02:37

Noći
Pogodi ko te sanja
Tvoj
Ko te čuva
Izgubljen
Oko
Zar ne vidiš?
Ko je to?
Otvorena knjiga
Toliko krvavih stranica
Pitaš se
Koje sam slovo?
Umoran od kopanja po sebi
Crne rupe nastaju
Jedna je moja

17. jul 2020. 02:37

Read more ...

ŽARIŠTE

Poći ću od jednostavnog:
Čovek zapali vatru, vatra gori, onda tinja.
Onaj koji je zapalio vatru sad ima moć da njom upravlja.
Moć, zbilja donekle jeste tako.
Gori vatra, čovek prislanja još drva uz žarište.
Traje to tako neko vreme, ne uvek i ne zauvek, a onda...
Onda žarište postane zgarište!
Glavni akter izgubi karakter, a akcija postane loša reakcija.
Njeno veličanstvo, nekadašnja vatra, ne vidi se više, ali...
Ko bi rekao, diše!
Kakvo poniženje, takvo i okruženje.
Polemišu sad svi, oni koji su je veličali, pitaju se:
šta se desilo?
A ona, nekadašnje veličanstvo,
smatra da nije kriva,
zato što skoro više nije živa.
I zaista je tako,
znam zato što simbolički ni srcu u ovakvoj situaciji ne bi bilo lako.
Održavalo bi ono čoveka u životu, kao što dim održava vatru.
Ali, to...
To ne bi bio više onaj čovek,
kao što dim više nije ona vatra.

Read more ...

HORIZONT POSTOJANJA

Stojiš na rubu beskraja tmine,
tražiš put iz ove tišine.
Svijet oko tebe – sjene i svjetlost,
svaka misao nosi težinu kroz vječnost.

Horizont dalek, uvijek je blizu,
koračaš kroz vrijeme, tražeći vizu.
Ispod tebe zemlja, iznad zvijezde sjaje,
srce se nada, odgovor daje.

Putanja je tišina koja u beskraj vodi,
svijet je zrcalo što ga se lomi.
Odražavaš sebe u komadiće male,
svaki dio tebe, snove ti šalje.

Sklapaš ruke oko praznine,
šapat te tješi – ovo nije kraj tvoje sudbine.
Oči traže istinu, kroz snove,
dok prolaziš kroz puteve nove.

U tišini svemira ti lebdiš sam,
svaka rana postaje tvoj hram.
Svaku boju tvoje srce nosi,
dok tišina te u beskraj odnosi.

Uvijek si u pokretu, iako stojiš,
između neba i zemlje život krojiš.
Harmonija haosa, tvoj mir sada zna,
u tom zagrljaju počinje novi dan.

Zagrljaj sebe otvara vrata sna,
svijet gdje za iluzije svako zna.
Svijet u kojem sve što jeste,
jednostavno nestane kada bljesne.

Read more ...

SAFIKADA

Pamtiš li priču voljeni grade,
koja u tebi davno se desi,
kad metak u srcu ljubav ukrade
svi naspram toga mali su grijesi.
Bila je priča
ljubavi puna o
tome pričao cijeli je grad
muzička i njih opjeva struna
više su živi negoli tad.
Ona je bila ko anđeo lijepa,
iz begovske kuće jedina kći
pupala brzo ko đula kad cvijeta,
za ljubav spremna ona tad bi.
On bio je vojnik velikog carstva,
ponosni vitez očiju plavih,
za Krista boga i za cara
spreman je bio i život da stavi.
Slutio nije da će je sresti,
da će mu svijet okrenuti sav,
da će se sam zbog toga tresti,
al dade joj čisto srce na dar.
"Kome to ideš Safikada"
prijekorni glasom babo će reći,
narod će naš zbog njih da strada,
zar da nas prate toliki grijesi.
Trajala ljubav mjesece mnoge
to grad pamti i aleje sve,
čaršijske priče dobile noge,
al ljubavi nikad ne reci ne.
Uskoro dođe pismo od cara,
carstvo da mora braniti svak
javit se mora u komandu grada
onaj ko bio je oružju lak.
"Doći ću brzo,za me ne brini"
reče joj tad njen vojnik mlad,
ko ljubavi zalog prsten moj primi
nosi ga dugo nek vidi grad.
Prošli su dugi mjeseci tužni,
ali od njega nema ni traga,
ni glasa,šta mu je bilo,
da li je dobro i da li mu duši
još ima spasa..
Uskoro dođe glasnik od cara,
nesretan,tužan i crn sav,
samo je rekao neće ti doći
šalje ti vladar orden na dar.
Pobijeli ruža iz Banjaluke,
isplaka suza za rijeke dvije,
nit jede išta,a niti spava,
vječno je tužna ko nikad prije.
Život joj bi trka bez cilja,
bez njega duša prazna joj osta,
odluči tada smrt da bira,
da primi je nježno ko dragog gosta,
I u smrt s tobom - rekla je ona
odluči svoje muke da skrati,
prišla je topu što podne se javlja
jer život nije mogla da prati.
Pamtiš li priču voljeni grade,
koja u tebi davno se desi,
kad metak u srcu ljubav ukrade
svi naspram toga mali su grijesi.

Read more ...