koje su gmižući, pravile dugi, crni đerdan niz puteljak. Osjetivši tup bol u grudima od  pomisli da su one predskazanje nesreće, vrati se u sobu i ponovo postavi leđen da se puni. Oprezna poput zeca, nije se vratila u haljine gdje je njen Avdo, umoran od posla, hrkao, već se zgučila u budžaku kao klupko, koje se nepovratno može skotrljati niz brdo.

Read more ...