OĆUTI
Jesam li ti pričala o noćima u kojima se osjećam toliko usamljeno
da polako počinje da boli…
Kada bi samo znao koliko je teško kada ti riječi prolaze dobro poznatom putanjom,
od stopala do usana,
ali ih iz nekog sasvim glupavog razloga ne izgovoraš.
Danima se plašim sopstvene sjenke,
navodi me na spoznaju poznate činjenice,
da sam sama.
Toliko samoće mogu podnijeti samo najhrabriji, rekao bi,
iako ne znaš ništa o hrabrosti.
Za tebe je biti hrabar jednako natpisu na kamionu.
Ti ne razumiješ veličinu tuge koju vješto prikrivam sa par kapljica pudera
i tek ponekad,
ako imam sreće pa je dobar dan, maskarom vlažnom od plakanja.
Kada si predugo sam,
ovako kao ja,
ili kao bilo ko, ko se osjeća jednako sam,
naučiš da je neke ljude najbolje oćutati.
Sve te riječi koje bi rekao ostaju ukopane među grudima,
ne osjećaš ih blisko, nijesu tvoje.
Zariveni noževi bodu napukla rebra,
prikrivajući miris straha…
