Osvijetljeni put Bosne kroz Živi plamen poezije Ibrahima Osmanbašića

(književna analiza poetske zbirke)

 Piše:Lejla Lačević-Mizdrak

 

Na početku plamena: uvod u poetiku

Iako autor u predgovoru piše da književno djelo ne treba objašnjavati, Živi plamen poezije zahtijeva per mus tumačenje, jer sadrži bogatstvo bošnjaštva sabrano na jednom mjestu. Ova zbirka je unikat koji zaslužuje ozbiljnu književnu analizu; ne radi se o tipičnom poetskom zapisu – ovo je obiman književni amanet koji obavezuje.

Biografski odsjaj tvorca riječi

Ibrahim Osmanbašić je bosanskohercegovački umjetnik koji se posebno izražava kroz pjesništvo. Iako je u književnosti njegov doprinos itekako značajan, on ga naziva “skromnim”.

Književnik zauzima posebno mjesto u savremenoj bošnjačkoj poeziji, jer uspijeva spojiti historijsko pamćenje, kulturni identitet i univerzalnu lirsku refleksiju. Kroz vrlo neobičan slobodni stih, simboliku i bogatstvo jezičkih figura, Osmanbašić stvara poetički prostor u kojem ličnosti, kulturni simboli i savremeni umjetnici koegzistiraju. Time je potvrđena njegova jedinstvena pozicija među modernim bošnjačkim pjesnicima, jer uveliko doprinosi afirmaciji bh. kulturne i literarne scene.

 Plamen koji nadilazi vrijeme

Zbirka Živi plamen poezije samim naslovom sugerira stalni, neumorni duh stvaralaštva i snagu riječi koja nadilazi vrijeme i prostor. Plamen je simbol inspiracije, života i unutrašnje energije pjesnika, ali i trajnog sjećanja na kulturno-historijske vrijednosti Bosne i Hercegovine. Poezija u ovoj zbirci nije tek dekorativna umjetnost, već svjetionik koji osvjetljava prošlost, sadašnjost i budućnost, pozivajući čitaoca da osjeti ritam i dušu naroda. Pjesnik je zapalio plamen – na čitaocima i svima ostalima je odgovornost da ne ugasne.

Struktura i motivska naracija

Strukturalno, zbirka se sastoji od tri poglavlja sa ukupno 32 pjesme.

Prvo poglavlje naziva Moj je narod najveći pjesnik sadržava deset pjesama.

Pjesma Ilhamija uzdiže ponosnog i do kraja sebi dosljednog Ilhamiju, kao simbol slobode i moralne hrabrosti, gdje svaka riječ odjekuje epopejskom snagom i plamenom svijesti o domovini.

“Nevjerovatni” – genij iz Bosne, Nasuh Matrakči, “evropski homouniverzalis”, oživljen je kao božanski spoj znanja i umjetnosti, gdje se briljantnost uma pretvara u sjajnu viziju bosanske veličine i univerzalnog genija. Pjesnik kroz stihove provlači razočarenje zbog toga što je Matrakči slabo ili nikako znan u svojoj domovini, što je ujedno i opomena svima da vode računa o svojim velikanima.

Blistavi um Bosne – Hasan Kaimija Pruščak, sija kroz stihove kao svjetionik razuma i vrline, čuvajući granice ljudske mudrosti i duhovnog ponosa naroda, “zagledan u bezvremenost”. Prisutna je kritika zbog odstupanja od osnovnih vjerskih načela, što rezultira propašću društva.

Pjesma iz slavujskog vrta – Fevzija Mostarac, šejh, postaje glasnik slobode i mudrosti, dok priroda i historija Bosne tvore simfoniju epopejskog i duhovnog nadahnuća. Stihovi napominju da je istinski spas u “vjeri – znanju, nauci”, kao i da mudre pouke Fevzijeve ostaju sa nama i ne blijede.

Princ uma – Abdulah Bošnjak je predstavljen kao duhovni istraživač kosmosa i čovjeka, gdje pjesnički jezik pretvara nevidljivo znanje u prostrano i melodijsko iskustvo. Osjeća se jasna poruka da je suština ljudskom oku nevidljiva bez duhovnosti, kao i retoričko pitanje: ko će komentarisati Abdulahove komentare?

Zmaj od Bosne – Husein kapetan Gradaščević juri kroz stihove poput legendarne sile, herojski i neumoljivo, ostavljajući u pjesmi duh nepokorenog naroda i epopejske snage. “Ljuti bosanski zmaj” i danas je simbol nevjerovatne hrabrosti, upornosti i inata. Ostaje pouka: “Za slobodu bitkama nema kraja”.

Mudroslov sa čaršije – Mula Mustafa Bešeskija (Ševki) prikazan je kao čuvar sjećanja Sarajeva, gdje zapisivanje svakog događaja postaje čin ljubavi prema istini i životu grada. Jer, ono što nije zapisano biće zaboravljeno – pa nije li to i ono što čini poezija – čuva od zaborava, ostaje kao opomena?

Ne uzimaj olahko Mejlijeve riječi – pjesma odašilje duhovnu svjetlost kroz riječi pjesnika i šejha Mehmeda Mejlije Guranija, opominjući da je istina kroz vjekove skrivena u plamenu mudrosti i tišini tekije. Poruka svima je da se širom otvore vrata srca.

Gazija poetskog dara – Derviš-paša Bajazidagić sjaji kroz stihove kao savršena harmonija viteštva i poezije, gdje se umjetnost i djelo stapaju u vječnu slavu Bosne.

Moj je narod najveći pjesnik – Arif Hikmet-beg Rizvanbegović, osnivač Društva pjesnika, oživljava pjesnički ponos naroda, gdje se Bosna i Hercegovina kroz stihove uzdiže u univerzalni prostor ljepote i duhovnog dostojanstva. Njegovo naslijeđe je “duhovno sunce”.

Prvi dio pjesama predstavlja snažan literarni omaž historijskim ličnostima Bosne i Hercegovine, oblikovan slobodnim stihom koji prožima epopejsku naraciju, meditativnu refleksiju i duhovno nadahnuće. Osmanbašić ne stvara samo portrete pojedinaca, već oživljava čitavu epohu, gdje se hrabrost, mudrost, umjetnost i duhovnost stapaju u neprekidni dijalog prošlosti i sadašnjosti. Autor kombinira historijsko-dokumentarni ton s poetskim lirizmom, koristeći bogat arhaizam, islamsku terminologiju i slikovit jezik koji prenosi autentičan ambijent Bosne, Mostara, Sarajeva, Gradačca, Travnika, ali i Istanbulskog kulturnog prostora. Simboli poput plamena, slavuja, zmajeva i bisera znanja postaju nosioci epopejskih i moralnih vrijednosti, dok ponavljanje ključnih fraza i anafora naglašava važnost sjećanja, slobode i mudrosti. Cjelokupni prvi ciklus oblikuje sliku Bosne kao zemlje bogate historijom, hrabrošću i znanjem, gdje svaka pjesma postaje mali ep ili meditativna oda. Pjesnik pokazuje kako poezija može biti sredstvo čuvanja sjećanja, afirmacije identiteta i prenošenja univerzalnih vrijednosti, spajajući individualne biografske priče s kolektivnim duhom naroda. U konačnici, ovaj dio je svojevrsna himna narodu, njegovoj mudrosti, umjetnosti i hrabrosti, a kroz njega se osjećaj ponosa, duhovnog naslijeđa i historijske svijesti čitaocu prenosi s izvanrednom poetskom snagom i monumentalnošću izraza.

Drugo poglavlje, nazvano Krik u vječnosti, čini 12 pjesama. Ono predstavlja doslovni i simbolički krik; pjesme slave i tuguju za ličnostima koje su oblikovale bosansku kulturu i duhovnost. Krik je emotivni i moralni znak otpora prema zaboravu, nasilju i potiskivanju identiteta. Svaka pjesma u ciklusu ističe pojedinca koji je svojim djelovanjem, pjesništvom ili zapisom sačuvao duhovnu, moralnu ili kulturnu vrijednost Bosne. Pjesme pokazuju kako umjetnici i pjesnici, premda fizički umiru, ostaju živi kroz svoje djelo – njihova poezija, misli i kreativnost postaju most prema vječnosti.

U pjesmi Veliki san Bošnjaka, posvećenoj Safvet begu Bašagiću, san se uzdiže na nivo narodne vizije, kolektivnog sna o slobodi, istrajnosti i očuvanju identiteta.

Govor šutnje (U sjećanje na Muhsina Rizvića) pokazuje da tišina zna govoriti snažnije od riječi, u njoj odjekuje mudrost i unutrašnja snaga: “sudbinu podnijeti – znači pobijediti” kao imperativ da se  preživi. Posebno je upečatljiv stih “Bosne nikad dosta, profesore!”.

Odjek pjesme, za Musu Ćazima Ćatića, otkriva da pjesma nikada ne prestaje kada se izgovori, već nastavlja da živi u ljudima, kao produžetak njihove duše i njihovog vremena. Snažan vokativ “Hej – Musa!” naglašava odjek stihova koji su “zaustavili kazaljke” jer “vrijeme u pjesmama stoji”. Upravo ovo uradio je i sam Osmanbašić – svojom poezijom zaustavio je vrijeme i vratio nas u ono kad smo imali velikane.

Enigma mostarskog poete, za Osmana Đikića, slavi njegovu poeziju i prepoznaje unutrašnju borbu između duha i svijeta, vjere i umjetnosti, Istoka i Zapada. Anafora „između“ je značajna jer snažno ističe unutrašnji sukob Osmana Đikića i njegovu rastrzanost između suprotnih svjetova duha, vjere i stvarnosti. Posebno su upečatljivi stihovi o nakrivljenom bosanskom fesu koji je “srastao za bosansko biće” i ne skida se drugačije, osim “sa glavom”. Fes je simbol identiteta, i izraz potpune sjedinjenosti pjesnika s bosanskim duhom i tradicijom.

Preinaka duha Bosne (U čast Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka) govori o metamorfozi naroda, o preobražaju bola u novu duhovnu snagu. “Narodno blago – nek’ knjiga se zove” može poslužiti kao aforizam, i još važnije – granate nisu ugasile plamen bosanskohercegovačkog naroda.

U pjesmi Kolos epike, za Avdu Međedovića (balkanskog Homera), epska tradicija se pretvara u mit, narod se uzdiže u monumentalnu sliku koja stoji čvrsto poput titana. “Avdo je svjedočio pjesmom” – baš kao što to radi i Osmanbašić!

Progovori enverovski i zazvuči bosanski, za Envera Čolakovića, onog koji je “pjesmom volio Bosnu” i čija djela nisu pisana uzalud. Autor ga naziva prvim piscem u Bošnjaka 20. stoljeća, ističući njegovo genijalno djelo Legenda o Ali-paši. On je poeta pravednosti, slobode i vjere u ljepotu riječi, koji je, uprkos progonima i zaboravu, ostao neugasiv svjetionik bošnjačke književnosti. U stihovima se osjeća i kritika društva koje potiskuje istinske vrijednosti, nasuprot Enverovoj čistoti duha i stvaralačkoj hrabrosti.

Muhabet iznad Sarajeva (U sjećanje na Mehmed Mešu Selimovića) unosi toplinu i intimnost, gdje običan razgovor zadobija dimenziju neba i postaje most među ljudima. Pjesma predstavlja jedinstvenu narativno-lirsku meditaciju nad smislom života, moralom, vjerom i kolektivnim iskustvom naroda.

Naslovna pjesma ovog poglavlja, Krik u vječnosti, je veličanstven i duboko emotivan spomen Mehmedaliji Maku Dizdaru — pjesniku koji je u kamenu stećaka otkrio dušu Bosne i pretočio je u besmrtnu poeziju. Kroz snažne slike makova, stećaka i svjetlosti, pjesma slavi Maka kao simbol duhovne postojanosti i umjetničkog prkosa, a njegovu poeziju uzdiže na nivo vječne poruke o identitetu, slobodi i ljubavi prema domovini. Stih „Makovi blistaju Bosnom“ ima simbolično značenje, govori samo o cvijetu, nego o pjesniku čije ime i djelo blistaju Bosnom.

Pjesma U Zijahovoj ulici evocira nostalgiju i posvetu Ziji Dizdareviću. Autor ističe kako se njegov lik često reducira na nadimak „Zija“, dok pravo ime i ličnost ostaju nepoznati široj javnosti, čime se simbolički govori o zaboravu ili prikrivanju kulturnih korijena. Kroz slike kratke ulice, sunčanog gradića i odjeka bosanskog „Jah!“, pjesma koristi personifikaciju, simboliku i ponavljanje da pokaže kako Zijahov duh i poezija i dalje pulsiraju u prostoru i vremenu, povezujući prošlost i sadašnjost, lokalno i univerzalno.

Zukino kreativno vrelo oblikuje Zuku Džumhura kao izvorište stvaralačke energije, nepresušno vrelo bosanske umjetnosti.

Završna pjesma ovog dijela, Oprosti Musa, prožeta je poštovanjem i tihom grižnjom, upućena Musi Ćazimu Ćatiću, koji postaje simbol ljepote, rane i ponosa naroda, dijalog sa pjesnicima prošlosti i sadašnjosti, ali i meditacija o ulozi poezije u očuvanju identiteta.

U odnosu na prvi ciklus, gdje su u fokusu bile historijske ličnosti i epska naracija, u pjesmama drugog ciklusa Osmanbašić snažnije naglašava unutrašnju duhovnu i pjesničku dimenziju, pokazujući da su pjesnici, i sami svojim djelom i životom, trajni čuvari bosanskog bića. Jezik ovih pjesama bogat je metaforama, a slike koje se stvaraju ujedinjuju individualno i kolektivno, ličnu bol i univerzalnu snagu. Drugo poglavlje zbirke oblikuje se, stoga, kao svojevrsni spomenik bosanskom pjesništvu, gdje se imena velikana pretaču u simbole duhovnosti, kulture i trajanja. Ono što ih povezuje nije samo pripadnost jednom narodu, već i njihova sposobnost da riječima, slikama i vizijama prenesu istinu koja nadživljava vrijeme.

Treće, posljednje poglavlje, Krila zmaja od iskona, sadržava 10 pjesama. Posvećeno je najistaknutijim savremenim bosanskohercegovačkim piscima i pjesnicima, pretvarajući ih u mitske figure i svjetionike duhovnosti. Ovaj dio pokazuje inovativan pomak: savremene autore pjesnik uzdiže u gotovo mitske arhetipske figure, dajući im ulogu svjetionika, čuvara kulture i posrednika između prošlosti i budućnosti. Kroz ovaj postupak, Osmanbašić ne samo da afirmira važnost savremenih stvaralaca, već i stvara poetiku koja spaja historijsko i mitsko, individualno i kolektivno, pokazujući kako duh naroda opstaje kroz kontinuitet kreativnosti i simboličkog nadahnuća.

Pjesma Znak u vječnosti (o Atifu Kujundžiću), Kujundžića pretvara u trajni simbol, naglašavajući snagu riječi koja nadilazi vrijeme i ostaje upisana u kolektivno pamćenje. Izreka „Bit kulture je komunikacija“ znači da je suština kulture u zajedništvu, komunikaciji i razmjeni ideja. Kultura ne živi izolirano; ona se ostvaruje kroz dijalog među ljudima, poštovanje različitosti, prijenos znanja i vrednovanje iskustava drugih, stvarajući tako toleranciju, humanizam i kreativni napredak. U kontekstu pjesme, Kujundžić je taj most komuninacije: njegov rad i misao postavljaju temelje za generacije koje dolaze i čuvaju duhovnu dimenziju Bosne i Hercegovine.

U Admiral poezije (o Admiralu Mahiću), Mahić je zamišljen kao pjesnički kapetan bez broda, ali sa neiscrpnim okeanom poezije. Njegov stih je prikazan kao most između gradova i duša, a lik pjesnika uzdignut u kosmos stvaralačke energije.

Živi plamen poezije (o Ibrahimu Kajanu) Kajanovu poetiku pretvara u svjetionik koji osvjetljava tamu prošlosti i daje vjeru u trajanje bosanske kulture. Pjesnik je predstavljen kao čuvar tradicije i most između prošlosti i budućnosti.

Krila zmaja od iskona (o Denisu Dželiću) Dželić je simbolički prikazan kao zmaj što nosi krila od iskona – metafora stvaralačke snage i slobode. Njegov pjesnički let vezuje se uz pradavni mit i suvremenu težnju ka besmrtnosti. Pjesma u cjelini slavi povezanost ličnog i kolektivnog identiteta, nostalgiju za domom i važnost književnosti kao sredstva očuvanja kulture i sjećanja.

Harmonija riječi i djela (o Idrizu Hodžiću) opisuje Hodžića kao borca čija riječ i djelo čine neraskidivu cjelinu. Stihovi slave njegovu dosljednost i život u kojem se moral, znanje i patriotizam stapaju u trajnu vrijednost.

Asimova pjesma (o Asimu Bajramoviću) - u njoj se Bajramović doživljava kao posljednji behar Bosne – pjesnik koji čuva epsku i sevdah tradiciju, prenoseći mirise domovine čak i iz dijaspore. Pjesma je nostalgična posveta njegovoj ulozi čuvara sjećanja i identiteta: “Kroz tvoje se strofe, rime Amerika s Evropom grli dok preko okeana silnog pjesma tvoja kući hrli”.

U Tajni Nedžadovog nadahnuća (o Nedžadu Ibrišimoviću), Ibrišimović je prikazan kao vizionar koji u simbolima i znakovima oblikuje misteriju života i smrti. Njegova ostavština Vječnika ističe ga kao pisca kosmičkog nadahnuća i dubokog duhovnog iskustva.

Dok mulj Miljacka nosi je poetski zapis u kojem se pojavljuje filozofska i egzistencijalna dimenzija: pjesnik “sam u ime mnogih” stoji na mostu, između Istoka i Zapada, sam u ime svih. Mulj Miljacke simbolizira historijske boli i prljavštinu vremena, a čovjek-postojanje ostaje znak otpora i dostojanstva.

U Pečatu istine (o Sulejmanu Aličkoviću), Aličković je prikazan kao neumorni tragač za istinom, čovjek koji svojim radom ispravlja šutnju institucija i otkriva zaboravljene tragove bošnjačke prošlosti. Njegova figura postaje metafora usamljenog borca protiv kolektivnog zaborava. Kao aforizam, ostaju stihovi “Znanje je osnov zvanja – i ne može drugačije biti”.

Posljednja pjesma u ovom dijelu, Noć je, slavi trajanje poezije i sjećanje na Admirala Mahića, povezujući život i smrt kroz simboliku noći.

Svaka pjesma trećeg poglavlja gradi poetski portret između biografije i simbolike, između stvarne ličnosti i umjetničkog mita. Ciklus odiše snagom poštovanja i zahvalnosti, istovremeno izrastajući u panoramu bosanskog kulturnog identiteta: od epske tradicije i sevdaha, preko filozofske refleksije i otpora, do modernih traganja za istinom.

Sloboda stiha: ritam, vizuelni raspored i forma

Većina pjesama u prvom ciklusu je slobodnog stiha, što omogućava veliku fleksibilnost u izražavanju osjećaja, ideja i historijskih tema. Nema striktne metrike; dužine stihova variraju, što doprinosi dinamičnosti i ritmičkoj fluidnosti teksta. Neki stihovi su vizuelno organizirani u blokove ili ponavljanja fraza, što stvara osjećaj epopejskog/narativnog ritma.

Kod pjesama iz drugog poglavlja dominira slobodni stih, intenzivne se izražavaju emocije, refleksije i historijski nabojni narativ. Ni ovdje metrika nije striktna: dužina stihova varira, a vizuelna organizacija teksta (blokovi, ponavljanje fraza) doprinosi osjećaju ritmičke i epopejske dinamike.

Stihovi pjesama trećeg poglavlja su dugi, slobodni, često u formi slobodnog stiha bez stroge metrike, što daje prostor da slobodno gradi slike i portrete ličnosti kojima su pjesme posvećene. Ritam se temelji na govornoj intonaciji i retoričkom naboju, a ne na pravilnoj metrici.

 Zvuk riječi: muzikalnost i ritam stihova

Kod pjesama iz prvog poglavlja, rima je uglavnom odsutna ili minimalno zastupljena. Autor koristi asonancu i aliteraciju za stvaranje muzikalnosti: npr. „plamen slobodarski“, „zanos duše“. Ponekad se pojavljuju parne ili unutrašnje rime, ali nisu dominantan element – rima je potčinjena značenju i emocionalnom naboju. Ritam je varijabilan i prati emocionalni naboj pjesme.

Poetski zapisi koji opisuju herojska djela ili historijske figure (Ilhamija, Zmaj od Bosne) stihovi su kraći i ritmični, stvarajući efekat junačke naracije. Kod meditativnih, duhovnih pjesama (Princ uma, Ne uzimaj olahko Mejlijeve riječi) stihovi su duži, melodični i refleksivni, što čitaoca uvodi u kontemplativni ambijent.

U drugom poglavlju rima je uglavnom odsutna; muzikalnost se postiže kroz asonancu, aliteraciju i ritmičke ponavljanja. Na primjer: „Makovi blistaju Bosnom“, „Reci zoro, zoro rana“. Minimalna upotreba parnih ili unutrašnjih rima služi naglašavanju emocionalnog efekta, a ne striktnoj formi. Ritam je varijabilan, prati intenzitet osjećaja i moralni naboj.

Herojske i refleksivne pjesme imaju kraće, snažne stihove; meditativne ili kontemplativne pjesme duže, melodične, uvode čitaoca u duhovni ambijent.

Treće poglavlje ima sporadičnu rimu, ali ona nije osnovni princip građenja pjesme. Naglasak je više na paralelizmu i ponavljanju (npr. „Bistra voda teče, teče…“; „Hej Admirale!“), što stvara melodijski i gotovo lirsko-epički ugođaj. Ritam trećeg poglavlja je kombinacija retoričkog i meditativnog ritma slobodnog stiha, gdje ponavljanje i pauze zamjenjuju klasičnu metriku. To mu daje svečan, litanijski i ponekad gotovo muzički karakter – kao da pjesme nisu samo za čitanje, nego i za „kazivanje naglas“. Česte su naglašene pauze (dvotačke, crtice, retorički prekidi) – one usporavaju tok pjesme i daju svečanost, kao da čitalac udahne prije svake važne misli. Na primjer: „Ti si Makovo – ‘M’! Ti si Svemira – ‘S’!“.

 Duh Bosne u stihu: jezik i ambijent

Jezik i ambijent kod pjesama iz prvog poglavlja je hvalospjevni i patriotski; pjesme slave bošnjačke historijske ličnosti, njihove vrline i doprinos narodu. Ton je epopejski, jer često podsjeća na narativne pjesme ili epove. Duhovni i meditativni ton prisutan je u pjesmama poput Princ uma ili Ne uzimaj olahko Mejlijeve riječi, gdje se osjeća duhovno nadahnuće i snažna unutrašnja refleksija. U pjesmi Zmaj od Bosne, ton postaje herojski i inspirativan, jer naglašava hrabrost i otpor pred nepravdom.

U drugom poglavlju ton je uglavnom krikovni i himnički: stihovi prenose osjećaj bijesa, tuge i ponosa, često kroz direktno obraćanje ili refleksiju o zaboravu i smrti. Također, ton je herojski i inspirativan, na primjer, u dijelovima posvećenim Maku Dizdaru gdje se naglašavaju otpor, hrabrost i vječna snaga naroda. Meditativno-duhovni ton uočava se kod pjesama posvećenih Ziji Dizdareviću ili Musi Ćazimu Ćatiću (kontemplacija, introspektivnost i poštovanje prema duhovnoj misiji pjesnika). Ovdje se ističe moralna i edukativna atmosfera, jer pjesme prenose univerzalne vrijednosti slobode, istine, umjetničkog integriteta i kulturne memorije.

Pjesme iz trećeg poglavlja imaju patetičan i svečan ton, često nalik na himnu ili posvetu. Odišu zahvalnošću i poštovanjem, ali i tugom zbog prolaznosti i gubitaka. Istovremeno, osjeća se nada, jer svaka ličnost dobija ulogu trajnog svjedoka kulturne i nacionalne postojanosti.

Jezik i prostor: simfonija mjesta i riječi

 Jezik pjesama u prvom poglavlju je bogat arhaizmima, historizmima i islamskom terminologijom (npr. tekija, serdžada, derviš), što stvara historijsko-duhovni ambijent. Za slikovitost je karakteristična česta upotreba metafora i simbola (plamen slobode, slavuj, zmaj, biseri znanja). Pjesnički ambijent je historijsko-bosanski, često utemeljen u stvarnim mjestima (Travnik, Mostar, Sarajevo, Bosfor, Hercegovina), povezujući domovinu s univerzalnim duhovnim prostorom.

Pjesme iz drugog poglavlja imaju jezik bogat arhaizmima, islamskom terminologijom i historizmima, što stvara ambijent trajnog kulturnog i duhovnog nasljeđa. Obiluju metaforama i simbolima: makovi, ljiljani, stećci, mostovi vječnosti, ruke prijateljstva, duga – simboli sjećanja, vječnosti i otpornosti duha. Ambijent je historijsko-bosanski i univerzalno-duhovni; mjesta poput Hercegovine, Radimlja, Fojnice, Mostara, Sarajeva, Jadrana, u tekstu dobivaju simbolički značaj trajanja i otpora.

U trećem poglavlju pjesnički jezik je bogat simbolikom, metaforama i epitetskim nizovima, s arhaizmima i direktnim obraćanjima koja daju monumentalnost i intimnu komunikaciju s čitaocem. Riječ se ističe kao temelj slobode, znanja i identiteta, dok stihovi odražavaju snagu duhovnog naslijeđa. Ambijent spaja konkretne bosanske gradove i prirodu s kosmičkim i simboličkim prostorom, stvarajući osjećaj trajnosti, sjećanja i univerzalne poetičke snage. Tako se historijsko, prirodno i duhovno prožimaju u jedinstvenu poetsku simfoniju.

 Susret s historijom: intertekstualna dimenzija

U prvom dijelu zbirke, autor se oslanja na historijske tekstove, hagiografije i dokumente, uključujući islamsku kulturu i bošnjačku historiju. Pjesme se referiraju na stvarne ličnosti i događaje (Ilhamija, Nasuh Matrakči, Husein kapetan Gradaščević, Arif Hikmet-beg), što čini ciklus mješavinom poezije i historijske naracije. Upotreba citata i doslovnih izreka (npr. „Moj je narod najveći pjesnik!“) stvara dijalog s prošlošću i drugim književnim djelima.

U drugom poglavlju pjesnik također koristi historijske ličnosti i reference (Mak Dizdar, Zija Dizdarević, Zuko Džumhur, Musa Ćazim Ćatić). Upotreba citata, nadimaka i memorijalnih fragmenata povezuje tekst sa prošlošću i širim kulturnim kontekstom Bosne i Hercegovine.

Treće poglavlje zbirke nastavno se snažno se oslanja na historijske, književne i kulturne reference, evocirajući stvarne ličnosti poput Atifa Kujundžića, Admirala Mahića, Idriza Hodžića, Ibrahima Kajana, Nedžada Ibrišimovića i Sulejmana Aličkovića. Autor gradi dijalog s prošlošću kroz citate, direktna obraćanja i posvete, povezujući biografske priče s kolektivnim sjećanjem i identitetom Bosne i Hercegovine. Intertekstualni horizont uključuje bosansku tradiciju, multikulturalnost, dijasporu i univerzalne teme slobode, stvaralaštva i duhovnog nadahnuća, dok se poetski diskurs isprepliće s dokumentarnim tonom, stvarajući zajedničku dimenziju lirskog i narativnog.

 

Slike i simboli: stilske figure u službi poruke

Zbrika je iznimno bogata stilskim figurama.

U prvom poglavlju, to su uglavnom sljedeće:

Metafora i simbol: plamen, slavuj, zmaj, biseri znanja, svjetlo istine.

Personifikacija: rijeke, gradovi i narodi često imaju ljudske osobine.

Epiteti: brojni i hvalospjevni („Vitez riječi“, „princ uma“, „nevjerovatni“, „bulbul lavlje snage“).

Anastrofa i inverzija: stihovi često mijenjaju uobičajen red riječi radi ritma i izraza.

Ponavljanje: fraze i formule naglašavaju ključne ideje („Ne uzimaj olahko Mejlijeve riječi“, „Moj je narod najveći pjesnik“).

Apostrofa: direktno obraćanje čitaocu ili likovima iz historije, što stvara intimni i retorički naboj.

Anafora: “u gradu, u gradu, u gradu”, “vrata srca ti širom otvori”.

U drugom poglavlju, uočavaju se:

Metafora i simbol: makovi, ljiljani, stećci, mostovi, plamen, ruke prijateljstva, duga.

Personifikacija: priroda, gradovi i narodi često imaju ljudske osobine.

Epiteti: hvalospjevni („zapovjednik tvrđave poezije“, „nevjerovatni genij“).

Anastrofa i inverzija: stihovi često mijenjaju uobičajen red riječi radi ritma i izraza.

I u trećem poglavlju, obilato su korištene stilske figure:

Metafore i simboli: plamen poezije, krila zmaja, biser-Neretva, baklja duha;

Personifikacija: rijeke, gradovi i poezija oživljavaju, postaju aktivni učesnici radnje;

Epiteti i hvalospjevi: „veliki pisac“, „admiral poezije“, „živi san Sarajeva“;

Anafora: “zbog stiha u znamenu, zbog mača umjetnosti”, “daleko od kamera, daleko od mikrofona”;

Apostrofa i direktna obraćanja: pjesnici, čitatelji i historijske ličnosti postaju sagovornici;

Inverzija i vizualni raspored stihova: stvara ritam, dinamičnost i vizualni utisak epopejske snage;

Simbolički nizovi i personifikacije događaja: historija, znanje i kultura predstavljeni su kao živi entiteti koji oblikuju sadašnjost i budućnost.

Pjesme koje popravljaju nakrivljeni svijet  (zaključna refleksija)

Živi plamen poezije predstavlja duboko i hrabro promišljanje o identitetu, kulturi i duhovnosti Bošnjaka. Osmanbašić kroz svoje stihove poziva na očuvanje kulturne baštine i ističe važnost univerzalnih vrijednosti u održanju narodnog bića.

Zbirka je značajan doprinos bošnjačkoj književnosti i kulturi, te pruža čitaocu priliku za dublje razumijevanje kulturnog identiteta naroda. Nadalje, autor kopa tamo gdje većina ne smije i ne želi ni pogledati: u odgovornost prema znanju, zvanju i domovini.

Preporuke za dodatnu literaturu u kontekstu ovakve poetike su analize i kritike pjesničkog stvaralaštva Ibrahima Osmanbašića, studije o bošnjačkoj književnosti i kulturi, te radovi koji se bave temama identiteta, kulture i duhovnosti u književnosti.

Osmanbašić nas u svom osvrtu na zbirku pita: “Da li u pepelu ima žara? Da li u dimu ima vatre? I, da li u plamenu ima života?”. Pa da mu odgovorimo: itekako ima, Ibrahime!

Ova zbrika pokazala je da se nakrivljeni Svijet može popraviti pjesmom. Itekako.

...............

Lejla Lačević-Mizdrak rođena je u Sarajevu. Pravnica po struci, bavi se pisanjem poezije i neformalne književne kritike. Njena poezija, misaoni tekstovi i dijelovi neobjavljenih romana objavljeni su u nekoliko međunarodnih zbirki, a odlikuju ih misaona dubina, emotivna izražajnost i tematska posvećenost unutrašnjim slojevima ljudskog bića.

KNS/11.10.2025.godine