HORIZONT POSTOJANJA

Stojiš na rubu beskraja tmine,
tražiš put iz ove tišine.
Svijet oko tebe – sjene i svjetlost,
svaka misao nosi težinu kroz vječnost.

Horizont dalek, uvijek je blizu,
koračaš kroz vrijeme, tražeći vizu.
Ispod tebe zemlja, iznad zvijezde sjaje,
srce se nada, odgovor daje.

Putanja je tišina koja u beskraj vodi,
svijet je zrcalo što ga se lomi.
Odražavaš sebe u komadiće male,
svaki dio tebe, snove ti šalje.

Sklapaš ruke oko praznine,
šapat te tješi – ovo nije kraj tvoje sudbine.
Oči traže istinu, kroz snove,
dok prolaziš kroz puteve nove.

U tišini svemira ti lebdiš sam,
svaka rana postaje tvoj hram.
Svaku boju tvoje srce nosi,
dok tišina te u beskraj odnosi.

Uvijek si u pokretu, iako stojiš,
između neba i zemlje život krojiš.
Harmonija haosa, tvoj mir sada zna,
u tom zagrljaju počinje novi dan.

Zagrljaj sebe otvara vrata sna,
svijet gdje za iluzije svako zna.
Svijet u kojem sve što jeste,
jednostavno nestane kada bljesne.

Read more ...

SAFIKADA

Pamtiš li priču voljeni grade,
koja u tebi davno se desi,
kad metak u srcu ljubav ukrade
svi naspram toga mali su grijesi.
Bila je priča
ljubavi puna o
tome pričao cijeli je grad
muzička i njih opjeva struna
više su živi negoli tad.
Ona je bila ko anđeo lijepa,
iz begovske kuće jedina kći
pupala brzo ko đula kad cvijeta,
za ljubav spremna ona tad bi.
On bio je vojnik velikog carstva,
ponosni vitez očiju plavih,
za Krista boga i za cara
spreman je bio i život da stavi.
Slutio nije da će je sresti,
da će mu svijet okrenuti sav,
da će se sam zbog toga tresti,
al dade joj čisto srce na dar.
"Kome to ideš Safikada"
prijekorni glasom babo će reći,
narod će naš zbog njih da strada,
zar da nas prate toliki grijesi.
Trajala ljubav mjesece mnoge
to grad pamti i aleje sve,
čaršijske priče dobile noge,
al ljubavi nikad ne reci ne.
Uskoro dođe pismo od cara,
carstvo da mora braniti svak
javit se mora u komandu grada
onaj ko bio je oružju lak.
"Doći ću brzo,za me ne brini"
reče joj tad njen vojnik mlad,
ko ljubavi zalog prsten moj primi
nosi ga dugo nek vidi grad.
Prošli su dugi mjeseci tužni,
ali od njega nema ni traga,
ni glasa,šta mu je bilo,
da li je dobro i da li mu duši
još ima spasa..
Uskoro dođe glasnik od cara,
nesretan,tužan i crn sav,
samo je rekao neće ti doći
šalje ti vladar orden na dar.
Pobijeli ruža iz Banjaluke,
isplaka suza za rijeke dvije,
nit jede išta,a niti spava,
vječno je tužna ko nikad prije.
Život joj bi trka bez cilja,
bez njega duša prazna joj osta,
odluči tada smrt da bira,
da primi je nježno ko dragog gosta,
I u smrt s tobom - rekla je ona
odluči svoje muke da skrati,
prišla je topu što podne se javlja
jer život nije mogla da prati.
Pamtiš li priču voljeni grade,
koja u tebi davno se desi,
kad metak u srcu ljubav ukrade
svi naspram toga mali su grijesi.

Read more ...

MOJ STAKLENI PROZOR

Naručen i drag komad stakla u krovu
na kući od savanskih trava
stakleni prozor odlomljen od želje i čekanja
probuđenih još u tundrama Mongolije
popunjava prazninu poslije razgovora
koji se dešava sam od sebe
kao kad se nebo budi i
boji sve boje u plavo
a tako je proziran
čist kao suza
stvaran a nedodirljiv
i sad je otvoren
moj stakleni prozor
prozor ima tri strane
unutarnju vanjsku i tvoju
i nije sad toliko bitno
da li su dva bića
u bijegu ili traženju
nastajanju ili nestajanju
povratku ili dolasku
to sad oni ne znaju
gledajući se kroz
to se oni sad otkrivaju
bježeći od samih sebe
već jednom spaljeni
na lomači svojih grijeha
dok je svjetina klicala
bačenih u brze dubine Nijagare
i dok su tijela gorjela i tonula dolje
oni su se teleportirali
gledajući svoje duše gore
kroz svoje poglede
da se bolje vide
čuju omirišu
osjete sačuvaju
dodirnu I poljube
kroz moj stakleni prozor
jer da nema staklenog prozora
na kući od savanskih trava
kako bi se dva bića
uopće mogla vidjeti
osjetiti komunicirati
željeti i gledati kroz.

(Mart 2024.)

Read more ...

MESECU

Vratićemo se na Mesec bez žudnje stare,
jer ništa ne traje večno,
ne možeš prebrojati zvezde,
nebo ima čuvare,
dok je sve na zemlji mračno.

Cvetna noć vidi samo jedan mesec,
a možda letiš na putu ka zvezdama,
dok polažeš snove u večnim nadama
i nestaješ tamo među nebeskim vodama.

Pogledaj gore u zvezde i nestao si,
usamljenom kao drug da razgovara,
da zauvek izbledi ,skupi poslednje zvezde,
umesto srca, kuca u meni pun mesec.

Pričaj mi priču o ljubavi meseca
i o ljubavi sunca koje je umiralo,
da bi Mesec punim plućima disao,
uhvati moju ruku,ja ću da te vodim.

Tiho sijam u toj maglini,
dok otkrivaš dušu moju u celini,
obasjavaš i ove noći mrtvu dolinu,
a osećam srca tvog toplinu.

I padaš tako milosno na polju,
safirnog lica u oku mome,
pevaš mi uspavanku moju bolju
i guraš me u svom svetu divnome.

Oseća mi srce dana,
mesec koji lebdi kroz moje srce
i oseća odsjaj svemirske mesečine,
srce puno suza, puno rana.

Sedim i pričam male mesecu tajne,
mesto na mračnini neba,
gledamo zajedno galaksije beskrajne,
čitamo divne i poruke oproštajne,
a gde trunka mržnje vreba,
tamo negde,dušu dolinom meni pusti.

Read more ...