KADA POEZIJA U SUTON ME BDIJE
Polaskano upijam svježe trnce hladnog roja
Let zimnih svjetala me mazno opija
Oko mog Polidora usnulog mazno se uvija
Pa hripa od ljepote ustreptalog Svemira
A ja zavedena igrom vretenastog plavetnila
I vodoskocima sunca noćnih sanjarija
Izranjam iz rastvorivog bunila, smognog sivila
To poezija bdije me u suton da bi me srčano izmislila.
Ptice se tope u ovoj osami bisernoj
Staklenih perli umivenih, uzrujalo rascvjetalih
Nemirno ih gajim u ovu noć azurnu
Snjegovima snujem plavo svako sutonje stablo
Što injem drijema, vjetrom daška nijema
Gdje Polidor medni iznjedruje vatromet ledni
I jedna nimfa snena treperi sjenkama raspršena
Ta ju poezija miluje u suton, čežnjom okrepljena.