Aleksandro Filipović (Norveška)

O LJUBAVI KOJA SE NE UČI, NEGO POSTAJE

Ponekad me pitaju jesam li lud.
Ako pod „normalnošću“ mislimo
na uredan vrh Gaussove krivulje,
onda – možda jesam, i neka.
Jer ljubav ne živi u prosjeku;
ona se pojavljuje na rubovima
gdje se prestaje mjeriti dojmove
i počinje nositi težina.
Ljubav se ne uči kao lekcija.
Ona postaje kroz praksu:
prisutnost,
pažnju,
obećanje koje se drži
i kad niko ne broji.

Zato mi treba lik
koji mogu nositi kao etičku sliku:
mamut.
Veliko, toplo, nosivo.
Ne juri i ne blješti,
ne glumi spektakl
– samo nosi.
Kljove su granice koje štite bez buke.
Krzno je toplina koja pokriva svoje bez teatra.
„Slonovsko“ pamćenje su obećanja
koja ne zaboravljam.
Ako postanem tvrd
i gurnem druge svojom težinom,
to više nije mamut
nego buldožer.
Zato težina mora imati mjeru,
humor i tišinu.
Sporo ide, ali stiže
– i kad stigne, ostaje.

Ljubav nema učionicu,
nema kurikulum,
nema diplomu.
Ne zato što je nedostižna,
nego zato što je prebliska.
Zbiva se u tkivu dana:
u malim odlukama koje niko ne vidi,
u tišini koja žulja,
u razgovoru koji grebe,
u djetetovoj priči što se razvlači
kao žvaka.
Pažnja je prva lekcija:
ostati prisutan bez plana
kako da „popravim“.
Ne spašavam,
ne dociram,
ne nudim simultani savjet.
Samo vidim.
Ko je stvarno viđen,
već je malo spašen.

Druga lekcija je vjernost
– dogovor s budućnošću.
Riječi izgovaram sporo
da bi mogle dugo da nose.
Sve što vrijedi,
gradi se sporije
nego što se može ispričati.
Vjernost nije tvrdoglavost;
to je odluka da ostanem u procesu
koji me oblikuje.
U tom procesu, „ja“ postaje najviše „ja“
tek kad se otvorim za „ti“.

Treća lekcija su granice.
Ljubav bez granica nije velikodušna,
nego mutna.
Reći „ne“ ponekad je dublje „da“:
da istini odnosa, da zdravlju,
da razlici bez koje blizina postaje fuzija
što guta i identitet i ljubav.
Granice nisu zidovi;
to su obale koje daju rijeci tok.
Poštovati tu obalu znači priznati:
ja sam ja,
ti si ti
– i baš zato možemo biti mi.

Na putu između prisutnosti,
vjernosti i granica
javlja se pitanje bola.
Bol nije kruna;
bol je trošak.
Plodna postaje tek kad se pretvori u pažnju:
zahvalnost za ono što jest,
milosrđe prema slabijem,
mjera prema vlastitoj ambiciji.
Ako poslije boli ne izraste nešto stvarnije od nas
– vjernost, milosrđe, zahvalnost –
onda smo samo ispaštali.
Ako izraste, bol je bila učiteljica,
ne idol.
Hedonizam kao program
(„izbjegni sve što košta“)
rađa lagan život i plitak trag.
Kult patnje kao program
(„što više boli, to si istinitiji“)
rađa teatar mučeništva bez ploda.
Ljubav mijenja kriterij:
šta od ovoga rađa dobro?
Ako odgovora nema – mijenja se smjer.

Često nas zavodi parola:
„Neka život bude lijep.“
Lijepo je glatka površina,
bez ogrebotina i šavova.
Sadržajno je gustoća:
slojevi iskustva, odgovornosti i pamćenja.
Lijepo je lagano i brzo;
sadržajno je teško i traje.
Nije presudno da život ispadne lijep;
presudno je da bude istinit
– a istina rijetko prolazi bez trenja.
U „lijepom“ životu i laž izgleda pristojno
dok svjetlo ne padne pod drugim uglom.
U sadržajnom,
stvari ne moraju izgledati dobro da bi bile dobre:
oprano suđe,
poziv roditelju kad ti se ne priča,
dolazak na vrijeme,
izvinjenje bez „ali“,
ostajanje uz prijatelja kad se sroza.
Sadržaj se mjeri znojem,
ne filterima.

Ako se pitaš gdje je tu „ludilo“:
možda upravo u spremnosti da preuzmeš rizik.
Ne rizik adrenalina, nego rizik blizine.
Pristati da te ono što voliš promijeni, ponekad i povrijedi.
Zamijeniti cinizam rizičnom dobrotom, nepovjerenje strpljivom pažnjom.
Manje biti u pravu, više biti istinit.
Prihvatiti da će priznanja kasniti:
djela koja nose težinu sporo se prepoznaju.
Ako ti je gorivo tuđe odobravanje,
živjet ćeš na pijaci utisaka, stalno uvrijeđen.
Ako ti je gorivo istina, stići će tiha mirnoća:
znat ćeš da te vidi Onaj koga se ne može impresionirati.

 

Na kraju, vraćam se mamutu.
Težina je odgovornost:
da moje riječi imaju pod sobom pod.
Toplina je briga: da neko smije računati na mene.
Granice su poštovanje:
da ne pojedem ono što volim.
I sporost – strpljenje:
da ne presiječem odnose brže nego što mogu da sazru.
Ljubav se ne uči;
ona postaje – u tolikoj mjeri u kolikoj smo spremni
ponijeti težinu koju priznajemo.

Ako tražiš jedan priručnik,
nećeš ga naći.
Ako tražiš jedan korak,
možda je ovakav:
prisustvo.
Biti tu bez plana da „popraviš“.
Biti tu i kad nije lijepo.
Biti tu i kad nema aplauza.
Ljepota, kad dođe, neka bude nuspojava istine.
A kad ne dođe – ostaje gustoća života,
dovoljno nosiva da te podnese
i kada ga više ne „uživaš“.

S toga, težim ljubavi kao način istinitosti,
ne životu ugodnosti.
Znam da me ući da „ja” postaje najviše „ja”
tek kad se otvorim za „ti”.
U potencijalnom susretu koji mi se čini kao sudar ,
ne nestajem, nego zadobijem oblik,
i svjestan sam da postajem osoba
jer izvan mene potaje toliko važno da mogu reci:
„Evo me.”
Ni jedan faks mi nije pokazao kako prezuti taj čin
ali jeste pripremio dobro jezik,
ali sam svjestan isto tako da jezik postaje riječ
tek kad ga izgovorim vlastitim životom.
A ljepota?
Ona je nuspojava istine.
Kad mi je život istinit, ponekad bude i lijep;
a čak i kad nije, ostaje gust, nosiv i sadržajan
— dovoljno jak da me podnese
i onda kad ga više ne „uživam”.

Jesam li zbog toga lud?
Možda izvan prosjeka,
ali ne izvan smisla.
Jer smisao, koliko vidim, ne putuje brzo.
On hoda težak, topao i nosiv.
I zato, bez velike retorike,
bez zavjeta na papiru,
ostaje najjednostavnija rečenica koju znam
i sporo izgovoram:
Evo me.
Dodajući samo Istinu u životopis.
Etički mamut

Oslo , 18.08.2025

................................................................

Alexandro Filipović-Kittelsen, rođen 1975. u Banjoj Luci, od 1993. godine živi i radi u Oslu. Studirao je pedagogiju, radnu psihologiju, komunikacijski savetovanje, međunarodne studije, pravo ljudskih prava i primenjenu filozofiju. Trenutno završava studije mira i konflikata, kao i obrazovno liderstvo. Ima višegodišnje iskustvo u radu sa decom i mladima, a danas je posebno angažovan u prevenciji samoubistava i mentorskom radu. Njegov rad i pisanje povezuju pedagogiju, filozofiju i društveni angažman. Piše o čoveku, društvu i unutrašnjim borbama, vjerujući da je umjetnost – biti čovjek.

 

KNSINFO/30.8.2025.godine