Dvanaest najbolje rangovanih pjesama na konkursu: 10. KNS Međunarodni književni susreti

Dvanaest najbolje rangovanih pjesama na konkursu: 10. KNS Međunarodni književni susreti – 2021

1.mjesto
Maja Ivković / Italija

PESNIKOVA TAJNA

Ne pitaj pesnika
kome pesme piše
-možda je pisao baš o tebi...
U pesmi te je draguljem zvao
mastilom ti je tegobu sprao
sa grudi,
poslao slavuja da te radosnog probudi,
a ti zamisliti ne možeš
-koliko pesnik o tebi zna...
Ne pitaj pesnika
o čemu misli
-njemu su rojevi pčela u glavi
što cvetove ljubavi praše
i toče med kroz stih
lepeći ga za suze devojačke
za oči nemirne momačke,
za toplu ruku na struku
za patnju od koje duša puca
i sreću što kuca
pod prozorom...
U krvi njegovoj žive čopori vukova
gladnih reči
i krda antilopa
što trče kroz slobodu
i sa izvora pesme piju vodu
i jata orlova
što na krilima podižu nebo
uz akrobacije
pa u pesmi traže ovacije
za predstavu...
Ne pita se pesnik o čemu sneva,
zašto se budi u pola noći
spakuje papir i pero u torbu
i bosonog krene na put
koji na mapi ne postoji...
Samo pesnik zna
kako se do beskraja stiže
i gde se niže
pesma u đerdane..
Ne pitaj pesnika
kako u mraku vidi,
ne znaš da svici
lete ispred njega
i da ga vode do najcrnjeg brega
iza koga se Sunce krije
i pesnika rukom mije,
pa mu je lice obasjano
i srce okupano
čistotom...
Ne prilazi nikada pesniku prostotom,
jer nećeš osetiti toplinu u njegovom glasu
niti u čvrstinu u stasu,
pesnik manire nosi u džepu
i svaku tvoju reč lepu
sačuvaće u pesmi,
zapamtiće ti ime
pa ćeš kroz rime
živeti večno...

** ** **

2. mjesto
Ivan Gaćina / R. Hrvatska

POEZIJA VODE

U rijeci želja tražim oči plave,
k'o u nekoj bajci čudotvorjem dišem,
iz prividnih snova glasovi se jave,
obuzet milinom zaneseno pišem.

Slapovi ljepote žubore u umu
dok po vodi hoda miljenica muza,
odgovore tražim u mističnom šumu
uz žalosni jecaj poezije suza.

Nepojamna bića koloplete nižu
dok mjehuri vode isprepliću slova,
nadnaravne tajne sa žuborom stižu
kad dubina guta zamke stiholova.

Dok biserne školjke zagonetno sjaje
nedodirna želja u daljini hlapi,
harmonija vode vječnu nadu daje
protkana ljepotom poezije kapi.

Prema dvorcu djeva zlatokosa pliva
na stazi od zore koju briše pjena,
u vodenom stihu poruka se skriva
što u vječnost nosi minula vremena.

Ribaru kroz snove zapleli su mrežu
valovi života što sudbinom brode,
Gordijevim čvorom vilenjaci vežu
božanstvenu rimu poezije vode.

** ** **

3. mjesto
Danijel Miljković / R. Srbija

JESEN U APRILU

Na podu
komadići stakla
u besu razbijenog rama
i dva kofera nasred stana
-našeg starog doma.
Pored njih tužna slika,
drhtavom rukom pocepana,
a dva su srećna lica
nekada bila na njoj.
Polumrak krije
propuštenu priliku
jednog zagrljaja
koji je mogao rešiti sve,
još mnogo pre...
U mučnoj tišini šum
teških reči,
u žaru izgovorenih
i miris sećanja na prošlost.
Moj tupi uzdah,
tvoj mrki pogled,
hladni kao led,
gase poslednji plamen
velike ljubavne vatre.
Ženski kašmirni kaput
grčevito grli čiviluk,
kao da me moli
da sprečim ono što sledi...
Ponos me pritiska, guši,
ne pušta me, ruši
poslednji trenutak mogućnosti
da te zadržim.
Taksi trubi,
peku suze, stisnuti zubi...
Ovaj april je nekud
zaboravio proleće,
greškom je doneo jesen,
i osećaj krivice
koji sa kišom
klizi niz ulice.
Pali smo i ti i ja,
izbledeo je stari sjaj.
Odjek zalupljenih vrata
označava kraj.

3. mjesto
Nihad Ćosić / BiH

PUTNICI…
…Putuju umotani u so
Kroz noć
Crnu kao njene oči
Putuju umotani u suzu
Kroz zemlju
Crvenu kao njeno srce
Putuju na daleka mjesta
…Kosti
Kosti ostaju da leže
Da ih grle ruke
Naborane ispucale tople
Griju ih uzdasima svojim
Kupaju suzama svojim
U srcima ih ponovo rađaju
I vole
Trenuci im
Klize kroz ostatke odjeće
Kroz prašinu grubo napuštenih stvari
Što se gube u naborima prstiju
U mislima ih
Ponovo sastavljaju i privijaju na grudi
U beskonačnom trenutku ih zadržavaju
A Putnici putuju
Kroz noć
Kroz zemlju
Kroz srca

Ostaju bijela sidra
Da upozoravaju
Nebo i Zemlju.

** ** **

_________________________________________________________
UŽI IZBOR – dobitnici „Pohvale“ od 5 do 12 mjesta:

5. Svetozar Gužvić / BiH – BIO JE DOBAR ČOVJEK – 8,47

BIO JE DOBAR ČOVJEK

Govorim:
bio je dobar komšija
Vjeran muž i tata.

Crna odijela plaču
Sanduku prilaze
Pokojnika oplakuju
Šake čvrsto drže grumen zemlje.

Mislim:
Tuk'o je ženu
Zaslužio je i dublju raku.

Po običaju
Popih rakiju
Udovici stisnuh ruku
"Bio je dobar čovjek"- opet izrekoh tu neistinu.

Pjevaju popovi...
...Čuju se uzdasi...

...
Lopate bacaju ilovaču
Prazan zvuk plaši tišinu
Teška kamenja odjekuju
Kiše kapi dobuju po spomeniku

"Za tatom i nebo plače"
Tješi majka djevojčice.

"Bio je dobar čovjek"
Pratiće me do sljedeće sahrane
Te naučene laži odjek
Ko će tako lagati kad mene u zemlju spuste?

** ** **

6. Mirjana Tomović / BiH

ZAR JOŠ NISMO SHVATILI

Da li na pragu odluke
o traganju za odgovorima
na nerazjašnjena pitanja
i procene cene i smisla
virtuelnog oblika stvarnosti,
u iscrpljenim ljudima
ima još dovoljno mudrosti
volje i hrabrosti
da na dileme o realnosti
odgovore potraže
duboko u sebi,
po spoznaji, osećaju i savesti ?

Zar su nam potrebni zemljotresi,
poplave i pandemije
da izronimo iz čaure apatije
i bar na kratko vreme
iskažemo saosećanje,
pa da kroz činjenje
drugima ublažimo nedaće
i dokažemo uspavane,
predrasudama potisnute,
međusobne privrženosti i vrline?

Usamljeni svakodnevno u mnoštvu
fanatično sledimo u koloni
osmišljenu, nehumanu
i već utabanu putanju,
sputani osećajem nemoći
i zadubljeni u sopstvene misli...

Osećamo teskobu i nepravdu
a razumevanje i utehu
bezuspešno tražimo
u nečijim rečima i pogledu.

Imamo li na milosrđe pravo
kad drugima u nevolji
ni pomoć da pružimo,
čak ni da se obratimo
i u prolazu osmehnemo,
kao da utehu nalazimo
u samosažaljenju,
pa nemamo ni dobru volju,
ni za druga bića empatiju,
niti više umemo
da paćenicima u istom getu
od srca izreknemo
bar neku reč utešnu... ?

III

Zar još nismo razumeli
suštinu poruke prethodnih zbivanja:
koliko je nepotrebne patnje
stvorila mržnja i osveta
i šta smo sve izgubili
i gubimo vekovima
zbog mitova i predrasuda?

Zar još nismo shvatili
da smo kao jedinke
neprimetni i bez značaja,
i koliko trebamo jedni drugima,
jer smo ovako razjedinjeni
lak plen predatora,
pa smo, usamljeni i ranjivi,
izgubljeni u lavirintu stvarnosti,
gde nemilosrdno haraju
svakoliko zlo, pohlepa i interesi...?

Prolazi vreme življenja
bez ideja i ostvarenja,
dok, kao u bunilu, bez cilja
sa selektivnim sećanjima
koračamo po rubu ponora
i živimo u senci imaginacija
u procepu poroka i ideala
otupelih čula i osećaja,
a neumoljivi zub vremena
nagriza tekovine generacija.

Zar nismo ništa naučili
iz istorije i bliske prošlosti
o pogronima, žrtvama i patnji
što smišljaju moćnici ,
a donose konflikti i ratovi ?

Hoće li proći mučno doba
sramnog idolopoklonstva
bezobzirnim idolima,
što smišljaju nove konflikte
i intrige protivnika
pa narod brane frazama
a posle scenskog nastupa,
zajedno iza kulisa
na očigled naroda
pljačkaju i tlače bez srama…

Hoće li dragocenog nasleđa
biti posle skaradnog pira
obesti, neznanja i nemorala,
nadmetanja u brzini sticanja
vlasti, moći i kapitala?
Da li će za nova pokoljenja
posle negiranja i progona
ostati vrednih zidara
časnih i večnih zdanja?

Odletele su davno ptice selice
a nova se jata za put skupljaju
sa tla gde tihi progon traje,
a sene prošlosti i dalje lutaju...

Radujem se u doba beznađa
samo onim besmrtnim pticama
što neopažene,
kao u inat bezumnim olujama,
odlučno i neumorno lete
između vremena i prostora,
a mudrost življenja,
iskustva generacja
i suze vekova,
kao cvetni prah
sa rascvale livade trajanja
u večnost,
sferama pronose na krilima ...

** ** **

7. Milivoj Pašiček / R. Hrvatska

Na kraju jeseni života

Još jedan padne list
Na kraju jeseni života
Jeseni kasne

A ti zora rana
S večeri vatra vruća
Usijana

Još jedan padne list
I koga briga za noći studene
Za riječi zarobljene
I tko pita za želje zaboravljene

A ti duša duše moje
A ti srce srca moga

Koliko boli u samo jednoj ljubavi

Još jedan padne list
I mrak se sumraku dogodi
Crna tišina

Želim u pjesmi umrijeti

** ** **

8. Željko Cesnak / R. Srbija

KADA TE VIŠE NE BUDE BILO

Kada te više ne bude bilo,
Srž kostiju mojih u prah će preći,
Sve crno i sasvim novo, biće mi milo,
K’o reka, reči i vazduh zemljom će teći.

Kada te više ne bude sa mnom,
Trg novih vladara, novu nijansu će vući,
Cipele moje će krajem proći, ulicom glavnom,
Vetar i kiša će klasje, ponovo granom tući.

Kada te više ne bude u očima mojim,
Čitav lanac neba videće Sunce novo,
Zapečaćeno i dušom zatvoreno, počeću opet da krojim,
Sve izrečeno staće u jedno jedino slovo.

Kada te zemlja na grudi mramorne primi,
Voda će dići stabla oko očiju mojih,
K’o polegla biljka , uzdignut, počeću opet da živim,
I molitve u vis da slažem, i ponovo grešan da brojim.

Kada nas ne bude više, tebe i mene- duha i tela,
Zauvek čednih i milih u jednom jedinom dahu,
Maske pašće sa lica, vedrina gorka sa čela,
Poslednji poziv sa neba, ostaće, k’o trag u prahu.

** ** **

9. Denis Dželić / Danska

BOS SNOM

Tamo daleko iza Bosne,
negdje u zapećku planete,
gazim bos snom,
noge mi kaljave, korak težak,
svuda blato, ilovača, mulj,
ležim tu oboren kao stećak.

Oko mene nigdje rijeke plahe,
ni planine klete,
nema ni trave zelene, sočne, rosne,
po gudurama sna kupim razbacano ruho
lijepe djevojke Bosne.

Iza smiraja, iza snivanja, iza straha,
nabasat ću na smaragdne rijeke,
čuti lirske note sevdaha,
u oku mi se svile čipkane magle zanosa,
vedrine, modrine, planine, starine,
srmom okovane u sehari kosmosa.

I sve dok imam daha,
nosit ću te u srcu,
čuvati u njedrima,
i tako noćima, noćima...
bos ću Bosnom tabanati u snovima.

** ** **

10. Velid Bajramović / BiH

ČERGA I DALJINE

Zaprega i šator, po tome nas znaju
Za puta smo spremni uvijek, pa i sada
Sretni kad čujemo dječiji smijeh, graju
I kada nas san, na travi brzo s'vlada

Mi živimo kratko, o tome se priča
Zbog uslova teških zdravlje nam se gubi
Krećemo se uvijek, kao da goniča
Za vratom imamo, što kandžijom ubi

Živimo k'o ptice, željni novog dana
Pa zalihe nikad kod nas ne postoje
Budućnost je naša sva raskomadana
I počinje onda kada nas podoje

Ne trebamo razlog da budemo sretni
Potpuno smo svjesni prolaznosti žića
Na trenutak samo mi budemo sjetni
Životne su puzle od mnogo djelića

Zato budi sretan, beskrajno i jako
Iznova i uvijek, ti razloge traži
Izgubiti bitku - to je sasvim lako
Al' ti nađi razlog, pa se okuraži

I podigni ruke, zaigraj svim srcem
Oko sebe gledaj nasmijana lica
Bosonoga djeca dok po zemlji trče
Za puta se opet sprema prikolica

I niko ne pita kuda ćemo sada
Kada čergar kaže: ranom zorom pokret
Tada se u svima budi nova nada
Biće ljepše, bolje - pesimist je proklet

Nagizdani svi su, kao folk-zvijezde
Presijava dukat, mjesečinom jezde
Dok djevojke tiho razmjenjuju priče
Nikad jedna drugoj sudbu ne proriče

Dok žut plamen vatre u očima titra
Dok njihove sjenke pred šatorom plove
Kod čergara starog ispražnjena litra
Pod šeširom crnim on već sanja snove

Nastavlja se igra, vatra razbuktava
Svako traži svoju priliku i sreću
Dok dražesno lice pogled ocrtava
Momci sve djevojke brzo salijeću

A one uz osmijeh, radosne i sretne
Kikoćući bježe u prikrajak mraka
U tišini riječi budu razgovjetne
Za svjedoka uzmu mjeseca mlađaka

I kako se vatra smanjuje i gasi
Već je pola čerge zaspalo i sanja
Negdje u daljini gude kontrabasi
I lagana pjesma dolinom odzvanja

“Pokret, već je zora, tovarite stvari!
Probudite djecu, haj’mo, put je dalek!
Zar vi ne vidite da se vrijeme kvari?
Ja vas, Bogme, neću čekati zanavijek.”

I dok čerga kreće, kiša već rominja
Ušuškana djeca nastaviše snove
U fenjeru starom mali plamen tinja
Dok točkovi pišu uspavanke nove
A zastave s točkom vihore, vihore…

I danima poslije, iza brda, tmine
Iza horizonta, iza svih nedaća
Dok odmara kljuse, nas zovu daljine
Na staro se čerga nikada ne vraća

** ** **

11. Zumber Muratović / BiH / MOJ DOM JE SEKUNDARNA

MOJ DOM JE SEKUNDARNA
2021.
.
Put kratak – duga pjesma.
Ja sam tvrđava, za sekundu izabran.
Čovjek čijoj suzi je mezar u oku.
.
Govorim bez krpe na ustima –
na raskrsnici uma.
Ja sam Samir Đogaz,
živim u Sekundarnoj,
brat Sabahudin u Primarnoj,
otac Hamed u Nezaboravnoj.
Sestra Subhija se brani sa slobode –
raznijela je granata.
Jedini problem je što je
majka Hanifa ostala živa...
.
Sad mi neka čudna jeza tijelom luta,
trpim hladne noći, trpim čudne dane.
Zato što sam zemlju izlio u vene
izviru brzaci i kidišu na me.
Smorio sam se kao grah na dvojci,
u času potrošene časti pogođen –
vjetar sa bijelom trakom odvojio mi
kosti od mesa, a cijeli sam rođen.
U srcu – zatvoru tuge blinka trideseta,
strava.
Ovdje se i dalje jede halva,
a ne baklava.
.
Na koje riječi se odaziva pravda?
Otvaraju li se nebeska vrata
da uđe nada u mom oku?
Hodam ja, nevin čovjek preko mosta –
tanak kao struna.
Ja sam – graničar,
šimšik što meće sa planine,
pravednik, stećak domovine.
Ako nekada izađem iz ove kaljuge
ponijeću samo što u srcu stane.
Ovdje ispod pogrešnog oblačka
brinem,
je li poslije mene zarez ili tačka...
.
Moj dom je Sekundarna,
kadar iz donjeg rakursa me pati.
Smeta mi kad mi neko puca u čelo,
potiljak, u leđa.
Kad me premješta,
na ljudskoj liniji vrijeđa.
Smeta mi kada u čovjeku umre stid,
kada zaslijepi – izgubi vid.
.
Bože,
svjedoci su mi ljudi, u grupama.
Svjedok mi je dan i mrkla noć
i sve što ona čuva.
Svjedok mi je Svijet.
Svjedok mi je saznanje da zlo prolazi,
ljudi ostaju.
Nije u meni umro čovjek,
zapisano u krvi – ja sam onaj što prašta,
sjećanja često ihne.
Onaj što pije kafu
koja pri kuhanju dva puta kihne.
.
Rijeka duboka – plitko pamti.
Glavu spustam uzdignuta čela,
zemlji šapućem da Nebo čuje.
Dok ovdje ležim – na svoje,
od zemlje me razlikuju
jedino prsa majke moje.

** ** **

12. Zlatomir Jovanović / R. Srbija
ROMSKA DUŠA

ROMSKA DUŠA

Nežna je i topla ona,
ponekad uplašena.
Pa tiho drhti,
kao list na drvetu,
kad ga vetar pomera.
Ume i divlja biti,
ali i krotka i umiljata.
Nekad se buni,
neda da se sputava,
bori se i ojačava.
A ponekad je tiha,
kao da je zaspala.
Tada sanja divne snove,
sanja o čudesnom svetu
odakle je došla.
I ranjena i gažena,
mnogo puta izdana,
uvek se uzdigne,
svima uvek oprašta,
uvek se izbori,
duša romska, ume da voli.