ZAŠTO PIŠEM PJESME ?

 

Pišem jer ne znam da kažem ono što mi je u stomaku,

ono što mi grčevi pretvore u tišinu. Pišem jer sam umoran

od tih riječi koje svi ponavljaju a koje nikad ne znače ništa.

 

Pišem jer moram, jer ako ne napišem da ruža nije samo cvijet,

i da sunce nije samo svjetlost, onda ću postati isti kao svi –

u gomili, kao jedan.

 

Pišem da bih otkrio kako šutnja zapravo zvuči,

da bih se sjetio da sam bio tu i da nisam prošao bez traga,

i da nisam samo sjećanje u prašini.

 

Pišem jer mislim da je možda jedina stvar koja nam ostaje

– pjesma.

Jer pjesma nije samo za one što je čuju,

ona je za one što je nose.

 

Pišem jer pjesma je kap što pada u tužno more svakodnevice,

da malo usmjeri plovidbu,

da nađe bar jedan obalu gdje je netko čekao.

 

Pišem jer ne znam kako bi trebalo biti

ako ne pišem. Pišem jer...

nema odgovora, samo pjesma,

samo riječi što se rađaju u tišini

i umiru kad dođu do ušiju.

 

Pišem jer…

možda ne znam ništa drugo.

 

 

PISMO JEDNOJ OBIČNOJ, NEOBIČNOJ ŽENI

 

Neću ti kupiti cvijet.

Ne zato što ga ne zaslužuješ,

nego zato što mi se čini

da bi se svaki pred tobom postidio.

 

Neću ti reći „sretan ti praznik“.

Jer kakav je to praznik

koji traje samo jedan dan?

Ti si praznik svaki put

kad se smiješ,

kad nešto iz ničega stvoriš,

kad digneš ruke prema nebu

i svijet pomisli da plešeš.

 

Ako već moram nešto da ti poklonim,

poklanjam ti ovu čestitku.

Nije od papira, nije ni od riječi.

Ona je od onog što osjetiš

kad ti kažem:

hvala ti što postojiš.

 

 

 

 

BOSNA, NESANICA

 

Nešto si mi noćas tiha, Bosno.

Ko da brojiš zvijezde nad sobom

pa ti račun ne izlazi.

Ko da premećeš stare slike

pa ne znaš

jesi li ti na njima,

il’ te nema više.

 

Nešto si mi noćas gluha, Bosno.

Ko da slušaš kako te ostavljaju

i kako se ne osvrću.

Pa ćutiš.

Kao da ćutanjem možeš sakriti

da te nema više

u njihovim koferima.

 

A ja bih da te zovem, da te pridržim,

da ti šapnem neku radosnu glupost,

ali ne znam više kojim jezikom

da ti pričam.

 

Da li da te volim na ćirilici

ili da te grlim latinicom?

Da li da te psujem kroz smijeh

ili da te ljubim kroz suze?

A možda da te pišem na bosančici,

u svakom pismu tvoja suza u srce stane.

 

Nešto si mi noćas teška, Bosno.

Ko kamen u tuđem džepu.

Ko riječ što se ne smije reći.

Ko nebo što je nekom postalo premalo,

a tebi preširoko. Pa ćutiš. I dišeš.

Da ne primijete ovi što misle

da si njihova.

 

 

 

ČOVJEK OD VREMENA

 

Ja nisam od jučer.

Od jučer su samo cipele moje,

izlizane od lutanja.

Ja sam od nekog davnog sutra,

od djetinjstva što još u džepu zvecka

kao zarđali ključ.

 

I vrijeme me mijenja.

K’o dijete snove,

čas ih razbaca, čas kroji nove.

Pa se jutrom budim stariji,

a pred mrak opet budem onaj mali,

što je u lokvi hvatao nebo.

 

Svi me pitaju – gdje ti je sidro?

Nemam ga, kažem.

Zavezao sam ga za osmijeh

što je blistao ispod mokrih trepavica.

 

Jer, čovjek od vremena ne sidri nigdje.

Samo ćuti,

ponekad zapjeva,

i kroz tuđi život

prođe – bos.

 

I kad me nema, ostane trag –

malo blata na nečijem pragu,

i pjesma što u suton

nekog stranca zaboli.

                           

 

 

KAD JEDNOM JESEN NA PRAGU STANE

 

Kad jednom jesen na pragu stane,

I vjetar počne da lišće nosi,

U svakoj kapi, u svakoj grani,

ja ću ti biti k'o šnala u kosi.

 

I kad nas magle zagrle sneno,

kad zvijezde padnu u noći tihe,

ja ću ti šapat ostavit' vjerno,

na rubu vjetra, u dahu zime.

 

A kad me zemlja u skut svoj skrije,

i kad me zaborav odnese k'o vihor,

ne mari puno za ime moje,

dok nosi trag u pjesmi tihoj.

 

U sjaju neba, u vjetru što diše,

u pjesmi davnoj što srce pamti,

ja neću nestat’, ljubavi tiše,

dok zadnja jesen ne sklopi dan ti.

                         

 

.....................

 

 

Da kažem nešto o sebi...

 

Zovem se Semir Beganović, rođen sam 1974 god.u Tešanjci prelijepo mjesto u blizini Tešnja. Pišem da bih zaustavio ono što prolazi, da bih uhvatio tren prije nego što izblijedi. U mojoj poeziji često se stapaju tišina i misao, sjećanje i slutnja. Ne tražim velike riječi, više me zanima ono što ostaje između redova. Volim slike koje ne govore sve, ali sugerišu mnogo.

Ponekad pišem u stihu, ponekad u prozi, ali uvijek nastojim da riječima dam težinu koju nose u meni. Najbliže istini budem onda kada ne pokušavam ništa da dokažem, samo da osjetim, i to pretočim u zapis koji će neko možda prepoznati kao i svoj.

Moji tekstovi najčešće su obojeni blagom nostalgijom, tihom tugom i promišljanjem o onome što je bilo, a možda još uvijek traje negdje u nama. pišem i za sebe i za one koji osjećaju slično, tiho, ali duboko.