ISTINA
Piješ sokove još nerascvjetalog pupoljka
Preskačeš vjetrove daljine
I tražiš njihove vruće loge u snovima
Loviš zalutale ptice bez krila
Svraćaš zamišljene rijeke
Da teku niz korito tvoga tijela.
Dodirujem te rukama od mramora
Ali ti me ne primjećuješ
Glasna je tvoja muzika
Pa prska k'o rasuto zrnje po pločniku.
Imaš svoju sjenu u svojim rukama!
Već si uhvatio i zvijezdu i pticu
Već pucaš na nebeske vode
Koje se slijevaju u moje ruke.
Umori se već jednom od svega
I privij se uz mene
Smij se u plaču
Ne traži stare prijatelje i umrle riječi
Samo čitaj istinu sa listova bagrema
Ili ispod ptičijega traga
I ona će pokloniti zumbul
Koji je rastao u meni.
RITUAL
Sat odbrojava šest.
Ne volim ustajanje
Pokvarene liftove
Jutarnje metroe
Krcate ljudima
Bez osmijeha
Što od večere smrde
Na luk i konzerviranu ribu.
Ne podnosim dnevne tlapnje
Službenike iza šaltera što se inate
Dok psuju hinjski u sebi ili naglas.
Ponedjeljci su mi razvratni
To su jezici lažnoga mira
Što pokopavaju plavetnilo vikenda
Služe svemoći za početak ništenja
I trube radniku o spoznaji postojanja.
Petak je moj dan.
Neuhodana čekam ga
Kao bolesnik ozdravljenje
Ili ljudi koji mole za kišu.
Lupat ću šakama radosti i pjevati suboti,
Zabludjelo plesati u noći susreta
A u nedjelju pripremati
Instant mliječnu kašicu za mirnu noć.
NAŠ ŽIVOT
Život je rijeka
Bogata vlastitim prikupljanjem
Koje taloži i nosi naprijed.
Naš život sa velikom svrhom rijeke
Kreće se beskrajnim livadama
Uzbudljivih utisaka.
Ali nije iskovani lanac
Koji se ne može rastaviti
A ni izrađeni vez
Koji se ne može oparati.
On se otvara u zbilju
I tinja
Da bi završio
Na onoj užasnoj određenosti sna.
Kako ovih dana osjećamo čudnost i usamljenost
Naše male avanture na ovome svijetu!?
Život ljušti svoju olinjalu
Ali neistrošenu kožu
I zemlja u doba naranči
I mirisa jagoda
Izbija u još nježnoj
Neiscrpnoj snazi
A čaša čovjekova srca prelijeva se
Očekivanjima bez datuma
Obećanjem bez jezika
Žudnjom koja se ne može odrediti.
Sreća poslušno kaska
Ali dolazi.
ODA LJUBAVI U 42 STIHA
Otvaram sunčane pregradice u mozgu
Ladice čistoga regala
Uzimam olovku
Bilježim pticu
Koja slijeće sa crvenih mora
Noseći tvoje lice
Puno mojih želja.
Dolaze stihovi
Poput najsitnijih bića
I veselo dodiruju
Malo nebo naše kuće.
Nije život Ljubavi Život maslačka.
Javljaš se poput vjeverice
Igram se tvojim repom
U lješnikovom toboganu temperature
I pripremam našu postelju
Bijelu jahtu
Koja je doplovila
Punim jedrima putničkoga sna.
Znaš li, Ljubavi,
Kada sam te ugledala
Ponijela sam sa sobom
Svu ljudsku radost
Zaigrala odvažno balet
Perverznoga labuda pogašenih jezera
A šutnja,
Nekada gonič
Probušenih sati u bijegu
Posta gostoljubiva
Kao kakvi uhodani puti
I pretvori se
U kalemljenje voćki
U muziku
Zajedničku Tvornicu Ljubavi
Za sve četiri strane svijeta.
Pjesma dobi boju mladoga suncokreta
Miris vruće kamilice
Zaslađene medom.
Jer, ako je Ljubav,
Nije srce otisnuto vjetrom.
Ona je bajka
I mora imati sretan završetak.
NE LIŠAVAJ SJEĆANJA
Ne lišavaj sjećanja
Doline naših tijela
Ne umotavaj ih tiho
U mahovine i magle
Ona mi pomažu
Da te uvijek pravdam
Ušutkujući uvijenoga lica
Moju žensku ljutnju.
Ne lišavaj sjećanja
Kada mutne
Šiljaste zore zarude
Oči su nam tada
Staze brojne
Na raskršću
Još toplih kestenova
Što prate kako vrijeme
Pritežava plamsale vidike.
Ne lišavaj sjećanja
Otvaram ti srce
Kao medaljon
Nadahnutoga djeteta
Koje se domoglo tebe
I tražim novu elegiju
One riječi
Što promijeniti sve mogu.
GENIJALNA SPOSOBNOST PATNJE
Kada se ogluši tišina skupine
Trešnjine grane izgube dvije nage golubice
Jedna je bila druga
I obje nisu bile nijedna
Tada si mogao
Bjesomučno ljubiti zemlju
Kao guma bicikl
Prerušen prolaziti
Kroz stabla
I liftove nebodera
Plutajući do Jadrana
I njegovih ugašenih šibica
Biti proziran
Buljeći u prestrašeni pejzaž
Naše kasne mladosti
Kao okvir slike
Pustoga sjećanja
Genijalne sposobnosti patnje.
Grade moj
Zaboravi ako možeš
Svako dijete što ga je vjetar podigao
U predvečernje sate.
Tebe ne pozna više
Ni smokva, ni večer
Dok dolazi zima
Sa svojim trubačima
Grozdovima magle
Savija gore
Čija se srca zebnjom pune
Ribicama od sjene i kristala
Poput tugaljivoga lahora
I vala mravinjaka koji zemlja ruši
Kao smrt što posije sjeme u svježu ranu
Kosti i frule šumit će još dugo u uhu
Ubodom ose
Palit će
Genijalna sposobnost patnje
Kasne ciklamasti oblaci
Na živim ogradama napuštenih dvorišta
Sjećanje izgara umorno od mutnoga čekanja
Psujemo glasno
Slaba su pomicanja
Umjetnika nema
Umjetnost je sagorila u logoru bivstvovanja
Sabrani su vrlo rijetki
Štipaljkom su im pritisnute usne za zube
Prijatelji
Kao vjetrovi i prvi snijeg
Dinosaurusi izumrli
Odavno su okupirani
Digitronom i novcem
U neograničeno svjetovnoj
Genijalnoj sposobnost užasne patnje.
Ležala je
Kao snovi pristaništa
Zamagljenih
Poput poraza nehatnih
Na rubovima ravnodušnosti
Jedna strepnja
U razuzdanim kolima
Bačenim nizbrdice.
Grane povijene
Nad stidljivošću djevojke
Vizije u tupim
Mlohavim
Masturbalnim uspavankama
Ja na tornju
Spašen mornar
Nešto tražih od te strepnje
A sve ogromne
Uske ploče
Na liku neba
I dnu bunara
Rekoše:
„Opet griješiš,
Ti suludi, izrešetani
Prozoru oblakodera
Pa sve su to samo snovi.”
On je tamnica i podrum
Koji bježi od sitnih demona
Sklanja oči svoje
Obasjane u sumraku
Jezgrovito je ništavan
Lik, neka jetka šala
Što ne zna voljeti
U genijalnoj sposobnosti patnje.
U labirintu jutra
Buđenje je nepovjerljivo ustajalo
Naše su niti popucale
Teško da ćemo ih ikada više uhvatiti
Pale su maske od sjenki
Nagomilane laži
Klizala sam
Ka vrtlogu jezerskoga pjevanja
Posrnula
Iz kruga proljetnoga jutra
I doručkovala redovito
Užas
Genijalne sposobnosti patnje.
Slažeš se sa svim
Dok si u duši zauzet
Nečim sasvim drugim
Odaje te nastrano lice
Ujedno zamišljeno
I radom oblikovano
Slomiti volju
A ne uništiti ličnost
Vodi samopreziru
Jezivoj osamljenosti
Što nerijetko obara
Mislilačku volju
Blistavi akvareli
Šarenoga provincijskog gradića
Fotografije su iz arhive
Kada su se rađali
Da žive
A ne da misle
U genijalnoj sposobnosti patnje.
Ljudi
Iščupani iz korijena
Mlake
Već razorene
Iscijeđene zemlje
Nose u sebi bolest vremena.
Dobijaju djetinju sentimentalnost
Nesavladivu depresiju
Bezavičajnost
Koja upuca upravo najjače
Umne i darovite
Vodeći životu samoubojice.
Nije šala
Prepatiti zlo do kraja
Svirepost ljudskoga vijeka
Pakosni dani
Unutarnje praznine
Dani duhovnoga umiranja
I takozvane kulture
Ufitiljene
Plitke
I sterilne sadašnjice.
Ne žali ni za čim što je prošlo
Bjesomučni su prohtjevi za razbijanjem
Žali za ovim Sada i Danas.
Za nezapisanim jutrom.
Teško je jezgro oraha
U staroj krhkoj ljusci
Genijalne sposobnosti patnje.
** * **
Medina Džanbegović, bosanskohercegovačka književnica, rođena je 13. septembra 1968. godine u Zenici. Osnovnu školu je pohađala u Maglaju, a srednju, jezičko-prevodilačku gimnaziju, u Doboju. Završila je komparativnu književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1991. godine, zatim književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, 2001. godine, a 2009. godine stekla je i zvanje magistra iz književno-historijskih nauka, također na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedno vrijeme je radila kao profesorica bosanskog jezika i književnosti u Maglaju, Tešnju i Sarajevu, a danas je poslom i životom vezana za Kairo. Bavi se već dugo pisanom riječi. Piše i objavljuje, kako poeziju, tako i prozu, u domaćim i inostranim publikacijama, bavi se književnom kritikom, esejistikom, publicistikom, političkim i socijalnim analizama. Njena prva zbirka poezije bila je “Pepeljara i sedam opušaka”, zatim „Bajka o krugu“, te „Svekolika upitnost“. Učestvovala je kao autorica u više od pedeset međunarodnih pjesničkih antologija i zajedničkih zbirki poezije u izdanjima „Kulture snova“ (Zagreb), „Novosarajevskih književnih susreta“ (Sarajevo), Udruženja balkanskih umetnika (Srbija), „Skadarlijske boemije“ (Beograd), “Gilgameš” (Beograd) itd.