VATRA
baš kad sam mislila,
čekajući sa pritajenom nadom,
u zagrljaju stvarnosti,
da će vatre više nego ikad biti,
više je, izgleda,
neće biti nikada.
Još uvijek brižljivo u srcu čuvam
njen trag, u obliku žara,
koji je jedini spasen od nestanka,
i čekam iznova, sa istom čežnjom,
da se ponovo rodi isti onaj plamen
i da oživi sve što je živjelo nekada.
KAKO
Kako da smirim ustreptalo srce
što čezne za trenutkom
koji je odavno prošao,
što tuče isuviše jako u grudima
kad se um priseti nečeg važnog,
kako da objasnim njemu, potpuno čistim,
po kojem principu djeluje
ovaj prljavi svijet.
Kako da mu kažem istinu,
kad ga posmatram sretnog
dok vjeruje u laži,
a negdje je i samo svjesno svega,
ali uporno odbija da prihvati,
kako da ga suočim sa surovim svijetom,
što i meni iznova nanosi bol
putem njega.
IZDAJA
Smatram i dalje
bez obzira na svaki oblik čuđenja
koji mi je upućen,
da je najgora i najbolnija
izdaja koju učinimo
u srcu i mislima.
I njen se trag nikad ukloniti ne može,
iz svakog dijela bića našeg,
jer je vječan i ne zaboravlja se,
jer je bolan u svome postojanju
za svakog u čijem srcu i mislima živim,
te ga muči i tišti dok diše, možda i zauvjek.
OČEKIVANJE
Ulazim u more očekujući da
ljepotu talasa jedino dok sam tu
mogu da osjetim i doživim potpuno,
ali tek nakon što postane neizdrživo
voditi borbu sa neumornim svijetom
kakav se u svim morima krije,
osjetim istinski dodir talasa,
koji mi remeti pokret i vuče me na dno.
Isto tako, ulazim u razgovor
sa bićem koje mi je blizu srca,
ako ne i u njemu samom,
očekujući riječi utešne i blage,
najljepše što mogu biti upućene,
ali tek nakon što ih čujem
i osjetim u njima nešto okrutno,
nikad ih iznova ne poželim više.
RECI MI
Voljela bih da u mom srcu
sjećanje na tebe nikad ne iščezne,
zato mi reci svoju omiljenu pjesmu,
da je slušam dovjeka, na svakom mjestu,
reci mi imena ulica kojima šetaš,
da koračam njima svakog dana,
reci mi nijanse boja koje najviše voliš,
da ih tražim pogledom svuda,
reci mi nešto o čemu misliš često,
da ne bih prestajala da mislim o tome,
reci mi slovo koje ti je najdraže,
da i mom srcu drago postane,
reci mi bilo šta, sad na rastanku,
da bih te pamtila zauvjek po bilo čemu.
.............
Biografija: Elida Dedeić rođena je 07. 12. 2006. godine u općini Tutin. Afirmisana je pesnikinja čiji su radovi zastupljeni u brojnim književnim časopisima i zbornicima širom Srbije i regiona. Dobitnica je druge nagrade na Međunarodnom konkursu “Šantićeva reč” 2023. godine koji je raspisala OŠ Aleksa Šantić u Kaluđerici, Beograd. Dobitnica je priznanja za najbolju pjesmu na 19. Međunarodnom natječaju za poeziju u Zagrebu, u organizaciji udruženja “Pisci i književnost” koje se bavi izdavaštvom i afirmisanjem domaćih i stranih stvaralaca. Bila je učesnica na Međunarodnom festivalu ljubavne poezije “Pjesnik-svetionik” Vll u organizaciji Međunarodnog udruženja “Nekazano” iz Bara i na 35. Međunarodnom festivalu poezije i pesnika “Panonski galeb” iz Subotice. Autorka je dvije knjige: “Neshvaćeni uzdah” (2023) i “Odraz sećanja” (2024).