Promocija knjige : “TIŠINA“, roman
Autorica: Munira Kovač-Devlić
..........
Odlomci iz romana:
****
**
(odlomak 1)
„Brzo su mi prolazili ti prekratki vikendi, čini mi se da ne bih ni trepnula, a već sam bila na putu za Mostar. Voljela sam ja i taj svoj "mostarski život", još kako, voljela sam mostarske sokake, Fejićevu uvijek punu i niko ne žuri, kao da se svi žele tu zadržati što duže, ispijajući kafice i razgovarajući o svakodnevnici, mostarskoj raji i tom čudesnom Mostaru, velikom Veležu. Nigdje nema takve miline. Tu je počinjao i završavao život jednog Mostarca. Razumjela sam ih. Mi koji smo proveli tek kratko vrijeme u njemu, koji smo se barem jedno ljeto pržili na mostarskom suncu, u januaru osjetili buru koja probija kosti, zavoljeli smo to parče zemlje. Taj luk koji se nadvijao nad Neretvom bio je nešto veličanstveno. Noge su mi zapinjale za kamene ploče iz kojih prži sunce, a Neretva svojim hukom kao da se smije i priziva kupače. Stasiti mladići kao strijela poletješe ka njenim dubinama. Divila sam se njihovoj hrabrosti. Izranjali bi kao neka uzvišena bića, na licu im se ocrtavalo nešto veće i jače, iskrenije i uzvišenije i od same sreće. Posmatram luk, uzjahao Neretvu i uzdigao se poput nekog konjanika. I kad je bio srušen, živio je u srcima. I dalje su ljudi govorili "tamo pored Starog mosta". Nikad nisam čula da je neko rekao "tamo gdje je bio". U njima je živio toliko koliko su i oni bili živi. Kad bi pogledali na one dvije kule, a između praznina, trzaj lica bolno je spuštao pogled niže, ka Neretvi. Ona je bila ista, smaragdima odzvanjala i pričala legende. I vratio se Stari, uzvišeniji i moćniji. Te noći sanjala sam kako stojim na najvećoj kuli, noge mi podrhtavaju. Pogledam u Neretvu, a ona kao da me doziva. Šumi mi u ušima. Pogled na drugu stranu. Nema nikoga. Sama sam na mostu. Zatvorih oči, sad jasno čujem dozivanje. Neretva isparava, a iz nje se, poput oblaka, izvi djevojka i povuče me dolje. Osjetih kako me voda povuče u dubinu. Pokušavam isplivati, ali ne uspijevam. Osjećam strah, vrištim, ali glas ne izlazi. "Ovdje je tvoj dom" – čujem onu djevojku koja me povukla. Borim se, hladno mi je, uzalud. Smijeh odjekuje negdje u daljini. Trgnuh se, oblivena znojem. Tog dana previše sam slušala legende – nasmijah se i sretna se vratih ispod pokrivača. Ali te noći nisam zaspala. "Ovdje je tvoj dom" – odzvanja u mojim mislima. Znam da nikad više s drugarima nisam prekoračila ogradu mosta. Nisam im pričala o svom snu. Smijali bi se. Nikad nisam priznavala strah, hrabrila sam ih koliko god mi je srce u grlu stajalo.“
Read more ...